Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVII): Iznenadna Ćanova smrt

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Posljednjih dana oktobra 2002. birali smo novo rukovodstvo. Redakcija je predložila Draška Đuranovića za direktora, a Branka Vojičića za glavnog urednika. Pošto je Branko bio član redakcije od prvog broja Monitora, prihvatio sam predlog. Nijesam u tom trenutku znao da je Draško u međuvremenu uspostavio kontrolu nad Brankom, pa sam mislio da smo redakciju izvukli iz uređivačke ambivalentnosti između izvornog proevropskog independizma i prorežimske benevolentnosti. Tri mjeseca kasnije stigla je vijest iz Moskve da je Ćano umro. U Hotelu Crna Gora organizovali smo komemoraciju. Govor koji sam održao objavljen je u Monitoru 22. februara 2002. kao in memoriam u Ćanovu čast. Zbog Ćanove odanosti komunističkoj ideji, naslovio sam članak sa Čovjek svog vremena. Danas, dvije decenije kasnije, naslovio bih ga Čovjek ispred svog vremena, jer sam tokom prethodnih dvadeset godina bolje shvatio koliko je Ćano nadilazio ljude i vrijeme u kojem je živio. U dogmatskoj komunističkoj provinciji kakva je bila Crna Gora, sa samoupravljačima kontrolisanim od raznih komiteta, napraviti preduzeće koje ima godišnji prihod preko milijardu dolara je čudo koje izaziva poštovanje i divljenje. Pomoć i podrška koju je duže od decenije davao crnogorskom suverenističkom pokretu u njegovoj formativnoj fazi bila je od neprocjenjivog značaja. Tokom gotovo cijele te decenije Crna Gora je imala kvislinški režim koji je zatirao njenu državnu tradiciju i nacionalnu slobodu.

IN MEMORIAM: STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Poznati privrednik i dobročinitelj, jedan od predvodnika u pokretu za preporod i emancipaciju savremene Crne Gore, umro je u Moskvi, u subotu 17. februara.

Nošen svojim nadahnućem, Ćano je napustio rukovodeće mjesto u jednoj velikoj firmi i osnovao preduzeće Montex Montenegroeksport. Pratio sam kako Ćano čini čudo – od Montexa je stvorio firmu koja je imala godišnji prihod veći od milijardu dolara, najveću finansijsku imperiju u crnogorskoj istoriji.
Montex je investirao u sve krajeve Crne Gore; njegova preduzeća nicala su svuda: u Banjanima, na Goliji, u Vraćenovićima, Vilusima, Čevu, Petrovićima … Montexova predstavništva i kancelarije otvorene su na mnogim tačkama globusa: u Njujorku, Londonu, Beču, Budimpešti, Bukureštu, Moskvi, Petrogradu, Kazanju … , u Južnoj Africi i Aziji. Prije Montexa, jedan odsto crnogorskog bruto proizvoda dolazio je od spoljne trgovine, na vrhuncu Montexove moći – 11 odsto.

Ljudi su se pitali u čemu je tajna Ćanovog uspjeha? Rutinski, prva misao je bila da je to njegova etabliranost u revolucionarno-partijsku gardu, jer Ćano je bio partizan i iz partizanske porodice. Bio je jednom i partijski funkcioner, kada je odlukom CKCG 1949. privremeno povučen sa studija u Beogradu da bude predsjednik Kontrolne komisije KPJ u Nikšiću. Ali, od kad se vratio u Beograd i 1954. dovršio studije na Ekonomskom fakultetu, više se nije bavio partijskim radom. Tri godine pošto je osnovao Montex, 1983. godine, napustio je partiju čiji je skojevac daleke 1944. godine
bio. Riječju, Ćano nije imao valjanu podršku vlasti za to što je radio.

Tokom vremena, shvatio sam tajnu Ćanovog uspjeha: Ćano je bio talentovan čovjek s vizijom, koji je, osim dara da promišlja ili intuitivno osjeća kategorije, imao i dar za akciju i organizaciju, bez koje nije moguće ostvariti sopstvenu viziju. Imao je i stvaralačku i građansku hrabrost, koja nedostaje mnogim darovitim Crnogorcima.

S lakoćom je odlučivao o stvarima s dalekosežnim posljedicama, kao da je bila u pitanju igra. Manje ga je interesovala tajna gordijevih čvorova na koje je nailazio, a više sredstvo da ih razriješi, ili bolje reći, otkloni.

Ponekad sam u njemu vidio onog desetogodišnjeg dječaka koga su u Nikšiću nazvali „grof Ćano”, kad je 1937. godine iz rodnog Velimlja došao u kaputu sa somotskom kragnom, sličnom kaputu koji je nosio grof Ćano, i ponudio drugove luksuznim filter cigaretama iz krišom uzete očeve tabakere. A kad se s lakoćom žrtvovao za ljude, u sjećanje mi je dolazila priča o njegovom ocu Todoru, koji se odmah predao Italijanima kad su zaprijetili da će strijeljati pedeset Koprivica ako se ne prijavi. I bio je ubijen, uoči 13. jula 1942. godine.

Ćano je bio stvaralac nesvakidašnje dinamike i imaginacije. Tokom jednog dugog poslovnog razgovora nije mogao ubijediti partnere u valjanost svoje ideje. Kad su se kasno popodne razišli bez dogovora, Ćano je našao dvoje arhitekata s kojima je cijelu noć radio da bi napravio maketu svog rješenja. Objesio ju je na ulazu u prostoriju u kojoj je sjutradan trebalo da se vode razgovori o drugim poslovima. Kad su je partneri vidjeli, Ćano je, istog dana, dobio posao vrijedan 70 miliona dolara.

Taj spretni Ćano osjećao se srećnim kad je bio u prilici da usreći druge. Ćano i Montex pomagali su škole, bolnice, crkve, osiromašena sela, gradili puteve, pomagali sportiste, umjetnike, filmske radnike, bolesne i unesrećene ljude. Sa bivšim ministrom spoljnih poslova SSSR Besmjertnihom, formirao je Rusko-crnogorski kulturni fond u Moskvi, s ciljem da finansira kulturne pregaoce i projekte. Ćano je pomogao stotinama ljudi u sitnim i najkrupnijim stvarima. Kad mu je jednom prilikom prišao mladić, kojeg do tada nije poznavao, i tražio pomoć za liječenje bolesnih bubrega, Ćano je omogućio da mu se plati veoma skupa transplantacija.

Kada je, Miloševićevim pučem 1989. godine, došlo do svojevrsne spoljašnje i unutrašnje okupacije Crne Gore, Ćano je odigrao neprocjenjivu ulogu u organizovanju crnogorskog otpora. Na razmeđu dvije istorijske epohe, na kojem je nestao komunizam, Crna Gora nije prepoznala u kom pravcu djejstvuju isorijske sile i obrnula se protiv njih. Umjesto razmicanja granica slobode, otišla je u neslobodu i saučesništvo u zločinu. Crnogorski intelektualci počeli su da stvaraju institucije intelektualnog otpora: PEN, Monitor, Društvo nezavisnih književnika, Društvo nezavisnih novinara, Matica crnogorska…U Crnoj Gori, bez privatnog vlasništva, sa vlašću u službi anticrnogorskih interesa, teško se dolazilo do sredstava bez kojih nije moguća izdavačka djelatnost, međunarodna aktivnost i slično. Monitor je, faktički, bio bankrotirao poslije nekoliko brojeva. Uložio sam sve svoje veze i ogromni napor da bih ga održao još pola godine. Kad mi se učinilo da će sve biti uzalud, otišao sam kod Ćana i rekao mu: „Sjeti se, Lenjin je za boljševički list Iskra rekao: ’Iskra je bila iskra naše revolucije’. Monitor može da odigra istu ulogu u Crnoj Gori.”  Ćano je žmirnuo, nestrpljivo ustao i naredio da se Monitoru daje redovna pomoć, koja je trajala do neminovnog posustajanja Montexa. Ova pomoć je okuražila novinare i saradnike da izdrže nemaštinu i torturu, koju je režim sprovodio. Zato je Ćano u impresumu Monitora upisan kao jedan od dva utemeljivača lista. Ćano je odigrao istu ulogu i u drugim projektima koje sam pomenuo. I u desetinama drugih koje nijesam. Pomagao je izdavanje knjiga o ’tamnim stranama naše istorije’, bez kojih nije bio moguć duhovni preporod, antiratne filmove, antiratne akcije, međunarodne aktivnosti antiratnog crnogorskog pokreta otpora…

Ne treba misliti da je Ćano jedini finansijer pokreta otpora. Pokret ne bi bio moguć da je ležao samo na Ćanu. Ali, Ćano je postao sinonim nade. Njegovo učešće u nekom projektu bilo je dovoljno da ljudi izdrže. I da se projekti ostvare, a da možda njegova pomoć bude višestruko manja nego što se očekivalo.

Ćanov doprinos ustajanju Crne Gore iz pepela, početkom devedesetih, toliki je da mi se čini da bi se bez Ćana privremeno ugasio žižak Crne Gore.

Ćano Koprivica je proživio sadržajan i zanimljiv život. Uvijek je bio na strani slobode i pravde. Učesnik, a ne posmatrač. Volio je porodicu, užu i širu, i od njih bio voljen. Ćano je bio pouzdan prijatelj i bio nagrađivan dubokim prijateljstvom. Bio je svjestan da ga je bog obdario snagom duha i izdigao iznad mnogih. U sferi biznisa, pokrenuo je procese kakve su stvaraoci u oblasti kulture, njegovi saborci, učinili modernim otklonom od
epskog diskursa. Samo jedna desetina njegovih ideja i ostvarenja popunila bi čitav jedan stvaralački život. Njegovi projekti u oblasti biznisa, koji su bili ispred vremena i izvan konteksta epohe, danas postaju programska orijentacija.

Valjalo bi da je Ćano živ i u ovom trenutku, kada prijeti opasnost da se zaustavimo na korak do cilja i ugrozimo sve što je ova generacija ostvarila u emancipaciji Crne Gore. Vjerovao je da je proces emancipacije Crne Gore nepovratan, da je svako usporavanje privremeno. I aktivno mu doprinosio do posljednjeg daha, do posljednjeg trenutka.

Ćano je ušao u više knjiga i leksikona. Mi ćemo ga čuvati u našim srcima, s nadom da će zdanje koje smo zajedno gradili biti završeno.

 

Posljednja rečenica odnosila se, naravno, na obnavljanje nezavisne crnogorske države. A na tom planu, stvari su se komplikovale. Manjinska vlada formirana godinu ranije dobila je podršku Liberalnog saveza pod uslovom da do isteka prve godine svog mandata raspiše referendum o samostalnosti. U međuvremenu, independistički pokret u Crnoj Gori je stalno jačao. Međunarodna zajednica se, međutim, sve otvorenije i sve jače protivila raspisivanju referenduma. Pošto je razlika između broja sljedbenika nezavisnosti i broja unionista bila mala, velike sile su tražile da se izjašnjavanje o nezavisnosti odloži, dok se proces ne stabilizuje i pitanje nezavisnosti se bude moglo rješavati bez ugrožavanja regionalne bezbjednosti. Crnoj Gori je ponuđen kompromis – transformacija federalne Savezne republike Jugoslavije u konfederalno-federalni hibrid pod nazivom Srbija i Crna Gora.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo