Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXV): Željko finalizuje osnivanje dnevnog lista

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ideja o centralizovanom holdingu se transformisala u ideju o savezu tri nezavisna medija, Monitor, Antenu M i budući dnevni list. U sva tri medija, Montenegropublic i novinari trebalo je da imaju značajnog udjela. (Studio Mouce se osamostalio uz obavezu da neko vrijeme besplatno radi korice Monitora.) U Monitoru i Anteni M novinari su trebali da dobiju učešće u vlasništvu na osnovu prethodnog doprinosa ovim medijima. Ostalo je da pregovaramo ko i koliko. Ova opcija je dopuštala i zamjenu preduzeća u vlasništvu u medijima, vlasnicima bivšeg preduzeća. Pošto više nije bilo Ćanove pomoći, dovoljno kompetentni plaćeni direktor za Montenegropublic sa djelatnošću koja se smanjuje izdvajanjem medija u posebna preduzeća, bio bi skup. Odlučio sam da do izdvajanja Monitora i Antene M zadržim postojeće stanje sa besplatnim direktorom. To jest sa mnom, kao i do sada, ali uz izbjegavanje uplitanja u život medija. Budući da su Monitor i Antena M imali prihod od raznih grantova koji im je omogućavao da posluju bez gubitaka, u redakciju više nijesam dolazio svaki dan. Posvetio sam se nezavršenim poslovima u matematici. Sedam godina radni dan mi je bio, u prosjeku, 18 sati. Šesti dio toga trošio sam na profesorske obaveze, ostalo na medije. Produžio sam da radim petnaest i više sati dnevno, od kojih sam se manje od 10 odsto bavio našim medijima.

Zato je Željko po cio dan radio na osnivanju dnevnog lista. Fondacija koja je prihvatila Željkov zahtjev da izuči opravdanost našeg projekta o pokretanju dnevnog lista zvala se MDLF (Media Development Loan Fund) – Fond za razvoj medija, sa sjedištem u Njujorku. Izvršni direktor fondacije bio je Saša Vučinić iz Beograda, porijeklom Crnogorac. Tokom jeseni 1996. predstavio je naš projekat Upravnom odboru fondacije. Odziv je bio pozitivan. Međutim, po MDLF-ovoj studiji, da bi dnevni list u to vrijeme bio finansijski samoodrživ, morao je imati višestruko veći tiraž nego što je statistički moguće na području od 600 hiljada stanovnika kakvo je Crna Gora. Uprkos tome Željko je vjerovao da možemo napraviti samoodrživ list, ako budemo imali svoju mašinu za rotacionu štampu. Morao se naći neko ko će dati kolateral kojim bi garantovao MDLF-u za kredit za mašinu. Ćano Koprivica je rekao Željku i Ljubiši da u tom trenutku to ne može da obezbijedi i da u dnevni list želi da uđe kasnije nezavisno od Montenegropublica, prepuštajući ostalim vlasnicima učešće u dnevnom listu preko njihovog vlasništva u Montenegropublicu. Pretpostavljam da je Ćano imao ovakav stav zbog SDP-ovog nezadovoljstva Monitorom i što u tom trenutku nije još bio naplatio dugove u Rusiji o kojima sam govorio ranije.

Željko me više puta slao u lobiranje kod fondacija koje bi nam mogle dati kredit. Iako sam se ponekad osjećao više mrtav nego živ, poslušno sam ispunjavao zadatak. Na nekoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Ohridu gost je bio Džordž Soros, koji je bio jedan od finansijera MDLF-a. Željko je obezbijedio da se na margini te konferencije sretnem sa Sorošom. Položaj Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom objasnio sam upoređenjem sa anšlusom Austrije 1938. i ispričao mu o ulozi koju je nezavisni Monitor odigrao u Crnoj Gori tokom prethodnih šest godina. Govorio sam mu o našem uvjerenju da bi dnevni list odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u demokratskom oporavku Crne Gore i tražio od njega da nam pomogne da dobijemo kredit.

Željko je lobirao na mnogo mjesta i sve više bio uvjeren da ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju za kupovinu mašine. On i Ljubiša počeli su regrutovanje novinara za dnevni list. Naišli su na poteškoće. Sedmodnevna frekvencija omogućavala je da se Monitor održava s velikim brojem honorarno angažovanih novinara (koji su bili zaposleni u drugim medijima). Većina novinara dnevnog lista morali su odmah na početku da budu zaposleni u tom listu. List je trebalo da ima izdavačku koncepciju sličnu Monitorovoj. Krajem 1996. nije postojao dovoljan broj novinara koji su vjerovali u uspjeh takve koncepcije, a novinari Monitora nijesu željeli da napuste svoja zaposlenja i pređu u dnevni list. Kako-tako Monitor je uspijevao da živi, a samoodrživost dnevnog lista izgledala je neizvjesno. Dovoljno je da list napravi gubitak od 500 DM po broju i da brzo uđe u egizistencijalnu krizu. Godišnji gubitak bi se približio iznosu od 200.000 DM, a toliko pomoći nijesmo ni od koga mogli očekivati.

Razmišljajući kako da privuku novinare da dođu u dnevni list, napravili su šemu za osnivanje dnevnog lista za koju se ne sjećam da li su me konsultovali. Šesnaestog decembra 1996. Željko je registrovao preduzeće Daily Press, čiji osnivači su bili Montenegropublic, Milka Tadić i Slavica Popović, svi po 33,33 odsto. Milka i Slavica su bile formalne vlasnice. Milka je čuvala mjesto za novinare koji sa zaposlenjem dođu u Daily Press, a Slavica za Ćana i druge potencijalne privatne investitore. Daily Press bi izdavao dnevni list Vijesti.

Iza ovih procenata stajao je nulti kapital, odnosno simbolična suma nivoa ,,jedan dolar” koja je po zakonu bila dovoljna za formiranje preduzeća. 30 odsto koje je Željko dodijelio Montenegropublicu odražavali su njegovu procjenu moga konkretnog doprinosa u poslu na osnivanju dnevnog lista i ,,apstraktnog” doprinosa Montenegropublica  kao okvira iz kojeg su se rađali Monitor, Antena M i sad dnevni listi Vijesti. Koji novinari će zamijeniti Milku Tadić u tom trenutku nije se znalo. Postojala je samo nejasna ideja da to budu oni koji će biti veoma potrebni novom listu. Kako je osnivački kapital Daily Pressa praktično bio nula, ti novinari bi se stimulisali da dođu u Vijesti ponudom da dobiju vlasnički udio. U nastavku ću izložiti u kojoj formi je realizovana ta ideja. Ovdje želim da istaknem da kad je deceniju kasnije počeo Đukanovićev obračun sa Vijestima, Šeki Radončić je javno lagao da je on bio jedan od osnivača lista Vijesti.

Nadao sam se da je struktura vlasništva, koju su Željko i Ljubiša predložili za dnevni list, znak da su postali svjesni da je trećina vlasništva novinarima mjera kompromisa koja bi riješila pitanje vlasništva i u Monitoru i Anteni M. Međutim, oni su za doprinos novinara u stvaranju Monitora i Antene M i dalje uporno tražili 50 odsto vlasništva u tim medijima. 30. januara 1997. poslali su mi novo pismo, koje je potpisalo 15 članova redakcije: Željko Ivanović, Ljubiša Mitrović, Draško Đuranović, Milka Tadić, Darko Šuković, Esad Kočan, Branko Vojičić, Vesko Tomović, Nebojša Redžić, Igor Marojević, Radovan Popović, Goran Vujović, Zoran Radulović, Dragan Đurić. Tražili su da se što brže sprovede planirana transformacija Montenegropublica u holding. Saopštili su da ,,Upravni odbor i njegove odluke (koje je donio od kad sam se ja razbolio godinu ranije) smatraju nelegitimnim”. Ponovili su zahtjev da se ,,vlasnička transformacija izvrši na način koji redakciji obezbjeđuje punu autonomnost i pravo veta”. U usmenoj komunikaciji su objasnili da ostaju pri zahtjevu da dobiju po 50 odsto u Monitoru i Anteni M. Neki od njih su mi govorili da su novinari spremni da formiraju list Naš Monitor, po ugledu na Našu borbu. Prihvatio sam da ponovo razgovaram sa Ćanom i ostalim osnivačima o ovom zahtjevu.

Krajem zime – početkom proljeća 1997. Željko i ja smo putovali u Prag, gdje je bila finansijska služba fondacije MDLF. Predmet razgovora bile su garancije za kredit od 200.000 USD≈320.000 DM (koliko je, na osnovu njihovog iskustva, bilo potrebno da se nabavi polovna rotaciona mašina). Uz Željkovo i moje ubjeđivanje da ćemo biti u stanju da vraćamo krediti, ja sam ispričao i sljedeću priču. Banka Kraljevine Crne Gore prije Prvog svjetskog rata izdavala je tri vrste kredita. Kredite za koje je garancija bila hipoteka na nepokretnu imovinu, kredite za koje se davao zalog u zlatu i kredite na časnu riječ. Nakon propasti crnogorske države u tom ratu, statistika je zabilježila da su krediti na časnu riječ bili svi vraćeni, bez obzira što se banka izvjesno vrijeme poslije rata ugasila. Rekao sam da i ja dajem časnu riječ da ćemo kredit MDLF-u vratiti. Iza moje riječi stoji štamparija Slog i podrška moje šire porodica čija ukupna imovina je veća od 200 hiljada dolara. Iako su ljudi u MDLF-u moju priču ispratili sa osmijehom i simpatijama, vjerujem da su na pozitivni ishod razgovora uticale druge stvari. Prije svega to što je izvršni direktor ove njujorške banke-fondacije bio porijeklom Crnogorac, a možda i moj susret sa Sorosom. Poslije nekoliko sati nađeno je sljedeće rješenje. Mi treba da osnujemo (još jedno) štamparsko preduzeće, nazvali smo ga Roto Slog, čiji će osnivači biti Monitor, štamparija Slog i Daily Press. Kupac mašine će biti Roto Slog. Slog će da garantuje za kredit cijelom svojom imovinom, a Roto Slog mašinom koja se kupuje. MDLF će sprovesti nabavku mašine i uplata za mašinu biće izvršena od strane MDLF-a.

Mašina se, u stvari, sastavlja od djelova starih mašina. Kao da sastavljate auto od djelova sa raznih skladišta rashodovanih auta. Trebalo je kupiti tri radne jedinice (kod nas se zovu verkovi) i sastaviti mašinu koja može da radi. Nalaženje verkova obaviće majstori koje će angažovati MDLF. (Jedna jedinica je kasnije kupljena u Mančesteru i dvije u Čikagu.) Puštanje mašine u rad i početak izlaženja lista Vijesti planirano je za prvi januar 1998. godine. Željko i Ljubiša su do tada trebali da iznajme prostor za redakciju i uigraju tim koji će praviti novinu. Takođe i da obave komercijalno – finansijske pripreme (nađu reklame i osmisle projekte koji bi donosili prihod). Ja sam prihvatio zadatak da nadgledam montiranje mašine i sinhronizujem njen rad sa radom štamparije Slog, kako bismo mogli da štampamo Monitor i slične publikacije za druge izdavače. (Tzv. knjižni blok da štampa Roto Slog, a korice i kolorne stranice knjiga i magazina da štampa Slog).

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXII): Kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Početkom studenoga 2021. pitao sam Igora ima li snage doći u knjižnicu Bogdan Ogrizović i govoriti s desetak drugih govornika na književnom skupu posvećenom sedamdesetoj obljetnici mojeg rodenja. Rado je, bas entuzijastično, prihvatio poziv.

Međutim, upravo tada počeo je rapidno jačati novi soj korone, delta, najsmrtonosniji dotad. Ja sam se u proljeće cijepio i vratio u Zagreb; ubrzo se pokazalo da cjepivo i ne pruža potpunu zaštitu, kakvo razočaranje!

Igor i Slavica nisu bili cijepljeni, smatrali su da je za njih cjepivo bar jednako opasno kao i sam virus; nisu pritom podcjenjivali virus; znali su da može biti i smrtonosan i zdravstveno razoran. Jedini način da se sačuvaju bio je da izbjegavaju susrete s ljudima. Krajem studenoga javila mi se Slavica:

– Žao nam je, ali Igor će morati odustati od nastupa. Rado bi govorio o tebi, ti si toliko puta o njemu, ali tu će biti pedeset, možda i sto ljudi. Nema šanse da izbjegnemo virus. A naš imunitet nije bogzna kakav.

Javio se i Igor, žao mu je! Ali pokušat će nešto napisati ako budemo tiskali temat.

Međutim, korona je poprimila takve razmjere da smo potkraj studenoga otkazali sve skupove u Društvu pisaca. I sastanke Uprave održavali smo preko Zooma. Početkom prosinca i ja sam se razbolio od korone. Prenio mi ju je moj bratić, vršnjak; došao je poslovno sa sinom na neke sastanke u Zagreb; potom su navratili do mene.

Sjećam se da sam ga pokušao pozdraviti onako boksački, stisnutom šakom. On se samo nasmijao: – Daj, ne paničari! – i čvrsto me zagrlio. Ostali su kod mene dva-tri sata u razgovoru; bili smo jako bliski cijeli život, što se još više pojačalo kad smo zajednički obnovili djedovsku kuću u starim Drašnicama.

Dan-dva kasnije počeli su me boljeti sinusi, pojavila se grlobolja, temperatura i osjećaj malaksalosti. Kupio sam kućne testove za COVID-19, ali prvi je bio negativan. Sav sretan, objavio sam na Fejsu kako me korona i ovaj put zaobišla, na što mi se javila bratićeva kći upozorivši me da ponovim test jer su moj bratić i njegov sin došli iz Zagreba zaraženi. Bila je u pravu, u drugom testiranju bio sam pozitivan. Nisam se javijao na PCR testiranje jer opća zaraza je poprimila takve razmjere da se na službeno testiranje moralo čekati tjedan dana. Mjerio sam temperaturu više puta dnevno, pratio stupanj saturacije kisikom, uzimao paracetamol i multivitaminske pripravke. U međuvremenu mojem je bratiću naglo skočila temperatura, prebačen je u splitsku bolnicu, odmah je priključen na respirator. Nakon desetak dana pokušali su ga skinuti s respiratora, ali pojavile su se srčane aritmije, otkazali su bubrezi. Nakon nekoliko dana bratić je umro, moj rođak kojeg sam volio kao rođenog brata (i on mene). Bio je to za mene stravičan šok, pa on je bio boljeg zdravlja od mene, to ljeto, nekoliko mjeseci ranije, nosio je neke pakete s kućanskim elementima teške preko četrdeset kila uz stubište u mojoj kući!

Pukla me je depresija, danima nisam izlazio iz kreveta, nisam imao snage ni da otputujem na pogreb do Dalmacije. Tek nakon mjesec dana počeo sam ponovno izlaziti iz kuće.

Moja jedina veza s vanjskim svijetom bilo je komuniciranje preko mobitela i interneta. S vremena na vrijeme komunicirao sam i s Mandićima, zapravo sa Slavicom, Igor se povremeno gubio, ostajao bez snage, ali bi se svaki put oporavio, vratio. Tada bi i pisao svoje tekstove za Jutarnji list. Prilikom jednog razgovora Igor je zatražio mobitel od Slavice. Uspio je samo promumijati nešto meni posve nerazumijivo, molio sam ga da ponovi, čulo se kako diše, ali ponavljanja nije bilo. Ne znam je li Slavica bila uz njega; nakon minutu–dvije prekinuo sam razgovor, zabrinut za Igorovo stanje. Ipak, taj put došao je k sebi, sve je bilo u redu.

Ali bilo je jasno da se Igor postupno gasi, njegovo srce pumpalo je sve manju količinu krvi, osciliralo u otkucajima; mozak mu je povremeno radio čisto, a povremeno – očito u stanju ishemije – patološki agresivno, optužujući Slavicu nemogućim optužbama. Međutim, u rijetkim trenucima normalizacije nalazio je snage da napiše tekst za Jutarnji list.

A onda mi je, 13. ožujka navečer, Slavica javila da je Igor umro; bila je prilično smirena, pratila je kako se Igor gasi, znala je da je kraj neminovan. Detaljno mi je ispripovijedala kako je izgledao posljednji lgorov dan.

– Hoćeš li da sve to objavim na Fejsu; to će onda biti prva vijest o Igorovoj smrti?

Slavica se složila, bolje da ja kao njegov prijatelj prvi objavim tu vijest nego da o tome izvještava HINA.

Vrlo brzo sam, na temelju onoga što mi je Slavica ispričala, napisao objavu o Igorovu odlasku; sve je bilo u njegovu stilu, do posljednjeg daha:

„Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30, umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on povukli su se pred koronom u svoj stan u Ulici grada Mainza, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom.

Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se, ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (lako mu je rođendan tek u studenom…)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam tu fotku punu ljubavi za vrijeme jednoga zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj”

Nisam slao Slavici objavu na pregled, javila se ubrzo nakon što sam je postavio na Fejs. Imala je samo jednu faktografsku primjedbu: uz školjke su popili po času vina, a Igor je primijetio kako bi uz takav ručak bolje pasao šampanjac. Nisam htio korigirati objavu; poželio je šampanjac, neka mu u objavi i stoji da je popio čašu šampanjca.

Moju objavu o Igorovoj smrti prenijele su sve novine i portali u bivšoj zajedničkoj zemji. Sama objava na Fejsu dobila je preko 3000 lajkova, 640 komentara, 186 dijeljenja. Više nego ijedna druga objava ikad na mojem profilu.

Govorio sam potom na komemoraciji u Novinarskom domu; nisam imao snage za oproštaj na Mirogoju, sugerirao sam Slavici Rada Šerbedžiju; njega je Igor iskreno volio, uzajamno su se voljeli.

Igorovom smrću ostaje u našim životima golema praznina; nije uvijek bilo lako prijateljevati s njim, ali znalo je biti i čudesno zanimijivo. Baš neobičan, svoj, čovjek i intelektualac!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXI): Počasni doktor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Igor je često gostovao u Rijeci i Bakru, gdje mu je dosta posjećene promocije organizirao Nikola Petković, profesor Kulturalnih studija na Riječkom sveučilištu. U jednom trenutku u proljeće 2018. godine Nikola se javio i meni, kako bi volio predložiti Igora za počasnog doktora Riječkog sveučilista. Hoću li biti jedan od službenih predlagateja, kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije? Sa zadovolistvom sam prihvatio poziv jer Igora smatram jednim od pionira kulturalnih studija kod nas…

Doista, naš prijedlog je prihvaćen i Igor je s velikom medijskom pompom izabran za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Zaobilazile su ga u životu književne nagrade iako je napisao tridesetak knjiga, nitko ga nije zvao u HAZU, a sad jedna renomirana institucija njegov književnoesejistički opus valorizira kao vrhunsku vrijednost.

Počasni doktorat Igoru je uručen u siječnju 2019. Rektorica Snježana Prijić Samardžija rekla je prigodom uručenja da je Igor Mandić prvorazredni javni intelektualac, te da je ova dodjela počasnog doktorata na najboljem tragu prosvijećenosti i prosvjetiteljstva, čin odavanja počasti vladavini neovisnog uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom.

,,Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti, savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti”, istaknula je, „te je bitno da to bude osoba koju mnogi rado čitaju i slušaju, čiji stavovi imaju odjeka, da je to društveno široko prepoznatjiva osoba, s nevjerojatnom moći i utjecajem da potiče širu javnu raspravu. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti.

Mandić je cijeloga svoga života iznosio kontroverzna gledišta jer nikada nije podilazio ili kalkulirao, nego i namjerno provocirao. U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizerstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba”.

Tim počasnim doktoratom Riječko sveučiliste je opalilo javni šamar Zagrebačkome, koje se upravo bavilo idejom o počasnom doktoratu kojim bi ovjenčalo kontroverznog zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića (a nije daleko od toga ni počasni doktorat čelniku BiH HDZ-a Draganu Čoviću.)

Viđao sam tih dana Igora razmjerno često, bilo je očito da uživa u počasti; znao se on odupirati kad su ga napadali, bio je borben i prgav, pa se činilo kako mu nisu važne pohvale, ali nije bio baš neosjetljiv kad bi doživio pohvale, pogotovo od ljudi koje on cijeni.

Došla je 2020. godina, ja sam u siječnju otputovao u Budimpeštu da pravim društvo Luki, jer Jasmina je bila dva tjedna u Južnoj Africi na znanstvenoj konferenciji. Potkraj veljače, Jasmina, Luka i ja otputovali smo automobilom u Berlin, gdje nam se pridružila Jelena, koja je doletjela iz Londona.

Cilj putovanja bio je posjet Jeleninoj berlinskoj izložbi. Naravno, osim razgledanja izložbe (ne bez ponosa na naše talentirano dijete), obilazili smo poznate berlinske lokalitete, ili besciljno uživali u krojcberškim kafićima i slastičarnicama. Tražili smo i zanimjive restorane, a Berlin je sa svojom multietničkom gastronomskom ponudom pravo mjesto za takav tip istraživanja.

Vratio sam se u Zagreb baš kad su se i kod nas pojavili prvi slučajevi korone. Bili su to dani panike, pogotovo nakon strašnih prizora koji su počeli pristizati iz bolnice u Bergamu. Jedino iskustvo efikasne prevencije bilo je ono kinesko, koje je podrazumijevalo posvemašnje zatvaranje i vrlo rigorozne mjere zaštite. Neka druga, evropska iskustva, poput onih švedskih, činila su se previše liberalnima s obzirom na naš mentalitet. Zapravo se ugasio sav javni život.

Iako sam dosta aktivan na internetu, pa i na društvenim mrežama, koje su dobar lijek protiv osjećaja osamljenosti, ova prisilna samoća (praćena anksioznošću zbog moguće zaraze) nije mi se ni najmanje sviđala. Čim je prva kriza malo popustila te su u svibnju ukinute mjere zabrane prometa između županija, ja sam potrpao odjeću, laptop i knjige u automobil i krenuo na more, u svoju vikendicu. Bit ću dolje dok kriza ne prođe. Pisat ću, plivati, šetati uz more, družiti se s uskim krugom prijatelja. A vjerujem da će do mojih malih Drašnica korona teško i doprijeti.

Razgovarao sam povremeno s Mandićima; oni su se zatvorili u svoj stan, Igor je preuzeo obavezu odlaženja u nabavku hrane i novina. Strah ih je, ali ipak nisu u panici; stabilni su, a realističnim osjećajem kako su se naživjeli, doživjevši sve lijepe i teške strane života.

Igor je povremeno upadao u zdravstvene krize jer mu je popustilo srce. To su liječnici ustanovili još prije korone. Nije pristao ni na kakav operativni zahvat; dobio je medikamentoznu terapiju i nastojao se ne izlagati naporu ni stresnim psihičkim stanjima. Nije očajavao, nadmašio je životni vijek koji je očekivao.

Nakon nekog vremena sjetili su ga se iz Jutarnjeg lista, povjerili su mu da svake subote objavljuje književnu kritiku. Prvu kritiku iz serije, koju je sam imenovao ,,Zub kritike”, objavio je 7. studenoga 2020. a posljednju 12. ožujka 2022., neposredno prije smrti. Ukupno je objavio u toj seriji šezdesetak kritika, dovoljno za zbirku koja će se, pretpostavljam, pojaviti nakon njegove smrti.

Iako je povremeno ispadao iz forme i nije imao snage za pisanje, ipak je prilično redovito ispunjavao svoju rubriku. Pitao me telefonski čitam li ga. Morao sam priznati, prestao sam kupovati Jutarnji list, ne samo zato što su u mojim Drašnicama zatvorili novinski kiosk kao nerentabilan.

Ljutio se na mene kad bih mu rekao da nisam vidio njegovu kritiku. Glupo mi je voziti do Makarske i kupovati novine samo zbog dva-tri autora koji me zanimaju; najčešće mi novine ostanu nepročitane i kad ih kupim. Naprosto, tiskovni medij je pregazilo vrijeme.

– Ja sam ti, Igore, posve prešao na društvene mreže, tamo objavim sve što želim komentirati, odmah, bez čekanja, a i pročitam ljude s kojima sam umrežen, a zanimaju me. Loša je strana što nema honorara, ali novine su zadnjih godina ionako radikalno srezale honorare.

Međutim, Igora je bilo nemoguće izbjeći ako pratiš društvene mreže. Jedni su se ljutili zbog oštrine njegova „kritičkog zuba” drugi, pak, izražavali zadovoljstvo. Njegova kritika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak i kad se radilo o „staračkom ugrizu”.

Povremeno bih objavio ponešto o njemu i Slavici (recimo, redovito sam mu na Fejsu čestitao rođendane); svaki put su te objave dobivale golemi broj lajkova i komentara, vole ga ljudi, bar moji fejs-prijatelji! Neke sam lijepe objave kopirao i slao Slavici na njezin smartphone, a shvatio sam s vremenom kako Slavica ima prijateljice koje su umrežene sa mnom i da promptno dobiva sve informacije o onome što pišem.

Slavicu su posebno zanimale fotografije i vijesti o mojoj maloj kćeri, koju sam dobio u svojoj šezdeset i sedmoj godini u vezi s crnogorskom dramskom spisateljicom Bojanom Mijović. Kad sam im rekao da je djevočici ime Ada, zanijemili su. Nije moja Ada dobila ime po Igorovoj i Slavičinoj; njezina mama strastvena je filmofilka i obožava Bertolučijev film Dvadeseto stoljeće, u kojem se glavni ženski lik zove Ada. Ime je imala pripremijeno godinama, a sviđalo se i meni, nisam imao ništa protiv Bojanina izbora. Uostalom, u Dalmaciji Ada nije rijetko ime.

Bilo mi ih je žao kad sam vidio kako ih je šokiralo ime moje kćeri, njihove su rane bile tek naizgled zacijelile, svaki poticaj bi proizveo bol. Međutim, Slavica je brzo zavoljela moju malu Adu, princezu, ljepoticu. Redovito sam je izvještavao o njezinu napretku, slao nove fotografije.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XX): Predsmrtni dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Ja sam, pak, s Mandićem počeo planirati novu autobiografsku knjigu, nastavak knjige Sebi pod kožu; znao sam da nam je ostalo dosta tema koje nisu apsolvirane u prvoj knjizi. U ovoj smo knjizi manje išli na dnevnik, a više i izravnije na memoarsko-autobiografski sloj. Igor je sada imao znatno više samopouzdanja, nije toliko tražio moju psihološku podršku.

Ponovili smo isti model prezentiranja koji smo iskušali na predstavljanju knjige Sebi pod kožu: najprije smo poglavlja knjige tiskali u Književnoj republici, a nakon otprilike godinu i pol, 2009., tiskana je i knjiga U zadnji čas. Izbor naslova jasno je napućivao na autorovu ideju kako napunivši sedamdeset godina ulazi u razdoblje starosti; ovu knjigu tretira kao možda i zadnje što će napisati, pred smrt, u zadnji čas. Bude li imao vremena i snage, sabrat će još neku knjigu svojih još neukoričenih novinskih članaka. Iz razgovora koje sam tih dana vodio s Igorom mogu posvjedočiti kako je bio uvjeren da neće još dugo poživjeti, najviše 76 godina, što je prosječan vijek muškaraca u Hrvatskoj.

Knjiga U zadnji čas imala je nešto manju nakladu nego prethodna, ali opet je bila među najprodavanijim naslovima u Hrvatskoj. Uspjeh je pomogao Igoru da se nosi s depresijama vezanim za Adinu smrt; koliko god on naizgled bio namćor, neovisan o emocijama publike, ipak je volio odlaziti na tribine, putovati, komunicirati s ljudima koji ga čitaju i vole.

Godine 2011. beogradski nakladnik Službeni glasnik objavio je Mandićevu zbirku kritika o srpskim autorima Kaj ste pisali, bre?/ Šta ste napisali, bre. Urednik knjige Gojko Tešić i sam Mandić zamolili su me da knjigu predstavim na beogradskom Sajmu knjiga. Slavica, Igor i ja uputili smo se mojim autom, taj izlet sam opisao u reportaži objavljenoj u zagrebačkom magazinu Aktual. Putovati s Igorom nije jednostavno, neprekidne neobjašnjive promjene raspoloženja, stanovite nepodudarnosti u odabiru naših beogradskih prijatelja i s tim povezane moje eskivaže.

Nekako u to vrijeme došlo je do raskola u Profilu, glavni urednik Drago Glamuzina prešao je u VBZ; naravno, pobrinio se da sa sobom povede i ponajbolje Profilove autore. Ja sam ostao još neko vrijeme u Profilu, ali radio sam sa sve manje entuzijazma jer je od mene traženo da mi svi autori koje biram budu komercijalni. A recimo, čak ni Ivo Brešan nije bio tretiran kao komercijalno zanimijiv pisac.

Od mene se očekivalo da zadržim Igora Mandića kao kućnog autora. Ja se nisam želio ni mogao natjecati s Glamuzinom jer je on imao odriješene ruke, mogao je Igoru ponuditi veći honorar, iznad limita kojim sam ja raspolagao u Profilu. Mogao je, također, Mandiću reprintirati i honorirati stare naslove, što Profilu ne bi bilo dovoljno „komercijalno”. Osim toga, nisam ni ja čovjek posve lišen osjetijivosti: ako Igor sam ne osjeća zahvalnost i osobni dug prema meni zbog onoga što sam uložio u dvije njegove autobiografske knjige, ne treba ga silom zadržavati.

U svakom slučaju, Igor je napustio Profil, napustio je i mene kao urednika, a ja sam se trudio da ne pokažem povrijeđenu taštinu; baš sam se trudio da ostanemo u prijateljskim odnosima. Nalazili smo se na zajedničkim ručkovima (ponekad i s Brunom Kragićem, ravnateljem Leksa, koji nas je znao pozvati Kod Draška), ponekad i na nedjeljnim sajmovima antikviteta na Britancu. I govorio sam na nekim Igorovim promocijama, recimo – na promociji reprinta Prijapova problema.

Glamuzina je dobro znao kako je zapravo jedina mogućnost da Mandić napiše bestseler da se vrati autobiografskom žanru. Treća Mandićeva autobiografska knjiga Oklop od papira izišla je 2014. Na silu sklepana knjiga, nešto recikliranih restlova prethodnih knjiga, dosta starih intervjua, puno ponavljanja. Igor je pokušao knjigu učiniti atraktivnom nekim ekscesnim fotografijama, poput svoga akra s nudističke plaže. Knjiga se slabo prodavala, vjerni Mandićevi čitatelji osjećali su se prevareno.

Činilo se da je tom kjigom okončan Igorov spisateljski opus, ispraznio se, nema novih ideja. Na vlastito iznenađenje nadživio je svoju sedameset i šestu godinu, koju je stalno spominjao kao „kritičnu”. A onda mi je, sjećam se, prvi put u kafiću na Britancu počeo govoriti kako misli da će ipak napisati još jednu knjigu: o smrti, kombinaciju autobiografije i tanatološke esejistike.

Mandićeva knjiga Predsmrtni dnevnik (VBZ, Zagreb 2017.) izazvala je veliku pozornost javnosti i postala svojevrsnim „mračnim hitom” hrvatske književnosti. Igor je u četvrtoj knjizi svojega autobiografskog niza tematizirao sam kraj svoje biografije: starenje, rasap tjelesnih funkcija, izvjesnu prisutnost smrti. Približavajući se osamdesetoj godini, odlučio je tematizirati i sam kraj svojega života, jer jedino oružje kojim se može poslužiti u unaprijed izgubljenom ratu protiv egzistencijalnog apsurda jest tipkovnica.

On se ne boji smrti, ne zato što vjeruje da je naš tjelesni život samo prolazna faza prema ostvarenju vječnosti u zagrobnom životu, ili u reinkarnaciji kao u istočnjačkim religijama. Uvjereni je racionalist koji ne želi sebe zavaravati nedokazljivim tlapnjama. Suočava se sa smrću kao definitivnim krajem, bez imalo straha. U tim svojim predsmrtnim trenucima, kako Mandić doživljava aktualni trenutak svojega života, vraća se važnim događajima i osobama iz svojega života, rekonstruira neke situacije koje su mu se urezale u sjećanje. Ili govori o turobnom starenju možda još uvijek slavnog, ali siromašnog pisca u Hrvatskoj. Epikurejca prisiljenog da živi u zatvoru materijalne oskudice.

Usporedo s tim nizom dijarijsko-memoarskih zapisa, u eruditsko-esejističkim refleksijama, kojima je knjiga prožeta, osvrće se na niz knjiga, umjetničkih djela i filozofskih tekstova posvećenih fenomenu smrti, ispisanih u tradiciji kulture zapadnoga kruga. Njegovu pozornost posebno zaokuplja fenomen samoubojstva, kao pitanje s kojim se već suočavao u emocionalno prenapregnutim, tragičnim trenucima svoga života, ali i kao prvorazredno pitanje kojim se bavi filozofija egzistencije.

Bio sam u žiriju Kamovljeve nagrade za 2018. godinu i svesrdno sam se zauzeo da je dobije baš Igor, kojega su dotad zaobilazile sve književne nagrade osim Kiklopa. U obrazlozenju nagrade napisao sam: „Ova knjiga definitivno zaslužuje nagradu koja nosi Kamovljevo ime: ona je sojevrstan šamar malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt. Osim toga, treba imati na umu kako Mandić upravo svojom samosvojnošću, nastojanjem da govori ‘uz dlaku’, protiveći se stereotipima koje zagovara građanska većina jest zasigurno najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti. Zbog toga su ga dosad mnoge nagrade mimoišle, ali ova mu -s pravom – pripada!”

Moram priznati kako sam mislio da se Igor na autobiografskom planu ispraznio, što mi je potvrdila njegova treća knjiga tog niza. Međutim, Igor me iznenadio: ponudio je svome uredniku Glamuzini ideju koja je u prvi mah izgledala premračno, neatraktivno za širu publiku. Glamuzina je ideju prihvatio i sustavno podupirao. S pravom, Igor je u svojoj sedamdeset i osmoj godini objavio izvrsnu knjigu, koja je doživjela široku recepciju i postala hitom godine (prodano 7000 primjeraka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo