Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVIII): Beogradski sporazum

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

O zahtjevima međunarodne zajednice da se referendum odloži Đukanović je organizovao dva sastanka sa tzv. nezavisnim intelektualcima, na koje sam i ja bio pozvan. Na prvom nijesam mogao prisustvovati jer sam bio na jednonedjeljnom boravku u inostranstvu, ali sam se zadesio u Ljubljani kad se Đukanović vraćao iz Brisela sa sastanka sa komesarom Havijerom Solanom. Šef crnogorskog trgovačkog predstavništva u Sloveniji Branko Perović je organizovao moj i Đukanovićev susret radi razmjene mišljenja o zahtjevima Brisela. Sastanku su prisustvovali Branko Perović i Boro Krivokapić. Rekao sam Đukanoviću da razumijem situaciju u kojoj se nalazi, ali da mislim da se istorijske okolnosti u kojima Crna Gora ima mogućnost da obnovi nezavisnost neće ponovo pojaviti narednih pedeset godina. Da zbog toga ugovor koji će, po svoj prilici, pod pritiskom potpisati, mora predvidjeti pravo Crne Gore da u doglednoj budućnosti izađe iz državne zajednice i proglasi nezavisnost. Ako potpiše ugovor o odlaganju referenduma, ja ću ga odmah javno napasti jer mi independisti nećemo odustati od borbe za nezavisnost. Na drugom sastanku s intelektualcima u Vili Gorica bio sam još odlučniji. Rekao sam da mi ne znamo ono što on (Đukanović) zna, da li mora da podlegne pritisku kojem je izložen. (Imao sam u vidu informaciju koju su objavili neki mediji, da je jedno od sredstava pritiska na Đukanovića bila njegova kontroverzna prošlost.) Ako mora, njegova je dužnost da se povuče u korist nekog ko može da iskoristi rijetku istorijsku šansu za obnavljanje nezavisnosti Crne Gore.

Marko Špadijer je ustao u gospodarevu zaštitu. Kad sam kasnije pitao Iliju Vujoševića da li sam pretjerao, rekao mi je da je „to bilo na granici učtivosti”.
U Beogradu su 14. 03. 2002. Milo Đukanović (u svojstvu predsjednika) i Filip Vujanović (u svojstvu premijera) potpisali sporazum o formiranju državne zajednice – saveza država Srbije i Crne Gore. Državna zajednica je po tom ugovoru imala ingerencije koje obično imaju konfederacije država, ali je međunarodni subjektivitet imala samo državna zajednica. Državni ugovor je imao odredbu o preispitivanju, koja je predviđala pravo država članica da po isteku tri godine pokrenu postupak za istupanje iz državne zajednice. Sporazum je predvidio donošenje Ustavne povelje Državne zajednice, koja će riješiti pitanje da li će izbori za Skupštinu Državne zajednice biti neposredni na cijeloj njenoj teritoriji ili će svaka od dvije skupštine birati – delegirati predstavnike u Skupštini Državne zajednice. Drugim riječima, Ustavna povelja će odrediti mjeru federalizma
i konfederalizma u Državnoj zajednici.

Moj članak o Beogradskom sporazumu, naslovljen (po volji Draškovoj) sa Može i gore, Monitor je objavio kao uvodnik. U članku se osuđuje odlaganje referenduma: ,„Zbog neprimjerenog evropskog pritiska pod kojim je sklopljen srpsko-crnogorski ugovor, independisti bi odobrili odluku da se održi referendum, a odloži proglašenje nezavisnosti. Možda i kratkoročno odlaganje referenduma. Ali prihvatanje ustavnog aranžmana (umjesto neke vrste privremenog konfederalnog ugovora) … u trenutku kad je više od polovine biračkog tijela opredijeljeno za nezavisnost Crne Gore …”.

Skupština Crne Gore je na majskom zasijedanju tročetvrtinskom većinom ratifikovala Beogradski sporazum i 22. maja na predlog LSCG i NSCG izglasala nepovjerenje Vladi. Osim predlagača, za odluku je glasala i SDP, te SNP i SNS. Liberalni savez i koalicija Zajedno za Jugoslaviju su u susret vanrednim izborima izglasale izmjene Zakona o javnom informisanju i Zakona o predstavljanju podnosilaca izbornih lista. Na osnovu prvog imenovano je novo uredništvo javnog servisa, formirano na partijskom paritetu. Uredništvo je na osnovu drugog zakona, usvojilo pravila o ravnopravnosti partija pri predstavljanju na izborima. LS i koalicija su isticali da je prvi put od uvođenja višestranačja obezbijeđena ova ravnopravnost.

U julu su za 6. oktobar raspisani vanredni izbori, koji su 11. septembra pomjereni za 20. oktobar. Suverenisti su išli u dvije kolone: Koalicija za evropsku Crnu Goru i Liberalni savez; unionisti su formirali koaliciju Zajedno za promjene. LS je smatrao da se nakon usvajanja Beogradskog sporazuma mora promijeniti karakter borbe za nezavisnost. Najavio je da će LS ponovo biti „jezičak na vagi”, ali da preferira postizbornu koaliciju sa koalicijom Zajedno za promjene, da bi se umjesto vlasti „mafiokratske organizacije organizovanog kriminala” ostvarila demokratija i privredni razvoj. Independisti su se podijelili na one koji su vjerovali da će Đukanović, saglasno Beogradskom sporazumu, za tri godine dovesti Crnu Goru do nezavisnosti („država, pa demokratija”) i one koji daju prednost izbornoj ponudi Liberalnog saveza („demokratija, pa država”). Smatrajući da je Crnoj Gori za izgradnju demokratije nužno više generacija i da će demokratiju lakše graditi kao nezavisna država, u članku Manje zlo (11. 10. 2002) rekao sam: „Ni na jednim od šest izbora, od početka višestranačja 1990. godine, Crna Gora nije dobila vlast koja je odgovarala njenim istorijskim potrebama – proevropsku reformsku vladu” i da „se ponovo nalazi u prilici da bira najmanje zlo.” DPS se opirala reformama, da bi njeni vodeći ljudi mogli da iskoriste vlast da se obogate. „Koncentrisali su vlast i monopole u rukama malog broja ljudi i razvili zakonomjernu korupciju, koju takva vlast proizvodi”. „Odlaganje referenduma skinulo je sa njih auru kojom su se bili ogrnuli. Kad je uklonjen plašt stvaranja istorije, ostala je ogoljena interesna grupacija, koja je kočnica daljeg progresa Crne Gore.”

„Projugoslovenske – prosrpske partije u Crnoj Gori, nedavnim naimenovanjem ratnih huškača i aktivnih podržavalaca Miloševićevog zločina za urednike državnih medija, potvrdile su da se ne odriču svoje podrške ratu i zločinu, već ostaju na istim vrednosnim pozicijama na kojima su bile početkom devedesetih. Kod njih i njihovih simpatizera i dalje prevladava predgrađanska kolektivna svijest, ’u osnovi jedno poluvarvarsko stanje koje ne razumije opšti tok svijeta, niti za njega mari’. … Njihovo upravljanje Crnom Gorom neminovno bi značilo hod unatrag.”

„Do sredine devedesetih Liberalni savez je bio spiritus agens crnogorskog preporoda. Kad nije uspio da se razvije u političku snagu koja može da pobijedi na izborima, izgubio je strpljenje za mukotrpnu preobrazbu crnogorskog društva, pa to što radi u posljednje vrijeme više priliči revolucionarnoj nego liberalnoj partiji.” „Umjesto da bude katalizator promjena u DPS-u …, odlučio se za savez sa prosrpskim partijama za brzo rušenje DPS režima i uspostavljanje novog monopola. … To što su, po principu pariteta, liberali za urednike državnih medija prihvatili perjanice ratne propagande, pokazuje da koalicija Liberalnog saveza i prosrpskih partija mora, shodno fizičkoj nadmoći ovih drugih, ponijeti i njihov politički pečat i političku usmjerenost. l da zbog toga ova koalicija ne može da bude ta nužna proevropska reformska snaga, u nedostatku koje Crna Gora stoji na istorijskoj raskrsnici, nesposobna da zakorači već dvanaest godina. Naprotiv, taj savez vraća Crnu Goru na početak devedesetih, vrednosno, kulturno i politički.”

Iako sam dao prednost DPS-ovoj koaliciji kao najmanjem zlu, urednik nije želio da stane iza moje kritike DPS-a. Od osnivanja lista, moj članak je uvijek uziman za uvodnik, koji odražava stav redakcije. Ovog puta, Vojičić je odlučio da ga objavi sa nadnaslovom lični stav. Pritom je, u mom prisustvu, konsultovao Draška. Ovaj se saglasio sa njegovom odlukom, a ja ostao malo začuđen kako je Branko liberal stao na branik DPS-a.

Na izborima je pobijedila Koalicija Za evropsku Crnu Goru i osvojila 39 mandata. Koalicija Zajedno za promjene dobila je 30 mandata, a Liberalni savez četiri mandata.

U članku Guliver u zemlji savjetnika (1. 11. 2002) komentarisao sam rezultate izbora. „U koaliciji Za promjene se pitaju gdje su pogriješili? Odgovor je prost, ali oni nijesu u stanju da ga vide. … Promjene koje su potrebne Crnoj Gori u ovom vremenu – politički, ekonomski i kulturni razvoj – one može da ostvari politička snaga čija politika je anticrnogorstvo. Dio biračkog tijela koji ovo razumije stalno će rasti, a partije iz koalicije Za promjene slabiti dogod ne promijene svrhu svoga postojanja i njihov primarni politički cilj ne postane autentični interes Crne Gore. Jer, šansa da se korupcija smanji tokom približavanja Evropskoj uniji postoji, dok uprava u ime ciljeva koji se definišu izvan Crne Gore uvijek znači žrtvovanje njenog interesa.”

Liberali savez je bio ljut i svoje tradicionalne birače koji su na izborima glasali za Đukanovića okarakterisao kao one „kod kojih je prisutna hipernacionalna predrasuda”. Rekao sam da je „ulaskom u savez sa partijama jakog antidemokratskog naboja, Mali kabinet žrtvovao iliberalizam.” „Kako god zvali ovaj hibrid, razvoj društva na energiji ove kontroverze nije moguć. Rezultat politike Malog kabineta je gubitak vjerodostojnosti Liberalnog saveza i apsolutna vlast DPS-a. Liberalni pokret je pretrpio ozbiljnu štetu, a Liberalni savez osuđen da dugoročno bude partija od minornog značaja.”

Zaključio sam s opomenom: „Crna Gora – onaj neveliki dio „koji ju je posljednjih pet godina svojim glasovima provlačio između Scile i Haribde, na ovim izborima dala je vlast starom režimu da bi spriječila katastrofu koju bi donijela obnovljena velikosrpska vlast. Moglo bi se, međutim, dogoditi da je tako samo pripremljena druga katastrofa – da se glasovima biračkog tijela, koje ima procrnogorsku, proevropsku i demokratsku energiju, očuva nedemokratski režim, koji služi za produženje partijskog i ličnih monopola pripadnika vladajuće političke elite. I da prosrpske partije u skoroj budućnosti trijumfuju, kada se takva vlast sama od sebe uruši.”

Za sada, [u nedostatku jake demokratske opozicije] „crnogorska proevropska inteligencija (što god to značilo), nezavisni mediji (što god to značilo) i nevladine organizacije (što god to značilo) morali bi obavljati posao obuzdavanja i korekcije vlasti.”

Vojičiću i Đuranoviću se ponovo nije svidio moj kritički stav prema DPS-u, pa su mi i ovaj članak objavili kao lični stav.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.

Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.

U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda).  Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.

Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).

Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.

Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.

Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.

Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.

Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).

Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)

„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).

I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.

Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo