Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXV): Željko finalizuje osnivanje dnevnog lista

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ideja o centralizovanom holdingu se transformisala u ideju o savezu tri nezavisna medija, Monitor, Antenu M i budući dnevni list. U sva tri medija, Montenegropublic i novinari trebalo je da imaju značajnog udjela. (Studio Mouce se osamostalio uz obavezu da neko vrijeme besplatno radi korice Monitora.) U Monitoru i Anteni M novinari su trebali da dobiju učešće u vlasništvu na osnovu prethodnog doprinosa ovim medijima. Ostalo je da pregovaramo ko i koliko. Ova opcija je dopuštala i zamjenu preduzeća u vlasništvu u medijima, vlasnicima bivšeg preduzeća. Pošto više nije bilo Ćanove pomoći, dovoljno kompetentni plaćeni direktor za Montenegropublic sa djelatnošću koja se smanjuje izdvajanjem medija u posebna preduzeća, bio bi skup. Odlučio sam da do izdvajanja Monitora i Antene M zadržim postojeće stanje sa besplatnim direktorom. To jest sa mnom, kao i do sada, ali uz izbjegavanje uplitanja u život medija. Budući da su Monitor i Antena M imali prihod od raznih grantova koji im je omogućavao da posluju bez gubitaka, u redakciju više nijesam dolazio svaki dan. Posvetio sam se nezavršenim poslovima u matematici. Sedam godina radni dan mi je bio, u prosjeku, 18 sati. Šesti dio toga trošio sam na profesorske obaveze, ostalo na medije. Produžio sam da radim petnaest i više sati dnevno, od kojih sam se manje od 10 odsto bavio našim medijima.

Zato je Željko po cio dan radio na osnivanju dnevnog lista. Fondacija koja je prihvatila Željkov zahtjev da izuči opravdanost našeg projekta o pokretanju dnevnog lista zvala se MDLF (Media Development Loan Fund) – Fond za razvoj medija, sa sjedištem u Njujorku. Izvršni direktor fondacije bio je Saša Vučinić iz Beograda, porijeklom Crnogorac. Tokom jeseni 1996. predstavio je naš projekat Upravnom odboru fondacije. Odziv je bio pozitivan. Međutim, po MDLF-ovoj studiji, da bi dnevni list u to vrijeme bio finansijski samoodrživ, morao je imati višestruko veći tiraž nego što je statistički moguće na području od 600 hiljada stanovnika kakvo je Crna Gora. Uprkos tome Željko je vjerovao da možemo napraviti samoodrživ list, ako budemo imali svoju mašinu za rotacionu štampu. Morao se naći neko ko će dati kolateral kojim bi garantovao MDLF-u za kredit za mašinu. Ćano Koprivica je rekao Željku i Ljubiši da u tom trenutku to ne može da obezbijedi i da u dnevni list želi da uđe kasnije nezavisno od Montenegropublica, prepuštajući ostalim vlasnicima učešće u dnevnom listu preko njihovog vlasništva u Montenegropublicu. Pretpostavljam da je Ćano imao ovakav stav zbog SDP-ovog nezadovoljstva Monitorom i što u tom trenutku nije još bio naplatio dugove u Rusiji o kojima sam govorio ranije.

Željko me više puta slao u lobiranje kod fondacija koje bi nam mogle dati kredit. Iako sam se ponekad osjećao više mrtav nego živ, poslušno sam ispunjavao zadatak. Na nekoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Ohridu gost je bio Džordž Soros, koji je bio jedan od finansijera MDLF-a. Željko je obezbijedio da se na margini te konferencije sretnem sa Sorošom. Položaj Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom objasnio sam upoređenjem sa anšlusom Austrije 1938. i ispričao mu o ulozi koju je nezavisni Monitor odigrao u Crnoj Gori tokom prethodnih šest godina. Govorio sam mu o našem uvjerenju da bi dnevni list odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u demokratskom oporavku Crne Gore i tražio od njega da nam pomogne da dobijemo kredit.

Željko je lobirao na mnogo mjesta i sve više bio uvjeren da ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju za kupovinu mašine. On i Ljubiša počeli su regrutovanje novinara za dnevni list. Naišli su na poteškoće. Sedmodnevna frekvencija omogućavala je da se Monitor održava s velikim brojem honorarno angažovanih novinara (koji su bili zaposleni u drugim medijima). Većina novinara dnevnog lista morali su odmah na početku da budu zaposleni u tom listu. List je trebalo da ima izdavačku koncepciju sličnu Monitorovoj. Krajem 1996. nije postojao dovoljan broj novinara koji su vjerovali u uspjeh takve koncepcije, a novinari Monitora nijesu željeli da napuste svoja zaposlenja i pređu u dnevni list. Kako-tako Monitor je uspijevao da živi, a samoodrživost dnevnog lista izgledala je neizvjesno. Dovoljno je da list napravi gubitak od 500 DM po broju i da brzo uđe u egizistencijalnu krizu. Godišnji gubitak bi se približio iznosu od 200.000 DM, a toliko pomoći nijesmo ni od koga mogli očekivati.

Razmišljajući kako da privuku novinare da dođu u dnevni list, napravili su šemu za osnivanje dnevnog lista za koju se ne sjećam da li su me konsultovali. Šesnaestog decembra 1996. Željko je registrovao preduzeće Daily Press, čiji osnivači su bili Montenegropublic, Milka Tadić i Slavica Popović, svi po 33,33 odsto. Milka i Slavica su bile formalne vlasnice. Milka je čuvala mjesto za novinare koji sa zaposlenjem dođu u Daily Press, a Slavica za Ćana i druge potencijalne privatne investitore. Daily Press bi izdavao dnevni list Vijesti.

Iza ovih procenata stajao je nulti kapital, odnosno simbolična suma nivoa ,,jedan dolar” koja je po zakonu bila dovoljna za formiranje preduzeća. 30 odsto koje je Željko dodijelio Montenegropublicu odražavali su njegovu procjenu moga konkretnog doprinosa u poslu na osnivanju dnevnog lista i ,,apstraktnog” doprinosa Montenegropublica  kao okvira iz kojeg su se rađali Monitor, Antena M i sad dnevni listi Vijesti. Koji novinari će zamijeniti Milku Tadić u tom trenutku nije se znalo. Postojala je samo nejasna ideja da to budu oni koji će biti veoma potrebni novom listu. Kako je osnivački kapital Daily Pressa praktično bio nula, ti novinari bi se stimulisali da dođu u Vijesti ponudom da dobiju vlasnički udio. U nastavku ću izložiti u kojoj formi je realizovana ta ideja. Ovdje želim da istaknem da kad je deceniju kasnije počeo Đukanovićev obračun sa Vijestima, Šeki Radončić je javno lagao da je on bio jedan od osnivača lista Vijesti.

Nadao sam se da je struktura vlasništva, koju su Željko i Ljubiša predložili za dnevni list, znak da su postali svjesni da je trećina vlasništva novinarima mjera kompromisa koja bi riješila pitanje vlasništva i u Monitoru i Anteni M. Međutim, oni su za doprinos novinara u stvaranju Monitora i Antene M i dalje uporno tražili 50 odsto vlasništva u tim medijima. 30. januara 1997. poslali su mi novo pismo, koje je potpisalo 15 članova redakcije: Željko Ivanović, Ljubiša Mitrović, Draško Đuranović, Milka Tadić, Darko Šuković, Esad Kočan, Branko Vojičić, Vesko Tomović, Nebojša Redžić, Igor Marojević, Radovan Popović, Goran Vujović, Zoran Radulović, Dragan Đurić. Tražili su da se što brže sprovede planirana transformacija Montenegropublica u holding. Saopštili su da ,,Upravni odbor i njegove odluke (koje je donio od kad sam se ja razbolio godinu ranije) smatraju nelegitimnim”. Ponovili su zahtjev da se ,,vlasnička transformacija izvrši na način koji redakciji obezbjeđuje punu autonomnost i pravo veta”. U usmenoj komunikaciji su objasnili da ostaju pri zahtjevu da dobiju po 50 odsto u Monitoru i Anteni M. Neki od njih su mi govorili da su novinari spremni da formiraju list Naš Monitor, po ugledu na Našu borbu. Prihvatio sam da ponovo razgovaram sa Ćanom i ostalim osnivačima o ovom zahtjevu.

Krajem zime – početkom proljeća 1997. Željko i ja smo putovali u Prag, gdje je bila finansijska služba fondacije MDLF. Predmet razgovora bile su garancije za kredit od 200.000 USD≈320.000 DM (koliko je, na osnovu njihovog iskustva, bilo potrebno da se nabavi polovna rotaciona mašina). Uz Željkovo i moje ubjeđivanje da ćemo biti u stanju da vraćamo krediti, ja sam ispričao i sljedeću priču. Banka Kraljevine Crne Gore prije Prvog svjetskog rata izdavala je tri vrste kredita. Kredite za koje je garancija bila hipoteka na nepokretnu imovinu, kredite za koje se davao zalog u zlatu i kredite na časnu riječ. Nakon propasti crnogorske države u tom ratu, statistika je zabilježila da su krediti na časnu riječ bili svi vraćeni, bez obzira što se banka izvjesno vrijeme poslije rata ugasila. Rekao sam da i ja dajem časnu riječ da ćemo kredit MDLF-u vratiti. Iza moje riječi stoji štamparija Slog i podrška moje šire porodica čija ukupna imovina je veća od 200 hiljada dolara. Iako su ljudi u MDLF-u moju priču ispratili sa osmijehom i simpatijama, vjerujem da su na pozitivni ishod razgovora uticale druge stvari. Prije svega to što je izvršni direktor ove njujorške banke-fondacije bio porijeklom Crnogorac, a možda i moj susret sa Sorosom. Poslije nekoliko sati nađeno je sljedeće rješenje. Mi treba da osnujemo (još jedno) štamparsko preduzeće, nazvali smo ga Roto Slog, čiji će osnivači biti Monitor, štamparija Slog i Daily Press. Kupac mašine će biti Roto Slog. Slog će da garantuje za kredit cijelom svojom imovinom, a Roto Slog mašinom koja se kupuje. MDLF će sprovesti nabavku mašine i uplata za mašinu biće izvršena od strane MDLF-a.

Mašina se, u stvari, sastavlja od djelova starih mašina. Kao da sastavljate auto od djelova sa raznih skladišta rashodovanih auta. Trebalo je kupiti tri radne jedinice (kod nas se zovu verkovi) i sastaviti mašinu koja može da radi. Nalaženje verkova obaviće majstori koje će angažovati MDLF. (Jedna jedinica je kasnije kupljena u Mančesteru i dvije u Čikagu.) Puštanje mašine u rad i početak izlaženja lista Vijesti planirano je za prvi januar 1998. godine. Željko i Ljubiša su do tada trebali da iznajme prostor za redakciju i uigraju tim koji će praviti novinu. Takođe i da obave komercijalno – finansijske pripreme (nađu reklame i osmisle projekte koji bi donosili prihod). Ja sam prihvatio zadatak da nadgledam montiranje mašine i sinhronizujem njen rad sa radom štamparije Slog, kako bismo mogli da štampamo Monitor i slične publikacije za druge izdavače. (Tzv. knjižni blok da štampa Roto Slog, a korice i kolorne stranice knjiga i magazina da štampa Slog).

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Posljednji mletački admiral Anđelo Emo svjedočio je da je tih godina (1770-71.) učestvovao u kampanji protiv ulcinjskih gusara na jonskim ostrvima Zakintos, Krf i Kitera, ali da je nakon jedne oluje njegova flota pretrpjela velike gubitke. U Kalabriji tih godina tvrde da ,,nema druge opasnosti osim od Ulcinjana” (non è altro pericolo che de’ Dulcignotti).

Zajednička borba u šestogodišnjem sukobu sa Rusima učvrstila je saradnju Dubrovnika i Ulcinja na svim poljima. Dubrovački brodograditelj Antun Pilato prenosi da je 1788. godine jedan ulcinjski gusar zaustavio dubrovački brod, ali ga je pustio da slobodno nastavi putovanje rekavši mu: „Vi ste naši prijatelji“.

Nekoliko godina ranije Alžirci su isticali da „Dubrovčani od svih nacija najbolje postupaju s arapskim putnicima, posebno sa hadžijama primajući neke i besplatno na svoje brodove“.

Dobre veze sa Alžircima održavao je i Mahmut-paša Bušatlija. Tamošnjem gospodaru je 1796. godine obećao veću količinu građe za brodove. Transport su izvršile dubrovačke lađe. Muselim Ulcinja je postao većil  (opunomoćenik, zastupnik) alžirskog komandanta, pa su dubrovačke lađe odmah poslane za Ulcinj. Veze alžirskih gusara sa Ulcinjanima i Skadrom učinile su da se dubrovački Senat ni trenutak nije premišljao.

Jedan od najpoznatijih i najopjevanijih ulcinjskih kapetana bio je Lika Ceni, ujedno brodovlasnik i mecena. Slavu je doživio 1790. godine kada je u Egejskom moru razbio flotu čuvenog grčkog gusara u ruskoj službi Lambrosa Kaconisa, kojeg su Ulcinjani nazivali Karalampo. On je u Trstu prilozima grčkih trgovaca kupio i naoružao nekoliko brodova koji su uglavnom pljačkali turske brodove, stanovnike i trgovce neutralnih zemalja.

Kaconis je nakon poraza otputovao u Rusiju, a Lika Ceni je imenovan za kapetana osmanske mornarice. Pretrpio je težak udarac 1795. godine kod Sazana, kada su Napolitanci pogodili i zapalili brod ovog Ulcinjanina.

Zadnju veliku akciju u međunarodnim okvirima ulcinjski gusari, pod komandom reisa Uručija, izveli su kod obala Kalabrije, krajem 1798. godine. Zarobili su livornsku tartanu ,,La Madonna di Montenegro“, na kojoj su bili članovi francuske delegacije koja se vraćala iz Aleksandrije: brigadni general Poatvi, pukovnik artiljerije Šarbonel, konzul Besjer i poznati pisac Fransoa Pukvil. Francuska je nekoliko mjeseci ranije okupirala Egipat, koji je do tada bio dio Osmanske imperije, pa su ove dvije države, zbog orijentalnih snova Napoleona Bonaparte, tri godine bile u ratnom stanju.

Kapetan Uruči je zarobljene Francuze, uz nagradu, predao Ali-paši Janjinskom, koji ih je kasnije oslobodio.

Krajem 18. stoljeća, paralelno sa povećanjem obima morskih razbojništava, trgovina je bila potisnuta gusarenjem i krijumčarenjem u što su bile uključene sve mediteranske nacije i velike države. London sumnja da francuski konzul na Zakintosu, Konstantin Gui, učestvuje u organizovanju gusara i švercera.

Nakon što je 1797. godine ukinuo Mletačku, a 11 godina kasnije i Dubrovačku republiku, Napoleon je želio ojačati svoj položaj na Jadranu, čemu su se protivile Rusija, Engleska i Austrija. Ponovo se snažno razvija gusarstvo, podstaknuto upravo od tih zemalja, što dovodi do opšte nesigurnosti svake trgovine na Jadranu. U proljeće 1789. godine dvanaest ruskih gusara izvode akcije protiv ulcinjskih brodova.

Sa ciljem zaštite slobodne trgovine, početkom 1799. godine, u Jadran je uplovila osmanska fregata „Rodos“, na kojoj je zapovjednik bio Ulcinjanin Zainer.

Po naređenju austrijskog zapovjednika Boke od 7. novembra 1801. godine francuski brodovi koji plijene u austrijskim vodama smatrani su običnim piratima. Tri mjeseca ranije, 25. avgusta, francuski korsari su pred Cavtatom zaplijenili trabakul ulcinjskog reisa Sulejmana Cakulija i ubili tri člana njegove posade.

Flota Napoleonovih brodova doplovila je u junu 1806. godine i do Ulcinja. Zaustavili su se na pučini Valdanosa posmatrajući tu prekrasnu uvalu, njegove stoljetne masline i svijetlo-rumene stijene koje su se uzdizale visoko ka vrhu brda Mavrijan. Ali, u trenutku su, kako su zapisali, čudno zaigrale magnetske igle na njihovim kompasima, što ih je neprijatno uznemirilo, pa su brže-bolje napustili Valdanos i otplovili prema Dubrovniku. Nakon toga na francuskim pomorskim kartama Valdanos više nije označavan kao „uvala tišine“.

Aktiviraju se i neki Bokelji, koji, najčešće pod engleskom zastavom, gusare protiv francuskih brodova, dok gusarske akcije prema Dubrovčanima preduzimaju Rusi i Englezi. Brod s teretom drva iz Albanije koji su 1806. godine kupili Božo Pilato i Nikola Burđeles zaplijenili su Rusi i odveli u Boku Kotorsku. Sa ciljem legalizacije napada na neprijateljske flote Rusi su te godine u Herceg-Novom uspostavili “Sud za gusarski plijen”.

Englezi su dvije godine kasnije zarobili brod koji je nosio drvo iz Albanije za francuski arsenal u Dubrovniku.

Od početka 1808. godine afrički gusari ponovo postaju aktivni na Jadranu i plijene više brodova pod austrijskom zastavom i njihove terete, dok slične akcije preduzimaju i Francuzi.

Tek će vojni poraz Napoleonove Francuske, Bečki kongres i odlazak Engleza sa otoka Visa u julu 1815. godine označiti kraj gusarenja na ovom moru.

Upravo te godine pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije, James Hingston Tuckey, izdaje u Londonu knjigu ,,Maritime geography and statistics”, u kojoj navodi da je „Ulcinj grad koji ima 6.000 stanovnika koji se smatraju među najvećim gusarima Sredozemlja“.

Ti odvažni ljudi i njihova flota, uz geostrateški položaj, učinila je Ulcinj malom gusarskom republikom, pomorskim i trgovačkim centrom. Godine 1818. ulcinjska flota se sastojala od 400 malih i velikih brodova, odnosno imala je više plovila od vjekovnih rivala na Jadranu, Venecije i Dubrovnika.

Ulcinjski pomorci mogli su se u 19. stoljeću vidjeti u svim važnim lukama na Mediteranu. ,,Oni ne posjeduju karte i druga pomagala na brodu, ali uprkos tome plove ne samo u Trst i italijanske luke, nego i u Egipat, Tripoli i Marsej i veoma dobro konkurišu parobrodskim kompanijama zato što prevoze robu znatno jeftinije”, svjedoči češki naučnik Viktor Brodski.

Na taj način oni su otvorili novu stranicu u istorijskom razvoju Ulcinja. Ostale su nebrojene uspomene, narodne predaje, pjesme i legende o ulcinjskim gusarima, kao i gusarska igra ,,Dum šaraveli“ koja je karakteristična po posebnom načinu izvođenja, pjesmi, kostimografiji, ritmu i dinamici sa afričkim elementima.

Iz svega toga saznajemo i osjećamo, kao iz morske školjke koju stavimo na uvo, snažnu i uzbudljivu jeku 200 godina duge gusarske epopeje koju su stvarali stanovnici ovog najstarijeg grada na Jadranu.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

U skadarskom sandžaku od 1733. do 1757. godine traju feudalni sukobi. Crna Gora se u tom periodu uspjela otrgnuti od vlasti sandžak-bega skadarskog, kao i ulcinjske age i begovi. Oni su 1734. godine ubili dizdara svoje Kaljaje, Veli-agu i njegovog unuka, zato što su htjeli da sprovedu naredbu sultana da se berberski gusari ne sidre u luci Valdanos. Kada je bosanski Ibrahim-paša krenuo da kazni krivce, Ulcinjani su mu se oduprjeli oružjem. Otpor je slomljen uz podršku skadarskog mutesarifa.

No, nekoliko godina kasnije veliki broj Ulcinjana je dobrovoljno otišao da brani Bosnu u ratu koji su pokrenuli i izgubili Austrijanci (1737-1739).

Ratni metež na Balkanu i naklonost bosanskog velikog vezira Ali-paše Hekimoglua su iskoristili članovi porodice Čaušoli kako bi 1739. godine došli na vlast u Skadru. Čaušoli su bili protivnici Ulcinjana, koji su se pouzdavali u lobiranje Mlečana kod sultana Mahmuda I u borbi protiv još jedne moćne skadarske porodice, Bušatlija. Sa ovim posljednjima su, inače, neki Ulcinjani, od kojih je najpoznatiji bio Rustem-beg, imali rodbinske veze već od početka 17. vijeka.

Od borbi za prevlast u Skadru ulcinjski reisi su profitirali i stvorili praktično svoju autonomnu oblast. Nijesu stoga željeli, čak ni kada su moćne i odlučne Bušatlije osvojile vlast, 1757. godine, da priznaju autoritet Mehmet-paše Starijeg. Nelagodno su se osjećali, sluteći da im oni neće dozvoliti postojanje njihove „gusarske republike“, čime se takođe nije mirio najveći broj ljudi u gradu. I zaista, prva mjera koju je donio sandžakbeg bila je izdavanje naredbe da se svaki gusarski brod, ulcinjski ili onaj sjevernoafričkih gusara, ima zapaliti zajedno s posadom ukoliko bude primijećeno da se približava obali.

U vrijeme Bušatlija, koji su suvereno vladali skadarskim pašalukom 74 godine (1757-1831.), Ulcinjani su kontrolori i zaštitnici albanske obale. Svoju snagu Bušatlije su crpjeli i iz privrednog jačanja svog primorja. Mehmet-paša je naredio da niko ne smije da ide u Berberiju, a Ulcinjani su morali da daju svečanu izjavu da se odriču nasilja na moru što se tumači kao prekretnica u njihovom gusarskom djelovanju.

U proljeće 1757. godine ulcinjski reisi sastali su se u džamiji sultana Selima II u Starom gradu i obavezali se da više neće nanositi štete mletačkim i dubrovačkim brodovima ni napadati njihovu teritoriju. Dato je uzajamno jamstvo i u slučaju prekršaja jamci su se obavezali na plaćanje novčane kazne u visini od 25.000 pjastri. Poslije takve izjave pojavile su se na skupu sve age i vojnici iz posade u tvrđavi Ulcinj, čija su imena sa autentičnim pečatima potvrđena u arč-mahzar (opštu informaciju). Oni su zaključili da, u slučaju da neki reis ili neki njihov mornar koji plovi na njihovim brodovima, nanese štetu mletačkim ili dubrovačkim brodovima, bude uhvaćen kada se vrati u Ulcinj, o čemu će Porta biti zvanično obaviještena.

Odlučnost paše vidjela se u ljeto te godine kada je na „njihove oči“ zapalio plovilo sa 34 vesla reisa Hajdara Pirija, Ulcinjanina i starog afričkog gusara, koji je izradio ovaj brod da bi otišao u Tripoli. „Mehmet-paša je sve Ulcinjane doveo u red i niko ne smije krenuti za Berberiju“, javljao je sredinom avgusta mletački konzul iz Skadra.

Neki ulcinjski reisi su uporno izbjegavali da se odreknu gusarenja, pa skadarski paša pali 1760. godine nekoliko brodova u Valdanosu, a isto se dešava i dvije godine kasnije. On nije želio dopustiti da se napadaju plovila mletačkih podanika „koji dolaze na njegovu vjeru“. U jednoj bujuruldiji, napisanoj u Ulcinju, u januaru 1762. godine, Mehmet-paša naređuje da „u priobalju Bara, Valdanosa, Šinđina ili ušća Bojane niko ne smije da uznemirava državljane Venecije, jer će mu otići glava“.

Da je konačno došlo novo vrijeme pokazuje slijedeća epizoda. Ulcinjski kapetan Ali Bylyku, koji je bio komandant na tartani Mehmet-paše od četiri hiljade stara, koja je dolazila iz Trsta, u srednjem Jadranu je krajem jula 1762. godine primijetio dva manja broda. Misleći da se možda radi o Ulcinjanima koji su tu stigli zbog nepovoljnog sjevernog vjetra, on im se približio da im pomogne. Kada ih je upitao odakle su oni su  odgovorili: Dubrovčani. No, radilo se o Paštrovićima koji su zarobili jedan brod iz Apulije sa sedmočlanom posadom, koji je iz Senigalije išao za Bari. Kada su Puljezi uzviknuli: „Mi smo robovi, oslobodite nas Turci“, Bylyku je otvorio paljbu na Paštroviće i zarobio ih. Sa njima je doplovio u Ulcinj i 10 Paštrovčana je završilo u zatvoru muteselima ulcinjskog Jahja-age, koji je o svemu brzo obavijestio pašu, koji ih je potom predao generalnom mletačkom providuru. Sve je to omogućavalo Mehmet-paši da se založi da se Ulcinjanima ukinu bilo kakva ograničenja za plovidbu na moru.

U doba ratova akcije ulcinjskih reisa su podsticane i dirigovane kao legalizovano gusarenje, pa su njihovi brodovi redovno učestvovali u borbenim poduhvatima, što je bio slučaj i u rusko-turskom ratu (1768-1774). U julu 1770. godine Ulcinjani su u Navarinu (bitka kod Česme) napali flotu kojom je komandovao grof Aleksej Orlov, a dvije godine kasnije, u oktobru 1772. godine, u blizini Patrasa, napali su eskadru kapetana Konjejeva. Mustafa-paša (sin Mehmet-paše) i njegov unuk, ulcinjski dizdar Jahja-beg, pripremili su ulcinjsku flotu i desantne snage od oko 20 hiljada ljudi za napad na Auzu (Paros) s namjerom da unište ovo jako pomorsko uporište. Ali, njihova flota, iako brojnija, bila je slabo naoružana, a ruska moćnija i modernija. Pretrpjeli su težak poraz na moru, ali ne i na kopnu. Od 30 brodova (20 ulcinjskih i 10 dubrovačkih), koji su učestvovali u tim bitkama, u ulcinjsku luku su se vratila tek tri broda. Porta je obećala da će nadoknaditi svu štetu.

U borbama u ljeto 1773. godine ulcinjski reis Daman je zarobio šest ruskih ratnih brodova, pa su Rusi razmatrali mogućnost da sa mora bombarduju Ulcinj.

Gusarski brodovi odigrali su značajnu ulogu u ovome ratu. Ruska flota je uništivši osmansku sredozemnu flotu, pokušala proboj kroz Dardanele želeći direktno ugroziti Istanbul. Uz osmansku artiljeriju na Dardanelima, gusarski brodovi uspjeli su je primorati na povlačenje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XIX): Opadanje gusarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

I Beogradski mir (18.9.1739.), zaključen između Turske i Austrije, izričito zabranjuje Ulcinjanima pirateriju („sigurnost od gusarskih država i Ulcinjana“).

Krajem 1739. godine sultan je izdao novi ferman za koji Mlečani tvrde da je od „neobične i izvanredne snage i odlučnosti protiv Ulcinjana“, a pola godine kasnije još jedan. Radi nadziranja njegovog sprovođenja u ove krajeve je poslan kapidži-paša Mahmud. Nakon toga je (u julu 1740.) ulcinjski kadija Ali-efendija izdao fetvu o pojedinačnom jemstvu za svakog vlasnika ulcinjskog broda. U dokumentu su navedena imena vlasnika i za svakog od njih odgovarajući jamac. Uz navedena imena 85 vlasnika brodova za 76 njih stoji titula reis, dok se među jamcima javljaju 20 kapetana. U tekstu poslije spiska stoji da svi vlasnici, odnosno kapetani, garantuju jedan za drugog, a napose da svaki pojedini navedeni jamac odgovara svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, koja će mu se konfiskovati u slučaju kršenja mirovnih odredaba, tj. napada na mletačke podanike ili druge pomorce.

U carskim naredbama i sudskim presudama 1740. godine insistira se na finansijskim oblicima pritiska na lokalne vlasti, obustavom plata agama i oficirima, pa je godinu kasnije isplata prinadležnosti posadi ulcinjske tvrđave prenijeta na mletačkog poslanika u Istanbulu radi nadoknade štete podanicima Venecije.

Mirovnom ugovorom od 7. aprila 1740. godine potpisanom između Osmanske države i Kraljevstva Napulja i Sicilije Porta se obavezala da neće dozvoliti da ulcinjski gusari napadaju napuljske brodove.

Novi ferman donešen je krajem avgusta 1741. godine i adresiran je na skadarskog pašu i kadiju i komandante Ulcinja. Iz njega se saznaje da nijesu doslovno sprovođeni raniji fermani, te da su ulcinjske age morale iz svojih zarada da plate dio štete koja je nanijeta mletačkim podanicima. Ta odšteta, „draga Bokeljima“, iznosila je 4.200 pjastri.

Stanje se ni nakon toga nije bitnije popravilo, pa je sultan je naredio skadarskom paši Jusufu Čaušoliju da 1741. godine prenese svoju rezidenciju u Ulcinj i da tamo ostane sa svojom svitom sve dok se ne postignu željeni ciljevi. Navodi se da paša lično izdaje, uz sigurnu i jaku garanciju, isprave ulcinjskim pomorcima za slobodnu plovidbu. Bez toga niko nije smio izaći na more.

Jusuf-paša je insistirao i da jedna mletačka galija bude stalno stacionirana u Ulcinju kako bi nadzirala kretanje brodova. Krajem 1745. godine skadarski namjesnik piše mletačkom providuru mora Đakomu Boldu da Ulcinjane „koji doplove u mletačke luke bez naše bujuruldije treba da uhvatite i uhapsite, a one koji dođu sa našom bujuruldijom i našim velikim pečatom da ih primite“. Providur je odgovorio da bi najbolje bilo da se bez tog dokumenta Ulcinjanima ne dozvoli izlaz na more kako bi se izbjegle nepotrebne prepirke koje bi mogle nastati zbog hapšenja sultanovih podanika.

Mletački konzul u Skadru, Anton Duoda, gorljivi protivnik Ulcinjana, stalno je tražio progon gusara. U septembru 1746. godine zahtijevao je od ulcinjskog muteselima Šemsi-age da progna gusaricu koja je ušla u Bojanu. Kadija Ulcinja Jusuf obaviještava ga da je taj brod protjeran.

Skadarski paša je došao u luku Valdanos krajem 1748. godine kada je saznao da je Ulcinjanin Hadži Mustafa zarobio u Bojani kapetana iz Dalmacije Mateja Bona i nekoliko mornara, koji su plovili na jednom venecijanskom brodu.  Jusuf-paša je optužio ulcinjskog dizdara Ismail-agu da je dao saglasnost za ovu akciju, što je ovaj negirao. Zbog ovog incidenta u Ulcinj je stigao ferman sultana, koji je javno pročitan. Ulcinjani su poručili da će se povinovati naredbi vladara konstatujući da je u ovom slučaju Ismail-aga nevin.

Ali, nestabilna situacija u skadarskom sandžaku nakon pogibije Jusuf-paše 1749. godine, uticala je na ponovno pokretanje akcija ulcinjskih gusara. Novi fermani, čak devet u roku od dvije godine (1756-57.), koji su stizali iz Istanbula, ostajali su mrtvo slovo na papiru.

Kako je trgovački sloj u Ulcinju i naročito u Skadru veoma narastao sredinom 40-tih je postignut dogovor sa gusarima: brodovi iz Tripolija mogu se sidriti u Ulcinju, ali da ne ugrožavaju brodove susjednih zemalja, posebno Mletačke republike.

U proljeće 1751. godine Ali-paša je iz Istanbula donio ferman sultana Mahmuda I koji je predviđao da se unište ulcinjski gusarski brodovi koji se nijesu pokorili njegovom naređenju. Čim se pročitan sultanov ferman, Ulcinjani su protjerali tog kapidži-bašu.

Ohrabreni prijateljskim odnosima sa Osmanskom državom, Mlečani su svaku priliku koristili da udare na Ulcinjane. Tako je 1752. godine, u pristaništu Drača, jedan mletački ratni brod napao plovilo reisa Kučuk Zejnela koji je krcao robu za Grčku. Poginuo je njegov drug Husein, mnogo članova posade ranjeno, opljačkano 2.000 cekina, a brod teško oštećen. Kadija Drača i ulcinjski prvaci obavijestili su Istanbul o ovom zločinu.

Ipak, učestalost fermana, obećanja ulcinjskih glavara i snažnije okretanje pomorstvu i trgovini, doveli su do postepenog opadanja gusarstva. Tome je svakako pogodovala i činjenica da sjevernoafrički gusari od 1763. godine nijesu uplovljavali u Jadran.

Dvije godine kasnije, na zahtjev centralnih vlasti, mještani ulcinjske tvrđave su bili primorani da sklope dogovor da će njihovi najbliži stradati ukoliko se dalje budu bavili piratstvom.

Dva nova fermana protiv ulcinjskih gusara sultan Mustafa III je izdao 1766. godine i uputio ih rumelijskom beglerbegu. U njima se traži da se unište dva ulcinjska gusarska broda i da se obustavi isplata prinadležnosti ulcinjskim starješinama.

Posljednji fermani izdati krajem 1776. i početkom naredne godine odnosili su se na oduzimanje velike galeote sa 30 topova od ulcinjskog reisa Karakurtija, te na njegovo kažnjavanje. On se bio nastanio na Peloponezu i gusario je po Jonskom moru.

Inače ,,ferman velikog gospodara“ (firmano del Gran Signore), kako su nazivali u zapadnim mediteranskim državama ispravu osmanskog sultana, morali su imati svi oni koji su nesmetano htjeli da putuju po Sredozemlju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo