Svi njegovi ljudi su na optužnicama. Nakon hapšenja Lazovića i Katnića, Đukanović je sam na slobodi i uplašen da to možda neće tako i ostati.  No pravo pitanje je – kome se to obraća dugogodišnji vođa? Koga želi da animira svojim vatrenim govorom i prizivanjem crnogorske krvave tradicije, kojoj je upravo vladavina prava jedini branik

Dugugodišnji vođa  poručio je ljutito, preko prijateljskih medija,  da je vrijeme da se podvuče crta.  Nakon što su uhapšeni gotovo svi njegovi ključni ljudi, a on ostao sam na slobodi.

“U Crnoj Gori je na sceni politički revanšizam, kao nova stranica tradicije crnogorskih osveta”, ocijenio je Đukanović nakon hapšenja nekadašnjeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora Zorana Lazovića  i bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića, poistovjećujući rad Specijalnog državnog tužilaštva sa krvnom osvetom, institutom običajnog prava koji je upravo suzbijan institucionalnom pravdom. No, Đukanović nije slučajno napravio omašku.  Zna trodecenijski vođa šta je krvna osveta, a šta vladavina prava. I ne plaši se on krvne osvete, već upravo suprotno –sistema koji isporučuje pravdu i sprovodi zakon.  Crnogorsko pravosuđe, koje je kontrolisao, još je živo. No,  Specijalno državno tužilaštvo pod Vladimirom Novovićem, uspjelo je nakon decenija nepovjerenja u crnogorsko zarobljeno pravosuđe da promijeni percepciju javnosti.  Pokrenulo je važne procese uz pomoć EUROPOL-a.  Koji ispada, slušajući Đukanovića, ima neke  veze sa  crnogorskom tradicijom  osveta.

“Jako griješi onaj ko u onim lisicama nad kojima likuje, na rukama drugih ljudi, ne prepoznaje svoje lisice sjutra”, kazao je dugogodišnji vođa, dajući na volji svojoj uznemirenoj mašti.

“Živimo u jako zatrovanoj atmosferi. Atmosferi koja govori da će se ćeranija po Crnoj Gori nastaviti. Zašto na to upozoravam? Crnogorsko društvo je društvo osvetnika. Nije to karakteristično samo za albanske zajednice, za koje se uglavnom vezuje krvna osveta. Treba da se prisjetimo da u srcu Crne Gore, u Katunskoj nahiji, krvna osveta među određenim starocrnogorskim porodicama traje duže od 200 godina. E, ko to ne zna taj ne razumije kako je opasno kada vam jedina politika nakon dolaska na vlast postane revanšizam. Revanšizam je samo političko ime za osvetu. To znači da ne postoji svijest o tome da treba podvući crtu ispod crnogorske prakse osvete”, pojasnio  je svoj stav doskorašnji šef države.

No nije tu stao.  On je u intervjuu za Antenu M zlokobno priprijetio i poručio  da “onaj ko radi ovo što sada radi, taj ne shvata da je već otpočeo novu stranicu crnogorskih osveta”.

Jasni su motivi Đukanovićeve reakcije. Svi njegovi ljudi su na optužnicama za zloupotrebe položaja, stvaranje kriminalne organizacije, saradnju sa podzemljem. Istovremeno, brojne afere koje se vezuju za njegovo ime,  ratni zločini devedesetih , nijesu ugledali svjetlo u pravosuđu. Nakon hapšenja Lazovića i Katnića, Đukanović je nervozan jer počinje da sluti da to možda neće tako i ostati. Ili da već pokrenute optužnice mogu odvesti dalje.  Do vrha.  Suštinsko je pitanje – kome se to obraća dugogodišnji vođa? Koga želi da animira svojim vatrenim govorom, i prizivanjem crnogorske krvave tradicije, kojoj je upravo vladavina prava jedini branik?

Crnogorskom helsinškom komitetu, koji je prethodno organizovao protest ispred zgrade Specijalnog državnog tužilaštva zbog hapšenja Milivoja Katnića, sigurno ne. Ta organizacija samo je još jedan Đukanovićev glas preobučen u civilni sektor.   Kao ono kad su  protestovali jer su Amini Kalač, tada uhapšenoj supruzi Safeta Kalića, “prekršena prava majke i djece”.   Čuli smo ih i zbog prekomjerne policijske sile na protestima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, na kom su prisustvovali mnogi Đukanovićevi ljudi. Nije to sporno. Svako kršenje prava mora se sankcionisati. Sporan je onaj tajac, u  međuvremenu. Valjda je stanje sa ljudskim pravima u doba Đukanovića cvjetalo. Proganjani, hapšeni, tučeni, obespravljeni…Nijesu ih vidjeli.

Ispred zgrade SDT tokom protesta građana, kako je predstavljen, prolivena je crvena boja uz transparente sa porukama – jeste li žedni crnogorske krvi.  Već tu je, reklo bi se gotovo sinhronizovano,  napravljena najava Đukanovićevog govora.  Okupljeni su  protestovali zbog lošeg zdravstvenog stanja uhapšenog Milivoja Katnića. U koje se sam doveo štrajkujući glađu. Niko od prisutnih, pa ni Đukanović, nije podigao glas zbog zravstvenih stanja uhapšenih u vrijeme Milivoja Katanića.. A govorilo se o montiranim i selektivnim procesima.

Đukanović nema potrebu ni da animira svoje. Oni već ponavljaju njegove riječi. Kome onda govori Đukanović?

Đukanovićev govor dolazi ne samo nakon hapšenja Lazovića i Katnića, nego i poslije sahrane Nikšićanina Branislava Brana Mićunovića. Nekog o kom su ispisane brojne novinske stranice, a da nije odgovoreno na pitanje – ko je zaista Mićunović? Crnogorski biznismen  ili  neko ko je decenijama kontrolisao crnogorsko podzemlje, i bio desna ruka crnogorskog državnog vrha.  U zemlji koja je okarakterisana mafijaškom državom zbog srastanja organizovanog kriminala i vrha vlasti. Idealnoj da se u njoj ostvari mafijaški san – legalizacija bogatstva. I sloboda.

“Zbogom dragi prijatelju”, riječi su čitulje u kojima se Đukanović oprostio od Mićunovića.  Da su bili prijatelji, Đukanović nije krio ni nakon što su se još devedesetih skupa našli na italijanskoj opštužnici za šverc cigareta.  Optužnica je arhivirana. Na sahrani osim Đukanovića i njegove porodice, bilo je prisutno i novo rukovodstvo DPS-a. Čitulje su, pišu mediji, stale na čak 37 stranica Pobjede. Od Mićunovića se nije pozdravio samo Đukanović. Oproštajne poruke stigle su iz vrhova politike, sporta, biznisa. Bilo je imena koja se povezuju sa organizovanim kriminalom poput Nasera Keljmendija, ali i onih koji su stigle pravo iz Spuža, poput oproštajne poruke sina Vesne Medenice, Miloša, koji se nalazi u pritvoru.

Posmrtni govor održao je nekadašnji ministar kulture u Đukanovićevoj vladi, Branislav Đaga Mićunović.   

“Slavio je Brano život, volio život, živio dišući punim plućima. Proživio je pet života u jednom. Najkraće bi se moglo reći Branov poseban kov karaktera sazdali su i dobroćudna priroda i tradicionalno crnogorsko vaspitanje koje je ponio iz kuće i instinkt pravičnosti koji je pomno kalio kroz životni put”, kazao je bivši ministar između ostalog. Možda su upravo to instikti na koje Đukanović danas poziva. One koji ih razumiju nakon odlaska Mićunovića.

Zanimljivo je i da je uhapšeni specijalni tužilac Milivoje Katnić, kao  sudija izvjestilac, o čemu je Monitor ranije pisao,  imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda 20. novembra 2007. godine  kojom je Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana  Kovačevića iz bezobzirne osvete. To je bio jedini put da je Mićunović bio u pravosudnom sistemu.  Oslobođen je jer niko nije vidio čija je “maljava ruka” ispred Kliničkog centra, dok je bio na nosilima,  pucala u Kovačevića.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude  Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Ostalo znamo.

Više državno tužilaštvo u Podgorici, javili su mediji,  ispituje da li u Đukanovićevoj poruci o tome da bi posljednja hapšenja nekadašnjih i sadašnjih visokih državnih funkcionera mogla rezultirati osvetama, ima elemenata krivičnog djela. To je potvrdila  rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.

Izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković ocijenila je da su Đukanovićeve poruke znak njegove zabrinutosti, ali i da su istovremeno “zabrinjavajuće i zastrašujuće”.

Ćalović Marković podsjeća da je Đukanović u jesen 2020. godine, neposredno nakon pada trodecenijske vlasti DPS-a, govorio da će “braniti” Crnu Goru “i iz šume ako treba”, a da je potom ušao u “mnogo mirniju fazu, vjerovatno ubijeđen da neće biti ništa od postupaka protiv njega, njegove porodice i lica bliskih njemu”. Sada se,smatra,   veoma zabrinuo gdje bi akcije SDT-a mogle dovesti nakon lišavanja slobode Lazovića i Katnića.

Ona ocjenjuje da Đukanovićeve poruke uvode crnogorsko društvo u eru “dramatične radikalizacije DPS-a”, kojim, “evidentno i dalje upravalja bivši šef.”. Takođe, upozorava da je  Đukanovićeva izjava prvenstveno “opasna poruka” GST-u Novoviću, koji je “ imao dovoljno hrabrosti da pokrene postupke protiv lica koja su bliska bivšem predsjedniku države”.

“Zbog toga sam zabrinuta na koji način će se dalje ponašati DPS, imajući u vidu da i dalje kontrolišu značajan broj ljudi unutar institucija sistema, uključujući i one najosjetljivije kao što su Agencija za nacionalnu bezbjednost, policija, ali i tužilaštvo i sudstvo. Očigledno je da postoje snažni linkovi između određenih djelova te partije i struktura organizovanog kriminala”, konstatuje Ćalović Marković.

Zato su Đukanovićeve poruke posebno opasne.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Prije nego što sebi zamjerite kako ste mogli propustiti tako važne informacije, evo šta na istu temu kaže premijer: “Javnost će biti blagovremeno obaviještena koliko će biti korigovani doprinosi za penzije”. Dakle, da li smo upoznati, ili ćemo to tek biti, sa zakonskim promjenama koje će i te kako uticati na našu finansijsku budućnost?

Premijer i ministar se, izgleda, slažu kako će osnovne smjernice o reformi sistema penzionog osiguranja dati vladina fiskalna strategija. Ali različito govore o tome kada ćemo biti u prilici da vidimo taj dokument. Fiskalnu strategiju vlada će usvojiti, najavljivao je Spajić krajem prošle godine, u prvom kvartalu (januar-mart) 2024. Onda se korigovao, obećavajući kako će fiskalna strategija biti usvojena u aprilu. Prošle nedjelje ministar finansija saopštava novi termin za usvajanje. –jun.

“Kroz fiskalnu strategiju, koju ćemo kao dokument predstaviti Skupštini na kraju drugog kvartala, predviđeni su normativi i zakonski okviri. Sve izmjene koje su planirane u ovoj godini će biti potkrijepljene i tu jasno definisane”, kazao je Vuković. Kao  dobru vijest, naglasio je da se o sadržini tog dokumenta, baš kao i o program Evropa sad 2, razgovaralo sa partnerima iz svijeta međunarodnih finansija.

“MMF nam je bio u gostima u februaru i imali smo dvije nedjelje intenzivnih razgovora o svim izazovima u Crnoj Gori i rješenjima koja (vlada) želi da ponudi građanima”, naveo je pokušavajući da razuvjeri sumnjičave: “Podsjetiću, kada je bila realizacija programa Evropa sad 1, takođe je postojala određena skepsa da taj program neće uspjeti…”.

Da se prisjetimo tih intenzivnih razgovora o rješenjima koje vlada želi da ponudi građanima. “Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nije vidjela program Evropa Sad 2 pa ne možemo detaljnije da ga komentarišemo”. Ovo je, na kraju posjete Podgorici, novinarima rekao  šef Misije MMF za Crnu Goru Srikant Seshadri. Prisutni zvaničnici Vlade i CBCG nijesu imali primjedbi, mada izrečeno baš i ne zvuči kao podrška bučno najavljivanoj Evropi sad 2 (premijer je nedavno pomenuo i Evropu sad 3).

Može biti da je ministar finansija napravio lapsus govoreći o podršci koje, suštinski, nema. Ali to nije bila jedina “nepreciznost” tokom njegovog intervjua u Vašingotonu. Na pitanje o inflaciji i njenim posljedicama “po džepove građana”, Vuković odgovora kako je “inflacija  u februaru bila na nivou 4,5 odsto i ona je u silazećem trendu”. Međutim, na opasku novinara “čini mi se da je u tom martu bio rast od 5,5 odsto”, ministar – promijeni temu. Nije, izgleda,  očekivao da će sa druge strane Atlantskog okeana insistirati na detaljima tipa da li inflacija u Crnoj Gori raste ili opada.

Problem je zašto vjerovati Vladi, kada je većina obećanog još obavijeno velom tajne i neizvijesnosti. Čak bi i obećanje da će fiskalna strategija, kao svojevrsna mapa puta najavljenih reformi, biti u Skupštini  krajem juna mogli posmatrati u poprilično problematičnom kontekstu.

Naime, prvo (proljećno) redovno zasjedanje parlamenta traje do kraja jula. A jesenje, drugo, počinje prvog radnog dana u oktobru. Poslanici  će biti u ozbiljnom cajtnotu ukoliko Vlada bude insistirala da se ponuđena reformska dokumenta i propisi, koji će u Skupštinu – valjda – stići krajem juna,  usvoje do ljetnjeg raspusta. U tom slučaju, skoro pa da neće biti vremena ni za formalnu javnu raspravu a kamo li za ozbiljnu i detaljnu analizu vladinih namjera.

Opet, ostavili  se sav  posao za jesen, u pitanje dolaze rokovi za ispunjenje obećanja koja su tadašnjim čelnicima pokreta Evropa sad donijela funkcije predsjednika države i premijera, a njihovom poslaničkom klubu poziciju najbrojnijeg u Skupštini.   To bi svakako bila manja šteta nego da se  ozbiljna pitanja rješavaju preko koljena.

Izvršne vlasti u Crnoj Gori nijesu jedine koje insistiraju na reformi postojećeg sistema penzionog osiguranja. Čitava Evropa govori o tome već par decenija. Kod nas je, međutim, malo teže pohvatati šta je stvarni naum vlasti.  Zajednički problem svih država sljedbenika penzionog osiguranja po sistemu međugeneracijske solidarnosti proizvod je smanjenog broja onih koji pune PIO kasu (natalitet, izmještanje industrije…) i produženje životnog vijeka penzionera. Države su prinuđene izdvajati sve veća sredstva kako bi nadomjestile manjak prikupljenog novca. Alternativa – da se buduće penzije umanje u odnosu na prosječne plate, ocijenjena je kao nepoštena prema onima koji su penziju  zaradili nekadašnjim izdvajanjima u fond. Pa tako i neprihvatljiva.

Njemačka vlada planira da za nekoliko procenata podigne stope doprinosa za penzijsko osiguranje i, istovremeno, obezbijedi velike količine novca koje bi država investirala u ime penzionih fondova. Tako bi oni, na ime očekivanih prinosa i dividendi, dobili dodatna sredstva za isplatu penzija.

Drugu priču imamo u Crnoj Gori. Vlast insistira na reformi penzionog sistema. Ali, kao osnovni motiv ne navodi smanjenje budžetskih davanja za namirenje troškova Fonda PIO. Ona, istina, od prošle godine i nijesu ekstremno velika. Ovdje se kao glavni razlog reforme navodi namjera da se povećaju plate. Ili se tako predstavlja javnosti.

Ispada da ćemo penzioni sistem unaprijediti tako što ćemo povećati dotacije Fondu PIO novcem koji se u državnu kasu sliva po nekom drugom osnovu (porezi, akcize…). Istovremeno ćemo smanjiti procenat doprinosa koji za penziono osiguranje plaćaju zaposleni i njihovi poslodavci.Sve to, kaže premijer, neće uticati na sadašnje penzije ili na one u doglednoj budućnosti.

Teško je zamisliti  održiv sistem koji bi  funkcionisao na taj način, bez stalnih dotacija (kredita) sa strane. Problemi se čine izgledni i sa aspekta javnih i iz perspektive ličnih finansija. U najgorem slučaju država bi se mogla naći pred bankrotom (svjež je primjer Grčke) dok bi penzioneri, prije budući nego sadašnji, umjesto očekivanih primanja za koje su decenijama izdvajali, treće doba mogli dočekati sa staračkim naknadama. To je  ljepši naziv za socijalnu pomoć.

Ima, ipak, afirmisanih društvenih analitičara koji ne odbacuju naznačenu ideju Milojka Spajića i Vlade. “Ako bi građani sami odlučivali đe će i što će činjeti sa svojim novcem, ako bi sami plaćali zdravstveno osiguranje, sami kreirali svoj penzioni fond, možda bi ovo društvo bilo pravednije i bogatije”, piše Ljubo Filipović. “Ako želimo da napredujemo, da budemo bogato društvo, treba da budemo spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Ako napravimo taj korak napravićemo od političara ne gospodare, nego sluge… Ali do toga je dug put i na tome treba raditi.”

Na tome treba raditi. Možda je to ključna teza priče o budućoj penzionoj reformi. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme,  ona može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Odgovorno osmišljena, pažljivo pripremljena i brižljivo provedena – od neophodne finansijske infrastrukture do edukacije građana i kontrole svih aktera – nudi priliku.

Samo je još mnogo nepoznatih u tom rebusu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Poredpredsjednika Srbije, i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratije) Andrija Mandići lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba je bila sa bojevim gađanjem

Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji i njihovim razglasnim stanicama u regionu, Srbiju i srpski narod čekaju teški i odsutni dani za odbranu prava na postojanje i slobodu. Stanje je skoro pa ratno. Prvo je krajem marta gospodar Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 5. i 6. maja „u Beogradu i drugim delovima Srbije biti održan veliki Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“. To je odlučeno „posle višesatnih razgovora” koje je imao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija. „Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma…” istakao je Vučić.

Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Pored predsjednika Srbije, ministra odbrane i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratije) Andrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba sa bojevim gađanjem održana je „sa ciljem daljeg unapređenja obučenosti i osposobljenosti komandi i jedinica Vojske …tokom pripreme i izvođenja borbene operacije“ kako je navelo Ministarstvo odbrane Miloša Vučevića, uskoro novog premijera. Na vježbi su učestvovali kopnena i vazduhoplovna komponenta vojske i specijalne snage. Dodik je rekao da je srbijanska vojska „pokazala da je sposobna i spremna da očuva Srbiju, njenu teritoriju i slobodu“ dok je Milan Knežević uočio još jednu opasnost po srpstvo. Na twitteru je kasnije napisao da „stavovi (predsjednika) Jakova Milatovića i Mila Đukanovića o Srbiji, Srebrenici, Kosovu, Rusiji“ su isti i da zapravo Milatović ima „još rigidniji stav i isključiviji od njegovog prethodnilka“.

Skoro se navršilo 11 godina od Briselskog sporazuma koji su potpisale vlasti u Beogradu i Prištini uz posredovanje EU. Predsjednik Srbije ih je nazvao „11 godina brutalnih laži“ i da je to bilo „vreme svakodnevnih besmislica, izmišljanja i pravdanja, neispunjavanja onoga što su potpisali i Beograd i Priština, ali i EU“. Po srbijanskoj vlasti, Srbija je ispunila sve što je do nje bilo. Nakon priča o Kosovu i davanja pogrdnih etiketa antimafijaškoj vladi Albina Kurtija koja se drznula da udari na laboratorije za drogu i kripto valute narko bosova u službi Beograda priča je opet prebačena na drugu vječitu temu – Srebrenica.

U  sjedištu Ujedinjenih nacija (UN) u Njujorku, Generalna skupština ove organizacije će 2. maja na zatvorenom sastanku raspravljati o nacrtu rezolucije o Međunarodnom danu refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Tekst dokumenta nije zvanično objavljen. Prvi pokušaj da se progura ova rezolucija je 2015. godine propao usred veta Rusije. Bujar Osmani, vanjskih ministar Severne Makedonije, rekao je da se rezolucijom 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici i „bez rezerve se osuđuje svako poricanje genocida” Rezoluciju su predložile Njemačka i Ruanda, a podržale je zapadne sile poput Amerike i Francuske. U regionu su  kosponzorirali Slovenija i Sjeverna Makedonija. U Crnoj Gori je oko 70 NVO potpisalo zahtjev da i crnogorska vlada bude kosponzor rezolucije, ali se ona do sada o tome nije izjašnjavala,  a tema Srebrenica juče nije ušla u agendu za sjednicu Vlade. Rezolucija, očito,  dolazi u politički osjetljivom momentu za koalicionu crnogorsku vladu. Premijer Milojko Spajić je izbjegao  konkretan odgovor novinarima oko kosponzorstva Crne Gore  rezolucije UN o genocidu u Srebrenici.

Naravno,  ovakve teme vlasti u Beogradu i Banja Luci koriste kao  izgovor za sve probleme i kleptomaniju kod kuće. I Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su izrazili žestoko neslaganje sa prijedlogom rezolucije ističući da je uperena protiv srpskog naroda. Vučić je u Njujorku pozvao stalne članice UN da odbace rezoluciju i ocijenio da će njeno usvajanje produbiti jaz i dovesti do novih napetosti na Zapadnom Balkanu. Rekao je da je proces pripreme nacrta trajao šest mjeseci “u tajnosti”, o čemu niko u Srbiji nije bio upoznat, uz potpuno ignoriranje Srba u BiH. Predsjednik Srbije je naglasio da Srbija dosljedno osuđuje „strašne zločine u Srebrenici” te da su to uradila i dvojica predsjednika Srbije – ranije Boris Tadić i on, posjetivši  Srebrenicu i odajući počast žrtvama. Skupština Srbije je 2010. godine  usvojila deklaraciju kojom je osudila zločin u Srebrenici.

Vučić je krajem prošlog mjeseca konspirativno ukazao da će, prema podacima koje Srbija dobija iz Generalne skupštine UN-a, nakon usvajanja rezolucije „uslijediti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske i da Beograd plati ratnu odštetu”. Razlog tome je da „srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike, da bude dodatno pritisnut po pitanju Kosova i Metohije i zbog spoljnopolitičke orijentacije“.

Dodik je bio još oštriji u svojim izjavama rekavši da, ako bude usvojena, rezolucija „definitivno sahranjuje BiH, jer sahranjuje mogućnost da se dva naroda pomire“ uz opasku da se radi o „dosipanju soli na ranu“. Po njemu su „strani faktori počeli da kvalifikuju ponašanje Srba kao genocidno i prije nego što se išta desilo, te da su najavljivali da se Srbi navodno pripremaju za genocid“. Dodik sada ne priznaje da se desio genocid u julu 1995. godine, već smatra da je u pitanju „teški ratni zločin“. Kada je Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od totalnog vojnog poraza i nestanka) upravo kroz pomoć „stranih faktora“ tada je javno izjavljivao da se u Srebrenici „desio genocid“. Sa okretanjem leđa svojim „stranim faktorima“ i prigrljavanjem Beograda i Moskve, promijenila se i priča.

Vlasti njegovog (sada privatnog) entiteta uređenog po uzoru na nekadašnjeg prijatelja Mila Đukanovića, su prije nedjelju dana organizovale „veličanstveni skup“ u Banja Luci pod imenom Srpska te zove. Pred oko 50 hiljada okupljenjih (i velikim dijelom organizovano primoranih i prevezenih autobusima) je govorio čitav vrh entiteta i skoro svi visoki političari iz Srbije osim Vučića. Doskorašnja premijerka i sada šefica Skupštine Ana Brnabić je poručila da je „važno je da se Srbija i Republika Srpska drže zajedno, a da će oni koji su sada na vlasti u Srbiji …uvek biti uz Republiku Srpsku i srpski narod“. Sa skupa su se čule priče o stradanjima Srba i  poruke da neće dozvoliti da srpski narod bude proglašen za genocidan. Skupu u Banja Luci nije prisustvovao niko od lidera  provučićevih stranaka iz Crne Gore  iako su prije toga bili na proslavi antiustavnog Dana RS i dobili na bini zadnji red –  gdje Crna Gora i pripada u svim velikosrpskim projekcijama.

Međutim, javni komentar, tj. „legitimno pitanje“ predsjednika Jakova Milatovića „u kojem kontekstu su prisustvovali vježbi“ na Pešteru je naljutilo Kneževića iako ga predsjednik nije direktno  pomenuo. Za Mandića je rekao da je šef Skupštine, pa samim tim i član Savjeta za odbranu i bezbednost i da je siguran da će on odgovoriti na pitanje. Odgovorio je ipak Knežević rekavši da ga to pita čovjek koji je pobijedio Mila Đukanovića u drugom predsjedničkom krugu „zahvaljujući glasovima Srba iz Crne Gore“. Knežević je dodao da je Vojska CG na čijem je čelu Milatović poznata po švercu kokaina njenih oficira i da su  bivši pripadnici vojske „osumnjičeni za teška ubistva u klanovskim obračunima“ pa tako nema prava predsjednik da mu postavlja takva pitanja. Knežević zgodno zaboravlja da se sve to događalo dok je vojskom upravljao i dalje Vučićev prijatelj i saveznik Đukanović i da je Vučić direktno pomogao Đukanoviću da budu i on i Mandić prvostepeno osuđeni na 5 godina zatvora u montiranoj aferi Državni udar.

Pored „lidera srpskog naroda u CG“ je stajao i srbijanski ministar odbrane Vučević, budući premijer i akter brojnih korupcionaških afera i spona sa narko dilerima koji su pod zaštitom srbijanske Prve familije. Knežević se sigurno nije usudio pitati Vučića za kriminal i korupciju koja razara Srbiju i što su Europolovi SKY transkripti dodatno potvrdili.

Po snimcima do kojih je došla kosovska policija, upravo je lokalni Pablo Eskobar, kako su označili Milana Radoičića – jednog od „lidera srpskog naroda na Kosmetu“ dobio i oružje i obuku na obližnjem poligonu srbijanske vojske za teroristički upad na sjever Kosova. Na kraju, kad se radi o postavljanju pitanja, Mandić i Knežević, nikako da pitaju Vučića u „ime srpskog naroda u CG“ kako to da on štiti Svetozara Marovića od zatvorske kazne i još mu omogućava da širi biznis po Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari