Množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada, samo što niko više ne pamti Aristotelov savjet. Ali dobro je, sjetiti ga se!
Sada kada mu je postalo jasno da se više ne može baviti filozofijom, Aristotel se sjeti rečenice iz svog ranog spisa Propreptikus, kojom je sa istim žarom nagovarao svoje vršnjake i uvjeravao sebe da se okanu svega i da se potpuno posvete filozofiji:
,,Prema tome, ostaje nam samo da se posvetimo filozofiji, ili da se oprostimo od života i napustimo ga, jer je sve osim filozofije, velika besmislica i prazno brbrljanje“.
- Možda će i ovi bolovi u želudcu biti dovoljni? To što me želudac ne muči
danas i što začudo ne osjećam nikakve bolove, ne znači da je bolest prošla. Da je bio živ moj otac, možda bi znao. Kao lični liječnik kralja Filipa, morao je znati više nego većina običnih ljekara i vidara. Ipak, možda ni on ne bi znao – jer je bolest koja me muči već cijelu godinu rijetka – toliko da mi ni jedan liječnik nije znao reći koja je to bolest, ni ima li lijeka za nju. Najbolja odbrana od svih bolesti za zdravog čovjeka je – ljepota! – Na ovu pomisao Aristotelu se učini da pred sobom vidi svoju Herpilidu. Osjeti prijatno uzbuđenje i dašak radosti. – Kako ljudi ne vide da je ljepota lijek za mnoge bolesti, osim za smrt!? Obuzet ljepotom, čovjek zaboravlja na tugu i brige! – Licem mu preleti smiješak kada se sjeti odgovora onima koji su ga uporno pitali, šta vidi u ljepoti da je toliko hvali:
,,To je pitanje koje samno slijep ćovjek može postaviti!“
- Uistinu, ima mnogo ljepote na ovom svijetu! – prošapta za sebe Aristotel.
A sva ta ljepota sigurno potiče sa istog mjesta sa kog nadolaze i istina, pravednost, hrabrost i vrlina, kao i sve što je savršeno, pa i naš razum koji nam omogućava da shvatimo ono najvrijednije u životu i da živimo u skladu sa vrlinom. Do tog saznanja vodi samo filozofija jer ona traga za istinom koja je ista za besmrtne bogove i za smrtnike. Zato je bavljenje filozofijom u potpunosti opravdalo moj život. Jer samo filozofija vodi čovjeka do slobodnog života, a slobodan život je samo onaj u kom se čovjek ne upravlja prema onome što mu se čini najkorisnije i najpotrebnije, nego prema onome što je najbolje, najispravnije, najpravednije. Ako su sve ostale nauke korisnije i potrebnije od filozofije, ipak nijedna nije bolja od nje!
Ova misao donese Aristotelu ogromno olakšanja. Preplavi ga osjećaj neke nesputane razigrane slobode. Intenzivna začuđenost, gotovo grozničava zapitanost pred svim onim što svijet otkriva i skriva, koji su vladali njime od prvog dana bavljenja filozofijom sve do ovog trenutka, na prečac nestadoše. Prosto, ugasili su se, utrnuli kao što utrne svijeća kada dogori do samog kraja, kao što zgasne svjetlo dana kada zađe sunce. Aristotel jasno osjeti da ga odjednom ništa više ne čudi, ali ga to ni najmanje ne zabrinu. Nije to kraj filozofije, iako na početku filozofije stoji čuđenje! – to je uvod u onu najvišu filozofiju u kojoj se ostvaruje blaženstvo duše – eudaimonija! Znao je da ovaj potpuni mir u njemu više ništa ne može pomutiti. Blaženstvo koje mu ispuni dušu uvjeri ga da je njegov ućitelj Platon bio u pravu: ljudi žive u mraku pećina svoje opsjednutosti prolaznim svijetom, na čijim zidovima igraju sjene očaja zbog gubitka života i straha od smrti, dok napolju blista vječno sunce istine i blaženosti. U jednom trenutku prenu ga osjećanje da je neko nevidljiv ušao u vrt. Učini mu se da ga je nevidljivi neznanac blago poveo za ruku! Nije mogao ustati da pogleda kuda ga vodi; snaga ga je izdala. Još uvijek nepomućenog mira i blaženstva, Aristotel blago klonu i spusti glavu na na stol za kojim je sjedio. Hladni mermer mu je prijatno osvježio vrelo čelo; u trenu se sjeti Zlatne pjesme pitagorejaca:
Ti pun nade budi, jer ljudi su božanski soj,
Sve što je sveto, sama im priroda otkriva,
Ako te svetosti poštuješ, prihatićeš ono na šta te ja podstičem,
I zdrave duše, od svih ovih muka, spas ćeš naći!
Dok je Aristotel stajao na strmom rubu ovog svijeta, završne riječi himne još su mu brujale u svijesti. Obazrije se i ugleda sebe kako daleko dolje, sjedi na verandi svoje kuće, glave klonule na mermer stola. Od tog trenutka, više nijednom se ne osvrnu, nego se uputi pravo napred zagledan u daljine. I stupi preko grebena planine u istom trenutku u kom i sunce pređe taj greben. I ugleda Aristotel pred sobom svijet beskrajno veći od svijeta koji je ostao iza njega i u kom je na ostrvu Eubeja, ostalo njegovo tijelo za mermernim stolom u gradiću Halkisu, toj tački na liniji između nezahvalne Atine i rodne Stagire.
Od tada, množe se velike besmislice, ne prestaju prazna brbljanja, sve je isto kako je bilo i tada, samo što niko više ni ne pamti Aristotelov savjet.
Ali dobro je, sjetiti ga se!
Ferid MUHIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice