Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

LUKSUZ NA CRNOGORSKOM PRIMORJU: Par ležaljki i suncobran 500 eura dan, noćenje u vili 14 hiljada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na prestižnim lokacijama sa enormnim cijenama usluga smještaja, hrane i pića, pored stranaca ima priličan broj domaćih gostiju

 

Turistički kompleks sa hotelima Sveti Stefan i Miločer, decenijski simbol elitnog turizma na Crnogorskom primorju, vidno propada, zatvoren za goste već drugu sezonu zaredom. Zaključan grad hotel Sveti Stefan, prepušten zubu vremena, napuštene i neuređene hotelske plaže našeg najpoznatijeg ljetovališta, na početku turističke sezone pružaju sliku propasti, neuspjeha i nebrige, kako države tako i zakupca, of šor kompanije Adway Investment sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, i njene budvanske filijale Adriatic properties, kojom upravlja grčki biznismen Petros Statis.

Na drugoj strani, duž obale podignuti su novi rizorti sa hotelima, vilama i apartmanima, koji luksuzom i cijenama sa kojima su izašli na tržište, daleko nadmašuju ponudu Hotela Aman Sveti Stefan. Novi ekskluzivni turistički kompleksi, nikli na lokalitetima koji se ne mogu mjeriti sa prirodnim, kulturnim i istorijskim odlikama Sveca, posluju sa cijenama usluga koje ni na Svetom Stefanu do sada nisu postignute.

Po luksuzu koji nudi, izdvaja se kompleks One&Only Portonovi, izgrađen na mjestu nekadašnje vojne baze Kumbor, na obalama Bokokotorskog zaliva. Mlade ćerke predsjednika Azerbejdžana Ilhana Alijeva Arzu i Lejla, koje, prema podacima CIN-a, stoje kao krajnji vlasnici iza kompanije koja je gradila Portonovi, imaju trenutno,  u objektima sa 5 zvjezdica, najskuplju turističku ponudu u Crnoj Gori.

Najluksuzniji objekat novog rizorta, raskošna Vila One, površine 460 kvadrata, nudi se po nevjerovatnoj cijeni od 14.000 eura za jednu noć. Vila se reklamira kao ambijent koji nudi „božanski život“ i zagarantovanu sreću onom ko je iznajmi. Pored niza specijalnih usluga, privatnog bazena, bazena za hidroterapiju, privatnog kuvara, gosti dobijaju na raspolaganju  „stručnjaka za sreću“, ličnog batlera na 24 časa, koji je zadužen da svaki trenutak u vili gostima učini sretnim i nezaboravnim. Sa sopstvenim vrtom i bogatim modernim enterijerom, Vila One predviđena je za boravak najviše 6 osoba i dvoje djece.

Kompanija One&Only raspolaže sa dodatne tri „originalne vile“, nazvane po crnogorskim planinama. U vilama Orjen, Lovćen i Rumija  smještaj je nešto jeftiniji. Jedno noćenje sa doručkom za dvoje, staje od 12.800 eura pa do 16.000, u zavisnosti od broja soba u vili. Svaka od njih ima svoj bazen i sopstvenu pješčanu plažu. To je pet puta više od cijene po kojoj se izdavala čuvena Vila 118 na Svetom Stefanu, ikona skupog i luksuznog smještaja na crnogorskom primorju. Zakupac je ovu vilu površine 165 kvadrata, u kojoj se odmarao veliki broj slavnih i bogatih gostiju, preimenovao u Vila Sveti Stefan, čija je cijena za jednu noć iznosila 3.500 eura.

Cijene soba i apartmana u hotelu One&Only prava su sitnica u odnosu na basnoslovne sume koje treba izdvojiti za uživanje u vilama. Noćenje i doručak u standardnoj dvokrevetnoj sobi staje od 1.520 do 1.930 eura, tokom jula ove turističke sezone.

Znatno su niže cijene smještaja u apartmanima kojima upravlja kompanija Portonovi. Kreću se od 490 eura pa sve do 1.900 eura za komforne stanove sa bazenom.

Ko su klijenti novog rizorta pored Herceg Novog, nije poznato. I koji su to gosti koji plaćaju na destine hijada eura za noć u izdvojenom kompleksu koji okružuje običan, domaći svijet i morska voda zaliva? Kako uopšte stižu u oazu blještavog  lukusuza i sjaja nakon što slete na aerodom Tivat? Čekaju na trajekt ili ostatak zaliva prelijeću helikopterom? Na pitanje da li uopšte ima zainteresovanih za bukiranje vila, dobili smo odgovor da je za Vilu One teško naći slobodan termin u julu mjesecu.

Astronomske cijene smještaja i usluga formirane su i u turističkom naselju Dukley Hotel&Resort sa 5 zvjezdica, izgrađenom na budvanskom Rtu Zavala. U tom stambeno-turističkom kompleksu na Budvanskoj rivijeri sve pršti od luksuza i visokih cijena.

Penthaus apartman na Zavali izdaje se po cijeni od 3.500 eura za jednu noć. Isti takav sa tri spavaće sobe cijeni se 3.936 eura. Apartmani u vilama prodaju se od 1.125 do 1.470 eura dnevno, zavisno od broja soba.

Međutim, pravo iznenađenje slijedi kod takozvanog plažnog programa i uslova za korišćenje plaža koje okružuju Rt Zavala. Za posjetioce koji nisu gosti hotela, komplet sa dvije ležaljke i suncobranom na pješčanoj plaži Guvance, preimenovanoj u Dukley Beach&Bar, staje 250 eura na dan. Uz tu cijenu sleduje flaša francuskog šampanjca, tanjir voća i 4 flaše vode marke Suza.

Postoji i premijum paket sa nešto komfornijim ležaljkama, odnosno krevetima,  koji košta 500 eura za jedan dan korišćenja. Uz ovu fantastičnu cijenu, vjerovatno jedinstvenu na Crnogorskom primorju, kompanija daje bocu skupljeg šampanjca, porciju svežih ostriga, tanjir sa biranim šumskim voćem i Suza vodu.

Nudi se i alternativa. Ukoliko gost na plaži u toku dana potroši najmanje 450 eura, one dvije ležaljke doći će mu za džaba. Ili u premijum aranžmanu, mora potrošiti najmanje 1.000 eura na jelo i piće, da bi komplet bio gratis. Šta ljudi mogu popiti i pojesti na plaži Zavale za 1.000 eura, mogu da pitaju samo neupućeni.

Na drugim dvjema plažama koje je investitor Zavale izgradio u stijenju ispod vila, pod naziovm Key west  i Escape beach, poznatog brenda Nikki beach, cijene plažnog mobilijara su slične, a ponuda obiluje specijalitetima poput jastoga, ostriga, lososa, skupocjenog šampanjca i voća. Hedonizam u punom sjaju. Kupanje i sunčanje uz ispijanje skupocjenog pjenušca na vrelom pijesku.

Sve se odigrava u neposrednoj blizini populističke Slovenske plaže, na kojoj se odmaraju i oni turisti koji smještaj plate po 20 eura za noć.

Cijene ležaljki i suncobrana na plažama i pontama Zavale nadmašile su one koje su važile na dugim prirodnim pješčanim kupalištima Miločera i Svetog Stefana u vrijeme kada su hoteli bili u funkciji. Prestankom rada najljepših plaža u režimu koji podrazumijeva propisno uređenje, plažni mobilijar, tuševe, klijentela koja ih je koristila, ostala je bez alternative. Ove plaže postale su javne, na koršćenje svih namjernika koji su voljni da sa sobom donesu sve što im je za boravak na suncu potrebno. Situaciju su iskoristili drugi hotelijeri koji su podigli cijene usluga na kupalištima kojima gazduju.

Na plaži ispred Hotela Maestral u Pržnu, komplet sa dvije ležaljke i suncobranom izdaje se za 150 eura na dan. Istovremeno noćenje sa doručkom u dvokrevetnoj sobi hotela, tokom juna, može se rezervisati po cijeni od 220-250 eura. Ludovanje sa naplatom plastičnih ležaljki i pijeska ide toliko daleko da će, po svemu sudeći, one dostići cijenu udobnog kreveta u hotelskoj sobi.

Među gostima koji borave na navednim prestižnim lokacijama sa enormnim cijenama usluga smještaja, hrane i pića, pored stranaca ima i priličan broj domaćih gostiju. Nismo ni znali da tu oko nas živi i uživa neki prebogati svijet koji baca novac i bahati se po plažama, jahtama, hotelima. To su mali izdvojeni zabrani za super bogate iza čijih kapija i ograda postoji posve drugačija realnost. Sirotinja, masovni turizam, prebukirane plaže, jeftinoća, gužva, buka… i nečisto zagađeno more koje svi jednako eksploatišu.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA POD PRITISKOM JAVNOSTI UKIDA DODJELU STANOVA FUNKCIONERIMA:  Dosta je bilo?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što su građani oštro reagovali na formiranje stambene komisije, Vlada je odlučila da ukine odluku o dodjeli stanova zaslužnim funkcionerima

 

Građani još imaju gorak ukus u ustima otkad je Vlada Duška Markovića objavila spisak „zaslužnih funkcionera“ koji su u njenom sazivu nagrađeni stanovima ili stambenim kreditima. Mnogi nijesu bili ni svjesni činjenice da su iz svojih džepova rješavali stambeno pitanje funkcionerima vlasti od kojih je veliki broj već imao riješeno stambeno pitanje. Kriterijumi Vladine „stambene komisije“ bili su  nedovoljno transparentni i proizvoljni.

Zato i ne čudi bijes građana nakon što je Vlada Dritana Abazovića „reaktivirala“ stambenu komisiju i na njeno čelo postavila premijerovog savjetnika Sergeja Sekulovića – ministra unutrašnjih poslova u prethodnoj vlasti. Na internetu i društvenim mrežama vidno je bilo negodovanje.

Vlada Crne Gore objavila je na Tviteru da je izmijenjen sastav Komisije za stambena pitanja zbog, kako su naveli, usklađivanja sa organizacionim promjenama. U Vladinoj komisiji, kako piše, su savjetnici premijera Sergej Sekulović, Ivo Šoć i Ana Rašović. Zatim Milica Smolović, Irma Selmanović, Ivana Božović i Nataša Pešić. Iz Vlade su tada saopštili da će to tijelo preispitati rad prethodnih komisija, da će sve odluke biti javne uz zaštitu ličnih podataka, i da za rad u komisiji članovi neće primati naknadu.

Nepovjerenje građana i nevladinih organizacija posebno je izazvalo imenovanje predstavnice Kabineta predsjednika Crne Gore Nataše Pešić, nekadašnje generalne sekretarke u Vladi Duška Markovića i članice Glavnog odbora DPS-a. Pešićeva je ranije dobila stan od države po povoljnim uslovima, a na osnovu odluke Komisije za stambena pitanja. Sada Pešić treba da preispituje rad prethodnih komisija, što je, kako su saopštili iz Vlade, zadatak novog sastava Komisije.

Poslanica Demokratske Crne Gore Tamara Vujović rekla je da država zbog prakse „daj bogatima, a uzmi od siromašnih“, nije imala priliku da razvija nove socijalne servise i da se bavi rješavanjem visoke stope siromaštva. Kaže da su se nadali da je to vrijeme prošlo nakon 30. avgusta. „Sada vidimo da se DPS rezon opet uspostavlja, pa imate paradoks da Nataša Pešić, (dobitnica stana po povnoljnim uslovima) može preispitivati zloupotrebe Nataše Pešić (dobitnice stana pod povoljnim uslovima)“, poručila je Vujovićeva.

Pešić je branila svoj stan od medija i javnosti. Rekla je da je svako imenovanje iz redova Demokratske partije socijalista za određene političke krugove postalo „crvena marama“. ,,Stan koji posjedujem dobila sam 2012. godine u zakonitom i transparentnom postupku, vršeći funkciju sekretara Ministarstva pravde. To je jedina istina. Sve drugo su podvale iz političkih razloga”, navela je Pešićeva.

Mreža za afirmaciju nevldinog sektora (MANS) upozorila je na lošu praksu dodjele stanova funkcionerima. Osvrnuli su se na prethodne dodjele stanova. ,,Hoćemo li ponovo da trošimo milione građana da zbrinemo kadrove ‘po dubini’?  Hoće li rad i odluke ove komisije biti javne?”, upitali su iz MANS-a.

Nakon oštre reakcije javnosti Vladina Komisija za stambena pitanja predložila je da se ukine Odluka o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera pozivajući se, između ostalog, i na prošlogodišnje mišljenje Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), koja je to sugerisala. Očekuje se da se predlog Komisije nađe na prvoj narednoj sjednici Vlade. Pogotovo nakon što je premijer Dritan Abazović najavio ukidanje te odluke poslije veoma negativnih reakcija javnosti, koje su uslijedile pošto je Vlada izabrala novi sastav Komisije, a što je protumačeno da će biti nastavljena stara politika podjele stanova i kredita pod privilegovanim uslovima.

U mišljenju od prošle godine ASK problematizuje to što izvršna vlast dijeli stanove i kredite predstavnicima sudske i zakonodavne čime se, kako navode, narušava osnovni princip podjele vlasti. ASK sugeriše da svaka grana vlast dijeli stanove u svom okviru, što nije novina jer oni imaju zasebne budžete i za ove namjene. Vladina Komisija podsjeća i da je pred Ustavnim sudom ,,pokrenuto pitanje zakonitosti ove odluke”. Izuzev dvoje sudija, svi ostali u Ustavnom sudu, uključujući neke koji su penzionisani, takođe su ranije od Vlade dobijali stanove na osnovu odluke o kojoj treba da se izjašnjavaju.

Aktivistkinja za ljudska prava Bojana Jokić u više navrata je kritikovala ,,stare prakse” nove Vlade, a pogotovo formiranje stambene komisije. U jednoj od kritika kazala je da Abazovićeva Vlada radi za sebe i za svoje partije, a ne za građane.

„Najava ukidanja uredbe o dodjeli stanova funkcionerima je rezultat testiranja naših granica dokle smo spremni da trpimo. Da se nismo pobunili, ne bi im palo na pamet da povlače – doslovno testiraju javnost kako bi znali koliko mogu da ’ućare’ za partije“, kazala je Jokićeva.

Zaniimljivo, i potpredsjednik Građanskog pokreta URA Miloš Konatar kazao je da su stanovi za funkcionere neprihvatljivi imajući u vidu da građani moraju da plate svaki kvadratni metar stana. On je na Tviteru naveo da stanove treba da dobijaju naučnici, ljekari, profesori i svi oni vrijedni ljudi u državnoj administraciji, a ne poslanici i ministri koji su par godina na funkciji i možda nikada više. ,,Ja lično mogu obećati građanima da dok sam u politici i dok obavljam državnu funkciju nikada neću tražiti da mi država obezbijedi stan niti bilo kakve povoljne uslove za njegovu kupovinu”, rekao je Konatar.

Moguće da će Vlada  kao što je najavljeno, prestati sa dodjelom stanova zaslužnim funkcionerima. No građanima će i dalje ostati gorak ukus u ustima koji su osjećali tokom svih prethodnih dodjela stanova i pomoći zaslužnim funkcionerima a na štetu poreskih obveznika. Predstavnici te poltike, i te prakse,  ponovo su postali vlast. Po širinama i dubinama.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NOVO UBISTVO, POSLIJE DVOGODIŠNJEG ZATIŠJA: Rat kotorskih klanova nije okončan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ubice su još jednom pokazale da ne prezaju ni od koga i da ne biraju mjesto ni vrijeme da svoj naum sprovedu u djelo. Premijer Abazović je podsjetio da je policija ,,nekoliko puta“ spriječila likvidaciju Milića Šakovića i napomenuo  da građani treba da znaju da se kartela nećemo osloboditi tek tako

 

Osam hitaca ispaljenih u Milića Minju Šakovića, nakon skoro dvogodišnjeg zatišja na kriminalnoj sceni, potvrda  je da rat između škaljarskog i kavačkog kriminlanog klana nije okončan.

Ubice su još jednom pokazale da ne prezaju ni od koga  i da ne biraju mjesto ni vrijeme da svoj naum sprovedu u djelo.  Visokopozicionirani član škaljarskog klana ubijen je 17. juna oko 23.30 časova, u budvanskom restoranu Korkovado. Nakon osmatranja terena i dva susreta sa žrtvom nepoznati muškarac, malo užurbanim hodom, prišao je Šakoviću s leđa, dok je sa drugovima sjedio u bašti lokala, a zatim iz gloka ispalio najprije jedan hitac u njegov potiljak, a zatim još dva.

Šaković je pao, ali to ubici nije bilo dovoljno. Da li da bi bio siguran da je odradio posao ili da bi poslao poruku pripadnicima škaljarskog klana, nastavio je da puca u  tijelo Šakovića. Ispalio joj još pet hitaca. Nastala je panika koju je ubica uspio da iskoristi i pobjegne. Obučen u svijetle farmerke, bijelu košulju dugih rukava, crne patike s bijelim vezicama i s bijelim kačketom na glavi, napadač je pobjegao ka hotelu Mogren, a onda uskim putem ka naselju Gospoština.

Za sobom je, tvrde sagovornici iz istrage, ostavio mnoštvo tragova na osnovu kojih istražitelji vjeruju da će uspjeti da ga identifikuju, pronađu i uhapse…  Pod uslovom da, kao što je to, vjeruje se,  bio slučaj i nakon još nekih ranijih likvidacija, do ubice ne dođe neko prije istražitelja, a potom ga likvidira kako ne bi otkrio imena onih koji su ga platili za krvavi posao.

Istražitelji na osnovu video zapisa imaju tačnu putanju dolaska ali i bjekstva egzekutora. Imaju i njegov DNK profil koji je ostavio na taksi vozilu dok je bježao, ali i onaj koji je ostavio u trenutku kada se bježeći spotakao i pao.

Pretragom terena pronađene su njegove odbačene stvari, među kojima i glok s metkom u cijevi i jos šest u šaržeru. Vještačenjem oružja stručnjaci su utvrdili da je taj pištolj koristio ubica. On, ipak, do danas nije otkriven.

Prema policijskoj evidenciji ubijeni je bio vođa podgoričkog ogranka škaljarsklog klana. Kaznenu evidenciju je počeo da popunjava kao maloljetnik, kada je 2005. godine u Zagoriču učestvovao u ubistvu Podgoričanina Miroja Baošića. Zbog tog ubistva Šaković je osuđen na 10 godina, ali mu je kazna kao maloljetniku odlukom Apelacionog suda preinačena na vaspitnu mjeru u trajanju od jedne do četiri godine. Njegov brat Marko Šaković kao saučesnik osuđen je na 12 godina, ali je i ta robija kasnije smanjena.

Milić Šaković je i 2012. godine osuđen na pola godine zatvora zbog nasilničkog ponašanja nad porodicom Škrijelj.

Beogradska policija je tragala za njim zbog sumnje da je učestvovao u likvidaciji vođe navijača Partizana umiješanog u brojne kriminalne aktivnosti, Aleksandra Stankovića, zvanog Sale Mutavi, koji je usmrćen nakon što su ga ubice pratile, 13. oktobra 2016. godine u Beogradu. Ubijenog Stankovića u kriminalnoj hijerarhiji naslijedio je Veljko Belivuk, zvani Velja navolja.

Milić Šaković hapšen je i 7. februara 2019. godine zbog sumnje da je 27. marta 2016. u Kotoru pokušao da ubije dvojicu članova kavačkog kriminalnog klana. Šaković je nakon hapšenja pred tužiocem i sudijom za istragu tvrdio da u noći kada je pucano na Vojina Stupara i Miloša Radonjića, nije bio u Kotoru, što je i potvrđeno dokazima.  Zbog tog pokušaja ubistva Šaković je pola godine bio u pritvoru, nakon čega je pušten.

Posljednjih godina bio je na meti ubica iz suparničkog klana.

On je  8. septembra 2017. godine preživio napad, nakon što su napadači iz automatske puške pucali na njega dok je sjedio u kafeu preduzeća Auto- Zeta u centru Podgorice. Šaković je ranjen, a stradala je nevina žrtva –  Podgoričanin Ivan Nedović. Dva mjeseca nakon što je preživio ranjavanje, Šaković je prijavio policiji da je zagoričkim ulicama jurio za muškarcem, koji je navodno biciklom došao do njegove kuće da ga likvidira. Tada je snimak sa nadzornih kamera dostavio CB Podgorica.

Policija je početkom marta 2021. godine uhapsila petočlanu organizovanu kriminalnu grupu, kojoj se na teret stavlja planiranje ubistva Milića Minje Šakovića. Oni su, navodno, planirali da Šakovića ubiju hicima iz snajperske puške, pucajući sa prozora stambene zgrade koja je imala pogled na dvorište i terasu njegove porodične kuće.

Dok istražitelji uvjeravaju da danonoćno rade kako bi rasvijetlili ovaj zločin, premijer Dritan Abazović kaže da nije iznenađen što je do ubistva došlo. Gostujući na TV Prva konstatovao je opštepoznatu činjenicu – ubistava nije bilo dugo, a zatim i dodao ,,da je bilo sigurno da će se desiti”.

Abazović je podsjetio da je policija ,,nekoliko puta“ spriječila likvidaciju Šakovića i  napomenuo  da građani treba da znaju da se kartela nećemo osloboditi tek tako.

„Ušli smo u leglo kriminala, a dio tih kriminalaca imao je i podršku u Upravi policije. To su poznata lica, neki su procesuirani, a za neke očekujem da to budu”, kazao  je Abazović. „Očekujem personalne promjene unutar policije i  nadam se da se ovakvi događaji neće ponavljati”.

Onda je uslijedio već viđen i, po mnogim ocjenama, uzaludan potez. Po najavi premijera Abazovića, i uz poruku ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića da će država pokazati da je jača od svake kriminalne grupe, od ponedjeljka  su pojačane policijske snage na Primorju.

Tri grupe pripadnika Posebne jedinice upućene su u Bar, Budvu i Kotor, ali će, po potrebi, obilaziti i druge gradove na Primorju tokom ljetnje turističke sezone.

U ratu  između dva kotorska klana, koji bijesni od 2014. godine ubijeno je više od 60 osoba, među kojima i nevine žrtve.

 

Budvanski niz smrti

Budva je još prije tri decenije označena gradom u kom je zla sudbina dočekala mnoge žestoke momke. Hici u Šakovića ispaljeni su upravo u ,,budvanskom kobnom trouglu“ između hotela Mogren i Avala i parkinga na Trgu sunca.

Prva žrtva tu je pala  1. septembra 1991. godine, kada je ubijen Kotoranin Vlastimir Zečević, zvani Mićko Talijan. Ubice nikada nijesu pronađene.  Tri godine kasnije, 4. avgusta 1994. godine, na samo 50 metara od mjesta gdje je ubijen Zečević, na parkingu ispred ulaza u Hotel Avala, u razornoj eksploziji ,,folksvagena karado”, ubijen je dvadesetsedmogodišnji Beranac Boro Nedović. U blizini Mogrena iz automatskog oružja 27. februara 1997. godine likvidiran je Radoslav Rako Stanišić (48), zvani Raka Dilinger.

Šest mjeseci kasnije u noći između 4. i 5. avgusta 1997. godine, nedaleko od tog mjesta ubijen je Dilingerov prijatelj, Cetinjanin Đorđe Minja Bećir (47).  Snajperista je smrtno pogodio Bećira koji je bio u svojoj mazdi kabriolet. Podgoričanin Blagota Baja Sekulić ubijen je posljednjeg dana maja 2002. u centru Budve. Dok se nalazio u svom grand čirokiju egzekutor je u njega ispalio smrtonosni rafal od 20 metaka. Dvije godine kasnije – 23. avgusta, snajperista, sakriven na bedemima Staroga grada, s nekoliko hitaca pogodio je u glavu Tomislava Vujisića. Ubica je nestao bez traga i policija nije rasvijetlila ni ovo ubistvo.

Krajem ljeta 2007. godine – u oružanom sukobu u lokalu Jadranska straža ubijeni su Vladimir Rakočević i ukrajinski državljanin Adalbert Šut. Početkom avgusta naredne godine Nikšićanin Goran Pejović ubijen je dok je s prijateljima sjedio na terasi Palme, u centru Budve. Ubijen je greškom. Vjeruje se da je meta trebao da bude Budvanin Ivan Delić koji je tog dana sjedio za susjednim stolom u istom kafeu i nosio majicu iste boje kao i ubijeni Pejović. Miloš Vidaković iz Pančeva ubijen je prvih dana jula 2013. godine ispod zidina budvanskog Starog grada, dok je Budvanin Goran Đuričković ubijen  27. oktobra 2015. godine dok je šetao ispred svog restorana Old Fisherman’s Pub.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo