Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LII): Raskid sa WAZ-om

Objavljeno prije

4 godine

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

16. 1. 2007.
Dragi g. Hombah,

… Iz Vašeg pisma i pisma g. Rudaša vidim da vam nije sasvim jasno zašto moja pisma šaljem u Esen. Mislim da sljedeće kratko objašnjenje može doprinijeti daljem razvoju partnerstva između WAZ-a i Daily Pressa.

Ja nijesam službenik ni WAZ-ov ni Daily Pressa. Ja sam suvlasnik koji nalazi da je njegov vlasnički udio ugrožen načinom na koji WAZ-ov službenik g. Kerim obavlja svoj posao.

  1. Kad sam ja i preostala tri suvlasnika izjavili da ne želimo da prodajemo naše udjele u Daily Pressu, WAZ-ov g. Kerim nam je prijetio govoreći: Jedan WAZ-ov partner u Rumuniji takođe nije želio da proda, pa je na kraju morao. Rekao je da očekuje da će se na kraju isto desiti u Crnoj Gori.
  2. U svjetlu ove prijetnje, naređenja g. Kerima g. Kaporu koja se tiču Politikinih dugova Daily Pressu, izgledaju kao kršenje Statuta Daily Pressa: direktora Daily Pressa imenuje WAZ, ali on/ona nema pravo da čini štetu kompaniji. WAZ nema pravo da pravi štetu jednoj [svojoj]
    kompaniji (Daily Pressu) s ciljem da nepravedno doprinese drugoj [svojoj] kompaniji (Politika).
  3. Otvorena bliskost g. Kerima crnogorskoj vlasti ugrožava imidž Vijesti kao nezavisnog medija. Nalazim da je i ovo kršenje našeg Statuta.

Između više mogućnosti borbe za zaštitu mog vlasništva (uključujući prava koja su mi garantovana Zakonom) cijenim da pismo poslodavcu službenika koji pravi štetu je najkraći način da se stvari dovedu u red. Tim prije što je poslodavac potpisnik našeg Statuta i naš pouzdani partner.

Nalazim da je Vaš predlog da prestanemo da pričamo o prodaji/kupovini akcija umjesan.

…
Dr Miodrag Perović

Komentar tačke 2. Politika je štampala svoje izdanje za Crnu Goru u štampariji Vijesti. Kerim je tražio da akumulirani dug od pola miliona Vijesti oproste Politici. Satjeran u škripac, Kerim je lagao da sam majski sastanak 2006. ja tražio. Rudašu, koji mi je o tome pisao, odgovorio sam:

 

26. 1. 2007.
Dragi gospodine Rudaš,…

U maju 2006. sreo sam dr Kerima, kojeg nijesam prije toga poznavao, pa nijesam siguran da je dr Kerim o kojem Vi govorite isti dr Kerim koji je preko g-dina Kapora tražio susret sa mnom. …

Na ovom sastanku ja sam govorio na crnogorskom, g-din Kapor na hrvatskom i dr Kerim na srpskom jeziku. Uvijek sam vjerovao da [jezički] nesporazumi govornika ovih jezika nijesu mogući. Međutim, ako je Vaš dr Kerim i moj dr Kerim ista osoba, nesporazum se dogodio. Pretpostavljam da je razlog za to što moj (a onda i vaš) dr Kerim dolazi iz magičnog Bizanta …

Najprijateljskiji pozdravi,
dr Miodrag Perović

WAZ je krajem januara 2002. imenovao Draška Đuranovića za izvršnog direktora Vijesti. Draško je po varoši širio priču o navodnoj utaji poreza u Vijestima. Iako je Đukanović u svojim javnim nastupima koristio tu informaciju kao dokazanu činjenicu, režim je iz više razloga oklijevao da pokrene krivični postupak. Izvještaji poreskih vlasti čitav niz godina svjedočili su da su Vijesti pravilno obračunavale i uredno plaćale porez. Jedina „utaja” koju su novi izvršni direktor Draško i njegovi „stručnjaci” dokazali ticala se štamparije. Limene štamparske ploče nakon upotrebe su često poklanjane radnicima da s njima pokrivaju kolibe i pojate. „Stručnjaci” su rekli da se državi morao platiti porez na poklon. Međutim, vrijednost tih ploča je toliko mala da je iznos „utajenog” poreza bio manji od zakonom predviđenog za pokretanje krivičnog postupka. Drugi razlog je bio to što se „dokazi” nijesu mogli napakovati tako da se postupak pokrene protiv Miška i Željka. Za poresku utaju, po Zakonu, odgovara izvršni direktor, tj. četiri Đuranovićeva prethodnika (Njemac, Austrijanac i dva Hrvata), koji su bili WAZ-ovi povjerenici i imenovao ih je WAZ. Ako bi se „dokazima” nekako dotakao i direktor za izdavačku djelatnost Željko Ivanović (odobrenje da uzmu rashodovane ploče, radnici, vjerovatno, nijesu tražili od Njemca Rhonera), teško je bilo obuhvatiti i mene. Jer ja nijesam bio zaposlen u Daily Pressu, niti sam imao ikakva ovlašćenja. Dakle, ni u jednoj varijanti „posao” ne bi bio kompletan. Zato je priča o utaji poreza korišćena samo u žestokoj propagandni protiv Vijesti, da se stvori utisak da su Miško i Željko prestupnici. Pri slučajnom susretu u ulici Stanka Dragojevića, pitao sam Draška da li planira da njegova djeca žive sa našom djecom i pošto prođu ova vremena. Odgovorio mi je da on ovo ne bi učinio Monitoru. Pošto smo nedavno odbili i novu Kerimovu (u stvari, Subotićevu i Đukanovićevu) ponudu od dva miliona, shvatio sam da Đukanovićeva „vojska” ima zadatak da uništiti Vijesti po svaku cijenu.

Sredinom godine izašla je na vidjelo i Hombahova veza za Subotićem. Pojavili su se zajedno na skupu posvećenom Subotićevom projektu izgradnje mosta od Budve do ostrva Sveti Nikola. Navodno, Hombah je trebao da bude jedan od investitora.

U susret svojoj desetogodišnjici, Vijesti su objavile da pokreću televiziju. Režim je pobijesnio i prvog septembra 2007. direktora Vijesti Željka Ivanovića tri mladića napali su bejzbol palicama. Željko je u bolnici izjavio da je za napad kriva „Đukanovićeva familija, biološka i kriminalna”. WAZ je protestovao. Rudaš je pisao da se takva stvar ne smije reći bez pouzdanih dokaza. Tražio je da ako Đukanović dobije pred sudom odštetu, da je plate crnogorski partneri. Odnosi između WAZ-a i Vijesti su se zaoštrili do usijanja. Tokom septembra razmijenio sam (u ime crnogorskih suvlasnika) više od deset pisama sa Hombahom i direktorima WAZ-a za Balkan. Prelomno je bilo sljedeće.

26. 9. 2007.
Dragi gospodine Rudaš,

Čudna je stvar ovo naše partnerstvo. Do prije dvadeset mjeseci izgledalo je da je zasnovano na zajedničkim pogledima na ulogu medija u savremenom društvu. …

WAZ je nezadovoljan, dok mi … dobijamo najviše pohvale od domaćih i međunarodnih institucija i ličnosti za kvalitet naše novine. Na primjer, organizacije UN (UNDP, UNHCR. IOM), koje su prisutne u Crnoj Gori gotovo deset godina saopštavaju da su „Vijesti medij koji ima konstruktivnu i analitičku poziciju o problemima i izazovima
zemlje”; WAN (Svjetska Asocijacija novinskih izdavača)
govori „o pokušaju da se Vijesti natjeraju da napuste kritičko izvještavanje”; direktorica EU Instituta za strateške studije Judi Blatt je izjavila da je list Vijesti zvijezda na balkanskom medijskom prostoru sa njegovim pametnim izvještavanjem”.

…
Dragi gospodine Rudaš, … Ako je WAZ-ovo mišljenje o nama toliko različito od mišljenja relevantnih institucija koje prate rad medija u tranzicijskim evropskim zemljama, onda je vrijeme da preispitamo naše partnerstvo. Nijedan brak i nijedno partnerstvo nijesu obavezni zauvijek. …

S najboljim željama,
Miodrag Perović

WAZ je moje riječi prihvatio kao inicijativu za „razvod” i 28. oktobra poslao ultimatum: WAZ plaća nama četiri miliona, ili po istoj cijeni mi isplaćujemo WAZ. U protivnom, WAZ će svoj dio prodati trećem licu. Pošto je cijena bila mnogostruko veća od realne vrijednosti, neki od nas su se kolebali. Saša Vučinić nam je u ime MDLF-a predložio da pozajmimo novac i otkupimo udjele WAZ-a, nakon čega će oni te udjele otkupiti od nas i mi vratiti dug. U to vrijeme Vijesti su bile kredibilan i uredan klijent CKB, pa smo nas četvorica u redovnoj proceduri, po uslovima i pravilima koje je banka primjenjivala na sve kredite, dobili kredite u ukupnom iznosu od četiri miliona eura. Kad sam rekao sestri da joj ta odluka može zagorčati život, odgovorila je: „Zašto? Pa kredit je odobren na način i pod uslovima kao i drugim crnogorskim građanima. Obezbijeđen je primarni izvor otplate kredita i visokokvalitetni kolaterali, što je privilegija za banku”.

Isplatili smo njemačke partnere i spasili Vijesti da ih ne preuzmu Subotić i Đukanović. Protiv Milke i Bose je par godina kasnije pokrenut krivični postupak za neke nebitne kredite.

Saradnja renomirane kompanije sa kontroveznim Stankom Subotićem se završila sa posljedicama. Prvo je Rudaš napustio WAZ. Prilikom posljednjeg boravka u Podgorici rekao mi je: „Radovao sam se kad se moja zemlja [Mađarska] oslobodila diktature. Neću da se borim da se diktatura u Crnoj Gori održi”. WAZ se kasnije povukao iz svih projekata na Balkanu i promijenio ime. Hombah je podnio ostavku na poziciju kopredsjednika kompanije. Za njim je otišao i direktor za Balkan dr
Kerim. (O Kerimu, bivšem „Predsedniku sveta”, kako je nazivao poziciju predsjednika Generalne skupštine UN koju je godinu dana obavljao, u međuvremenu je objelodanjen čitav niz afera: univerzitetska komisija je ispitivala da li je plagirao doktorat; revizorskoj instituciji Makedonije bilo je sumnjivo trošenje sredstava za zgradu ambasade u Njemačkoj, čijom izgradnjom je on rukovodio; bio je član ekipe u Paktu stabilnosti za Jugoistočnu Evropu kad su na sumnjiv način trošena sredstva
iz budžeta (tada se sprijateljio sa Hombahom); UN Forum je u oktobru 2008. objavio da je dvaput naplatio isti trošak od 40.000 dolara.

Draško Đuranović je, kao u narodnoj izreci, ostao na cjedilu i napustio Daily Press. Kasnije je otišao na novi zadatak – da Đukanovićevom prijatelju Grku Petru Statisu pomaže da razvija unosni medijski biznis u Crnoj Gori, u kojoj svi štampani mediji jedva opstaju.

Od tada ga zovu „Grk Drale”.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

1 dan

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo