Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIX): Novo stanje u Monitoru

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Stavljanjem nadnaslova lični stav iznad mojih kritičkih komentara uklonjen je zastor iza kojeg se duže od dvije godine skrivala nova stvarnost u Monitoru, koja je nastala kad je Draško izabran za glavnog urednika. U Upravnom odboru i u redakciji su od formiranja SDP-a 1993. postojale dvije komplementarne grupe. Svaka od njih je više podržavala jednu od dvije independističke partije, Liberalni savez i Socijaldemokratsku partiju. Ćano je kao član SDP-a više vjerovao procjenama rukovodstva te partije (Feljton, 26. 2. i 11. 6. ove
godine). Ja sam bio kormilar koji je mirio različitosti.

Liberalni savez je od osnivanja 1990, i nacionalnom energijom i liberalnim ideološkim diskursom, bio izmješten iz crnogorske projugoslovenske i prokumunističke dogmatske stvarnosti. Dok je ta izmještenost početkom devedesetih budila Crnu Goru iz istorijskih zabluda, krajem decenije postala je prepreka akcionom objedinjavanju independističkih snaga. Grubim odnosom prema, po prirodi, mekom SDP-u, LS je tu partiju još 1998. odgurao u koaliciju sa DPS-om. Tako je pro SDP grupa u Monitoru postala blagonaklona prema DPS-u. Draško je pripadao ovoj grupi i to je od parlamentarnih izbora 1988. počelo da se osjeća u uređivanju lista. U doba NATO intervencije 1999. i u vrijeme Miloševićevog pada 2000. to je bilo podnošljivo. Potom je Draškova benevolentnost prema režimu postala vidljiva. Kad smo na jesen 2001. Vojičića izabrali za novog urednika, mislio sam da smo stvari vratili u prirodni red. Nažalost, Vojičić je bio prvi glavni urednik koji je direktora smatrao nadređenim u uređivačkim pitanjima. Stoga je premještanje Draška sa pozicije glavnog urednika bilo uzaludno.

Da neki moj tekst urednik ne prihvati za uvodnik, već kao komentar, bilo bi prirodno za visoke profesionalne kriterijume koje smo ustanovili. Ali stavljanje nadnaslova lični stav iznad dva komentara koja su bila u potpunosti saglasna sa izdavačkom koncepcijom llista, bilo je slanje poruke nekome izvan redakcije: Ne možemo odbiti osnivaču lista da objavi članak, ali smo poručili čitaocima da se Monitor ne slaže sa njegovim stavovima. Da ne bi ispalo da osporavam uredničku autonomiju, na ograđivanje uredništva od mojih stavova nijesam reagovao. Umjesto da istjerujem duhove, čekao sam da stvari postanu jasne cijeloj redakciji. Budući da sam rijetko dolazio u list, o nekim događajima sam saznavao sa zakašnjenjem. Moji odnosi sa trojkom iz rukovodstva bili su, formalno, u redu, ali sam osjećao da sam nepoželjan. Kasnije sam saznao da je Draško odavno sistematski radio na formiranju neraspoloženja prema meni i Ćanu. Već sam rekao da je za Ćana govorio da je davao pomoć iz državnog preduzeća, a ne iz svog džepa. Ćano mi je, međutim, svojevremeno rekao da je Cinex, preko kojeg je pomoć najčešće slata, većinski njegovo preduzeće. Priče o mojim tajnim interesima, moći i bogatstvu Draško je proturao u redakciji. Vojičić, manje lukav ali poganog jezika, je bio glasnogovornik.

Ta priča se u izvjesnoj mjeri primila kod mladih novinara koji me nijesu poznavali.

Cijena Draškove nesamostalnosti je rasla. Prvo su se pojavili ekscesi u redakciji. Jednom je pri redigovanju teksta mlade novinarke promijenio smisao i faktografiju teksta. Ona je odbila da novu verziju potpiše. (Tako počinje novinarska biografija današnje direktorice Monitora). Iznenadilo me kad sam kasnije čuo da Monitorova prvakinja nije ustala u zaštitu mlađe koleginice. Kad je Draško pokušao da cenzuriše tekst jednog etabliranog Monitorovog novinara, došlo je do svađe u kojoj ga je ovaj nazvao udbašem. Draškova moć manipulacije bila je velika. Ustručavam se da napišem koga je sve ubijedio da podrži njegov predlog da Esada isključim iz redakcije. Jer je, navodno, bio pristrasan prema Liberalnom savezu u mjeri koja ga diskvalifikuje kao novinara.

Pitao sam se čime je Draško „zamađijao” nekoliko značajnih Monitorovih novinara/rki. Poslije formiranja koalicione vlade DPS-a i SDP-a 2002. iz ovog kruga mi je u jednom razgovoru rečeno: „Sad će te napustiti veliki broj ljudi”. Zvučalo je čudno, jer sam do tada bio samo prvi među jednakima i istorodnima. Shvatio sam da je dio redakcije očekivao da će Đukanović krenuti u demokratske reforme i da će RTV i Pobjeda prihvatiti proevropsku i independističku izdavačku politiku. Bilo je razumljivo da su ljudi s ovim očekivanjem bili spremni da odu u državne medije. S Monitorom su probudili značajni dio Crne Gore, s dnevnim listom i televizijom bi je cijelu stavili na evropske i independističke tračnice. Ispoljio sam sumnju da će se nama ukazati ta prilika, jer ne vjerujem da će Đukanović ikad postati Evropljanin i demokrata.

Ovaj kratki razgovor mi je pomogao da shvatim kako je Draško izgradio jaču poziciji u redakciji i Upravnom odboru, nego što je pripadalo zakašnjelom borcu sa skromnim novinarskim dometima. Kao sin Veselina Đuranovića, poslije studija političkih nauka, pripreman je za visoke pozicije u starom režimu. Pučistička vlast mu se grubo obračunala sa ocem i učinila sve što je mogla da ga moralno diskvalifikuje. Draška je izbacila iz Ministarstva spoljnih poslova. Odlaskom na Dubrovačko ratište preporučio se pučističkoj vlasti, ispoljivši spremnost da joj služi bez obzira što je ponizila i njega i oca. Pokazao je da mu je pripadnost establišmentu bitnija od integriteta i ubjeđenja. Kao Veselinov sin poznavao je sebi slične pripadnike bivšeg režima, koji su imali važne pozicije i u novom režimu. Stoga je za one novinare koji su se umorili od Monitorove oskudice, Draško bio mogući ključ koji otvara vrata do pozicija direktora i glavnih urednika državnih medija ili do neke državne funkcije.

Moju teoriju o Drašku i sumnju da je postao tuđi igrač u našim redovima, izložio sam ljudima iz Upravnog odbora, kada smo razgovarali poslije falsifikata koji je 2001. napravio sa mojim tekstom i naslovnicom Poleće soko i nisko pade. Međutim, oni su moju sumnju odbacili. Većina njih bili su ljudi koji su napravili karijeru i ugled kao kadar iz komunističkog perioda. Svi su imali pozitivan odnos prema Veselinu Đuranoviću. To osjećanje su prenosili i na Draška i računali ga za svoga. Ućutao sam i produžio da sumnjam da je Draško „na vezi”. Sada, nakon što je od mojih tekstova počeo da se ograđuje stavljanjem nadnaslova lični stav bio sam u to potpuno siguran. Međutim, jasni dokazi pojavili su se tek desetak mjeseci kasnije.

Dva slučajna događaja kompletirala su uvid u prirodu Draškovog djelovanja. Jedan se dogodio u CKB-u, dok je direktor bila moja sestra Milka. Kad sam osnovao Monitor, ona je bila pomoćnik ministra finansija. Da bismo mogli da održimo bliske odnose koje smo imali, dogovorili smo se da ništa što slučajno saznam dok boravim kod nje (bilo na poslu, bilo kod kuće), ne smijem da prenosim novinarima. Držao sam se tog dogovora kao zakletve. Od toga nije bilo mnogo štete za list, jer su nezavisno od mene novinari, ranije ili kasnije, dolazili  do istih informacija.

Jedno takvo saznanje, koje prije pisanja ovog feljtona nijesam ni s kim podijelio, ticalo se Draška. Kad bih došao kod sestre u banku, po pravilu sam u kancelariji koja je bila blizu njenog kabineta čekao dok me, preko sekretarice, ne pozove k sebi. Jednom takvom prilikom, vidio sam da je prije mene kod Milke bio Draško sa tajkunom bliskim Đukanoviću. Izvukao sam iz sekretarice informaciju da tajkun daje Drašku finansijske garancije za kredit preduzeću Bega Press njegove žene, koje treba da se bavi distribucijom štampe. Kod Milke nijesam pominjao ovu informaciju, ali sam po izlasku iz banke sproveo malo istraživanje. Jednom se u redakciji pominjalo osnivanje Monitorovog preduzeća za distribuciju štampe, uz pomoć nekih fondacija. U Monitorovoj administraciji su mi rekli da je projekt ustupljen preduzeću Bega Press, koje treba besplatno (ili po povlašćenoj cijeni) da vrši distribuciju lista. Jedan pikap koji je nedavno poslala Monitoru pariska fondacija Dragice Ponorac, Draško je pozajmio Bega Pressu. Više automobila ovo preduzeće kupuje na kredit uz pomoć nekih Draškovih prijatelja.

Nedvojbeni uvid u prirodu Draškovog odnosa sa vrhom Đukanovićevog režima dobio sam u taksiju. Jednom, kad sam letio za London, uzeo sam taksi do tivatskog aerodroma. Taksisti su uvijek bili jedna od mojih veza sa „narodnim masama”. U toku razgovora, taksista me upitao da li je Draško prešao kod (Milana) Roćena. Ja ga, glumeći ravnodušnost, upitam, otkud on zna da Draško treba da pređe kod Roćena. Računao je da sam ja Roćenov i Draškov prijatelj, pa mi je bez ustezanja ispričao da je bio ili da je i dalje vozač u preduzeću Draškove supruge. Jednom su njih dvoje sjedjeli pozadi u autu „tu gdje vi sjedite” i razgovarali. Draško je rekao supruzi da Milan smatra da je korisnije da Draško još neko vrijeme ostane u Monitoru.

Konačno sam imao objašnjenje Draškove metamorfoze iz bojažljivog ličnog sekretara u robusnog cenzora. Za spas Monitora morao sam ne samo promijeniti Draška, već i otkloniti mogućnost njegove reinkarnacije. Pošto je Monitor malobrojni kolektiv, rješenje je bilo zamjena rukovodstva ljudima otpornim na sjaj pozicija kojima režim nagrađuje zaslužne.

Sredinom 2003. neodložno se nametnulo i rješavanje još jednog problema. Posljednjih godina došlo je do velikog smanjenja tiraža lista. Potvrdilo se pravilo koje je Esad često ponavljao. Možeš izvršiti pritisak na birača da te jednom u četiri godine glasa, ali nikako ne možeš dugoročno održavati lojalnost čitaoca prema listu, ako
se list ne uređuje po pravilima profesije. Kad smo 1997. imenovali Draška za glavnog urednika, Monitor je imao tiraž oko 7.000 primjeraka. Do oktobra 2001, kad je Draško zamijenio Milku na položaju direktora, tiraž lista je prepolovljen. Vojičić je tada postao formalni glavni urednik. Kažem formalni, jer ga je Draško kontrolisao. Do sredine 2003. tiraž se još jednom prepolovio. Jednom prilikom sam ga pitao, da li on i Draško imaju zadatak da unište list, jetko je odgovorio: „I treba ga uništiti”. Ali nije objasnio zašto.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (L): Obnova Monitora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad sam se poslije Ćanove smrti prvi put sreo sa njegovim sinom Nikolom, predočio sam mu kompromisno rješenje za diobu vlasništva. Umjesto po 25 odsto u Monitoru, daćemo Ćanu i meni po 18 odsto u Monitoru i po 18 odsto u Anteni M. Pošto je Ćanov doprinos za osnivanje i za održavanje radija bio višestruko manji nego ukupni doprinos ostalih osnivača, takav kompromis je razuman i pravedan. Nikola je rekao da je očekivao da će Ćano u Monitoru imati više. Ponovio sam mu da je Ćano smatrao da njemu, meni, ostalim osnivačima i novinarima treba da pripadne po 25 odsto, ali da novinari uporno traže 50 odsto. Ako to ne dobiju, procjenjujem da postoji realna opasnost da dio Monitorove redakcije napravi svoj nedjeljnik uz finansijsku podršku vlasti. Pošto je crnogorsko medijsko tržište malo i za jedan politički nedjeljnik, predočio sam mu procjenu da bi to ugrozilo opstanak Monitora. Objasnio sam mu da Monitor i Antena M posluju s gubicima i vlasnici ne dobijaju dividendu, već se od njih očekuje da na neki način daju pomoć. Novinari daju doprinos time što su i što će još dugo imati male plate ili status honorarnih saradnika, zbog čega će im penzije biti male. Dogovorili smo se da će se javiti nakon što razmisli o mom predlogu.

U međuvremenu, završio sam prikupljanje ovlašćenja nekoliko osnivača, koja još nijesam bio prikupio, da sprovedem diobu vlasništva kako sam planirao. Advokat Vanja Mugoša je osmislio pravnu proceduru: na osnovu ovlašćenja, ja postajem jedini vlasnik preduzeća Montenegropublic i zatim podijelim vlasničke udjele. (Tako se izbjegava novi odlazak u sud stotinak osnivača.) Prvi korak je obavljen početkom jeseni 2002. (Kusovac je 2010, u svom feljtonu u Pobjedi, to nazvao mojom zloupotrebom.) Pošto se Nikola Koprivica nije dugo javio, poslije izvjesnog vremena sam mu pisao i molio ga da dođe. Došao je i rekao da je išao u Privredni sud da vidi koliki je udio registrovan na Ćana. Našao je da je to oko 1.5 odsto, pa je mislio da nema mnogo smisla da dolazi. Ponovio sam mu da, po dogovoru s Ćanom, Ćanu i meni pripada podjednako i predočio mu ko bi bili ostali osnivači u Monitoru, a koji u Anteni M.

Pristao je i advokati su 25.02.2003. realizovali dogovor. Iz Montenegropublica su se izdvojila dva preduzeća, Monitor i Antena M. Monitor je bio pravni nasljednik Montenegropublica sa vlasničkom strukturom: Miodrag Perović i Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) po 18 odsto, Zoran Mišurović, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3,5 odsto, novinari 50 odsto. Preostalih 3.5 odsto dali smo privremeno jednom independisti, koji će do referenduma učestvovati u pokrivanju gubitaka. Novinari su svojih 50 odsto podijelili na 14 ili 15 njih koji su bili prisutni u Monitoru od prije 1994.

U Anteni M smo postupili drugačije, jer je zaslužnih novinara bilo manje. Tokom tri godine 1997-1999 radio je bio drastično oslabio i finansijski i uređivački. Na moj zahtjev, u akciju spasavanja 1999. je za rukovodioca radija privremeno došao Željko Ivanović, a na njegov zahtjev početkom 2001. godine vratio se Darko Šuković. On je do početka 2003. povratio staru slušanost i popularnost radija. Po kriterijumima koje smo usvojili, vlasnička struktura trebalo je da bude: Miodrag Perović, Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) i Zoran Mišurović po 18 odsto, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3.5 odsto, Mihailo Radojičić 4 odsto; ostatak od 35 odsto naznačili smo dotadašnjim direktorima i glavnim urednicima radija. Željko se odrekao od svojih 7 odsto u korist Darkovu. Pošto je Darko dao višestruko veći doprinos razvoju radija od ostalih novinara, odlučio sam da mu se dugoročno (ako duže ostane u radiju) dodijeli još 28 odsto, odnosno ukupno 35 odsto. Od toga bi se 17 odsto privremeno registrovalo na njegovog pašenoga Sretena (Srećka) Radonjića, značajnog osnivača iz Zoranove sponzorske grupe.

Želio sam da promjenu rukovodstva obavimo bez lomova i smjena. Pri izdvajanju Monitora i Antene M iz Montenegropublica statutarno smo predvidjeli da će u daljem mandat direktora i urednika trajati dvije godine. To je značilo da je početak jeseni 2003. vrijeme kad ćemo birati novo rukovodstvo. Pad tiraža i veliki gubici osporavali su aktuelno rukovodstvo. Iako je na smanjenje tiraža o kojem sam govorio moralo uticati i pokretanje dnevnih listova Vijesti i Dan, smanjenje od 600 procenata tražilo je uređivačke promjene. Od kad je Draško preuzeo dužnost direktora 2001, pojavila se i neumjerenost u gazdovanju listom. Petnaestak ljudi preveo je iz statusa honorarnih saradnika u status stalno zaposlenih. Povećao je troškove za administraciju i troškove za reklamiranje Monitora. Zbog smanjenja prihoda od tiraža, istopile su se sve rezerve i već 2002. list je pao u novu egzistencijalnu finansijsku krizu. Godinu dana sam na više načina pomagao da se održi list. Direktorice CKB Milka Ljumović i Bosa Tatar povećale su izdatke za reklamu i sponzorstva Monitoru. Animirao sam i neke stare prijatelje lista da pomognu na sličan način. Međutim, to nije bilo dovoljno. Morali su se smanjiti troškovi.

Razgovarao sam o spasavanju Monitora s Esadom. Bio je ljut na mene što sam, kako je rekao, dopustio Drašku i društvu da ugroze list. Na Monitor iz vremena kad smo ga vodili on i ja, Esad je gledao kao na svoje veliko dostignuće. Za to je imao puno razloga. List koji je osnovan kao čin pobune protiv zla i ,,okupacije”, pod njegovim uredničkim rukovodstvom postao je škola modernog crnogorskog novinarstva. Volio je Monitor kao vlastito čedo. Kako je bio jedini od meni poznatih novinara koji nikada nije želio moć izvan novinarstva, znao sam da je spreman na nove žrtve da bi se list obnovio i preživio. Međutim, isticao je da je teže obnavljati ugled i uticaj posrnulog lista, nego graditi novi. Rekao je da bi to probao jedino pod uslovom da ja budem direktor, ignorišući moje objašnjavanje da ja više nijesam u stanju da se dijelim između matematike i novinarstva. Udario sam na Esadove emocije. Rekao sam mu da mi više ne smeta što smatra da je liberalni kapitalizam neprijatelj slobode. Naprotiv, mislim da je dobro što je zasnovani ljevičar. Đukanović je proizveo ružni i nepravedni neoliberalni (ideološki neutralni) režim. Ljevičari su gotovo iščezli, a niko kao ljevičar nema dobre senzore za pitanja socijalne pravde. Našli smo kompromis. Dogovorili smo se da i dalje ne moram da dolazim na sastanke redakcije i da ću da pišem samo kad me on ubijedi da je to neophodno. Da će moj zadatak biti da redukujem broj zaposlenih i troškove svedem na nivo koji opstanak lista čini mogućim. Kad oporavimo list, mogu da odem.

Od broja 679 (24.10.2003), u impresumu lista pisalo je: Predsjednik Odbora direktora i v.d. izvršnog direktora dr Miodrag Perović, v.d. glavnog urednika Esad Kočan. Počela je borba za obnovu Monitora.

Zbog mog odsustva iz redakcijskog života, ulogu koju sam ja igrao početkom devedesetih, sad je igrala Milka Tadić. Zahvaljujući Esadovoj i Milkinoj požrtvovanosti, Monitor je počeo da vaskrsava sa svojom starom uređivačkom politikom: borba i za nezavisnost i za demokratske reforme. Za godinu dana tiraž je dupliran.

Ja sam se pozabavio redukovanjem troškova. Srećnim sticajem okolnosti, 2003. godine njemačka medijska korporacija WAZ (Western Algemeine Zeitung) kupila je 50 odsto vlasništva u Vijestima. Od nevelike sume novca koju sam dobio, počeo sam da plaćam otpremnine ljudima koji su se sporazumno vratili u status honorarnih saradnika. A prijatelji Monitora, koje sam malo prije pomenuo, produžili su da pomažu list. Daily Press je participirao u troškovima štampanja. I pored poboljšanja situacije, finansijski problemi su i dalje bili veliki. Izvršili smo jednu dokapitalizaciju tako što su u vlasništvo ušli novi ljudi. Svi ,,spasioci” bili su zainteresovani da Monitor doprinese referendumu koji se očekivao. Poslije izvjesnog vremena počeo je i lagani finansijski oporavak lista.

Dana 28.01.2005. formiran je Savjet Pokreta za nezavisnost Crne Gore. Organizator je istakao veliki značaj koji je Monitor imao za razvoj independističkog pokreta: ispred oko 130 članova u izdvojenom redu sjedjelo je šest ličnosti: Predsjednik Crne Gore i predsjednik DPS-a Milo Đukanović, Predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić, Predsjednik Građanske partije Krsto Pavićević, Rektor Univerziteta Crne Gore prof. dr Ljubiša Stanković, predstavnik crnogorske dijaspore akademik prof. dr Aga Simović i ja.

Nikola Koprivica je na finansijske probleme gledao iz ugla biznisa. Doveo je sredinom 2005. svog kuma Veselina Kljajića, koji je bio predavač na odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Beogradu, da honorarno bude direktor za izdavačke projekte Monitora. Kad je dobronamjerni i ljubazni profesor shvatio da su vječiti finansijski problemi lista posljedica toga što je crnogorsko tržište premalo za nedjeljnik, a ne nedovoljnog znanja onih koji prave list, 2006. napustio je poziciju u Monitoru.

U decembru 2006. prodata je Crnogorska komercijalna banka u kojoj sam bio suvlasnik. Od novca koji sam početkom 2007. dobio od te prodaje vratio sam ne male dugove koji su se akumulirali prethodnih godina. Osmorici osnivača iz sponzorske grupe Zorana Mišurovića, koji su duže od decenije pomagali Monitor, vratio sam tranšu duga od 55 000 eura. Iz velikog prostora u ulici 19. decembra, u martu 2007. preselili smo se u stan u ulicu Vuka Karadžića. Kupio sam novi server i novu mrežu kompjutera. Sponzorisao sam 2007. Monitor sa dodatnih 33.000 eura. Proces racionalizacije poslovanja Monitora bio je završen. Planirao sam da se u oktobru (poslije četiri godine rada na oporavku Monitora od Draškove ere) povučem.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVIII): Beogradski sporazum

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

O zahtjevima međunarodne zajednice da se referendum odloži Đukanović je organizovao dva sastanka sa tzv. nezavisnim intelektualcima, na koje sam i ja bio pozvan. Na prvom nijesam mogao prisustvovati jer sam bio na jednonedjeljnom boravku u inostranstvu, ali sam se zadesio u Ljubljani kad se Đukanović vraćao iz Brisela sa sastanka sa komesarom Havijerom Solanom. Šef crnogorskog trgovačkog predstavništva u Sloveniji Branko Perović je organizovao moj i Đukanovićev susret radi razmjene mišljenja o zahtjevima Brisela. Sastanku su prisustvovali Branko Perović i Boro Krivokapić. Rekao sam Đukanoviću da razumijem situaciju u kojoj se nalazi, ali da mislim da se istorijske okolnosti u kojima Crna Gora ima mogućnost da obnovi nezavisnost neće ponovo pojaviti narednih pedeset godina. Da zbog toga ugovor koji će, po svoj prilici, pod pritiskom potpisati, mora predvidjeti pravo Crne Gore da u doglednoj budućnosti izađe iz državne zajednice i proglasi nezavisnost. Ako potpiše ugovor o odlaganju referenduma, ja ću ga odmah javno napasti jer mi independisti nećemo odustati od borbe za nezavisnost. Na drugom sastanku s intelektualcima u Vili Gorica bio sam još odlučniji. Rekao sam da mi ne znamo ono što on (Đukanović) zna, da li mora da podlegne pritisku kojem je izložen. (Imao sam u vidu informaciju koju su objavili neki mediji, da je jedno od sredstava pritiska na Đukanovića bila njegova kontroverzna prošlost.) Ako mora, njegova je dužnost da se povuče u korist nekog ko može da iskoristi rijetku istorijsku šansu za obnavljanje nezavisnosti Crne Gore.

Marko Špadijer je ustao u gospodarevu zaštitu. Kad sam kasnije pitao Iliju Vujoševića da li sam pretjerao, rekao mi je da je „to bilo na granici učtivosti”.
U Beogradu su 14. 03. 2002. Milo Đukanović (u svojstvu predsjednika) i Filip Vujanović (u svojstvu premijera) potpisali sporazum o formiranju državne zajednice – saveza država Srbije i Crne Gore. Državna zajednica je po tom ugovoru imala ingerencije koje obično imaju konfederacije država, ali je međunarodni subjektivitet imala samo državna zajednica. Državni ugovor je imao odredbu o preispitivanju, koja je predviđala pravo država članica da po isteku tri godine pokrenu postupak za istupanje iz državne zajednice. Sporazum je predvidio donošenje Ustavne povelje Državne zajednice, koja će riješiti pitanje da li će izbori za Skupštinu Državne zajednice biti neposredni na cijeloj njenoj teritoriji ili će svaka od dvije skupštine birati – delegirati predstavnike u Skupštini Državne zajednice. Drugim riječima, Ustavna povelja će odrediti mjeru federalizma
i konfederalizma u Državnoj zajednici.

Moj članak o Beogradskom sporazumu, naslovljen (po volji Draškovoj) sa Može i gore, Monitor je objavio kao uvodnik. U članku se osuđuje odlaganje referenduma: ,„Zbog neprimjerenog evropskog pritiska pod kojim je sklopljen srpsko-crnogorski ugovor, independisti bi odobrili odluku da se održi referendum, a odloži proglašenje nezavisnosti. Možda i kratkoročno odlaganje referenduma. Ali prihvatanje ustavnog aranžmana (umjesto neke vrste privremenog konfederalnog ugovora) … u trenutku kad je više od polovine biračkog tijela opredijeljeno za nezavisnost Crne Gore …”.

Skupština Crne Gore je na majskom zasijedanju tročetvrtinskom većinom ratifikovala Beogradski sporazum i 22. maja na predlog LSCG i NSCG izglasala nepovjerenje Vladi. Osim predlagača, za odluku je glasala i SDP, te SNP i SNS. Liberalni savez i koalicija Zajedno za Jugoslaviju su u susret vanrednim izborima izglasale izmjene Zakona o javnom informisanju i Zakona o predstavljanju podnosilaca izbornih lista. Na osnovu prvog imenovano je novo uredništvo javnog servisa, formirano na partijskom paritetu. Uredništvo je na osnovu drugog zakona, usvojilo pravila o ravnopravnosti partija pri predstavljanju na izborima. LS i koalicija su isticali da je prvi put od uvođenja višestranačja obezbijeđena ova ravnopravnost.

U julu su za 6. oktobar raspisani vanredni izbori, koji su 11. septembra pomjereni za 20. oktobar. Suverenisti su išli u dvije kolone: Koalicija za evropsku Crnu Goru i Liberalni savez; unionisti su formirali koaliciju Zajedno za promjene. LS je smatrao da se nakon usvajanja Beogradskog sporazuma mora promijeniti karakter borbe za nezavisnost. Najavio je da će LS ponovo biti „jezičak na vagi”, ali da preferira postizbornu koaliciju sa koalicijom Zajedno za promjene, da bi se umjesto vlasti „mafiokratske organizacije organizovanog kriminala” ostvarila demokratija i privredni razvoj. Independisti su se podijelili na one koji su vjerovali da će Đukanović, saglasno Beogradskom sporazumu, za tri godine dovesti Crnu Goru do nezavisnosti („država, pa demokratija”) i one koji daju prednost izbornoj ponudi Liberalnog saveza („demokratija, pa država”). Smatrajući da je Crnoj Gori za izgradnju demokratije nužno više generacija i da će demokratiju lakše graditi kao nezavisna država, u članku Manje zlo (11. 10. 2002) rekao sam: „Ni na jednim od šest izbora, od početka višestranačja 1990. godine, Crna Gora nije dobila vlast koja je odgovarala njenim istorijskim potrebama – proevropsku reformsku vladu” i da „se ponovo nalazi u prilici da bira najmanje zlo.” DPS se opirala reformama, da bi njeni vodeći ljudi mogli da iskoriste vlast da se obogate. „Koncentrisali su vlast i monopole u rukama malog broja ljudi i razvili zakonomjernu korupciju, koju takva vlast proizvodi”. „Odlaganje referenduma skinulo je sa njih auru kojom su se bili ogrnuli. Kad je uklonjen plašt stvaranja istorije, ostala je ogoljena interesna grupacija, koja je kočnica daljeg progresa Crne Gore.”

„Projugoslovenske – prosrpske partije u Crnoj Gori, nedavnim naimenovanjem ratnih huškača i aktivnih podržavalaca Miloševićevog zločina za urednike državnih medija, potvrdile su da se ne odriču svoje podrške ratu i zločinu, već ostaju na istim vrednosnim pozicijama na kojima su bile početkom devedesetih. Kod njih i njihovih simpatizera i dalje prevladava predgrađanska kolektivna svijest, ’u osnovi jedno poluvarvarsko stanje koje ne razumije opšti tok svijeta, niti za njega mari’. … Njihovo upravljanje Crnom Gorom neminovno bi značilo hod unatrag.”

„Do sredine devedesetih Liberalni savez je bio spiritus agens crnogorskog preporoda. Kad nije uspio da se razvije u političku snagu koja može da pobijedi na izborima, izgubio je strpljenje za mukotrpnu preobrazbu crnogorskog društva, pa to što radi u posljednje vrijeme više priliči revolucionarnoj nego liberalnoj partiji.” „Umjesto da bude katalizator promjena u DPS-u …, odlučio se za savez sa prosrpskim partijama za brzo rušenje DPS režima i uspostavljanje novog monopola. … To što su, po principu pariteta, liberali za urednike državnih medija prihvatili perjanice ratne propagande, pokazuje da koalicija Liberalnog saveza i prosrpskih partija mora, shodno fizičkoj nadmoći ovih drugih, ponijeti i njihov politički pečat i političku usmjerenost. l da zbog toga ova koalicija ne može da bude ta nužna proevropska reformska snaga, u nedostatku koje Crna Gora stoji na istorijskoj raskrsnici, nesposobna da zakorači već dvanaest godina. Naprotiv, taj savez vraća Crnu Goru na početak devedesetih, vrednosno, kulturno i politički.”

Iako sam dao prednost DPS-ovoj koaliciji kao najmanjem zlu, urednik nije želio da stane iza moje kritike DPS-a. Od osnivanja lista, moj članak je uvijek uziman za uvodnik, koji odražava stav redakcije. Ovog puta, Vojičić je odlučio da ga objavi sa nadnaslovom lični stav. Pritom je, u mom prisustvu, konsultovao Draška. Ovaj se saglasio sa njegovom odlukom, a ja ostao malo začuđen kako je Branko liberal stao na branik DPS-a.

Na izborima je pobijedila Koalicija Za evropsku Crnu Goru i osvojila 39 mandata. Koalicija Zajedno za promjene dobila je 30 mandata, a Liberalni savez četiri mandata.

U članku Guliver u zemlji savjetnika (1. 11. 2002) komentarisao sam rezultate izbora. „U koaliciji Za promjene se pitaju gdje su pogriješili? Odgovor je prost, ali oni nijesu u stanju da ga vide. … Promjene koje su potrebne Crnoj Gori u ovom vremenu – politički, ekonomski i kulturni razvoj – one može da ostvari politička snaga čija politika je anticrnogorstvo. Dio biračkog tijela koji ovo razumije stalno će rasti, a partije iz koalicije Za promjene slabiti dogod ne promijene svrhu svoga postojanja i njihov primarni politički cilj ne postane autentični interes Crne Gore. Jer, šansa da se korupcija smanji tokom približavanja Evropskoj uniji postoji, dok uprava u ime ciljeva koji se definišu izvan Crne Gore uvijek znači žrtvovanje njenog interesa.”

Liberali savez je bio ljut i svoje tradicionalne birače koji su na izborima glasali za Đukanovića okarakterisao kao one „kod kojih je prisutna hipernacionalna predrasuda”. Rekao sam da je „ulaskom u savez sa partijama jakog antidemokratskog naboja, Mali kabinet žrtvovao iliberalizam.” „Kako god zvali ovaj hibrid, razvoj društva na energiji ove kontroverze nije moguć. Rezultat politike Malog kabineta je gubitak vjerodostojnosti Liberalnog saveza i apsolutna vlast DPS-a. Liberalni pokret je pretrpio ozbiljnu štetu, a Liberalni savez osuđen da dugoročno bude partija od minornog značaja.”

Zaključio sam s opomenom: „Crna Gora – onaj neveliki dio „koji ju je posljednjih pet godina svojim glasovima provlačio između Scile i Haribde, na ovim izborima dala je vlast starom režimu da bi spriječila katastrofu koju bi donijela obnovljena velikosrpska vlast. Moglo bi se, međutim, dogoditi da je tako samo pripremljena druga katastrofa – da se glasovima biračkog tijela, koje ima procrnogorsku, proevropsku i demokratsku energiju, očuva nedemokratski režim, koji služi za produženje partijskog i ličnih monopola pripadnika vladajuće političke elite. I da prosrpske partije u skoroj budućnosti trijumfuju, kada se takva vlast sama od sebe uruši.”

Za sada, [u nedostatku jake demokratske opozicije] „crnogorska proevropska inteligencija (što god to značilo), nezavisni mediji (što god to značilo) i nevladine organizacije (što god to značilo) morali bi obavljati posao obuzdavanja i korekcije vlasti.”

Vojičiću i Đuranoviću se ponovo nije svidio moj kritički stav prema DPS-u, pa su mi i ovaj članak objavili kao lični stav.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVII): Iznenadna Ćanova smrt

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Posljednjih dana oktobra 2002. birali smo novo rukovodstvo. Redakcija je predložila Draška Đuranovića za direktora, a Branka Vojičića za glavnog urednika. Pošto je Branko bio član redakcije od prvog broja Monitora, prihvatio sam predlog. Nijesam u tom trenutku znao da je Draško u međuvremenu uspostavio kontrolu nad Brankom, pa sam mislio da smo redakciju izvukli iz uređivačke ambivalentnosti između izvornog proevropskog independizma i prorežimske benevolentnosti. Tri mjeseca kasnije stigla je vijest iz Moskve da je Ćano umro. U Hotelu Crna Gora organizovali smo komemoraciju. Govor koji sam održao objavljen je u Monitoru 22. februara 2002. kao in memoriam u Ćanovu čast. Zbog Ćanove odanosti komunističkoj ideji, naslovio sam članak sa Čovjek svog vremena. Danas, dvije decenije kasnije, naslovio bih ga Čovjek ispred svog vremena, jer sam tokom prethodnih dvadeset godina bolje shvatio koliko je Ćano nadilazio ljude i vrijeme u kojem je živio. U dogmatskoj komunističkoj provinciji kakva je bila Crna Gora, sa samoupravljačima kontrolisanim od raznih komiteta, napraviti preduzeće koje ima godišnji prihod preko milijardu dolara je čudo koje izaziva poštovanje i divljenje. Pomoć i podrška koju je duže od decenije davao crnogorskom suverenističkom pokretu u njegovoj formativnoj fazi bila je od neprocjenjivog značaja. Tokom gotovo cijele te decenije Crna Gora je imala kvislinški režim koji je zatirao njenu državnu tradiciju i nacionalnu slobodu.

IN MEMORIAM: STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Poznati privrednik i dobročinitelj, jedan od predvodnika u pokretu za preporod i emancipaciju savremene Crne Gore, umro je u Moskvi, u subotu 17. februara.

Nošen svojim nadahnućem, Ćano je napustio rukovodeće mjesto u jednoj velikoj firmi i osnovao preduzeće Montex Montenegroeksport. Pratio sam kako Ćano čini čudo – od Montexa je stvorio firmu koja je imala godišnji prihod veći od milijardu dolara, najveću finansijsku imperiju u crnogorskoj istoriji.
Montex je investirao u sve krajeve Crne Gore; njegova preduzeća nicala su svuda: u Banjanima, na Goliji, u Vraćenovićima, Vilusima, Čevu, Petrovićima … Montexova predstavništva i kancelarije otvorene su na mnogim tačkama globusa: u Njujorku, Londonu, Beču, Budimpešti, Bukureštu, Moskvi, Petrogradu, Kazanju … , u Južnoj Africi i Aziji. Prije Montexa, jedan odsto crnogorskog bruto proizvoda dolazio je od spoljne trgovine, na vrhuncu Montexove moći – 11 odsto.

Ljudi su se pitali u čemu je tajna Ćanovog uspjeha? Rutinski, prva misao je bila da je to njegova etabliranost u revolucionarno-partijsku gardu, jer Ćano je bio partizan i iz partizanske porodice. Bio je jednom i partijski funkcioner, kada je odlukom CKCG 1949. privremeno povučen sa studija u Beogradu da bude predsjednik Kontrolne komisije KPJ u Nikšiću. Ali, od kad se vratio u Beograd i 1954. dovršio studije na Ekonomskom fakultetu, više se nije bavio partijskim radom. Tri godine pošto je osnovao Montex, 1983. godine, napustio je partiju čiji je skojevac daleke 1944. godine
bio. Riječju, Ćano nije imao valjanu podršku vlasti za to što je radio.

Tokom vremena, shvatio sam tajnu Ćanovog uspjeha: Ćano je bio talentovan čovjek s vizijom, koji je, osim dara da promišlja ili intuitivno osjeća kategorije, imao i dar za akciju i organizaciju, bez koje nije moguće ostvariti sopstvenu viziju. Imao je i stvaralačku i građansku hrabrost, koja nedostaje mnogim darovitim Crnogorcima.

S lakoćom je odlučivao o stvarima s dalekosežnim posljedicama, kao da je bila u pitanju igra. Manje ga je interesovala tajna gordijevih čvorova na koje je nailazio, a više sredstvo da ih razriješi, ili bolje reći, otkloni.

Ponekad sam u njemu vidio onog desetogodišnjeg dječaka koga su u Nikšiću nazvali „grof Ćano”, kad je 1937. godine iz rodnog Velimlja došao u kaputu sa somotskom kragnom, sličnom kaputu koji je nosio grof Ćano, i ponudio drugove luksuznim filter cigaretama iz krišom uzete očeve tabakere. A kad se s lakoćom žrtvovao za ljude, u sjećanje mi je dolazila priča o njegovom ocu Todoru, koji se odmah predao Italijanima kad su zaprijetili da će strijeljati pedeset Koprivica ako se ne prijavi. I bio je ubijen, uoči 13. jula 1942. godine.

Ćano je bio stvaralac nesvakidašnje dinamike i imaginacije. Tokom jednog dugog poslovnog razgovora nije mogao ubijediti partnere u valjanost svoje ideje. Kad su se kasno popodne razišli bez dogovora, Ćano je našao dvoje arhitekata s kojima je cijelu noć radio da bi napravio maketu svog rješenja. Objesio ju je na ulazu u prostoriju u kojoj je sjutradan trebalo da se vode razgovori o drugim poslovima. Kad su je partneri vidjeli, Ćano je, istog dana, dobio posao vrijedan 70 miliona dolara.

Taj spretni Ćano osjećao se srećnim kad je bio u prilici da usreći druge. Ćano i Montex pomagali su škole, bolnice, crkve, osiromašena sela, gradili puteve, pomagali sportiste, umjetnike, filmske radnike, bolesne i unesrećene ljude. Sa bivšim ministrom spoljnih poslova SSSR Besmjertnihom, formirao je Rusko-crnogorski kulturni fond u Moskvi, s ciljem da finansira kulturne pregaoce i projekte. Ćano je pomogao stotinama ljudi u sitnim i najkrupnijim stvarima. Kad mu je jednom prilikom prišao mladić, kojeg do tada nije poznavao, i tražio pomoć za liječenje bolesnih bubrega, Ćano je omogućio da mu se plati veoma skupa transplantacija.

Kada je, Miloševićevim pučem 1989. godine, došlo do svojevrsne spoljašnje i unutrašnje okupacije Crne Gore, Ćano je odigrao neprocjenjivu ulogu u organizovanju crnogorskog otpora. Na razmeđu dvije istorijske epohe, na kojem je nestao komunizam, Crna Gora nije prepoznala u kom pravcu djejstvuju isorijske sile i obrnula se protiv njih. Umjesto razmicanja granica slobode, otišla je u neslobodu i saučesništvo u zločinu. Crnogorski intelektualci počeli su da stvaraju institucije intelektualnog otpora: PEN, Monitor, Društvo nezavisnih književnika, Društvo nezavisnih novinara, Matica crnogorska…U Crnoj Gori, bez privatnog vlasništva, sa vlašću u službi anticrnogorskih interesa, teško se dolazilo do sredstava bez kojih nije moguća izdavačka djelatnost, međunarodna aktivnost i slično. Monitor je, faktički, bio bankrotirao poslije nekoliko brojeva. Uložio sam sve svoje veze i ogromni napor da bih ga održao još pola godine. Kad mi se učinilo da će sve biti uzalud, otišao sam kod Ćana i rekao mu: „Sjeti se, Lenjin je za boljševički list Iskra rekao: ’Iskra je bila iskra naše revolucije’. Monitor može da odigra istu ulogu u Crnoj Gori.”  Ćano je žmirnuo, nestrpljivo ustao i naredio da se Monitoru daje redovna pomoć, koja je trajala do neminovnog posustajanja Montexa. Ova pomoć je okuražila novinare i saradnike da izdrže nemaštinu i torturu, koju je režim sprovodio. Zato je Ćano u impresumu Monitora upisan kao jedan od dva utemeljivača lista. Ćano je odigrao istu ulogu i u drugim projektima koje sam pomenuo. I u desetinama drugih koje nijesam. Pomagao je izdavanje knjiga o ’tamnim stranama naše istorije’, bez kojih nije bio moguć duhovni preporod, antiratne filmove, antiratne akcije, međunarodne aktivnosti antiratnog crnogorskog pokreta otpora…

Ne treba misliti da je Ćano jedini finansijer pokreta otpora. Pokret ne bi bio moguć da je ležao samo na Ćanu. Ali, Ćano je postao sinonim nade. Njegovo učešće u nekom projektu bilo je dovoljno da ljudi izdrže. I da se projekti ostvare, a da možda njegova pomoć bude višestruko manja nego što se očekivalo.

Ćanov doprinos ustajanju Crne Gore iz pepela, početkom devedesetih, toliki je da mi se čini da bi se bez Ćana privremeno ugasio žižak Crne Gore.

Ćano Koprivica je proživio sadržajan i zanimljiv život. Uvijek je bio na strani slobode i pravde. Učesnik, a ne posmatrač. Volio je porodicu, užu i širu, i od njih bio voljen. Ćano je bio pouzdan prijatelj i bio nagrađivan dubokim prijateljstvom. Bio je svjestan da ga je bog obdario snagom duha i izdigao iznad mnogih. U sferi biznisa, pokrenuo je procese kakve su stvaraoci u oblasti kulture, njegovi saborci, učinili modernim otklonom od
epskog diskursa. Samo jedna desetina njegovih ideja i ostvarenja popunila bi čitav jedan stvaralački život. Njegovi projekti u oblasti biznisa, koji su bili ispred vremena i izvan konteksta epohe, danas postaju programska orijentacija.

Valjalo bi da je Ćano živ i u ovom trenutku, kada prijeti opasnost da se zaustavimo na korak do cilja i ugrozimo sve što je ova generacija ostvarila u emancipaciji Crne Gore. Vjerovao je da je proces emancipacije Crne Gore nepovratan, da je svako usporavanje privremeno. I aktivno mu doprinosio do posljednjeg daha, do posljednjeg trenutka.

Ćano je ušao u više knjiga i leksikona. Mi ćemo ga čuvati u našim srcima, s nadom da će zdanje koje smo zajedno gradili biti završeno.

 

Posljednja rečenica odnosila se, naravno, na obnavljanje nezavisne crnogorske države. A na tom planu, stvari su se komplikovale. Manjinska vlada formirana godinu ranije dobila je podršku Liberalnog saveza pod uslovom da do isteka prve godine svog mandata raspiše referendum o samostalnosti. U međuvremenu, independistički pokret u Crnoj Gori je stalno jačao. Međunarodna zajednica se, međutim, sve otvorenije i sve jače protivila raspisivanju referenduma. Pošto je razlika između broja sljedbenika nezavisnosti i broja unionista bila mala, velike sile su tražile da se izjašnjavanje o nezavisnosti odloži, dok se proces ne stabilizuje i pitanje nezavisnosti se bude moglo rješavati bez ugrožavanja regionalne bezbjednosti. Crnoj Gori je ponuđen kompromis – transformacija federalne Savezne republike Jugoslavije u konfederalno-federalni hibrid pod nazivom Srbija i Crna Gora.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo