Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO JOSIPOVIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK HRVATSKE: Za pobjedu u miru

Objavljeno prije

na

Za mene, pobjeda u miru znači napuštanje antagonizma između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa sa svim susjedima. Znači i pijetet za sve nevine žrtve rata, među kojima je i značajan broj Srba

 

MONITOR: Za vrijeme Vašeg predsjedničkog mandata, Hrvatska je 2013. godine postala članica EU. Koliko se promijenila država a koliko društvo u Hrvatskoj za ovih osam godina?

JOSIPOVIĆ: I naša država, još važnije, naše društvo postali su boljima u vrijeme pregovora. Ispunjavajući uvjete za članstvo u EU, napredovali smo. Nažalost, nakon ulaska u EU ušli smo u stanje koje nazivam društvenom regresijom. Počeli smo nazadovati u mnogim područjima. Korupcija je opet procvjetala, porastao je nacionalizam, odnosi sa susjedima su pokvareni, u mnogim aspektima potonuli smo na dno ljestvice EU. Nadam se da je to privremeno stanje.

MONITOR: Pročitala sam Vašu kolumnu u Nacionalu, povodom neimenovanja profesorke prava Zlate Đurđević, na mjesto predsjednice Vrhovnog suda. One koji su tako odlučili ili uticali na odluku nazvali ste „pravosudno-političkim imperijem“. Ko su odgovorni što se Hrvatska nije izborila sa uticajem izvršne vlasti na sudsku?

JOSIPOVIĆ: Imamo atipičnu situaciju za koju smo sami krivi, ali kriva je i EU. U reformama vezanim za pravosuđe dobili smo sustav u kojemu je pravosuđe država u državi. Što god i kako god da radi, nitko mu ne može ništa. Pri tome, naravno, ne mislim na eventualni utjecaj na odluke u konkretnim predmetima, već na opću uspješnost, kvalitetu rada i brzinu postupanja. I nikako ne bih rekao da je sudska vlast podređena izvršnoj. Oni su partneri, rekao bih, ravnopravni. Pri tome mislim na trokut HDZ – pravosuđe – Ustavni sud. Zaboravili smo da postoji podjela i međusobna kontrola vlasti. Suci sami sebe biraju (osim predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda), sami vrednuju svoj rad, vlada ozbiljni nepotizam, sve više vidimo i korupcija. Efikasnost pravosuđa je iznimno loša. Zlatu Đurđević nisu htjeli jer su je smatrali nekim tko bi mogao poremetiti idilu u navedenom trokutu. Ulogu je u tome odigrao i osobni sukob premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića.

MONITOR: Povodom nedavnih hrvatskih državnih praznika, oglasili ste se čestitkama, ali i pozivom da se počast oda svim nevinim žrtvama vojne akcije Oluja i da se postigne i „pobjeda u miru“. Koliko su danas građanstvo ali i politička scena u Hrvatskoj spremni da ratne devedesete ostave iza sebe i prepuste ih pravosuđu i istoričarima?

JOSIPOVIĆ: Nažalost, još vodimo i Drugi svjetski rat, gdje ne bi ovaj relativno nedavni, Domovinski rat. Vrlo smo daleko od „pobjede u miru“. Dio braniteljskih udruga vrlo je jasno u funkciji HDZ-a i njegove vlasti, a manji dio čak naginje neoustaštvu. Vidjeli smo, prilikom rasprave Zakona o civilnim žrtvama rata, neke su udruge željele da se taj zakon ne odnosi na naše građane Srbe – civilne žrtve rata. Štoviše, 2014. godine neke su udruge imale gotovo pučističke ambicije. Srećom, demokracija je bila jača. Međutim, ogormna većina branitelja nije politizirana i ne uživa u nemalu novcu koji je namijenjen za rad veteranskih udruga. Ima i udruga koje nisu politizirane i sjajno doprinose društvenoj i ekonomskoj aktivnosti veterana. Posebno mi je draga udruga koja okuplja hrvatske branitelje iz posljednjeg rata i antifašiste. Te dvije tradicije su zaista povezane u ideji obrane slobode i opstanka svoje zemlje. Za mene, pobjeda u miru znači napuštanje antagonizma između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa sa svim susjedima. Znači i pijetet za sve nevine žrtve rata, među kojima je i značajan broj Srba.

MONITOR: Poslije pada Berlinskog zida, jedan od imperativa za nove vlasti u bivšim zemljama Istočnog bloka bila je lustracija. Komentator na Vaše FB postove, istakao je zahtev za lustracijom u Hrvatskoj. Zemlje koje su nastale raspadom SFRJ i kad su nešto pokušavale da pokrenu na temu lustracije, nisu uspjele da je sprovedu. Kako Vi to objašnjavate?

JOSIPOVIĆ: Kao prvo, SFRJ i Hrvatska u njoj nisu ni približno bile tako represivne naravi kakve su bile neke od zemalja bivšeg Istočnog ili socijalističkog bloka. Drugo, ogroman broj, velika većina članova Saveza komunista prešla je u HDZ. I sam predsjednik Tuđman bio je Titov general. Malo je istaknutih HDZ-ovaca koji nisu bili u članstvu Saveza komunista. Neki to skrivaju, neki ne, ali, sjetimo se samo nekih premijera i predsjednika: Tuđman, Mesić, Manolić, Gregorić, Valentić,  pa gotovo svi istaknuti generali, pa članovi obavještajnog sektora. O lijevoj oporbi da i ne govorim. I ja sam kao mladić bio člank SK. Nadalje, odmah na početku državnosti došao je rat i u obrani Hrvatske sudjelovali su i najistaknutiji pripadnici vojske, policije i tajnih službi bivše države. Koga onda lustrirati!? Osim toga, sada je proteklo jako puno vremena od raspada Jugoslavije i gotovo i da nema na javnoj sceni osoba koje bi se uopće moglo lustrirati. Lustracija znači ograničenje pristupa javnim službama osobama koje su u bivšem sustavu ugrožavale ljudska prava i slobode. Nikako ono što zazivaju neki ekstremni komentatori, u pravilu anonimni desničari po Fejsu, da je netko kriv već time što je ljevičar ili bivši član SK.

MONITOR: U Hrvatskoj dominiraju i smjenjuju se na najvišim funkcijama uglavnom funkcioneri HDZ-a i SDP-a, uz koalicione kombinacije. Izvjesna novina je pobjeda zeleno-lijevog bloka Možemo na zagrebačkim izborima. I vi ste osnovali partiju Naprijed Hrvatska – Progresivni savez. Kako gledate na istoriju i perspektivu hrvatskog dvopartizma?

JOSIPOVIĆ: Nije nužan duopol na političkoj sceni. Zapravo, na europskoj sceni nema puno takvih slučajeva. Uvijek postoje, uz dvije velike ili veće stranke i treće, četvrte, čak i pete bez kojih nije moguće sastaviti vladu. Naš je problem upravo rascjepkanost scene. Iskreno, ne mogu vam točno reći koliko uopće ima stranaka u Hrvatskoj. Mislim da je negdje oko 175 aktivnih stranaka. To nije dobro, ne samo zbog disprerzije glasova, nego i zbog slučajeva u kojima gotovo beznačajne stranke u predizbornim koalicijama dobijaju zastupnike. To generira političku korupciju i slabi vlast. Postoje načini kako reducirati scenu, smatram, optimalno je 10–20 stranaka od kojih bi neke bile isključivo lokalne naravi. To se može postići izbornim zakonom, primjerice, zabranom predizbornih koalicija – kao u Njemačkoj, a i strožom kontrolom danas prilično benevolentnog provjeravanja da li stranke imaju potreban broj članova i da li uopće djeluju. Da, u jednom sam trenutku bio izrazito nezadovoljan radom SDP-a i osnovao stranku Naprijed Hrvatska. Izbori su došli odmah po osnivanju i nismo ostvarili željeni rezultat. U međuvremenu, došlo je do nekih promjena i dogovora i opet smo se vratili u okvire SDP-a.

MONITOR: Njemačka je puno pomagala Hrvatskoj na evropskoj-EU i međunarodnoj političko-diplomatskoj sceni. U septembru će se održati savezni parlamentarni izbori na kojima poslije 16 godina neće figurirati kandidatura Angele Merkel. Koliko bi rezultati ovih izbora i odlazak Merkelove mogli uticati na „pad akcija“ Njemačke i EU na globalnom planu?

JOSIPOVIĆ: Da, ne samo Njemačka nego i brojne druge europske države jako su nam pomogle na putu u EU. Ne bih ovdje izdvajao nijednu državu, većina je zaista odigrala za nas sjajnu ulogu. G-đa Merkel je velika političarka i vizionarka. Njemačka će i poslije nje ostati u mnogočemu vodeća europska država. Naravno, na njen položaj u EU i međunarodnoj zajednici općenito snažno će utjecati kvalitete novog lidera. Merkel, međutim, nije zadužila samo Hrvatsku, zadužila je Evropu, ali i svijet.

MONITOR: Zanima me vaše mišljenje, kao stručnjaka za međunarodno krivično pravo, kako vidite zamolnicu koju je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, u okviru instituta međunarodne pravne pomoći, uputilo Hrvatskom ministarstvu pravde u vezi sa preuzimanjem postupka protiv 14 visokih oficira HVO i HV koji su učestvovali u vojnoj akciji Bljesak 1995?

JOSIPOVIĆ: Iz onoga što je meni poznato, u akcijama koje je HV vodio u Bljesku ili kasnije na području BiH jest bilo stradanja civila, ali ne i ratnih zločina. Posebno, akcija Bljesak u cijelosti je vođena na teritoriju Hrvatske. Kada je riječ o događajima u BiH, najviše se govorilo o događajima kraj Mrkojić Grada. Budite sigurni, da je bilo ratnih zločina naših snaga u BiH, Haški sud bi ih sigurno optužio. Ali, nije dobro da s naše strane priča završi političkim deklaracijama i konstatacijom da je riječ o fabriciranim optužbama koje su plasirane baš u vrijeme proslave Dana pobjede.  O profesionalnosti zahtjeva iz BiH govori i to da traže kazneni postupak i protiv osoba koje su umrle, što pravno nije moguće. Ali, olak pristup mogao bi dovesti do ozbiljnih neugodnosti za žive osobe na koje se zahtjev iz BiH odnosi, posebno u inozemstvu. Zato, ali i zbog, i domaćeg i međunarodnog prava koji traže da se lege artis pristupi svakom od sličnih zahtjeva, Hrvatska, preciznije, hrvatsko pravosuđe, treba provesti radnje koje su potrebne za profesionalnu pravosudnu odluku o tome treba li zahtjev BiH odbaciti ili nastaviti s postupkom. Konačno, službena je hrvatska politika a i zakonska i moralna obveza da ispita svaku sumnju na kazneno djelo, posebno ako je riječ o ratnom zločinu.  Političke deklaracije nisu dovoljna zaštita za slučaj fabriciranih optužbi.

 

Novac i moć su narušili izvorno duhovno poslanje Crkve

MONITOR: Koliko je tzv. konkordat potpisan između Hrvatske i Svete Stolice 1996, uticao na klerikalizaciju društva i umanjivanje sekularnog karaktera države? Kakve pouke iz Vašeg iskustva može danas izvući Crna Gora čija Vlada najavljuje da će ubrzo biti potpisan Temeljni ugovor o odnosima države i SPC?

JOSIPOVIĆ: Osobno, kad sam preuzimao dužnost, nisam imao velikih primijedbi na tzv. Vatikanske ugovore. Danas, nakon iskustva u protekih desetak godina, smatram da bi ih trebalo u dobroj mjeri promijeniti jer narušavaju sekularnu narav države. To ne znači da bi Crkvu trebalo odsjeći od društva, ali financijska davanja bi trebalo uskladiti s mogućnostima države, nastavne programe bi trebalo sekularizirati a vjeronauk vratiti u crkve. Za to se zalažu i mnogi katolici a i istaknuti svjećenici. Smatraju da su novac i moć narušili izvorno duhovno poslanje Crkve. Kao agnostik, ne bih sudio o tome, a kao građanin volio bih da država bude sekularna, da jamči vjerske slobode, a da Crkva manje bude u politici, više u sferi duhovnosti. Dobro je da se odnosi crkve i države urede ugovorom, i to da se urede odnosi sa svim crkvama koje djeluju na području države. Naravno, bitno je što piše u tim ugovorima.

 

Šteta što Srbija nije nastavila put kojim je krenuo Tadić

MONITOR: Bili ste predsjednik čije je ponašanje prema zemljama našeg regiona smatrano uzornim. Kao dobar primjer pominje se Vaš odnos sa tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem. Sadašnja vlast u Srbiji promoviše „srpski svet“ kao dio svoje politike. To druge asocira na ideju Velike Srbije koja je bila operativna i u sukobima 90-ih. Može li to imati  ulogu sličnu onoj koju je imalo prije trideset godina?

JOSIPOVIĆ: Velika je šteta što Srbija nije nastavila europski put kojim je krenuo Tadić. Sadašnja vlast u Srbiji ponovo vodi nacionalističku politiku i politiku konfrontacije sa susjedima. Šteta, uloga Srbije u regiji mogla bi biti vrlo pozitivna i u prilog trajnom miru i suradnji. Nadam se da će se Srbija vratiti na taj put. Ne vjerujem da je danas Srbija opet spremna za oružane sukobe i da itko želi ponoviti strašno iskustvo iz devedesetih. Najvažnije u svom mandatu smatram ulazak Hrvatske u EU, poboljšanje odnosa sa Srbijom i BiH, dobre odnose sa svim drugim susjedima te ozbiljno hvatanje u koštac s kriminalom i korupcijom. Drago mi je i da smo imali jako dobre odnose s Crnom Gorom. To mi je posebno drago jer u Crnoj Gori imam jako puno rodbine, možda i više nego u Hrvatskoj. Još prije Drugog svjetskog rata očeve dvije starije sestre udale su se u Crnu Goru, za dva gospodina iz Crne Gore koji su službovali u Hrvatskoj, u Baškoj Vodi. Imale su vrlo brojno potomstvo, mnogo djece, unučadi i praunučadi.

Na žalost, pokazalo se, osim što je članstvo u EU trajno, drugi ostvareni napretci nisu bili zauvijek. Ključno je da nasljednici nastave ono što je bilo dobro kod prethodnika te da poprave ono što nije bilo dobro. Nažalost, u Hrvatskoj, još puno više u Srbiji, napuštene su pozitivne politike kada je riječ o susjedstvu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo