Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR ĐUKANOVIĆ , CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vrtimo se u začaranom krugu

Objavljeno prije

na

Većina institucija u pravosuđu su ili u v.d. stanju, blokadi ili djeluju u krnjem sastavu a trebalo bi da budu predvodnici u snaženju vladavine prava što je ključno mjerilo napretka od strane EU. Takođe, podjele u društvu koje su na granici usijanja nijesu preporuka EU da nas brzo primi u svoj klub. Konačno, nova vlast pada na ispitu dokazivanja da ne koristi loše prakse stare kroz partijska zapošljavanja

 

MONITOR: Nakon godinu dana od promjene vlasti glavne teme su identitetske. Tenzije rastu. Sada je u fokusu ustoličenje mitropolita Joanikija. Kako to komentarisete?

ĐUKANOVIĆ: Crnogorsko drušvo nastavlja da se vrti u začaranom krugu identitetskih tema koje ne doprinose društvenom razvoju, a koje su intrumentalizovano uveli i drže na agendi politički lideri. Naravno, vremenom im je to i lakše, jer imaju više saveznika, posebno kad se atmosfera ovako ,,zagrije”, a imajući u vidu da smo multietničko i multikonfesionalno društvo to može biti i vrlo opasno.

Crna Gora je ustavom definisana kao građanska, međutim, u praksi se već duže dešava odmak od tog koncepta što već produkuje ozbiljne i loše posljedice.  Crnogorsko društvo može da opstane jedino u građanskom konceptu čiji su garant snažne demokratske institucija koje omogućavaju široku inkluzivnost, ravnopravno učešće građana u procesu donošenja odluka, uživanju i korišćenju javnih dobara. Inkluzija, jednako postupanje prema svim građanima odnosno jaka pravna država koja štiti od institucionalne i strukturne diskriminacije je osnova na kojoj se gradi građansko društvo i to bi trebalo da bude vizija i ključni zadatak političkih elita i nosilaca vlasti. Država, naravno, mora voditi računa o obezbjeđivanju uslova da svako ima slobodu da praktikuje svoju religiju, njeguje etničke tradicije i kulturu, ali i religijske zajednice moraju znati gdje im je mjesto a stiče se utisak da su neke to zaboravile.

MONITOR: CGO je nedavno ukazao da je nova vlast imala dovoljno vremena da ispuni obećanje vezano za raskid ugovora za mini hidroelektrane.

ĐUKANOVIĆ: Mi se ovim pitanjem bavimo nekih godinu dana, a nakon što su nas kontaktirali građani MZ Kraljske Bare kod Kolašina za pomoć. U cilju rješavanja problema prošle godine obratili smo se nadležnim  ministarstvima u prethodnoj Vladi sa zahtjevom da hitno preispitaju i raskinu štetne koncesione ugovore za izgradnju MHE Crnja, Ljubaštica i Crni potok u Kraljskim Barama, ali reakcije nije bilo. Uprkos obilnoj dokumentaciji sa dokazima o nelegalnim radnjama. Odmah po dolasku nove vlasti, ponovili  smo zahtjev novim nadležnim strukturama očekujući da će brzo reagovati u skladu sa predizbornim obećanjem da će jedan od prioriteta biti i preispitivanje i obustavljanje izgradnje svih mini hidroelektrana na crnogorskim rijekama. Nakon gotovo godinu dana ništa nije učinjeno da se raskinu štetni koncesioni ugovori uprskos obilnoj dokumentaciji i brojnim dokazima o nelegalnim radnjama. Stara vlast omogućila je bespravnu izgradnju MHE i korišćenje riječnih resursa u korist koncesionara, a kako stvari stoja ni nove vlasti nijesu odlučne u odbrani javnog interesa i osnovnih prava lokalnog stanovništva koje živi uz obalna područja ugroženih rijeka.

MONITOR:  Ocijenili ste i da je zabrinjavajuci broj napada na novinare. Da li je problem u atmosferi nekažnjivosti?

ĐUKANOVĆ: Učestalost napada na novinare ukazuje na potrebu preuzimanja ozbiljnijih mjera kako bi se ovaj trend, koji degradira slobodu medija, hitno zaustavio. Sloboda medija i sloboda novinara da rade svoj posao na udaru su već godinama u Crnoj Gori, a to prati izostanak konkretnih rezultata u pogledu efikasnih istraga, pronalaženja i adekvatnog kažnjavanja izvršilaca i nalogodovaca napada. Ni najteži slučajevi napada na novinare, poput ubistva urednika dnevnih novina Dan, Duška Jovanovića, ili ranjavanje novinarke Vijesti, Olivere Lakić, nikad nijesu do kraja rasvijetljeni.

Izostanak kažnjivosti vodi i samocenzuri, ograničava prostor za slobodne medije i čini novinarsku profesiju neprivlačnom za mlade. To su veliki izazovi ne samo za profesiju, već i za ukupan razvoj društva. U cilju doprinosa medijskim slobodama trebalo bi insistirati na rasvjetljavanju svih tih slučajeva, jačanju zaštite novinara ali i unapređenju nivoa profesioalnih standarda u medijima.

MONITOR: I pored evropske retorike nove vlasti, i obećanja da će Crna Gora za nekoliko godina biti članica EU, mnoge suštinske reforme još čekaju. Koliko je realno obećanje premijera da ćemo uskoro biti u Evropi?

ĐUKANOVIĆ: Mislim da bi umjesto licitiranja datumima ulaska u EU, donosioci odluka mnogo više trebalo da se bave sprovođenjem suštinskh reformi koje proces zahtijeva.  Neozbiljno je davati obećanja o skorom ulasku u EU u situaciji kad je jasno da institucije koje bi trebalo da sprovedu ključne reforme još uvijek ne funkcionišu u kapacitetu potrebnom da iznesu zahtjevne i teške reforme, ili kad nemamo ni cjelovitu pregovaračku strukture.

Većina institucija u pravosuđu su ili u v.d. stanju, blokadi ili djeluju u krnjem sastavu a trebalo bi da budu predvodnici u snaženju vladavine prava što je ključno mjerilo napretka od strane EU. Takođe, podjele u društvu koje su na granici usijanja nijesu preporuka EU da nas brzo primi u svoj klub. Konačno, nova vlast pada na ispitu dokazivanja da ne koristi loše prakse stare kroz partijska zapošljavanja, a to je, recimo isto jedno od pitanja koje EU pažljivo prati.

Ukratko, prvo treba skočiti pa reći ,,hop”, biće vremena za promociju ali prvo treba zasukati rukave i raditi.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da 70 posto građana želi da Crna Gora dovrši evropski put? Odgovaraju li političke elite željama građana?

ĐUKANOVIĆ: Građani u značajnoj većini i kontinuirano podržavaju pristupanje EU, uz sve razlike u pojedinačnim istraživajima, a to ukazuje da evropske integracije imaju snažan integrativni unutrašnji potencijal za crnogorsko društvo.

Ipak, treba napomenuti da podrška građana EU procesu nije jednaka njihovom razumijevanju tog procesa, da se radi o  pojednostavljenoj slici i nadi da će nam evropski standard života osvanuti kao poklon prvog jutra nakon učlanjenja. Takođe, mi imamo građane koji jasno izražavaju svoj stav da žele da budemo članica Evropske unije, ali su sa druge strane vrlo često potpuno ravnodušni i apatični u smislu pritiska na  one koje su birali da zaista urade nešto na tom putu. Političke elite su više deklarativno naklonjene evropeizaciji, nego što svojim primjerom ulivaju povjerenje o istinskoj posvećenosti evropskim vrijednostima i najboljim praksama. Tome u prilog najviše svjedoči trenutna politička i kriza društva koju političke elite opasno, a često i neznalački, podgrijavaju kroz vlastitim prepucavanja umjesto da insistiraju na argumentovanom dijalogu i prevazilaženju izazova što bi bio odgovoran odnos prema građanima, EU, ali i samim sebi.

MONITOR:  Kako vidite političku krizu koja traje? I moguća razrešenja?

ĐUKANOVIĆ: Mi imamo hroničnu političku krizu godinama unazad i regresivne korake u, inače, nerazvijenoj političkoj kulturi. Nažalost, prošlogodišnji parlamentarni izbori nisu doveli do očekivanog razriješenja tako da danas svjedočimo situaciji koja je složena, opterećena tenzijama, i ograničavajuća za ukupno funkcionisanje društva.

Vlada nema garantovanu većinu u Skupštini za potrebne kadrovske promjene niti zakonska rješenja što je čini slabom, a na drugoj strani i sama vladajuća većina nema saglasnost oko nekih ključnih pitanja, čime se gubi i pobjeda koju su ostvarili na izborima. Moj je utisak da se ni opozicija nije uspjela istaći kvalitativnim pristupom, a posebno DPS koji nije izveo očekivane promjene na januarskom kongresu, pa je i sebi suzio prostor za eventualna koaliciona djelovanja makar oko određenih pitanja. Primjetan je i spoljni negativni uticaj kroz izraženo interesovanje za prilike, ali i promovisanje nekih aktera i rješenja od strane, prije svih,  srbijanskih vlasti.

Mnogo je opcija sada otvoreno – tehnička Vlada, rekonstrukcija, smjena premijera, vanredni parlamentarni izbori, ali i opstanak postojećeg teškog stanja koje dnevno trenira živce i aktera na političkoj sceni i građana. Pregovori oko prevazilaženja sporova unutar vladajuće većine sporo se odvijaju i zasad nije izvjesno na koji način i kad se može očekivati dogovor.

Čitava situacija će se negativno odraziti na svakodnevne živote građana, proces evropskih integracija i druge reformske aktivnosti u zemlji, uključujući i borbu sa pandemijom COVID19, kao i posljedice pandemije.

MONITOR: Koliko ovo sve može trajati?

ĐUKANOVIĆ: Jasno je da ovakva konstelacija odnosa ne može predugo trajati i da se određeno rješenje krize mora što prije pronaći. To rješenje treba da svoje izvorište ima i u širokom društveno-političkom dijalogu i saglasnosti oko nekih ključnih vrijednosti i pravaca.

Nema vladavine prava bez efiksnog suočavanja sa prošlošću

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

ĐUKANOVIĆ: Mi odavno ukazujemo da Crna Gora nije pokazala dovoljnu posvećenost u suočavanju sa prošlošću, kao i da nevoljno i površno ispunjava i dio obaveza na putu ka EU koji se odnosi na ovu oblast.

U pozitivnom kontekstu treba istaći činjenicu da je ovaj saziv Skupštine, jednom mješovitom većinom, usvojio Rezoluciju o Srebrenici i smijenio ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava koji je relativizovao genocid u Srebrenici. U prilog zrijevanju društvene svijesti govori i činjenica da su se ove odluke poklopile sa stavovima građana koji su u većini osudili izjavu ministra i koji razumiju težinu zločina u Srebrenici bolje nego neki politički prvaci.

Ipak, kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina učinak je prilično skroman, i jasno je da je tu najveća prepreka nedostatak političke volje. Mali broj slučajeva je procesuiran, i to većinom sa oslobađajućim presudama u procesima koji su (ne)namjerno bili konstrukciono loše postavljeni i vođeni i zbog toga i propadali. Strategija o procesuiranju ratnih zločina, koja je trebalo da doprinese efikasnosti u procesuiranju, nije dala praktično nikakve rezultate.

Nema funkcionalne vladavine prava bez efikasnog suočavanja sa prošlošću, a sada je već jasno da to zahtijeva i ozbiljne promjene u pravosuđu. Osim pravnog aspekta, proces suočavanja sa prošlošću trebao bi da se odvija i kroz sistem obrazovanja, što, takođe, izostaje a otežava izgradnju građanskog, otvorenog društva.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo