DUHANKESA
Logika moći i logika slobode
Logika moći se ne mijenja. Nažalost. Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom. Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da nikad ne kažete: Nikada
Koliko god mi se često učini da su u pravu oni koji tvrde da je ovaj svijet haotičan, svaki put se uvjerim da se u njemu ima šta razumjeti. Kad sam prvi put čuo rečenicu ,,Nikad ne reci nikad!” nasmijao sam se od srca i šaljivčinu koji mi je uputio ovaj logički galimatijas ostavio zabezeknutog kontra pitanjem: ,,Ne vidiš li nikakav problem u tome što mi savjetuješ da nikada ne kažem riječ koju si ti sada rekao dva puta u istoj rečenici!?”
Svi univerzalni iskazi imaju isti problem: protivrječni su u sebi! Recimo, umjesto što na tvrdnju: ,,Sve u svijetu se mijenja!“ u znak saglasnosti mudro klimamo glavom, treba reći: ,,Osim samoga svijeta!“ Pokraj logičke protivrječnosti, tvrdnja da se sve u svijetu mijenja, nije ni objektivno tačna. Mnoge stvari se ne mijenjaju. Bio sam, na primjer, zatečen istovjetnošću logike kojom su se prije 2.500 godina rukovodili Atinjani u pregovorima sa građanima ostrva Melosa, sa logikom koju je slijedila Srbija u nedavnim događajima u Crnoj Gori. Ako zamijenimo temu pregovora oko okupacije ostrva Melosa od strane Atinjana, sa temom hirotonisanja mitropolita Joanikija II, i izvršimo odgovarajuću zamjenu imena aktera onih pregovora, nazivima država konfrontiranih oko tog čina, sljedeći fragment dijaloga koji navodi Tukidid u Istoriji peloponeskih ratova, potvrdiće da se ni u logici moći, ni u logici slobode, ništa nije promijenilo:
- Atinjani: ,,Što se nas tiče, iako je naša vlast na jednom dijelu teritorije uskraćena, mi se toga ne bojimo… Sa svoje strane, mi imamo ovo da vam kažemo: došli smo da demonstriramo i uvećamo svoju moć, kao i da spasimo vaš grad od uništenja. Dakle, uspostavićemo našu vlast nad vama i poštedićemo vaše živote, a to će biti na obostranu korist“.
- Melijanci: ,,Ali kako može biti za nas korisno da služimo vama; iako je doduše, jasno kako to može biti korisno za vas?“
- Atinjani: ,,Tako što ćete, ako nam se pokorite, spasiti sebe velikih stradanja. A mi, pošto vas nećemo uništiti, imaćemo korist od vas“.
- Melijanci: ,,Ali zar nećete pristati na to da vam mi ponudimo savezništvo kao vaši prijatelji?“
- Atinjani: ,,Nećemo. Jer vaše neprijateljstvo nam ne može mnogo nauditi, dok bi prihvatanje prijateljstva s vama moglo biti protumačeno kao naša slabost, od strane onih za koje nam je u interesu da nas se i ubuduće plaše“.
Poslije dužeg vijećanja Melijanci su odbili da se dobrovoljno pokore sljedećim riječima: ,,Odlučili smo da se dobrovoljno ne odreknemo slobode u kojoj naš grad živi već sedam stotina godina, od kada je bio osnovan. Uzdajemo se da će nas bogovi koji su nas do sada čuvali, sačuvati i ovaj put. Na kraju, još jednom vam nudimo mir i predlažemo: bićemo vaši prijatelji, a vi se povucite sa naše zemlje poslije dogovora o savezu koji ćemo sklopiti u skladu sa našim uzajamnim interesima”.
Atinjani su ovu ponudu glatko odbili riječima: ,,Na osnovu ovih pregovora, čini nam se da ste vi jedini ljudi koji buduće događaje smatraju sigurnijim od prošlih; i uz to, koji vjeruju da će im se ispuniti ono što žele, samo zato što to oni žele, ali ljuto ćete se prevariti”.
U kontekstu ovog dijaloga postaju jasni i događaji vezani sa rukopoloženjem mitropolita Joanikija II, prije svega, zašto je jedna strana odbila da se hirotonisanje Joanikija II obavi na bilo kom mjestu od mnogih koja su im bila prijateljski ponuđena i zašto je zavrla da se to učini upravo na Cetinju, jedinom mjestu za koje je znala da će biti odbijena? Zato što bi i u ovom primjeru, prihvatanje ponuđenog mjesta za ustoličenje, a time i prihvatanje prijateljstva sa slabijim, moglo biti protumačeno kao dokaz slabosti jačega. Zato što jačem ne može mnogo nauditi neprijateljstvo srazmjerno mnogostruko manjeg, dok je korist od njegovog prijateljstva manja od koristi koju će jačem donijeti demonstracija moći i strah onih na čiji strah računa ovim potezom!
Ne mijenja se sve u ovom svijetu. Prošli su milenijumi a eto, na primjer u ovom pogledu, ništa se nije promijenilo. Kako je bilo, tako je ostalo: Logika moći se ne mijenja. Nažalost.
Ni logika slobode se ne mijenja. Srećom.
Na pitanje kada će se promijeniti, slobodno recite onu riječ koju vas ubjeđuju da ne kažete:
Nikada!
Nikada se neće promijeniti ni logika moći, ni logika slobode, dok god bude onih kojima slobodni smetaju i onih kojima je sloboda preča od sigurnosti i jača od straha.
Ferid MUHIĆ
Komentari
Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija
Veliki sam ljubitelj sporta, posebno atletike – „Kraljice sportova“. Prvi put sam gledao TV prenos atletike na Olimpijadi u Rimu 1960. godine, na minijaturnom crno-bijelom ekranu koji je „sniježio“, kroz otvorena vrata stana, sa još 30-ak dječaka naguranih na stepenicama zgrade u kojoj je bio jedini TV u gradu. Imena Armin Hari, Otis Dejvis, Piter Snel, Abebe Bikila, Robert Šavlakadze, Ralf Boston, Bil Nider… i danas zvone i svjetlucaju kao zlatnici u mom sjećanju. Ovih dana, pune 62 godine kasnije, iz udobne fotelje pratio sam Svjetsko atletsko prvenstvo, na ogromnom kolor TV ekranu. Uživanje u uzbudljivim takmičenjima i vrhunskim rezultatima atletičara, pokvarilo mi je saznanje da je sportistima iz Rusije i Bjelorusije, Svjetska atletska federacija jednostavno zabranila da nastupe!? Ko se ono bješe zgražavao nad natpisima da je Crncima, Jevrejima i psima zabanjen ulaz!?
Već punih stotinu godina, istorija sporta se sve više pretvarala u istoriju propasti sporta! Spektakularni napredak rezultata u svim pojedinačnim sportskim disciplinama, sasvim je zasjenio zastrašujuću istinu da je sport u cjelini praktično mrtav. Izvorna suština sporta, kao afirmacije fizičkih i mentalnih sposobnosti čovjeka-pojedinca, iskliznula nam je iz ruku i potonula u okean zaborava. Lovorove vijence koji su nekada kitili blistava čela pobjednika, danas razmetljivo nose najviši predstavnici vlasti država čiji su oni građani! Oni koji suvereno odlučuju ne samo o tome kada i gdje će se pojedinci sportisti takmičiti, nego i o tome kojima od njih će biti dopušteno a kojima zabranjeno da se takmiče! Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija.
Osvajač 17 medalja na olimpijskim igrama i svjetskim šampionatima, od čega čak osam zlatnih (pet na olimpijadama i tri na svjetskim prvenstvima), legendarni gimnastičar Leon Štukelj, u sjećanjima na Olimijske igre održane u Amsterdamu 1924. godine, navodi da su se svi takmičari tada tretirali kao pojedinci, individue, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. „U svim sportovima smo govorili isključivo o pobjednicima-pojedincima, a ne o nekakvim pobjedama država iz kojih dolaze“, navodi Štukelj.
Čak i tri Olimpijade kasnije, u Berlinu 1936, nacistički režim na vrhuncu moći nije se usudio da na osnovu svoje ekstremno rasističke ideologije dovede u pitanje nastup Džesi Ovensa, „Crne strijele“, koji tada osvaja četiri zlatne medalje u atletici. Priča o tome kako je Adolf Hitler, zapjenjen od bijesa što je jedan pripadnik „niže rase“ pobijedio njegove najodabranije arijevce, napustio stadion, jeste ideološka patka. U jednom intervjuu, smjesta uklonjenom sa naslovnih strana, Džesi Ovens je tvrdio da je Adolf Hitler ostao na tribinama dok je on napuštao stadion, da mu je čak u znak pozdrava mahnuo rukom, a kasnije mu poslao svoju pismenu čestitku.
Ali, već na XXII Olimpijskim igrama, održanim 1980. godine u Moskvi, poznatim i kao Političke igre, sportistima iz 67 država predvođenim SAD, njihove vlade su objektivno zabranile nastup i tako ih natjerale da bace u vjetar četiri godine života posvećenih napornim treninzima i da se odreknu sna o nastupu na najvećoj i najvažnijoj sportskoj sceni! Danas je već normalno da se i teniserima i teniserkama iz Rusije i Bjelorusije zabrani nastup na Vimbldonu, a da Svjetska teniska federacija na to reaguje tek toliko da ne boduje rezutate učesnika i oduzme bodove svim teniserima sa prošlogodišnjeg Vimbldona (tako je Novaku Đokoviću, uz uskraćenih 2.000 bodova za ovogodišnju pobjedu i nedodijeljenih 2.000 bodova za ovogodišnji trijumf, oduzela punih 4.000 bodova, čime je pao na 7. mjesto svjetske rang liste??). I sve to na osnovu neprikosnovene političke odluke.
Priča o sportu kao o području slobode i ravnopravnosti svih sportista, bez obzira na rasu, religiju, ideologiju, mit o sportu kao o jednoj vrsti ambasade iz svijeta istinske jednakosti i pravde, eksteritorijalne enklave u koju diskriminacija i politička samovolja nemaju pristupa, sve je to postalo toliko beznačajno da više niko ne vidi koliko je propast sporta velik i strašan gubitak za najviše civilizacijske vrijednosti i ideale ljudskog društva.
I koliko je još veći i strašniji gubitak što je vrhunski sportist, kao ideal vječnog, perenijalnog heroja koji u sebi sjedinjuje najviše kvalitete karaktera, snage, istrajnosti i fizičkih sposobnosti čovjeka-pojedinca, ličnosti sa integritetom i dostojanstvom, pretvoren u državnog službenika, čijim životom i sudbinom samovoljno upravljaju anonimni birokrati, efikasnije nego što je bilo koji rimski imperator upravljao životom i sudbinom gladijatora!
Ferid MUHIĆ
Komentari
Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili
U svojstvu premijera danas prijateljske Crne Gore, 11. jula 2022. godine, u Potočarima, održali ste govor na Komemoraciji Bošnjacima, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine od strane agresorskih vojski tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Najbolje bi bilo da taj govor nikada niste održali. Nažalost, Vi ste ga održali i taj se govor više niti može, niti smije zaboraviti!
Evo zašto:
U svom govoru obratili ste se poštovanim majkama i poštovanim porodicama žrtava, ali umjesto riječi utjehe, na najružniji način ste se narugali njihovom bolu.
Na istinu ste se pozvali, a o istinu ste se ogriješili! Osudili ste negiranje činjenica, a nepobitne činjenice ste negirali! Pravdu spominjete, a najveću nepravdu ste nanijeli! Na bijele nišane pokazujete, a uprljali ste ih kao niko prije Vas. Podsjećate“…koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje i oni koji su živjeli u okolini, nego i oni za koje se mislilo da su došli da pomognu, a zapravo nijesu uspjeli ništa značajnije da urade”. Zar smo svi bili jednako loši, i to na prvom mjestu oni koji su živjeli ovdje – dakle u Srebrenici, žrtve agresije i genocida? Zar za Vas zaista nema baš nikakve razlike između onih koji su bili žrtve agresije i agresora, između Bošnjaka pobijenih u genocidu i onih koji su Bošnjake pobili samo zato što su bili Bošnjaci? Između onih koji su, koliko su mogli, pomagali žrtvama i onih koji su pomagali zločincima i sve učinili da Bošnjaci kao narod (gens) budu istrijebljeni, kao i onih koji su samo svoj interes i seir gledali?
I onda ta Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili. Ali Vi to niste rekli, nego ste apodiktički naglasili da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Genocid u Srebrenici jeste počinjen upravo nad konkretnim živim Bošnjacima, a ne nad apstraktnim ,,ljudima”. To je jedina istina i ta se istina ne smije dovoditi u sumnju još manje izričito negirati, kao što ste Vi učinili. Niko od ubijenih u genocidu u Srebrenici, nije ubijen zato što je bio ,,čovjek”, nego upravo zato što je bio Bošnjak, uz to još i zato što je bio musliman! I nikakve ,,politike” nisu počinile ovaj genocide nad Bošnjacima (ni jedan jedini političar nije tamo ni metak ispalio), nego su ga počinile upravo vojske: JNA pod komandom Beograda, i dodatno regrutirani lokalni mrzitelji Bošnjaka, prerušeni u ,,para-vojsku”!
Kao da Vam je malo bilo što ste, naglasivši da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, Bošnjake direktno isključili iz kategorije ljudi! Tvrdnjom da genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici nisu počinile vojske nego politike, počinili ste smrtni grijeh, – magnum crimen! – ovom besramnm apologijom genocida izvršenog nad Bošnjacima i amnestiranjem agresorske vojske koja ga je počinila, kao i svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, koji je imao bilo kakvu ulogu u ovom genocidu nad Bošnjacima. Kao što je svaka žrtva, od najstarijeg, do onog najmlađeg djeteta, još bebe, Fatime Muhić, imala svoje ime, svoje roditelje, a mnogi i svoju djecu, kao što je svako od njih pripadao svojoj kukturi i vjeri, govorio svojim jezikom, tako je i svaki njihov ubica imao svoje ime, svoje roditelje i djecu, svoju kulturu i vjeru, svoj jezik!
Ovim obraćanjem, i to upravo u Srebrenici, uz to na dan Komemoracije ubijenim Bošnjacima, žrtvama genocida, u svojstvu premijera Crne Gore čija je vojska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a jedan broj njenih pripadnika i u ovom genocidu nad Bošnjacima, Vi ste sebe kao čovjeka učinili nepoželjnim ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje gdje se poštuju istina i pravda. Kao premijer, nanijeli ste nepopravljivu štetu savremenoj Crnoj Gori, i ozbiljno ugrozili sva nastojanja da se, uz priznanje genocida i pravedne kazne onih koji su ga izvršili, nakon gotovo tri decenije, odnosi u regionu postepeno normaliziraju na principima uzajamnog poštovanja, pravde i istine.
Ferid MUHIĆ
Komentari
Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo. Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe
Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu, najbolji život za čovjeka?
Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne u svim ljudima ali su različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.
U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu, najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.
Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!“;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.
Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo. Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.
Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum, nismo imali prilike ni upamtiti!
Bili smo grad, sada smo ruševine.
Ferid MUHIĆ
Komentari
Puna usta Evrope
NEVOLJE U ORGANIZACIJI FESTIVALA SEA DANCE: Država nema strategiju razvoja festivalskog turizma
PLANOVI ZA NOV NAČIN UREĐENJA CENTRA KOLAŠINA: Privremeni objekati na meti kritika
-
Izdvojeno4 sedmiceUHAPŠEN VESELIN VUKOTIĆ: Pada još jedan stub Đukanovićeve moći
-
Izdvojeno2 sedmiceDR MILENKO CICMIL, ČOVJEK KOJI NIJE ODUSTAO: Ajde, pa dako se pametniji vratiš
-
Izdvojeno3 sedmiceUHAPŠEN PETAR LAZOVIĆ, POTJERA ZA LJUBOM MILOVIĆEM: Nema više Katnićevog senzibiliteta za službu
-
DUHANKESA4 sedmiceOtvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore
-
FOKUS2 sedmiceKONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno
-
FOKUS4 sedmicePRVA POSTIZBORNA VLADA TRAJALA 14 MJESECI, DRUGA NI STOTINU DANA: Muke preletačke
-
LIČNO4 sedmiceLIČNO: Marta Darmanović
-
INTERVJU3 sedmiceBOLE BOŠKOVIĆ, KOMPOZITOR I AUTOR FILMOVA: Vrijeme šunda, od muzike do politike