Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXV): Željko finalizuje osnivanje dnevnog lista

Objavljeno prije

5 godina

na

SONY DSC

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ideja o centralizovanom holdingu se transformisala u ideju o savezu tri nezavisna medija, Monitor, Antenu M i budući dnevni list. U sva tri medija, Montenegropublic i novinari trebalo je da imaju značajnog udjela. (Studio Mouce se osamostalio uz obavezu da neko vrijeme besplatno radi korice Monitora.) U Monitoru i Anteni M novinari su trebali da dobiju učešće u vlasništvu na osnovu prethodnog doprinosa ovim medijima. Ostalo je da pregovaramo ko i koliko. Ova opcija je dopuštala i zamjenu preduzeća u vlasništvu u medijima, vlasnicima bivšeg preduzeća. Pošto više nije bilo Ćanove pomoći, dovoljno kompetentni plaćeni direktor za Montenegropublic sa djelatnošću koja se smanjuje izdvajanjem medija u posebna preduzeća, bio bi skup. Odlučio sam da do izdvajanja Monitora i Antene M zadržim postojeće stanje sa besplatnim direktorom. To jest sa mnom, kao i do sada, ali uz izbjegavanje uplitanja u život medija. Budući da su Monitor i Antena M imali prihod od raznih grantova koji im je omogućavao da posluju bez gubitaka, u redakciju više nijesam dolazio svaki dan. Posvetio sam se nezavršenim poslovima u matematici. Sedam godina radni dan mi je bio, u prosjeku, 18 sati. Šesti dio toga trošio sam na profesorske obaveze, ostalo na medije. Produžio sam da radim petnaest i više sati dnevno, od kojih sam se manje od 10 odsto bavio našim medijima.

Zato je Željko po cio dan radio na osnivanju dnevnog lista. Fondacija koja je prihvatila Željkov zahtjev da izuči opravdanost našeg projekta o pokretanju dnevnog lista zvala se MDLF (Media Development Loan Fund) – Fond za razvoj medija, sa sjedištem u Njujorku. Izvršni direktor fondacije bio je Saša Vučinić iz Beograda, porijeklom Crnogorac. Tokom jeseni 1996. predstavio je naš projekat Upravnom odboru fondacije. Odziv je bio pozitivan. Međutim, po MDLF-ovoj studiji, da bi dnevni list u to vrijeme bio finansijski samoodrživ, morao je imati višestruko veći tiraž nego što je statistički moguće na području od 600 hiljada stanovnika kakvo je Crna Gora. Uprkos tome Željko je vjerovao da možemo napraviti samoodrživ list, ako budemo imali svoju mašinu za rotacionu štampu. Morao se naći neko ko će dati kolateral kojim bi garantovao MDLF-u za kredit za mašinu. Ćano Koprivica je rekao Željku i Ljubiši da u tom trenutku to ne može da obezbijedi i da u dnevni list želi da uđe kasnije nezavisno od Montenegropublica, prepuštajući ostalim vlasnicima učešće u dnevnom listu preko njihovog vlasništva u Montenegropublicu. Pretpostavljam da je Ćano imao ovakav stav zbog SDP-ovog nezadovoljstva Monitorom i što u tom trenutku nije još bio naplatio dugove u Rusiji o kojima sam govorio ranije.

Željko me više puta slao u lobiranje kod fondacija koje bi nam mogle dati kredit. Iako sam se ponekad osjećao više mrtav nego živ, poslušno sam ispunjavao zadatak. Na nekoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Ohridu gost je bio Džordž Soros, koji je bio jedan od finansijera MDLF-a. Željko je obezbijedio da se na margini te konferencije sretnem sa Sorošom. Položaj Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom objasnio sam upoređenjem sa anšlusom Austrije 1938. i ispričao mu o ulozi koju je nezavisni Monitor odigrao u Crnoj Gori tokom prethodnih šest godina. Govorio sam mu o našem uvjerenju da bi dnevni list odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u demokratskom oporavku Crne Gore i tražio od njega da nam pomogne da dobijemo kredit.

Željko je lobirao na mnogo mjesta i sve više bio uvjeren da ćemo zatvoriti finansijsku konstrukciju za kupovinu mašine. On i Ljubiša počeli su regrutovanje novinara za dnevni list. Naišli su na poteškoće. Sedmodnevna frekvencija omogućavala je da se Monitor održava s velikim brojem honorarno angažovanih novinara (koji su bili zaposleni u drugim medijima). Većina novinara dnevnog lista morali su odmah na početku da budu zaposleni u tom listu. List je trebalo da ima izdavačku koncepciju sličnu Monitorovoj. Krajem 1996. nije postojao dovoljan broj novinara koji su vjerovali u uspjeh takve koncepcije, a novinari Monitora nijesu željeli da napuste svoja zaposlenja i pređu u dnevni list. Kako-tako Monitor je uspijevao da živi, a samoodrživost dnevnog lista izgledala je neizvjesno. Dovoljno je da list napravi gubitak od 500 DM po broju i da brzo uđe u egizistencijalnu krizu. Godišnji gubitak bi se približio iznosu od 200.000 DM, a toliko pomoći nijesmo ni od koga mogli očekivati.

Razmišljajući kako da privuku novinare da dođu u dnevni list, napravili su šemu za osnivanje dnevnog lista za koju se ne sjećam da li su me konsultovali. Šesnaestog decembra 1996. Željko je registrovao preduzeće Daily Press, čiji osnivači su bili Montenegropublic, Milka Tadić i Slavica Popović, svi po 33,33 odsto. Milka i Slavica su bile formalne vlasnice. Milka je čuvala mjesto za novinare koji sa zaposlenjem dođu u Daily Press, a Slavica za Ćana i druge potencijalne privatne investitore. Daily Press bi izdavao dnevni list Vijesti.

Iza ovih procenata stajao je nulti kapital, odnosno simbolična suma nivoa ,,jedan dolar” koja je po zakonu bila dovoljna za formiranje preduzeća. 30 odsto koje je Željko dodijelio Montenegropublicu odražavali su njegovu procjenu moga konkretnog doprinosa u poslu na osnivanju dnevnog lista i ,,apstraktnog” doprinosa Montenegropublica  kao okvira iz kojeg su se rađali Monitor, Antena M i sad dnevni listi Vijesti. Koji novinari će zamijeniti Milku Tadić u tom trenutku nije se znalo. Postojala je samo nejasna ideja da to budu oni koji će biti veoma potrebni novom listu. Kako je osnivački kapital Daily Pressa praktično bio nula, ti novinari bi se stimulisali da dođu u Vijesti ponudom da dobiju vlasnički udio. U nastavku ću izložiti u kojoj formi je realizovana ta ideja. Ovdje želim da istaknem da kad je deceniju kasnije počeo Đukanovićev obračun sa Vijestima, Šeki Radončić je javno lagao da je on bio jedan od osnivača lista Vijesti.

Nadao sam se da je struktura vlasništva, koju su Željko i Ljubiša predložili za dnevni list, znak da su postali svjesni da je trećina vlasništva novinarima mjera kompromisa koja bi riješila pitanje vlasništva i u Monitoru i Anteni M. Međutim, oni su za doprinos novinara u stvaranju Monitora i Antene M i dalje uporno tražili 50 odsto vlasništva u tim medijima. 30. januara 1997. poslali su mi novo pismo, koje je potpisalo 15 članova redakcije: Željko Ivanović, Ljubiša Mitrović, Draško Đuranović, Milka Tadić, Darko Šuković, Esad Kočan, Branko Vojičić, Vesko Tomović, Nebojša Redžić, Igor Marojević, Radovan Popović, Goran Vujović, Zoran Radulović, Dragan Đurić. Tražili su da se što brže sprovede planirana transformacija Montenegropublica u holding. Saopštili su da ,,Upravni odbor i njegove odluke (koje je donio od kad sam se ja razbolio godinu ranije) smatraju nelegitimnim”. Ponovili su zahtjev da se ,,vlasnička transformacija izvrši na način koji redakciji obezbjeđuje punu autonomnost i pravo veta”. U usmenoj komunikaciji su objasnili da ostaju pri zahtjevu da dobiju po 50 odsto u Monitoru i Anteni M. Neki od njih su mi govorili da su novinari spremni da formiraju list Naš Monitor, po ugledu na Našu borbu. Prihvatio sam da ponovo razgovaram sa Ćanom i ostalim osnivačima o ovom zahtjevu.

Krajem zime – početkom proljeća 1997. Željko i ja smo putovali u Prag, gdje je bila finansijska služba fondacije MDLF. Predmet razgovora bile su garancije za kredit od 200.000 USD≈320.000 DM (koliko je, na osnovu njihovog iskustva, bilo potrebno da se nabavi polovna rotaciona mašina). Uz Željkovo i moje ubjeđivanje da ćemo biti u stanju da vraćamo krediti, ja sam ispričao i sljedeću priču. Banka Kraljevine Crne Gore prije Prvog svjetskog rata izdavala je tri vrste kredita. Kredite za koje je garancija bila hipoteka na nepokretnu imovinu, kredite za koje se davao zalog u zlatu i kredite na časnu riječ. Nakon propasti crnogorske države u tom ratu, statistika je zabilježila da su krediti na časnu riječ bili svi vraćeni, bez obzira što se banka izvjesno vrijeme poslije rata ugasila. Rekao sam da i ja dajem časnu riječ da ćemo kredit MDLF-u vratiti. Iza moje riječi stoji štamparija Slog i podrška moje šire porodica čija ukupna imovina je veća od 200 hiljada dolara. Iako su ljudi u MDLF-u moju priču ispratili sa osmijehom i simpatijama, vjerujem da su na pozitivni ishod razgovora uticale druge stvari. Prije svega to što je izvršni direktor ove njujorške banke-fondacije bio porijeklom Crnogorac, a možda i moj susret sa Sorosom. Poslije nekoliko sati nađeno je sljedeće rješenje. Mi treba da osnujemo (još jedno) štamparsko preduzeće, nazvali smo ga Roto Slog, čiji će osnivači biti Monitor, štamparija Slog i Daily Press. Kupac mašine će biti Roto Slog. Slog će da garantuje za kredit cijelom svojom imovinom, a Roto Slog mašinom koja se kupuje. MDLF će sprovesti nabavku mašine i uplata za mašinu biće izvršena od strane MDLF-a.

Mašina se, u stvari, sastavlja od djelova starih mašina. Kao da sastavljate auto od djelova sa raznih skladišta rashodovanih auta. Trebalo je kupiti tri radne jedinice (kod nas se zovu verkovi) i sastaviti mašinu koja može da radi. Nalaženje verkova obaviće majstori koje će angažovati MDLF. (Jedna jedinica je kasnije kupljena u Mančesteru i dvije u Čikagu.) Puštanje mašine u rad i početak izlaženja lista Vijesti planirano je za prvi januar 1998. godine. Željko i Ljubiša su do tada trebali da iznajme prostor za redakciju i uigraju tim koji će praviti novinu. Takođe i da obave komercijalno – finansijske pripreme (nađu reklame i osmisle projekte koji bi donosili prihod). Ja sam prihvatio zadatak da nadgledam montiranje mašine i sinhronizujem njen rad sa radom štamparije Slog, kako bismo mogli da štampamo Monitor i slične publikacije za druge izdavače. (Tzv. knjižni blok da štampa Roto Slog, a korice i kolorne stranice knjiga i magazina da štampa Slog).

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XIX): Crni ovan

Objavljeno prije

12 sati

na

14 Novembra, 2026

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

PRIČA O CRNOM OVNU S PLANINE VRŠANJ: Jednom od njeguških sela – Erakovići, pripadaju i katuni Gornji i Donji Vršanj. Ovi katuni su dobili ime po tome što se nalaze „iza vrha“. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru 1916. godine, Krcun Matanov je sa svojom porodicom iz Erakovića preselio u njegušku planinu Vršanj kako bi bio dalje od austrougarskih vlasti i sukoba s njima. Sa sobom je poveo svoju stopanicu Ljubicu, sina Sveta i kćerku Mirunu. Imao je stado od 25 ovaca koje je poveo na ovaj katun. Iz straha za svoju porodicu, zbog ratnih okolnosti, gotovo da nije imao kontakta ni sa kim. Njegova slamom pokrivena kuća nalazila se u prostranom dolu zaklonjena u šumi, dok je vodu imao s dubenog ubla na prvom uzvišenju.

Januar mjesec se bližio kraju, a njemu su već od kraja decembra počele da se jagnje ovce. Austrougarska vojska je počela da radi brojne puteve i staze po Njegušima i Lovćenu kako bi izgradila strateški i vojno značajne tačke na kojima bi bila njihova utvrđenja. Jedan od tih puteva vodio je i k Vršanju. Krcun se plašio za svoju porodicu. Jedne večeri, dok su se ovce jagnjile, upali su austrougarski vojnici u štalu kod Krcuna tražeći da im se preda par ovaca za potrebe vojske koje će oni kasnije platiti. U tom momentu ovca koja se jagnjila dala je jagnje potpuno crne boje. Krcun je znao iz starih predanja i priča da to nije dobar znak. U narodu crni ovan značio je ili skoru smrt onoga ko bi ga vidio ili bi predstavljao đavola
koji odnosi duše u pakao. Vojnici su rekli da će ujutro doći da im preda dio ovaca i jagnjadi. Nemajući kud Krcun je to nevoljno prihvatio. Znajući da mladi crni ovan već s rogovima može donijeti nesreću, predao je austrijskoj vojsci dio ovaca i jagnjadi, među kojima i crno jagnje. O svemu što se desilo ispričao je svojoj stopanici Ljubici, govoreći da to nije dobar
znak, ali da je imao sreću da je mlado crno jagnje pogledalo vojnike, a ne njega. Ljubica je bila uplašena, znala je da crni ovan ne može donijeti nikome dobru sudbinu.

Austrougarska vojska je dio ovaca iskoristila za ishranu tokom gradnje puta, dok je mladog crnog ovna ostavila da vode brigu o njemu intendanti. Vrijeme je prolazilo, a izgradnja puta prema Vršanju je napredovala išavši ka krajnjim selima Ćeklića. Vojnici su bili pri kraju izgradnje ovog puta i odlučili su da za proslavu završetka radova zakolju crnog ovna i tako proslave uspješno završen inžinjerski posao. Bio je početak septembra, dan obasjan suncem i mirisom šumskog i ljekovitog bilja. Nedaleko odatle Krcun je čuvao omanji dio stada ispod same planine. Dan koji je bio toliko lijep počeo je da se oblači, jak vjetar i munje iz nebesa su parale nebo. Krcun se sa svojim stadom ubrzo sklonio u jednu od pećina. U tom trenutku, đe su boravili vojnici počeše munje i gromovi da udaraju, dan se pretvori u noć koja Krcuna obuze jezom koja se širila njegovim tijelom. To je trajalo par sati. Kada je sve stalo, Krcun se spuštio do mjesta đe su bili vojnici. Od vojnika nije bilo ni traga ni glasa. Na mjestu đe su bili gromovi i oluje, ostao je od glatkog kamena crni polukrug koji je ličio na glavu ovna s rogovima. Upravo na tom mjestu su i udarali gromovi. Austrougarska
vojska je vršila potragu za svojim vojnicima proglasivši ih dezerterima. Nikad nije otkriveno što se desilo s njima.

Krcun je duboko u sebi znao da je crni ovan lik demona koji je odveo vojnike u ad. Nedugo zatim je i Austrougarska doživjela slom. Krcun je dobro znao da im je sudbina bila ispisana već one noći kada su upali u njegovu štalu i kada ih je pogledalo crno jagnje. I dan-danas na kraju puta u planini Vršanj stoji polukrug koji podsjeća na glavu ovna s rogovima.

VILA PLANINKA I MAGIJSKE MOĆI BILJKE RASKOVNIK: Kult vila jedan je od najljepših i najviše sačuvanih na prostorima Lovćena i njegove podgorine. Brojni stanovnici podlovćenskih sela su čuvali u usmenom predanju vile. Vila Planinka je vila koja ima vijenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć preobražavanja pa se često pretvori u           kozu kako bi lakše prolazila strmim djelovima Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Huma, Osmogrka, Mravljanika, Tatinca, Trešteničkog vrha i brojnih drugih planinskih vrhova. O njoj se zna da zna sve tajne biljaka ovih planina i da snagom bilja liječi druge. S njom su se najviše susretali stari, bolesni i nemoćni kojima je priskakala u pomoć. Njen simbol je bijela koza kao znak čistoće i trajnosti postojanja na ljutom kršu.

U Veljim Zalazima je živio Mojaš Mrdeljin Zalaški. Njegova porodica je bila generacijama jedna od imućnijih. Vještina u trgovini između njeguških sela i bokokotorskih trgovaca donijela mu je lijep imetak, ali i ime i poštovanje među jednima i drugima. Poslije šest šćeri dobio je sina na sami dan najvećeg hrišćanskog praznika Božića. Dobio je sina kome je dao ime Božina da ga sačuva od svih božanskih i zemaljskih sila. Vrijeme je prolazilo, mali Božina je rastao. No, jednog popodneva Božina se naglo razboli i pade u postelju. Njegove sestre su brinule za brata, Mojaš je otišao kod brojnih medikusa u Kotoru, pokušao je s ljekovitim travama, ali njegovom sinu nije bilo bolje, on je jednostavno kopnio na oči. Jedna
od najstarijih mještanki Veljih Zalaza posavjetova Mojaša da bi malenog Božinu spasile samo ljekovite trave koje vila Planinka zna. Mojaš se molio da mu se vila makar u snu pojavi i da mu da neku nagovijest da mu spasi sina. Te večeri je Mojaš kasno zaspao, bila je noć punog mjeseca, mučili su ga snovi. Najmlađa ćerka, Gorde, se probudila, čula je da je neko doziva. Dok su svi spavali, ona je izašla ispred vrata njihove kuće. Nije se čuo lavež pasa, ni zavijanje vukova, bila je smrtna tišina. Gorde nije znala da li sanja ili je sve to stvarnost. Sva u bijelom pojavila se vila Planinka i pokazala je rukom da krene prema njoj. Gorde je krenula za njom. U jednom trenutku našle su se na padinama Štirovnika. Vila Planinka joj
je pokazala mjesto s kog su iščupali korijen ljekovite trave koji je ličio na figuru čovjeka. To je bila mitska trava raskovnik. Vila Planinka joj je šapatom rekla da ovu biljku mogu pronaći samo oni čistog srca, i to samo u jednoj noći kada paprati cvjetaju pod punim mjesecom.
Rekla joj je da o biljci ne govori nikome, inače će izgubiti ljekovitu moć.

Kada je Gorde donijela raskovnik u kuću, tek se počela buditi zora. Pored postelje je stojao Mojaš i u čudu je gledao. Gorde je rekla da od dijela biljke skuvaju čaj koji će dati Božini, a da drugi dio biljke drže pored uzglavlja Božine i da je više ništa ne pitaju. Prošlo je nekoliko večeri,
a u maglenim noćima vila Planinka se vila oko njihovog doma. Gorde je znala da je ona tu, ali da ne smije ni riječ reći. Kada se poslije par dana Božina oporavio i ojačao, Mojaš je molio Gordu da mu pokaže ljekovitu travu i gdje je otkrila. Gorde je rekla da tu biljku mogu pronaći samo
oni čistog srca. Legenda dalje kaže da dugo poslije toga nijesu vidjeli vilu Planinku, a da je Gorde tajnu o ljekovitoj biljci ispričala neposredno pred sami kraj života. Vila Planinka i dan-danas čuva ljekovite biljke i tajne njihovih magijskih moći na padinama Lovćena samo za one čistog srca, a mistična magija raskovnika sa Štirovnika i danas mami mnoge istraživače i avanturiste.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Novembra, 2026

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila

Objavljeno prije

2 sedmice

na

31 Oktobra, 2026

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo