Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LI): Postreferendumske godine

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad je postalo jasno da se Monitor vratio na izvornu izdavačku koncepciju, u list su se 2004-2005 vratili: Nataša Novović, Branka Plamenac, Milena Perović, Vladimir Jovanović, Šeki Radončić, Sead Sadiković, Mustafa Canka. Došao je i mladi književnik Andrej Nikolaidis. Krajem dvijehiljaditih Monitor će ponovo dostići za Crnu Goru nevjerovatni tiraž od preko 5.000 primjeraka.

Umjesto da poslije referenduma iskoristi snagu izvornih evropskih independista Monitora i Vijesti za ubrzano približavanje Crne Gore Evropskoj uniji, Đukanović se odlučuje da uništi sve kritičke glasove. Najteže oruđe bilo je usmjereno na Vijesti. Pošto se obračun stalno prelivao i na Monitor, njegov početak ću ukratko prikazati u ovom feljtonu.

Dodatni razlog za to je, što su glavni akteri drame bivši Monitorovci.
Od 2003. do 2005. saradnja s WAZ-om bila je veoma korisna za Vijesti. WAZ je garanotvao za kredit za kupovinu kolorne štamparske mašine. Pokušavao sam da nagovorim direktore WAZ-a da kupe 50 odsto vlasništva u Monitoru, kako bih obezbijedio jeftino štampanje u boji i za Monitor. Jedan od dva kopredsjednika WAZ-a, bivši njemački političar Bodo Hombah koji je početkom dvijehiljaditih bio specijalni koordinator Pakta za stabilizaciju Balkana, posjećivao je Crnu Goru svake godine. Nakon susreta sa Đukanovićem, koji mu se žalio na Vijesti, dolazio bi u redakciju i govorio da je ponosan na list. Moji partneri u Vijestima bili su s njim oduševljeni, iako je moj poznanik Thomas Sh. govorio da treba da budemo oprezni sa Hombahom, jer je sklon korupciji. Završio je uspješnu političku karijeru prijevremeno, zbog toga što je poslije jedne izborne kampanje napravio u Kanadi kuću od sedam miliona dolara. Da je ušao u interesne odnose sa Đukanovićem shvatili smo sa zakašnjenjem. Kad je 2005. saradnju sa Vijestima preuzeo bivši makedonski političar dr Srđan Kerim, jedan od dva kodirektora WAZ-a za Balkan, odnosi s WAZ-om počeli su da se komplikuju. Izvršni direktor Daily Pressa Jadran Kapor je sredinom 2006. organizovao moj susret sa Kerimom u Svetom Stefanu.
Kerim je rekao da WAZ planira da kupi i list Dan i da želi da bude većinski vlasnik u oba lista. Pošto nijesam zaposlen u Vijestima, predložio mi je da prodam WAZ-u moj udio u listu. Kazao sam mu da se o takvim stvarima mora razgovarati sa ostalim suvlasnicima. Na sastanku sa četvoricom ponudio nam je 800.000 eura da prodamo naše udjele WAZ-u. Kad smo mi to odbili, razgovor je postao napet.

U međuvremenu sam saznao da je Kerim uveo WAZ u beogradsko preduzeće Futura Stanka (Cane) Subotića, poznatog Đukanovićevog partnera iz duvanske afere, kao i da je kuća u Svetom Stefanu u kojoj boravi kad dolazi u Crnu Goru, u stvari, Subotićeva vila. Dobio sam i informaciju da je Đukanović obezbijedio Kerimu podršku Crne Gore za izbor za Predsjednika Skupštine UN za 2007. godinu, kad je došao red na Balkan da da kandidate za to mjesto. Jednog dana Kerim nam je rekao da za WAZ više nije prihvatljiva uređivačka politika koja kritikuje Subotića i Đukanovića. U ime crnogorskih suvlasnika napisao sam pismo dvojici (ko)predsjednika WAZ-a u Esenu.

13.12.2006.
Vrlopoštovana gospodo,

Dopustite da vam najprije, u ime svojih kolega (g.g. Ž. Ivanovića, S. Šćekića i Lj. Mitrovića) i u svoje ime, izručim izraze poštovanja i privrženosti našem partnerstvu sa WAZ-om. I da vas obavijestim da Daily Press i list Vijesti završavaju poslovnu godinu sa dobrim finansijskim rezultatima, s povjerenjem čitalaca koje je najveće od osnivanja lista, i s vodećom pozicijom u odnosu na druge dnevne listove, koji se izdaju u Crnoj Gori i izvan nje.

Nažalost, ja vam ne pišem da bih s vama podijelio zadovoljstvo od zajedničkog uspjeha, već zbog … Sredinom oktobra, g. Jadran Kapor, direktor Daily Pressa i zastupnik WAZ-ovih interesa tokom prethodnih uspješnih godina, prešao je na novu dužnost u Zagreb, u Jutarnji list. …Umjesto njegovog nasljednika, kod nas je prije nešto više od mjesec dana, došao dr Srđan Kerim i saopštio da WAZ želi promjenu postojećeg vlasničkog odnosa 50-50, u korist WAZ-a. Na naš odgovor da mi ne vidimo razlog za promjenu odnosa u kompaniji koja neprekidno raste i pravi uspjeh od svog osnivanja, g. Kerim je WAZ-ovu želju podigao na nivo ultimatuma. Kazao je da WAZ može ostati u Daily Pressu samo ako postane većinski vlasnik.

S poštovanjem i najboljim željama,
dr Miodrag Perović

Hombah mi je odgovorio da je Kerim samo razmjenjivao mišljenja sa crnogorskim partnerima. „Izričito želim da napomenem da dr Kerim ima naše povjerenje i da treba da ima i vaše.” „Naša strategija je, kao što znate, obezbjeđivanje nezavisnosti redakcija …”. Nažalost, informacije koje su do nas uskoro došle, govorile su da WAZ-ove namjere nijesu tako naivne. Pisao sam ponovo Hombahu.

08.07.2007.
Poštovani gospodine Hombach,

… Veoma me raduje da nezavisnost redakcija i sloboda medija ostaju elementima WAZ-ove strategije u Crnoj Gori. Zabrinjava promjena koja se dogodila u odnosima u trouglu Vijesti-WAZ-crnogorska vlast. Vi lično ste bili uveli praksu da se nakon posjete Podgorici i razgovora sa predstavnicima crnogorske vlasti, sretnete sa ljudima iz Vijesti. Sada se redosljed promijenio. Predstavnik WAZ-a g. Kerim od nas odlazi kod crnogorske vlasti, a odatle vladinim avionom dalje na put. Umjesto saopštenja za javnost o toj posjeti, krugovi bliski Vladi nam prenose da će u Vijestima biti otkupljeni udjeli, odnosno sprovedena revizija. Takođe, u trenutku kad me obavještavate da će WAZ uskoro imenovati novog direktora u Crnoj Gori, mi, iz istih Vladinih izvora saznajemo mnogo više: ko će to biti i da je g. Đuranović po volji crnogorske vlasti. Sadržaj izvještaja WAZ-ove interne revizije koji pominjete, nije mi poznat, ali vjerujem da ću, kad se vratim s puta, o tom izvještaju dobiti informacije iz pomenutih izvora.

Dopustite da Vas informišem da sam prije nešto više od četiri godine odbio ponudu gospodina Đukanovića da kao nezavisna ličnost uđem u njegovu vladu, jer sam smatrao da bih time mogao ugroziti nezavisnost medija čiji sam osnivač (dnevnik Vijesti, nedjeljnik Monitor, Radio Antena M). Ja sam i dalje veoma zainteresovan za nezavisnost ovih redakcija.

Ja, naravno, nemam ništa protiv revizije poslovanja WAZ-ovog direktora g. Kapora i našeg povjerenika g. Ivanovića, a takođe ni gospode iz Esena koji su vodili poslove izgradnje naše štamparije. Potvrđujući zainteresovanost za unapređenje poslovanja Daily Pressa, odbijam institucionalnu zloupotrebu WAZ-a protiv dostojanstva ljudi i kao sredstvo pritiska na pojedine partnere u Podgorici da pristanu na prodaju svojih udjela. Gospoda Kapor i Ivanović saopštili su mi da su detaljni izvještaj o poslovanju lista i štamparije slati u Esen svakog mjeseca tokom prethodne četiri godine i da sa WAZ-ove strane nije bilo nikakvih primjedbi.

Radujući se skorom susretu, šaljem Vam novogodišnje čestitke i najbolje želje.

Sa srdačnim pozdravima,
Dr Miodrag Perović

Hombah mi je odgovorio sjutradan. Izbjegao je priču o tome da će WAZ Draška Đuranovića izabrati za izvršnog direktora Daily Pressa na preporuku vlasti i ponovio odanost WAZ-a nezavisnosti redakcije. Rekao mi je da će mi se javiti Andreas Rudas, direktor za Balkan, i tako „pobjegao” od spornih tema. Rudas mi je pisao dvaput u razmaku od četiri dana. U prvom pismu me uvjerava u svoje najbolje namjere i u „strogu odvojenost redakcijskih i ekonomskih poslova u izdavaštvu”. „Nikada ne bismo dozvolili da na bilo koji način postoji miješanje u redakcijska pitanja odnosno uticaj na sadržinsku orijentaciju nekog od medija u kojima WAZ ima učešće”. Iz drugog kratkog Rudasevog pisma slijedi
da je jedini izuzetak bio kad se radi o Stanku Subotiću.

15.01.2007.
Predmet: Molba za pojašnjenje

Poštovani gospodine Peroviću,
Proteklog vikenda u Beogradu održan je seminar Međunarodnog udruženja novinara SCOP, na kojem je učestvovao naš generalni menadžer za magazine kod Politike, gospodin Mathias Weimer. On je nažalost morao izvijestiti o dva veoma neugodna napada na WAZ, upravo od strane kolega učesnika iz Vijesti. Dvojica kolega su iznijela teške prigovore protiv gospodina Subotića, koji je psovan kao „trgovac ženama, švercer cigareta”, tako da se WAZ u tom smislu okrivljuje za „saučesništvo”. Slobodan sam Vas zamoliti za hitno pojašnjenje o tome kako je moglo doći do takvih optužbi i ostajem sa prijateljskim pozdravima,

Andreas Rudas,
Direktor WAZ Ost Holding

Istog dana kratko sam odgovorio.

Dragi gospodine Rudas,
Hvala Vam za Vaša pisma. … U vezi sa Vašim drugim pismom ustanovio sam sljedeće. Niko iz Vijesti nije bio pozvan, i stoga niko nije bio prisutan na skupu u Beogradu koji pominjete.Da je neki novinar Vijesti bio prisutan na skupu, on/ona
ne bi ružila WAZ jer mi dijelimo zajednički dignitet sa njim. Ali ne možemo pomoći u vezi sa činjenicom da, na ovom dijelu globusa, svako partnerstvo sa g-dinom Subotićem diskredituje partnera.

S najboljim željama i pozdravima,
dr Miodrag Perović

Riješio sam da se borim protiv Kerima i njegove namjere da uspostavi kontrolu nad Vijestima u korist Subotića i Đukanovića. Napisao sam novo pismo Hombahu.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo