Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR ĐUKANOVIĆ , CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vrtimo se u začaranom krugu

Objavljeno prije

na

Većina institucija u pravosuđu su ili u v.d. stanju, blokadi ili djeluju u krnjem sastavu a trebalo bi da budu predvodnici u snaženju vladavine prava što je ključno mjerilo napretka od strane EU. Takođe, podjele u društvu koje su na granici usijanja nijesu preporuka EU da nas brzo primi u svoj klub. Konačno, nova vlast pada na ispitu dokazivanja da ne koristi loše prakse stare kroz partijska zapošljavanja

 

MONITOR: Nakon godinu dana od promjene vlasti glavne teme su identitetske. Tenzije rastu. Sada je u fokusu ustoličenje mitropolita Joanikija. Kako to komentarisete?

ĐUKANOVIĆ: Crnogorsko drušvo nastavlja da se vrti u začaranom krugu identitetskih tema koje ne doprinose društvenom razvoju, a koje su intrumentalizovano uveli i drže na agendi politički lideri. Naravno, vremenom im je to i lakše, jer imaju više saveznika, posebno kad se atmosfera ovako ,,zagrije”, a imajući u vidu da smo multietničko i multikonfesionalno društvo to može biti i vrlo opasno.

Crna Gora je ustavom definisana kao građanska, međutim, u praksi se već duže dešava odmak od tog koncepta što već produkuje ozbiljne i loše posljedice.  Crnogorsko društvo može da opstane jedino u građanskom konceptu čiji su garant snažne demokratske institucija koje omogućavaju široku inkluzivnost, ravnopravno učešće građana u procesu donošenja odluka, uživanju i korišćenju javnih dobara. Inkluzija, jednako postupanje prema svim građanima odnosno jaka pravna država koja štiti od institucionalne i strukturne diskriminacije je osnova na kojoj se gradi građansko društvo i to bi trebalo da bude vizija i ključni zadatak političkih elita i nosilaca vlasti. Država, naravno, mora voditi računa o obezbjeđivanju uslova da svako ima slobodu da praktikuje svoju religiju, njeguje etničke tradicije i kulturu, ali i religijske zajednice moraju znati gdje im je mjesto a stiče se utisak da su neke to zaboravile.

MONITOR: CGO je nedavno ukazao da je nova vlast imala dovoljno vremena da ispuni obećanje vezano za raskid ugovora za mini hidroelektrane.

ĐUKANOVIĆ: Mi se ovim pitanjem bavimo nekih godinu dana, a nakon što su nas kontaktirali građani MZ Kraljske Bare kod Kolašina za pomoć. U cilju rješavanja problema prošle godine obratili smo se nadležnim  ministarstvima u prethodnoj Vladi sa zahtjevom da hitno preispitaju i raskinu štetne koncesione ugovore za izgradnju MHE Crnja, Ljubaštica i Crni potok u Kraljskim Barama, ali reakcije nije bilo. Uprkos obilnoj dokumentaciji sa dokazima o nelegalnim radnjama. Odmah po dolasku nove vlasti, ponovili  smo zahtjev novim nadležnim strukturama očekujući da će brzo reagovati u skladu sa predizbornim obećanjem da će jedan od prioriteta biti i preispitivanje i obustavljanje izgradnje svih mini hidroelektrana na crnogorskim rijekama. Nakon gotovo godinu dana ništa nije učinjeno da se raskinu štetni koncesioni ugovori uprskos obilnoj dokumentaciji i brojnim dokazima o nelegalnim radnjama. Stara vlast omogućila je bespravnu izgradnju MHE i korišćenje riječnih resursa u korist koncesionara, a kako stvari stoja ni nove vlasti nijesu odlučne u odbrani javnog interesa i osnovnih prava lokalnog stanovništva koje živi uz obalna područja ugroženih rijeka.

MONITOR:  Ocijenili ste i da je zabrinjavajuci broj napada na novinare. Da li je problem u atmosferi nekažnjivosti?

ĐUKANOVĆ: Učestalost napada na novinare ukazuje na potrebu preuzimanja ozbiljnijih mjera kako bi se ovaj trend, koji degradira slobodu medija, hitno zaustavio. Sloboda medija i sloboda novinara da rade svoj posao na udaru su već godinama u Crnoj Gori, a to prati izostanak konkretnih rezultata u pogledu efikasnih istraga, pronalaženja i adekvatnog kažnjavanja izvršilaca i nalogodovaca napada. Ni najteži slučajevi napada na novinare, poput ubistva urednika dnevnih novina Dan, Duška Jovanovića, ili ranjavanje novinarke Vijesti, Olivere Lakić, nikad nijesu do kraja rasvijetljeni.

Izostanak kažnjivosti vodi i samocenzuri, ograničava prostor za slobodne medije i čini novinarsku profesiju neprivlačnom za mlade. To su veliki izazovi ne samo za profesiju, već i za ukupan razvoj društva. U cilju doprinosa medijskim slobodama trebalo bi insistirati na rasvjetljavanju svih tih slučajeva, jačanju zaštite novinara ali i unapređenju nivoa profesioalnih standarda u medijima.

MONITOR: I pored evropske retorike nove vlasti, i obećanja da će Crna Gora za nekoliko godina biti članica EU, mnoge suštinske reforme još čekaju. Koliko je realno obećanje premijera da ćemo uskoro biti u Evropi?

ĐUKANOVIĆ: Mislim da bi umjesto licitiranja datumima ulaska u EU, donosioci odluka mnogo više trebalo da se bave sprovođenjem suštinskh reformi koje proces zahtijeva.  Neozbiljno je davati obećanja o skorom ulasku u EU u situaciji kad je jasno da institucije koje bi trebalo da sprovedu ključne reforme još uvijek ne funkcionišu u kapacitetu potrebnom da iznesu zahtjevne i teške reforme, ili kad nemamo ni cjelovitu pregovaračku strukture.

Većina institucija u pravosuđu su ili u v.d. stanju, blokadi ili djeluju u krnjem sastavu a trebalo bi da budu predvodnici u snaženju vladavine prava što je ključno mjerilo napretka od strane EU. Takođe, podjele u društvu koje su na granici usijanja nijesu preporuka EU da nas brzo primi u svoj klub. Konačno, nova vlast pada na ispitu dokazivanja da ne koristi loše prakse stare kroz partijska zapošljavanja, a to je, recimo isto jedno od pitanja koje EU pažljivo prati.

Ukratko, prvo treba skočiti pa reći ,,hop”, biće vremena za promociju ali prvo treba zasukati rukave i raditi.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da 70 posto građana želi da Crna Gora dovrši evropski put? Odgovaraju li političke elite željama građana?

ĐUKANOVIĆ: Građani u značajnoj većini i kontinuirano podržavaju pristupanje EU, uz sve razlike u pojedinačnim istraživajima, a to ukazuje da evropske integracije imaju snažan integrativni unutrašnji potencijal za crnogorsko društvo.

Ipak, treba napomenuti da podrška građana EU procesu nije jednaka njihovom razumijevanju tog procesa, da se radi o  pojednostavljenoj slici i nadi da će nam evropski standard života osvanuti kao poklon prvog jutra nakon učlanjenja. Takođe, mi imamo građane koji jasno izražavaju svoj stav da žele da budemo članica Evropske unije, ali su sa druge strane vrlo često potpuno ravnodušni i apatični u smislu pritiska na  one koje su birali da zaista urade nešto na tom putu. Političke elite su više deklarativno naklonjene evropeizaciji, nego što svojim primjerom ulivaju povjerenje o istinskoj posvećenosti evropskim vrijednostima i najboljim praksama. Tome u prilog najviše svjedoči trenutna politička i kriza društva koju političke elite opasno, a često i neznalački, podgrijavaju kroz vlastitim prepucavanja umjesto da insistiraju na argumentovanom dijalogu i prevazilaženju izazova što bi bio odgovoran odnos prema građanima, EU, ali i samim sebi.

MONITOR:  Kako vidite političku krizu koja traje? I moguća razrešenja?

ĐUKANOVIĆ: Mi imamo hroničnu političku krizu godinama unazad i regresivne korake u, inače, nerazvijenoj političkoj kulturi. Nažalost, prošlogodišnji parlamentarni izbori nisu doveli do očekivanog razriješenja tako da danas svjedočimo situaciji koja je složena, opterećena tenzijama, i ograničavajuća za ukupno funkcionisanje društva.

Vlada nema garantovanu većinu u Skupštini za potrebne kadrovske promjene niti zakonska rješenja što je čini slabom, a na drugoj strani i sama vladajuća većina nema saglasnost oko nekih ključnih pitanja, čime se gubi i pobjeda koju su ostvarili na izborima. Moj je utisak da se ni opozicija nije uspjela istaći kvalitativnim pristupom, a posebno DPS koji nije izveo očekivane promjene na januarskom kongresu, pa je i sebi suzio prostor za eventualna koaliciona djelovanja makar oko određenih pitanja. Primjetan je i spoljni negativni uticaj kroz izraženo interesovanje za prilike, ali i promovisanje nekih aktera i rješenja od strane, prije svih,  srbijanskih vlasti.

Mnogo je opcija sada otvoreno – tehnička Vlada, rekonstrukcija, smjena premijera, vanredni parlamentarni izbori, ali i opstanak postojećeg teškog stanja koje dnevno trenira živce i aktera na političkoj sceni i građana. Pregovori oko prevazilaženja sporova unutar vladajuće većine sporo se odvijaju i zasad nije izvjesno na koji način i kad se može očekivati dogovor.

Čitava situacija će se negativno odraziti na svakodnevne živote građana, proces evropskih integracija i druge reformske aktivnosti u zemlji, uključujući i borbu sa pandemijom COVID19, kao i posljedice pandemije.

MONITOR: Koliko ovo sve može trajati?

ĐUKANOVIĆ: Jasno je da ovakva konstelacija odnosa ne može predugo trajati i da se određeno rješenje krize mora što prije pronaći. To rješenje treba da svoje izvorište ima i u širokom društveno-političkom dijalogu i saglasnosti oko nekih ključnih vrijednosti i pravaca.

Nema vladavine prava bez efiksnog suočavanja sa prošlošću

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

ĐUKANOVIĆ: Mi odavno ukazujemo da Crna Gora nije pokazala dovoljnu posvećenost u suočavanju sa prošlošću, kao i da nevoljno i površno ispunjava i dio obaveza na putu ka EU koji se odnosi na ovu oblast.

U pozitivnom kontekstu treba istaći činjenicu da je ovaj saziv Skupštine, jednom mješovitom većinom, usvojio Rezoluciju o Srebrenici i smijenio ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava koji je relativizovao genocid u Srebrenici. U prilog zrijevanju društvene svijesti govori i činjenica da su se ove odluke poklopile sa stavovima građana koji su u većini osudili izjavu ministra i koji razumiju težinu zločina u Srebrenici bolje nego neki politički prvaci.

Ipak, kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina učinak je prilično skroman, i jasno je da je tu najveća prepreka nedostatak političke volje. Mali broj slučajeva je procesuiran, i to većinom sa oslobađajućim presudama u procesima koji su (ne)namjerno bili konstrukciono loše postavljeni i vođeni i zbog toga i propadali. Strategija o procesuiranju ratnih zločina, koja je trebalo da doprinese efikasnosti u procesuiranju, nije dala praktično nikakve rezultate.

Nema funkcionalne vladavine prava bez efikasnog suočavanja sa prošlošću, a sada je već jasno da to zahtijeva i ozbiljne promjene u pravosuđu. Osim pravnog aspekta, proces suočavanja sa prošlošću trebao bi da se odvija i kroz sistem obrazovanja, što, takođe, izostaje a otežava izgradnju građanskog, otvorenog društva.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo