Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVII): Iznenadna Ćanova smrt

Objavljeno prije

4 godine

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Posljednjih dana oktobra 2002. birali smo novo rukovodstvo. Redakcija je predložila Draška Đuranovića za direktora, a Branka Vojičića za glavnog urednika. Pošto je Branko bio član redakcije od prvog broja Monitora, prihvatio sam predlog. Nijesam u tom trenutku znao da je Draško u međuvremenu uspostavio kontrolu nad Brankom, pa sam mislio da smo redakciju izvukli iz uređivačke ambivalentnosti između izvornog proevropskog independizma i prorežimske benevolentnosti. Tri mjeseca kasnije stigla je vijest iz Moskve da je Ćano umro. U Hotelu Crna Gora organizovali smo komemoraciju. Govor koji sam održao objavljen je u Monitoru 22. februara 2002. kao in memoriam u Ćanovu čast. Zbog Ćanove odanosti komunističkoj ideji, naslovio sam članak sa Čovjek svog vremena. Danas, dvije decenije kasnije, naslovio bih ga Čovjek ispred svog vremena, jer sam tokom prethodnih dvadeset godina bolje shvatio koliko je Ćano nadilazio ljude i vrijeme u kojem je živio. U dogmatskoj komunističkoj provinciji kakva je bila Crna Gora, sa samoupravljačima kontrolisanim od raznih komiteta, napraviti preduzeće koje ima godišnji prihod preko milijardu dolara je čudo koje izaziva poštovanje i divljenje. Pomoć i podrška koju je duže od decenije davao crnogorskom suverenističkom pokretu u njegovoj formativnoj fazi bila je od neprocjenjivog značaja. Tokom gotovo cijele te decenije Crna Gora je imala kvislinški režim koji je zatirao njenu državnu tradiciju i nacionalnu slobodu.

IN MEMORIAM: STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Poznati privrednik i dobročinitelj, jedan od predvodnika u pokretu za preporod i emancipaciju savremene Crne Gore, umro je u Moskvi, u subotu 17. februara.

Nošen svojim nadahnućem, Ćano je napustio rukovodeće mjesto u jednoj velikoj firmi i osnovao preduzeće Montex Montenegroeksport. Pratio sam kako Ćano čini čudo – od Montexa je stvorio firmu koja je imala godišnji prihod veći od milijardu dolara, najveću finansijsku imperiju u crnogorskoj istoriji.
Montex je investirao u sve krajeve Crne Gore; njegova preduzeća nicala su svuda: u Banjanima, na Goliji, u Vraćenovićima, Vilusima, Čevu, Petrovićima … Montexova predstavništva i kancelarije otvorene su na mnogim tačkama globusa: u Njujorku, Londonu, Beču, Budimpešti, Bukureštu, Moskvi, Petrogradu, Kazanju … , u Južnoj Africi i Aziji. Prije Montexa, jedan odsto crnogorskog bruto proizvoda dolazio je od spoljne trgovine, na vrhuncu Montexove moći – 11 odsto.

Ljudi su se pitali u čemu je tajna Ćanovog uspjeha? Rutinski, prva misao je bila da je to njegova etabliranost u revolucionarno-partijsku gardu, jer Ćano je bio partizan i iz partizanske porodice. Bio je jednom i partijski funkcioner, kada je odlukom CKCG 1949. privremeno povučen sa studija u Beogradu da bude predsjednik Kontrolne komisije KPJ u Nikšiću. Ali, od kad se vratio u Beograd i 1954. dovršio studije na Ekonomskom fakultetu, više se nije bavio partijskim radom. Tri godine pošto je osnovao Montex, 1983. godine, napustio je partiju čiji je skojevac daleke 1944. godine
bio. Riječju, Ćano nije imao valjanu podršku vlasti za to što je radio.

Tokom vremena, shvatio sam tajnu Ćanovog uspjeha: Ćano je bio talentovan čovjek s vizijom, koji je, osim dara da promišlja ili intuitivno osjeća kategorije, imao i dar za akciju i organizaciju, bez koje nije moguće ostvariti sopstvenu viziju. Imao je i stvaralačku i građansku hrabrost, koja nedostaje mnogim darovitim Crnogorcima.

S lakoćom je odlučivao o stvarima s dalekosežnim posljedicama, kao da je bila u pitanju igra. Manje ga je interesovala tajna gordijevih čvorova na koje je nailazio, a više sredstvo da ih razriješi, ili bolje reći, otkloni.

Ponekad sam u njemu vidio onog desetogodišnjeg dječaka koga su u Nikšiću nazvali „grof Ćano”, kad je 1937. godine iz rodnog Velimlja došao u kaputu sa somotskom kragnom, sličnom kaputu koji je nosio grof Ćano, i ponudio drugove luksuznim filter cigaretama iz krišom uzete očeve tabakere. A kad se s lakoćom žrtvovao za ljude, u sjećanje mi je dolazila priča o njegovom ocu Todoru, koji se odmah predao Italijanima kad su zaprijetili da će strijeljati pedeset Koprivica ako se ne prijavi. I bio je ubijen, uoči 13. jula 1942. godine.

Ćano je bio stvaralac nesvakidašnje dinamike i imaginacije. Tokom jednog dugog poslovnog razgovora nije mogao ubijediti partnere u valjanost svoje ideje. Kad su se kasno popodne razišli bez dogovora, Ćano je našao dvoje arhitekata s kojima je cijelu noć radio da bi napravio maketu svog rješenja. Objesio ju je na ulazu u prostoriju u kojoj je sjutradan trebalo da se vode razgovori o drugim poslovima. Kad su je partneri vidjeli, Ćano je, istog dana, dobio posao vrijedan 70 miliona dolara.

Taj spretni Ćano osjećao se srećnim kad je bio u prilici da usreći druge. Ćano i Montex pomagali su škole, bolnice, crkve, osiromašena sela, gradili puteve, pomagali sportiste, umjetnike, filmske radnike, bolesne i unesrećene ljude. Sa bivšim ministrom spoljnih poslova SSSR Besmjertnihom, formirao je Rusko-crnogorski kulturni fond u Moskvi, s ciljem da finansira kulturne pregaoce i projekte. Ćano je pomogao stotinama ljudi u sitnim i najkrupnijim stvarima. Kad mu je jednom prilikom prišao mladić, kojeg do tada nije poznavao, i tražio pomoć za liječenje bolesnih bubrega, Ćano je omogućio da mu se plati veoma skupa transplantacija.

Kada je, Miloševićevim pučem 1989. godine, došlo do svojevrsne spoljašnje i unutrašnje okupacije Crne Gore, Ćano je odigrao neprocjenjivu ulogu u organizovanju crnogorskog otpora. Na razmeđu dvije istorijske epohe, na kojem je nestao komunizam, Crna Gora nije prepoznala u kom pravcu djejstvuju isorijske sile i obrnula se protiv njih. Umjesto razmicanja granica slobode, otišla je u neslobodu i saučesništvo u zločinu. Crnogorski intelektualci počeli su da stvaraju institucije intelektualnog otpora: PEN, Monitor, Društvo nezavisnih književnika, Društvo nezavisnih novinara, Matica crnogorska…U Crnoj Gori, bez privatnog vlasništva, sa vlašću u službi anticrnogorskih interesa, teško se dolazilo do sredstava bez kojih nije moguća izdavačka djelatnost, međunarodna aktivnost i slično. Monitor je, faktički, bio bankrotirao poslije nekoliko brojeva. Uložio sam sve svoje veze i ogromni napor da bih ga održao još pola godine. Kad mi se učinilo da će sve biti uzalud, otišao sam kod Ćana i rekao mu: „Sjeti se, Lenjin je za boljševički list Iskra rekao: ’Iskra je bila iskra naše revolucije’. Monitor može da odigra istu ulogu u Crnoj Gori.”  Ćano je žmirnuo, nestrpljivo ustao i naredio da se Monitoru daje redovna pomoć, koja je trajala do neminovnog posustajanja Montexa. Ova pomoć je okuražila novinare i saradnike da izdrže nemaštinu i torturu, koju je režim sprovodio. Zato je Ćano u impresumu Monitora upisan kao jedan od dva utemeljivača lista. Ćano je odigrao istu ulogu i u drugim projektima koje sam pomenuo. I u desetinama drugih koje nijesam. Pomagao je izdavanje knjiga o ’tamnim stranama naše istorije’, bez kojih nije bio moguć duhovni preporod, antiratne filmove, antiratne akcije, međunarodne aktivnosti antiratnog crnogorskog pokreta otpora…

Ne treba misliti da je Ćano jedini finansijer pokreta otpora. Pokret ne bi bio moguć da je ležao samo na Ćanu. Ali, Ćano je postao sinonim nade. Njegovo učešće u nekom projektu bilo je dovoljno da ljudi izdrže. I da se projekti ostvare, a da možda njegova pomoć bude višestruko manja nego što se očekivalo.

Ćanov doprinos ustajanju Crne Gore iz pepela, početkom devedesetih, toliki je da mi se čini da bi se bez Ćana privremeno ugasio žižak Crne Gore.

Ćano Koprivica je proživio sadržajan i zanimljiv život. Uvijek je bio na strani slobode i pravde. Učesnik, a ne posmatrač. Volio je porodicu, užu i širu, i od njih bio voljen. Ćano je bio pouzdan prijatelj i bio nagrađivan dubokim prijateljstvom. Bio je svjestan da ga je bog obdario snagom duha i izdigao iznad mnogih. U sferi biznisa, pokrenuo je procese kakve su stvaraoci u oblasti kulture, njegovi saborci, učinili modernim otklonom od
epskog diskursa. Samo jedna desetina njegovih ideja i ostvarenja popunila bi čitav jedan stvaralački život. Njegovi projekti u oblasti biznisa, koji su bili ispred vremena i izvan konteksta epohe, danas postaju programska orijentacija.

Valjalo bi da je Ćano živ i u ovom trenutku, kada prijeti opasnost da se zaustavimo na korak do cilja i ugrozimo sve što je ova generacija ostvarila u emancipaciji Crne Gore. Vjerovao je da je proces emancipacije Crne Gore nepovratan, da je svako usporavanje privremeno. I aktivno mu doprinosio do posljednjeg daha, do posljednjeg trenutka.

Ćano je ušao u više knjiga i leksikona. Mi ćemo ga čuvati u našim srcima, s nadom da će zdanje koje smo zajedno gradili biti završeno.

 

Posljednja rečenica odnosila se, naravno, na obnavljanje nezavisne crnogorske države. A na tom planu, stvari su se komplikovale. Manjinska vlada formirana godinu ranije dobila je podršku Liberalnog saveza pod uslovom da do isteka prve godine svog mandata raspiše referendum o samostalnosti. U međuvremenu, independistički pokret u Crnoj Gori je stalno jačao. Međunarodna zajednica se, međutim, sve otvorenije i sve jače protivila raspisivanju referenduma. Pošto je razlika između broja sljedbenika nezavisnosti i broja unionista bila mala, velike sile su tražile da se izjašnjavanje o nezavisnosti odloži, dok se proces ne stabilizuje i pitanje nezavisnosti se bude moglo rješavati bez ugrožavanja regionalne bezbjednosti. Crnoj Gori je ponuđen kompromis – transformacija federalne Savezne republike Jugoslavije u konfederalno-federalni hibrid pod nazivom Srbija i Crna Gora.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

3 dana

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo