FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLIX): Novo stanje u Monitoru

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Stavljanjem nadnaslova lični stav iznad mojih kritičkih komentara uklonjen je zastor iza kojeg se duže od dvije godine skrivala nova stvarnost u Monitoru, koja je nastala kad je Draško izabran za glavnog urednika. U Upravnom odboru i u redakciji su od formiranja SDP-a 1993. postojale dvije komplementarne grupe. Svaka od njih je više podržavala jednu od dvije independističke partije, Liberalni savez i Socijaldemokratsku partiju. Ćano je kao član SDP-a više vjerovao procjenama rukovodstva te partije (Feljton, 26. 2. i 11. 6. ove
godine). Ja sam bio kormilar koji je mirio različitosti.
Liberalni savez je od osnivanja 1990, i nacionalnom energijom i liberalnim ideološkim diskursom, bio izmješten iz crnogorske projugoslovenske i prokumunističke dogmatske stvarnosti. Dok je ta izmještenost početkom devedesetih budila Crnu Goru iz istorijskih zabluda, krajem decenije postala je prepreka akcionom objedinjavanju independističkih snaga. Grubim odnosom prema, po prirodi, mekom SDP-u, LS je tu partiju još 1998. odgurao u koaliciju sa DPS-om. Tako je pro SDP grupa u Monitoru postala blagonaklona prema DPS-u. Draško je pripadao ovoj grupi i to je od parlamentarnih izbora 1988. počelo da se osjeća u uređivanju lista. U doba NATO intervencije 1999. i u vrijeme Miloševićevog pada 2000. to je bilo podnošljivo. Potom je Draškova benevolentnost prema režimu postala vidljiva. Kad smo na jesen 2001. Vojičića izabrali za novog urednika, mislio sam da smo stvari vratili u prirodni red. Nažalost, Vojičić je bio prvi glavni urednik koji je direktora smatrao nadređenim u uređivačkim pitanjima. Stoga je premještanje Draška sa pozicije glavnog urednika bilo uzaludno.
Da neki moj tekst urednik ne prihvati za uvodnik, već kao komentar, bilo bi prirodno za visoke profesionalne kriterijume koje smo ustanovili. Ali stavljanje nadnaslova lični stav iznad dva komentara koja su bila u potpunosti saglasna sa izdavačkom koncepcijom llista, bilo je slanje poruke nekome izvan redakcije: Ne možemo odbiti osnivaču lista da objavi članak, ali smo poručili čitaocima da se Monitor ne slaže sa njegovim stavovima. Da ne bi ispalo da osporavam uredničku autonomiju, na ograđivanje uredništva od mojih stavova nijesam reagovao. Umjesto da istjerujem duhove, čekao sam da stvari postanu jasne cijeloj redakciji. Budući da sam rijetko dolazio u list, o nekim događajima sam saznavao sa zakašnjenjem. Moji odnosi sa trojkom iz rukovodstva bili su, formalno, u redu, ali sam osjećao da sam nepoželjan. Kasnije sam saznao da je Draško odavno sistematski radio na formiranju neraspoloženja prema meni i Ćanu. Već sam rekao da je za Ćana govorio da je davao pomoć iz državnog preduzeća, a ne iz svog džepa. Ćano mi je, međutim, svojevremeno rekao da je Cinex, preko kojeg je pomoć najčešće slata, većinski njegovo preduzeće. Priče o mojim tajnim interesima, moći i bogatstvu Draško je proturao u redakciji. Vojičić, manje lukav ali poganog jezika, je bio glasnogovornik.
Ta priča se u izvjesnoj mjeri primila kod mladih novinara koji me nijesu poznavali.
Cijena Draškove nesamostalnosti je rasla. Prvo su se pojavili ekscesi u redakciji. Jednom je pri redigovanju teksta mlade novinarke promijenio smisao i faktografiju teksta. Ona je odbila da novu verziju potpiše. (Tako počinje novinarska biografija današnje direktorice Monitora). Iznenadilo me kad sam kasnije čuo da Monitorova prvakinja nije ustala u zaštitu mlađe koleginice. Kad je Draško pokušao da cenzuriše tekst jednog etabliranog Monitorovog novinara, došlo je do svađe u kojoj ga je ovaj nazvao udbašem. Draškova moć manipulacije bila je velika. Ustručavam se da napišem koga je sve ubijedio da podrži njegov predlog da Esada isključim iz redakcije. Jer je, navodno, bio pristrasan prema Liberalnom savezu u mjeri koja ga diskvalifikuje kao novinara.
Pitao sam se čime je Draško „zamađijao” nekoliko značajnih Monitorovih novinara/rki. Poslije formiranja koalicione vlade DPS-a i SDP-a 2002. iz ovog kruga mi je u jednom razgovoru rečeno: „Sad će te napustiti veliki broj ljudi”. Zvučalo je čudno, jer sam do tada bio samo prvi među jednakima i istorodnima. Shvatio sam da je dio redakcije očekivao da će Đukanović krenuti u demokratske reforme i da će RTV i Pobjeda prihvatiti proevropsku i independističku izdavačku politiku. Bilo je razumljivo da su ljudi s ovim očekivanjem bili spremni da odu u državne medije. S Monitorom su probudili značajni dio Crne Gore, s dnevnim listom i televizijom bi je cijelu stavili na evropske i independističke tračnice. Ispoljio sam sumnju da će se nama ukazati ta prilika, jer ne vjerujem da će Đukanović ikad postati Evropljanin i demokrata.
Ovaj kratki razgovor mi je pomogao da shvatim kako je Draško izgradio jaču poziciji u redakciji i Upravnom odboru, nego što je pripadalo zakašnjelom borcu sa skromnim novinarskim dometima. Kao sin Veselina Đuranovića, poslije studija političkih nauka, pripreman je za visoke pozicije u starom režimu. Pučistička vlast mu se grubo obračunala sa ocem i učinila sve što je mogla da ga moralno diskvalifikuje. Draška je izbacila iz Ministarstva spoljnih poslova. Odlaskom na Dubrovačko ratište preporučio se pučističkoj vlasti, ispoljivši spremnost da joj služi bez obzira što je ponizila i njega i oca. Pokazao je da mu je pripadnost establišmentu bitnija od integriteta i ubjeđenja. Kao Veselinov sin poznavao je sebi slične pripadnike bivšeg režima, koji su imali važne pozicije i u novom režimu. Stoga je za one novinare koji su se umorili od Monitorove oskudice, Draško bio mogući ključ koji otvara vrata do pozicija direktora i glavnih urednika državnih medija ili do neke državne funkcije.
Moju teoriju o Drašku i sumnju da je postao tuđi igrač u našim redovima, izložio sam ljudima iz Upravnog odbora, kada smo razgovarali poslije falsifikata koji je 2001. napravio sa mojim tekstom i naslovnicom Poleće soko i nisko pade. Međutim, oni su moju sumnju odbacili. Većina njih bili su ljudi koji su napravili karijeru i ugled kao kadar iz komunističkog perioda. Svi su imali pozitivan odnos prema Veselinu Đuranoviću. To osjećanje su prenosili i na Draška i računali ga za svoga. Ućutao sam i produžio da sumnjam da je Draško „na vezi”. Sada, nakon što je od mojih tekstova počeo da se ograđuje stavljanjem nadnaslova lični stav bio sam u to potpuno siguran. Međutim, jasni dokazi pojavili su se tek desetak mjeseci kasnije.
Dva slučajna događaja kompletirala su uvid u prirodu Draškovog djelovanja. Jedan se dogodio u CKB-u, dok je direktor bila moja sestra Milka. Kad sam osnovao Monitor, ona je bila pomoćnik ministra finansija. Da bismo mogli da održimo bliske odnose koje smo imali, dogovorili smo se da ništa što slučajno saznam dok boravim kod nje (bilo na poslu, bilo kod kuće), ne smijem da prenosim novinarima. Držao sam se tog dogovora kao zakletve. Od toga nije bilo mnogo štete za list, jer su nezavisno od mene novinari, ranije ili kasnije, dolazili do istih informacija.
Jedno takvo saznanje, koje prije pisanja ovog feljtona nijesam ni s kim podijelio, ticalo se Draška. Kad bih došao kod sestre u banku, po pravilu sam u kancelariji koja je bila blizu njenog kabineta čekao dok me, preko sekretarice, ne pozove k sebi. Jednom takvom prilikom, vidio sam da je prije mene kod Milke bio Draško sa tajkunom bliskim Đukanoviću. Izvukao sam iz sekretarice informaciju da tajkun daje Drašku finansijske garancije za kredit preduzeću Bega Press njegove žene, koje treba da se bavi distribucijom štampe. Kod Milke nijesam pominjao ovu informaciju, ali sam po izlasku iz banke sproveo malo istraživanje. Jednom se u redakciji pominjalo osnivanje Monitorovog preduzeća za distribuciju štampe, uz pomoć nekih fondacija. U Monitorovoj administraciji su mi rekli da je projekt ustupljen preduzeću Bega Press, koje treba besplatno (ili po povlašćenoj cijeni) da vrši distribuciju lista. Jedan pikap koji je nedavno poslala Monitoru pariska fondacija Dragice Ponorac, Draško je pozajmio Bega Pressu. Više automobila ovo preduzeće kupuje na kredit uz pomoć nekih Draškovih prijatelja.
Nedvojbeni uvid u prirodu Draškovog odnosa sa vrhom Đukanovićevog režima dobio sam u taksiju. Jednom, kad sam letio za London, uzeo sam taksi do tivatskog aerodroma. Taksisti su uvijek bili jedna od mojih veza sa „narodnim masama”. U toku razgovora, taksista me upitao da li je Draško prešao kod (Milana) Roćena. Ja ga, glumeći ravnodušnost, upitam, otkud on zna da Draško treba da pređe kod Roćena. Računao je da sam ja Roćenov i Draškov prijatelj, pa mi je bez ustezanja ispričao da je bio ili da je i dalje vozač u preduzeću Draškove supruge. Jednom su njih dvoje sjedjeli pozadi u autu „tu gdje vi sjedite” i razgovarali. Draško je rekao supruzi da Milan smatra da je korisnije da Draško još neko vrijeme ostane u Monitoru.
Konačno sam imao objašnjenje Draškove metamorfoze iz bojažljivog ličnog sekretara u robusnog cenzora. Za spas Monitora morao sam ne samo promijeniti Draška, već i otkloniti mogućnost njegove reinkarnacije. Pošto je Monitor malobrojni kolektiv, rješenje je bilo zamjena rukovodstva ljudima otpornim na sjaj pozicija kojima režim nagrađuje zaslužne.
Sredinom 2003. neodložno se nametnulo i rješavanje još jednog problema. Posljednjih godina došlo je do velikog smanjenja tiraža lista. Potvrdilo se pravilo koje je Esad često ponavljao. Možeš izvršiti pritisak na birača da te jednom u četiri godine glasa, ali nikako ne možeš dugoročno održavati lojalnost čitaoca prema listu, ako
se list ne uređuje po pravilima profesije. Kad smo 1997. imenovali Draška za glavnog urednika, Monitor je imao tiraž oko 7.000 primjeraka. Do oktobra 2001, kad je Draško zamijenio Milku na položaju direktora, tiraž lista je prepolovljen. Vojičić je tada postao formalni glavni urednik. Kažem formalni, jer ga je Draško kontrolisao. Do sredine 2003. tiraž se još jednom prepolovio. Jednom prilikom sam ga pitao, da li on i Draško imaju zadatak da unište list, jetko je odgovorio: „I treba ga uništiti”. Ali nije objasnio zašto.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.
Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.
Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.
Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.
U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni
posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.
Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.
Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.
Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).
U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.
U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.
Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.
Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.
Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.
To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).
Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.
Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.
Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.
Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.
Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.
Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)
Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.
Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.
Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.
Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.
Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.
Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine
Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.
Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.
U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.
Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.
Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“
Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.
Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.
Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.
Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.
Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično