Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (L): Obnova Monitora

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad sam se poslije Ćanove smrti prvi put sreo sa njegovim sinom Nikolom, predočio sam mu kompromisno rješenje za diobu vlasništva. Umjesto po 25 odsto u Monitoru, daćemo Ćanu i meni po 18 odsto u Monitoru i po 18 odsto u Anteni M. Pošto je Ćanov doprinos za osnivanje i za održavanje radija bio višestruko manji nego ukupni doprinos ostalih osnivača, takav kompromis je razuman i pravedan. Nikola je rekao da je očekivao da će Ćano u Monitoru imati više. Ponovio sam mu da je Ćano smatrao da njemu, meni, ostalim osnivačima i novinarima treba da pripadne po 25 odsto, ali da novinari uporno traže 50 odsto. Ako to ne dobiju, procjenjujem da postoji realna opasnost da dio Monitorove redakcije napravi svoj nedjeljnik uz finansijsku podršku vlasti. Pošto je crnogorsko medijsko tržište malo i za jedan politički nedjeljnik, predočio sam mu procjenu da bi to ugrozilo opstanak Monitora. Objasnio sam mu da Monitor i Antena M posluju s gubicima i vlasnici ne dobijaju dividendu, već se od njih očekuje da na neki način daju pomoć. Novinari daju doprinos time što su i što će još dugo imati male plate ili status honorarnih saradnika, zbog čega će im penzije biti male. Dogovorili smo se da će se javiti nakon što razmisli o mom predlogu.

U međuvremenu, završio sam prikupljanje ovlašćenja nekoliko osnivača, koja još nijesam bio prikupio, da sprovedem diobu vlasništva kako sam planirao. Advokat Vanja Mugoša je osmislio pravnu proceduru: na osnovu ovlašćenja, ja postajem jedini vlasnik preduzeća Montenegropublic i zatim podijelim vlasničke udjele. (Tako se izbjegava novi odlazak u sud stotinak osnivača.) Prvi korak je obavljen početkom jeseni 2002. (Kusovac je 2010, u svom feljtonu u Pobjedi, to nazvao mojom zloupotrebom.) Pošto se Nikola Koprivica nije dugo javio, poslije izvjesnog vremena sam mu pisao i molio ga da dođe. Došao je i rekao da je išao u Privredni sud da vidi koliki je udio registrovan na Ćana. Našao je da je to oko 1.5 odsto, pa je mislio da nema mnogo smisla da dolazi. Ponovio sam mu da, po dogovoru s Ćanom, Ćanu i meni pripada podjednako i predočio mu ko bi bili ostali osnivači u Monitoru, a koji u Anteni M.

Pristao je i advokati su 25.02.2003. realizovali dogovor. Iz Montenegropublica su se izdvojila dva preduzeća, Monitor i Antena M. Monitor je bio pravni nasljednik Montenegropublica sa vlasničkom strukturom: Miodrag Perović i Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) po 18 odsto, Zoran Mišurović, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3,5 odsto, novinari 50 odsto. Preostalih 3.5 odsto dali smo privremeno jednom independisti, koji će do referenduma učestvovati u pokrivanju gubitaka. Novinari su svojih 50 odsto podijelili na 14 ili 15 njih koji su bili prisutni u Monitoru od prije 1994.

U Anteni M smo postupili drugačije, jer je zaslužnih novinara bilo manje. Tokom tri godine 1997-1999 radio je bio drastično oslabio i finansijski i uređivački. Na moj zahtjev, u akciju spasavanja 1999. je za rukovodioca radija privremeno došao Željko Ivanović, a na njegov zahtjev početkom 2001. godine vratio se Darko Šuković. On je do početka 2003. povratio staru slušanost i popularnost radija. Po kriterijumima koje smo usvojili, vlasnička struktura trebalo je da bude: Miodrag Perović, Nikola Koprivica (kao Ćanov nasljednik) i Zoran Mišurović po 18 odsto, Vlado Nikaljević i Milo Perović po 3.5 odsto, Mihailo Radojičić 4 odsto; ostatak od 35 odsto naznačili smo dotadašnjim direktorima i glavnim urednicima radija. Željko se odrekao od svojih 7 odsto u korist Darkovu. Pošto je Darko dao višestruko veći doprinos razvoju radija od ostalih novinara, odlučio sam da mu se dugoročno (ako duže ostane u radiju) dodijeli još 28 odsto, odnosno ukupno 35 odsto. Od toga bi se 17 odsto privremeno registrovalo na njegovog pašenoga Sretena (Srećka) Radonjića, značajnog osnivača iz Zoranove sponzorske grupe.

Želio sam da promjenu rukovodstva obavimo bez lomova i smjena. Pri izdvajanju Monitora i Antene M iz Montenegropublica statutarno smo predvidjeli da će u daljem mandat direktora i urednika trajati dvije godine. To je značilo da je početak jeseni 2003. vrijeme kad ćemo birati novo rukovodstvo. Pad tiraža i veliki gubici osporavali su aktuelno rukovodstvo. Iako je na smanjenje tiraža o kojem sam govorio moralo uticati i pokretanje dnevnih listova Vijesti i Dan, smanjenje od 600 procenata tražilo je uređivačke promjene. Od kad je Draško preuzeo dužnost direktora 2001, pojavila se i neumjerenost u gazdovanju listom. Petnaestak ljudi preveo je iz statusa honorarnih saradnika u status stalno zaposlenih. Povećao je troškove za administraciju i troškove za reklamiranje Monitora. Zbog smanjenja prihoda od tiraža, istopile su se sve rezerve i već 2002. list je pao u novu egzistencijalnu finansijsku krizu. Godinu dana sam na više načina pomagao da se održi list. Direktorice CKB Milka Ljumović i Bosa Tatar povećale su izdatke za reklamu i sponzorstva Monitoru. Animirao sam i neke stare prijatelje lista da pomognu na sličan način. Međutim, to nije bilo dovoljno. Morali su se smanjiti troškovi.

Razgovarao sam o spasavanju Monitora s Esadom. Bio je ljut na mene što sam, kako je rekao, dopustio Drašku i društvu da ugroze list. Na Monitor iz vremena kad smo ga vodili on i ja, Esad je gledao kao na svoje veliko dostignuće. Za to je imao puno razloga. List koji je osnovan kao čin pobune protiv zla i ,,okupacije”, pod njegovim uredničkim rukovodstvom postao je škola modernog crnogorskog novinarstva. Volio je Monitor kao vlastito čedo. Kako je bio jedini od meni poznatih novinara koji nikada nije želio moć izvan novinarstva, znao sam da je spreman na nove žrtve da bi se list obnovio i preživio. Međutim, isticao je da je teže obnavljati ugled i uticaj posrnulog lista, nego graditi novi. Rekao je da bi to probao jedino pod uslovom da ja budem direktor, ignorišući moje objašnjavanje da ja više nijesam u stanju da se dijelim između matematike i novinarstva. Udario sam na Esadove emocije. Rekao sam mu da mi više ne smeta što smatra da je liberalni kapitalizam neprijatelj slobode. Naprotiv, mislim da je dobro što je zasnovani ljevičar. Đukanović je proizveo ružni i nepravedni neoliberalni (ideološki neutralni) režim. Ljevičari su gotovo iščezli, a niko kao ljevičar nema dobre senzore za pitanja socijalne pravde. Našli smo kompromis. Dogovorili smo se da i dalje ne moram da dolazim na sastanke redakcije i da ću da pišem samo kad me on ubijedi da je to neophodno. Da će moj zadatak biti da redukujem broj zaposlenih i troškove svedem na nivo koji opstanak lista čini mogućim. Kad oporavimo list, mogu da odem.

Od broja 679 (24.10.2003), u impresumu lista pisalo je: Predsjednik Odbora direktora i v.d. izvršnog direktora dr Miodrag Perović, v.d. glavnog urednika Esad Kočan. Počela je borba za obnovu Monitora.

Zbog mog odsustva iz redakcijskog života, ulogu koju sam ja igrao početkom devedesetih, sad je igrala Milka Tadić. Zahvaljujući Esadovoj i Milkinoj požrtvovanosti, Monitor je počeo da vaskrsava sa svojom starom uređivačkom politikom: borba i za nezavisnost i za demokratske reforme. Za godinu dana tiraž je dupliran.

Ja sam se pozabavio redukovanjem troškova. Srećnim sticajem okolnosti, 2003. godine njemačka medijska korporacija WAZ (Western Algemeine Zeitung) kupila je 50 odsto vlasništva u Vijestima. Od nevelike sume novca koju sam dobio, počeo sam da plaćam otpremnine ljudima koji su se sporazumno vratili u status honorarnih saradnika. A prijatelji Monitora, koje sam malo prije pomenuo, produžili su da pomažu list. Daily Press je participirao u troškovima štampanja. I pored poboljšanja situacije, finansijski problemi su i dalje bili veliki. Izvršili smo jednu dokapitalizaciju tako što su u vlasništvo ušli novi ljudi. Svi ,,spasioci” bili su zainteresovani da Monitor doprinese referendumu koji se očekivao. Poslije izvjesnog vremena počeo je i lagani finansijski oporavak lista.

Dana 28.01.2005. formiran je Savjet Pokreta za nezavisnost Crne Gore. Organizator je istakao veliki značaj koji je Monitor imao za razvoj independističkog pokreta: ispred oko 130 članova u izdvojenom redu sjedjelo je šest ličnosti: Predsjednik Crne Gore i predsjednik DPS-a Milo Đukanović, Predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić, Predsjednik Građanske partije Krsto Pavićević, Rektor Univerziteta Crne Gore prof. dr Ljubiša Stanković, predstavnik crnogorske dijaspore akademik prof. dr Aga Simović i ja.

Nikola Koprivica je na finansijske probleme gledao iz ugla biznisa. Doveo je sredinom 2005. svog kuma Veselina Kljajića, koji je bio predavač na odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Beogradu, da honorarno bude direktor za izdavačke projekte Monitora. Kad je dobronamjerni i ljubazni profesor shvatio da su vječiti finansijski problemi lista posljedica toga što je crnogorsko tržište premalo za nedjeljnik, a ne nedovoljnog znanja onih koji prave list, 2006. napustio je poziciju u Monitoru.

U decembru 2006. prodata je Crnogorska komercijalna banka u kojoj sam bio suvlasnik. Od novca koji sam početkom 2007. dobio od te prodaje vratio sam ne male dugove koji su se akumulirali prethodnih godina. Osmorici osnivača iz sponzorske grupe Zorana Mišurovića, koji su duže od decenije pomagali Monitor, vratio sam tranšu duga od 55 000 eura. Iz velikog prostora u ulici 19. decembra, u martu 2007. preselili smo se u stan u ulicu Vuka Karadžića. Kupio sam novi server i novu mrežu kompjutera. Sponzorisao sam 2007. Monitor sa dodatnih 33.000 eura. Proces racionalizacije poslovanja Monitora bio je završen. Planirao sam da se u oktobru (poslije četiri godine rada na oporavku Monitora od Draškove ere) povučem.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo