FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVI): Još jednom o vlasništvu novinara
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Istekom ljeta 2001. istekao je i četvorogodišnji mandat Milki i Drašku. Mislio sam da je to povoljna prilika da izvršimo uređivački oporavak Monitora. Napravio sam plan da za glavnog urednika izaberemo novinara koji je bio u ,,herojskoj” redakciji (prije Draškovog dolaska). Iako još nije bila završena dioba Montenegropublica na Monitor i Antenu M, sprovešćemo istu proceduru kao i 1997. Pozvao sam Ćana telefonom da ga informišem o ovoj namjeri. Do ovog razgovora mislio sam da je dogovor o problemu visine vlasništva koje dajemo novinarima postignut u telefonskoj komunikaciji nakon sastanka u Beogradu krajem 1998. Sad se u razgovoru razjasnilo da smo sa beogradskog sastanka otišli sa različitim shvatanjem dogovora. Ćano je bio ljut, a ja razočaran što je, kako je meni izgledalo, odustao od dogovora. Mogući razlog za to mogao je biti Veseljko Koprivica. U posljednje vrijeme se bavio intrigama. Osjećao se zapostavljenim. Ni redakcija ni ja nijesmo ga nikad smatrali pogodnim za glavnog urednika, bez obzira što je bio jedan od najstarijih monitorovaca. Napisao sam Ćanu pismo, koje je, u suštini, bilo produžetak telefonskog razgovora.
19. septembar 2001.
Dragi Ćano,
Nemoj da se ljutiš, ja te neću lišiti mogućnosti da ostvariš svoja prava. Pišem ti smatrajući svojom obavezom, prije svega prema tebi samom, da ti kažem kako tvoje potonje stanovište izgleda odavde, i koje posljedice može imati ako ostaneš pri njemu.
- Bilješke o našem razgovoru koje smo vodili u tvom stanu u Beogradu 17. 12. 1998. pokazuju:
-
a) da si bio zadovoljan što si u impresumu lista upisan
kao utemeljivač i da si na početku razgovora bio spreman
da svoj udio u Monitoru daš novinarima; -
b) da smo se složili da, ipak, diobu treba izvršiti na četiri‚ približno iste časti: ti, ja, ostali ulagači (pomagači) i novinari, te da ću ja probati da se dogovorim s novinarima da njima pripadne 25-30 odsto; …
c) da ćeš da osnuješ fondaciju u čijem će savjetu biti
Ljubiša Stanković, Miodrag Perović, …; da ću ja pokrenuti školu čiji će suvlasnik biti fondacija …; da će se u zgradi fondacije jedan dio prostora dati Monitoru, Itd. -
Kad novinare nijesam uspio da ubijedim da pristanu
na manje od 50 odsto, nakon tvog telefonskog pristanka obećao
sam im 50 odsto vlasništva, i problem vlasništva u Monitoru
za nas je bio završen. Ostalo je da se novinari dogovore o svojim zaslugama i njihovim pojedinačnim procentima. Za njih je to bio težak zadatak i tek ovih dana, kad treba birati novog urednika i direktora, smatraju da mogu taj posao da završe. - Kad smo se prošle godine sreli, ti si rekao da više nikom u životu ne daš nijednog feninga (ili paru ili centa, ne sjećam se). Ja sam mislio da se to odnosi na buduće, a ne na prošle dogovore.
Ako ostaneš pri promijenjenom stanovištu, ja ne mogu predvidjeti u kom pravcu će se stvari razvijati. Prvo što sam pomislio je da se ja odreknem dijela i dam ga novinarima, pa nek je sa srećom i tebi i njima. Dosta mi je muka oko Monitora. Od njega sam dobio infarkt u 48. godini života, a moj brat koji je bdio nada mnom u desetinama i stotinama neprijatnih situacija kojima sam ja bio nedorastao, dobio ga je 1999. godine u njegovoj 43. godini, kad me vod vojske tražio po Podgorici. A obojica … [ponovljeno iz ranijeg pisma].
U tom mom infarktu i ti si učestvovao – dok te nijesam bolje upoznao vjerovao sam svim tvojim maštarijama. Bio sam prinuđen da potrošim svoju teško stečenu profesorsku ušteđevinu da bih kompletirao štampariju koja je stajala u Fabrici radijatora u Danilovgradu i radnici sa nje uzimali šarafe i poluge, a onda do infarkta da ko rob radim u njoj i
drugim dijelovima sistema. (Slučaj je htio da prva pomoć od EU dođe baš onih dana kada sam ja dobio infarkt, pa me na poslovima koje sam tada obavljao smijenilo devet ljudi.) Na kraju, kad smo je prodali za 117.000 dao sam tebi 25.000, Dragici Ponorac 9.000, Bobu Dediću 30.000,
vratio Žarku Jovanoviću (kumu Žarka Rakčevića) 13.000, Žarku Rakčeviću 4.300, Milutinu Drljeviću 4.000, Pavlu Spasiću 4.300, Miju Popoviću 11.000, Ranku Vukotiću 5.000, što čini ukupno 103.600. Meni ostaje 13.400, a uložio sam 50. 000. I još nijesam vratio sve. Na primjer, Dušku Petranoviću koji je 1994. otišao u Kaliforniju, dužan sam
oko 4.500 (2.000 USD).
Ovo je bio način da novinarima dam 50 odsto i sačuvam obraz prema drugima. I da sačuvam Monitor, jer su bili krenuli da prave drugi Monitor, po ugledu na Našu Borbu.
Vremena su se promijenila. Monitor više nema onaj značaj koji je imao, i ja nemam motive da se žrtvujem kao ranije, iako bi i sada bilo veoma važno da postoji tako utemeljen i orijentisan list. Budući da i ja imam neku sujetu, u ovom trenutku mislim da ću te pustiti da ti razgovaraš sa novinarima. Umjesto 17 odsto zadrži 24 odsto (od institucije koja ne može ni novinarima obezbijediti normalan život, a kamoli dividendu vlasnicima), a oni neka prave drugi list.
Na kraju, preporučujem ti da vodiš računa o Veseljku. Ako ispadne da je on kriv za tvoje odustajanje od dogovora, njemu nema opstanka tamo, pa da je vlasnik svih 100 odsto.
Želio sam još ponešto da ti kažem, ali imam neke obaveze zbog kojih moram da prekinem.
Ostaj mi zdravo. Pozdravi Veru.
Miško
Čitalac će u nastavku vidjeti kako se ovaj problem završio. Veseljko Koprivica je 2020. objavio tekst za koji je rekao da je to Ćanov odgovor na prethodno moje pismo. Ja takvo pismo nikad nijesam dobio. Možda se dogodila neka greška, pa me iz Monitora nijesu obavijestili o prispijeću faksa. Pošto Ćano u pismu imperativno osporava 50 odsto za novinare, mogu, teorijski, da dopustim da mi faks iz kaprica namjerno nijesu izručili. Ali u vjerodostojnost verzije koju je Veseljko objavio sumnjam zasnovano na osnovu nekoliko detalja koje ću u nastavku komentarisati. Radi potpunog čitaočevog uvida, objavljujem Veseljkov tekst, ali u petitu.
Moskva, 24. 09. 2001.
Zahvaljujem se na informacijama, savjetima, prijetnji i intrigama. Nikada se nisam složio da se novinarima da 50 odsto akcija. Ranije sam zahtijevao da se svim novinarima koji su radili u Monitoru daju akcije. Ti se nisi složio, te smo se složili do 25 odsto. Tačno je da sam Ti saopštio da imam namjeru da formiram fondaciju i da ću formirati savjet u kome će biti Ljubiša Stanković, Miodrag Perović i drugi.
Tačno je da sam se tada saglasio (i danas sam saglasan) da će fondacija biti suvlasnik škole koju bi Ti otvorio i da ću raditi na otvaranju Ekološkog instituta-fakulteta.
Moji stavovi nijesu se izmijenili u odnosu na novinare da njima pripada od 25–30 odsto akcija. O mom oduševljenju što se nalazim u impresumu Ti se grdno varaš. Ja nijesam primio nijedan orden. Moji su principi drugi.
Događaji iz prošlosti me ne interesuju, niti Tvoja tumačenja. Moje je pravo da vlasništvo zadržim. Po ovom pitanju ne želim nikakve diskusije.
Želim ti skrenuti pažnju da imam 74 godine i da Veseljko nije maloljetan. On apsolutno nema nikakve veze sa mojim odlukama. Što se tiče Veseljka, ja sam ga molio da bude moj zastupnik.
Dragi Miško, trebalo bi da me bolje poznaješ i da znaš da ja uvijek sam donosim svoje odluke.
Pozdrav,
Ćano
Komentar (razlika u sjećanju). U mojoj zabilješci o
razgovoru sa Ćanom koji smo sedamnaestog decembra 1998. vodili u njegovom stanu u Beogradu stoji: ,,2. Ćano je pokazao zadovoljstvo što je u impresumu upisan kao utemeljivač lista, saglasno odluci osnivača iz 1994. godine. [Vidi u broju od 7. maja Ćanovo pismo od 30. marta 1994]. Složio se da tražim rješenje u kojem će novinarima biti data participacija u vlasništvu i iskazao spremnost da se odrekne dijela svog uloga ako bude potrebno. Ja sam ga informisao da tražim rješenje
kojim bi se novinarima obezbijedilo 25–30 odsto u Monitoru i manje od toga u Anteni M. … 3. Ćano je saglasan da prodam našu štampariju i da njemu isplatim 20-30.000 DEM. [Slog sam prodao 2000. i dobijena sredstva distribuirao kako stoji u mom gornjem pismu.] 4. U vezi sa školom koju želim da pokrenem,… predložio je … [isto kao u Veseljkovom tekstu].”
Izgleda da je do nesporazuma došlo zato što se na sastanku u Beogradu, zaista, nijesam složio da se svim novinarima koji su bili članovi redakcije daje vlasništvo u Monitoru. Jer je takvih novinara bilo mnogo, a broj svih vlasnika u društvu sa ograničenom odgovornošću je bio zakonski ograničen na 30.
Ako je postojalo gornje Ćanovo pismo, na osnovu dva detalja sam uvjeren da mu je Veseljko ponešto dodao ili preformulisao. 2001. godine Ćano je mogao imati 72, a ne 74 godine kako stoji u Veseljkovoj verziji. Jedini
zastupnik kojeg je Ćano ikad imenovao bio je Nebojša Medojević. Ne postoji nikakav dokument ili pismo kojim bi Ćano imenovao Veseljka za svog zastupnika. Niti se ja sjećam da je to ikad usmeno pomenuo.
U kojoj god verziji ovo Ćanovo pismo postojalo ili ne postojalo, ja ga nijesam dobio. Međutim, i bez njega Ćanov stav iznesen u telefonskom razgovoru bio je dovoljan da zastanem sa realizacijom toga što sam dogovorio s novinarima. Ćano je znao da Monitor kao biznis
ne vrijedi ništa. Činilo mi se da je bio povrijeđen, jer ga je pratila uobičajena crnogorska nezahvalnost od kad je Montex došao u egzistencijalnu krizu, a on izgubio finansijsku moć. (I Majka Tereza je imala trenutaka kad je bila pobijeđena ljudskom sebičnošću.) Produžio sam da skupljam neveliki broj preostalih ovlašćenja osnivača,
iako nijesam imao jasnu ideju kako da nađem rješenje
koje bi prihvatili i Ćano i novinari.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.
Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.
Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.
Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.
Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.
Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.
Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.
Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.
Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.
Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.
Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.
Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.
Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.
Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.
Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.
Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…
Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.
Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.
Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.
Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.
S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.
Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.
Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.
Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.
Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.
Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.
U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”
I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.
Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.
Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.
Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.
Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.
S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.
Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:
„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”
Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.
Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.
Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.
Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.
Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.
Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.
Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.
Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
FELJTON
ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore
Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Novembra, 2025
Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović
Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.
Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.
U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.
Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.
Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.
Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.
Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.
Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.
Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.
Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.
Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.
Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.
Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.
Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.
Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.
U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.
Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.
Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.
(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
Komentari
Kolumne
-

DANAS, SJUTRA / prije 1 dan
Đedovina
Milena Perović
-

ALTERVIZIJA / prije 1 sedmica
Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
Milan Popović
-

DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
SPC, prva grana vlasti
Milena Perović
-

DUHANKESA / prije 1 sedmica
A vrijeme ističe…
Ferid Muhić
-

DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Nedovršeno
Zoran Radulović
Novi broj

CRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
VLADA PREDSTAVILA PLAN DRŽAVNIH PRIHODA I RASHODA ZA 2026. GODINU: Situacioni budžet
CIN-CG: NAVIJANJE NA MEČU CRNA GORA – HRVATSKA: Dvije slike istog stadiona
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmicePROCES LEGALIZACIJE BESPRAVNE GRADNJE: Probijeni rokovi
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ RTV PODGORICA: Afere vidljivije od programa
-
Izdvojeno4 sedmiceBUDVA: KADA RUŠITELJI POSTANU DOBROTVORI: RTCG dobio na poklon filmsku arhivu uništenog Zeta filma
-
INTERVJU4 sedmiceVLADO LAKIĆ, UDRUŽENJE STOČARA DANILOVGRAD: Farmeri su prepušteni sami sebi
-
DRUŠTVO3 sedmiceISTORIJSKI REVIZIONIZAM U CRNOJ GORI I REGIONU: Put u mrak
-
INTERVJU4 sedmiceANA LALIĆ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Propagandna glasila režima fatalnija su za građane Srbije i od Vučića
-
FOKUS4 sedmicePREDSJEDNIKOV ORDEN AMFILOHIJU, POMIRITELJU: Da je vječno selektivno pamćenje
-
FOKUS3 sedmicePROVALA MRŽNJE PREMA TURSKIM DRŽAVLJANIMA U CRNOJ GORI: Fašizam ne dolazi, već je došao
