Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LII): Raskid sa WAZ-om

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

16. 1. 2007.
Dragi g. Hombah,

… Iz Vašeg pisma i pisma g. Rudaša vidim da vam nije sasvim jasno zašto moja pisma šaljem u Esen. Mislim da sljedeće kratko objašnjenje može doprinijeti daljem razvoju partnerstva između WAZ-a i Daily Pressa.

Ja nijesam službenik ni WAZ-ov ni Daily Pressa. Ja sam suvlasnik koji nalazi da je njegov vlasnički udio ugrožen načinom na koji WAZ-ov službenik g. Kerim obavlja svoj posao.

  1. Kad sam ja i preostala tri suvlasnika izjavili da ne želimo da prodajemo naše udjele u Daily Pressu, WAZ-ov g. Kerim nam je prijetio govoreći: Jedan WAZ-ov partner u Rumuniji takođe nije želio da proda, pa je na kraju morao. Rekao je da očekuje da će se na kraju isto desiti u Crnoj Gori.
  2. U svjetlu ove prijetnje, naređenja g. Kerima g. Kaporu koja se tiču Politikinih dugova Daily Pressu, izgledaju kao kršenje Statuta Daily Pressa: direktora Daily Pressa imenuje WAZ, ali on/ona nema pravo da čini štetu kompaniji. WAZ nema pravo da pravi štetu jednoj [svojoj]
    kompaniji (Daily Pressu) s ciljem da nepravedno doprinese drugoj [svojoj] kompaniji (Politika).
  3. Otvorena bliskost g. Kerima crnogorskoj vlasti ugrožava imidž Vijesti kao nezavisnog medija. Nalazim da je i ovo kršenje našeg Statuta.

Između više mogućnosti borbe za zaštitu mog vlasništva (uključujući prava koja su mi garantovana Zakonom) cijenim da pismo poslodavcu službenika koji pravi štetu je najkraći način da se stvari dovedu u red. Tim prije što je poslodavac potpisnik našeg Statuta i naš pouzdani partner.

Nalazim da je Vaš predlog da prestanemo da pričamo o prodaji/kupovini akcija umjesan.


Dr Miodrag Perović

Komentar tačke 2. Politika je štampala svoje izdanje za Crnu Goru u štampariji Vijesti. Kerim je tražio da akumulirani dug od pola miliona Vijesti oproste Politici. Satjeran u škripac, Kerim je lagao da sam majski sastanak 2006. ja tražio. Rudašu, koji mi je o tome pisao, odgovorio sam:

 

26. 1. 2007.
Dragi gospodine Rudaš,…

U maju 2006. sreo sam dr Kerima, kojeg nijesam prije toga poznavao, pa nijesam siguran da je dr Kerim o kojem Vi govorite isti dr Kerim koji je preko g-dina Kapora tražio susret sa mnom. …

Na ovom sastanku ja sam govorio na crnogorskom, g-din Kapor na hrvatskom i dr Kerim na srpskom jeziku. Uvijek sam vjerovao da [jezički] nesporazumi govornika ovih jezika nijesu mogući. Međutim, ako je Vaš dr Kerim i moj dr Kerim ista osoba, nesporazum se dogodio. Pretpostavljam da je razlog za to što moj (a onda i vaš) dr Kerim dolazi iz magičnog Bizanta …

Najprijateljskiji pozdravi,
dr Miodrag Perović

WAZ je krajem januara 2002. imenovao Draška Đuranovića za izvršnog direktora Vijesti. Draško je po varoši širio priču o navodnoj utaji poreza u Vijestima. Iako je Đukanović u svojim javnim nastupima koristio tu informaciju kao dokazanu činjenicu, režim je iz više razloga oklijevao da pokrene krivični postupak. Izvještaji poreskih vlasti čitav niz godina svjedočili su da su Vijesti pravilno obračunavale i uredno plaćale porez. Jedina „utaja” koju su novi izvršni direktor Draško i njegovi „stručnjaci” dokazali ticala se štamparije. Limene štamparske ploče nakon upotrebe su često poklanjane radnicima da s njima pokrivaju kolibe i pojate. „Stručnjaci” su rekli da se državi morao platiti porez na poklon. Međutim, vrijednost tih ploča je toliko mala da je iznos „utajenog” poreza bio manji od zakonom predviđenog za pokretanje krivičnog postupka. Drugi razlog je bio to što se „dokazi” nijesu mogli napakovati tako da se postupak pokrene protiv Miška i Željka. Za poresku utaju, po Zakonu, odgovara izvršni direktor, tj. četiri Đuranovićeva prethodnika (Njemac, Austrijanac i dva Hrvata), koji su bili WAZ-ovi povjerenici i imenovao ih je WAZ. Ako bi se „dokazima” nekako dotakao i direktor za izdavačku djelatnost Željko Ivanović (odobrenje da uzmu rashodovane ploče, radnici, vjerovatno, nijesu tražili od Njemca Rhonera), teško je bilo obuhvatiti i mene. Jer ja nijesam bio zaposlen u Daily Pressu, niti sam imao ikakva ovlašćenja. Dakle, ni u jednoj varijanti „posao” ne bi bio kompletan. Zato je priča o utaji poreza korišćena samo u žestokoj propagandni protiv Vijesti, da se stvori utisak da su Miško i Željko prestupnici. Pri slučajnom susretu u ulici Stanka Dragojevića, pitao sam Draška da li planira da njegova djeca žive sa našom djecom i pošto prođu ova vremena. Odgovorio mi je da on ovo ne bi učinio Monitoru. Pošto smo nedavno odbili i novu Kerimovu (u stvari, Subotićevu i Đukanovićevu) ponudu od dva miliona, shvatio sam da Đukanovićeva „vojska” ima zadatak da uništiti Vijesti po svaku cijenu.

Sredinom godine izašla je na vidjelo i Hombahova veza za Subotićem. Pojavili su se zajedno na skupu posvećenom Subotićevom projektu izgradnje mosta od Budve do ostrva Sveti Nikola. Navodno, Hombah je trebao da bude jedan od investitora.

U susret svojoj desetogodišnjici, Vijesti su objavile da pokreću televiziju. Režim je pobijesnio i prvog septembra 2007. direktora Vijesti Željka Ivanovića tri mladića napali su bejzbol palicama. Željko je u bolnici izjavio da je za napad kriva „Đukanovićeva familija, biološka i kriminalna”. WAZ je protestovao. Rudaš je pisao da se takva stvar ne smije reći bez pouzdanih dokaza. Tražio je da ako Đukanović dobije pred sudom odštetu, da je plate crnogorski partneri. Odnosi između WAZ-a i Vijesti su se zaoštrili do usijanja. Tokom septembra razmijenio sam (u ime crnogorskih suvlasnika) više od deset pisama sa Hombahom i direktorima WAZ-a za Balkan. Prelomno je bilo sljedeće.

26. 9. 2007.
Dragi gospodine Rudaš,

Čudna je stvar ovo naše partnerstvo. Do prije dvadeset mjeseci izgledalo je da je zasnovano na zajedničkim pogledima na ulogu medija u savremenom društvu. …

WAZ je nezadovoljan, dok mi … dobijamo najviše pohvale od domaćih i međunarodnih institucija i ličnosti za kvalitet naše novine. Na primjer, organizacije UN (UNDP, UNHCR. IOM), koje su prisutne u Crnoj Gori gotovo deset godina saopštavaju da su „Vijesti medij koji ima konstruktivnu i analitičku poziciju o problemima i izazovima
zemlje”; WAN (Svjetska Asocijacija novinskih izdavača)
govori „o pokušaju da se Vijesti natjeraju da napuste kritičko izvještavanje”; direktorica EU Instituta za strateške studije Judi Blatt je izjavila da je list Vijesti zvijezda na balkanskom medijskom prostoru sa njegovim pametnim izvještavanjem”.


Dragi gospodine Rudaš, … Ako je WAZ-ovo mišljenje o nama toliko različito od mišljenja relevantnih institucija koje prate rad medija u tranzicijskim evropskim zemljama, onda je vrijeme da preispitamo naše partnerstvo. Nijedan brak i nijedno partnerstvo nijesu obavezni zauvijek. …

S najboljim željama,
Miodrag Perović

WAZ je moje riječi prihvatio kao inicijativu za „razvod” i 28. oktobra poslao ultimatum: WAZ plaća nama četiri miliona, ili po istoj cijeni mi isplaćujemo WAZ. U protivnom, WAZ će svoj dio prodati trećem licu. Pošto je cijena bila mnogostruko veća od realne vrijednosti, neki od nas su se kolebali. Saša Vučinić nam je u ime MDLF-a predložio da pozajmimo novac i otkupimo udjele WAZ-a, nakon čega će oni te udjele otkupiti od nas i mi vratiti dug. U to vrijeme Vijesti su bile kredibilan i uredan klijent CKB, pa smo nas četvorica u redovnoj proceduri, po uslovima i pravilima koje je banka primjenjivala na sve kredite, dobili kredite u ukupnom iznosu od četiri miliona eura. Kad sam rekao sestri da joj ta odluka može zagorčati život, odgovorila je: „Zašto? Pa kredit je odobren na način i pod uslovima kao i drugim crnogorskim građanima. Obezbijeđen je primarni izvor otplate kredita i visokokvalitetni kolaterali, što je privilegija za banku”.

Isplatili smo njemačke partnere i spasili Vijesti da ih ne preuzmu Subotić i Đukanović. Protiv Milke i Bose je par godina kasnije pokrenut krivični postupak za neke nebitne kredite.

Saradnja renomirane kompanije sa kontroveznim Stankom Subotićem se završila sa posljedicama. Prvo je Rudaš napustio WAZ. Prilikom posljednjeg boravka u Podgorici rekao mi je: „Radovao sam se kad se moja zemlja [Mađarska] oslobodila diktature. Neću da se borim da se diktatura u Crnoj Gori održi”. WAZ se kasnije povukao iz svih projekata na Balkanu i promijenio ime. Hombah je podnio ostavku na poziciju kopredsjednika kompanije. Za njim je otišao i direktor za Balkan dr
Kerim. (O Kerimu, bivšem „Predsedniku sveta”, kako je nazivao poziciju predsjednika Generalne skupštine UN koju je godinu dana obavljao, u međuvremenu je objelodanjen čitav niz afera: univerzitetska komisija je ispitivala da li je plagirao doktorat; revizorskoj instituciji Makedonije bilo je sumnjivo trošenje sredstava za zgradu ambasade u Njemačkoj, čijom izgradnjom je on rukovodio; bio je član ekipe u Paktu stabilnosti za Jugoistočnu Evropu kad su na sumnjiv način trošena sredstva
iz budžeta (tada se sprijateljio sa Hombahom); UN Forum je u oktobru 2008. objavio da je dvaput naplatio isti trošak od 40.000 dolara.

Draško Đuranović je, kao u narodnoj izreci, ostao na cjedilu i napustio Daily Press. Kasnije je otišao na novi zadatak – da Đukanovićevom prijatelju Grku Petru Statisu pomaže da razvija unosni medijski biznis u Crnoj Gori, u kojoj svi štampani mediji jedva opstaju.

Od tada ga zovu „Grk Drale”.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (II): Helensko-rimska nekropola u Budvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.

Ta godina i „mjesto zločina” ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.

S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.

Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).

U helenističkoj epohi pokojnici su sahranjivani u pravougaonim grobnicama (četiri osnovna tipa), koje su bile prekrivene masivnim kamenim pločama. Za ovaj drugi period primjenjivan je samo jedan način sahranjivanja – inhumiranje pokojnika. Prema kasnijim istraživanjima konstatovano je da je u većini grobnica sahranjivanje vršeno u vremenskim razmacima i po nekoliko puta.

Uz pokojnike, čiji su grobovi bili orjentisani sjever-jug, sa glavom pokojnika na jugu, prilikom sahrane polagani su brojni i različiti predmeti. Prema vrsti materijala grobovni prilozi bili su uglavnom import iz Južne Italije, tzv. Gnathai keramika, po istoimenom gradu u Apuliji. Djelovi naoružanja i nakita uglavnom su uvoženi iz grčkih radionica.

Kremacija i inhumacija su bili načini sahranjivanja u rimskom periodu. Kremaciju ( I i II stoljeće nove ere) karakterišu keramičke i staklene urne u kojima su sahranjivani ostaci spaljenih pokojnika. U grobovima i jednih i drugih polagani su, često, luksuzni i skupocjeni, umjetnički izrađeni predmeti.

Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.

Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla, dr Jozo Petrović, na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih”. Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu”. Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela”.

Da bi se udvorio ing. Valandu, kustos Petrović nastavlja…,,kako je muzejskome izaslaniku nadzorni inženjer i akcionar hotela Jovan Valand, u saglasnosti sa družinom koji su se ad hoc sastali na samom terenu, dozvolio da prati iskopavanje, probire razbijene objekte, koji bi inače odbačeni propali”. Navodi samo zlatni nakit u jednom ženskom grobu, koji je otkriven prije njegovog dolaska, ali ga čak ni sumarno ne opisuje.

Umjesto da kustos-arheolog muzeja kneza Pavla iskoristi kakve-takve mogućnosti koje su mu se nudile na samom terenu, da bar približno opiše tu tužnu i besprizornu radnju u nekropili i kritički se osvrne na divljaštvo izvođača radova, svoj ,,stručni” elaborat završava: Budva napreduje svakim danom sve više. Zapuštena ognjišta se preporođuju. Zavidna flora neobično pitomoga kraja daje više u samim začecima, nego što optimisti očekuju, pa eto i arheologija dade znatan tribut, koji će biti zameren ako prilike dopuste da se povede sistemsko iskopavanja”.

O stanju budvanske nekropole, koju je post festum posjetio, dr M. Abramić, takođe piše bez detaljnih opisa grobnica i grobnih priloga koje je tom prilikom mogao da vidi. On samo konstatuje ,,da bi već do sada, prigodom terenskih radnji, za budvanski hotel otkopani predmeti mogli ispuniti jedan mali muzej”. U istom tekstu Abramić navodi podatke koje je čio od seljaka, kako u okolici Budve na više mjesta ima antičkih zidova i patosa sa mozaicima, te da se prigodom dubljega krčenja za vinograde našao po koji grob, čak i jedan glineni poklopac, odnosno sanduk sa poklopcem, a vrlo često i antički novci, ali nažalost niko nije registrovao ove slučajne nalaze.

Isti autor piše ,,Već nazad dvije godine, kada su se kopale dvije veće jame za gašenje kreča, našlo se nekoliko grobova: dva ili tri groba sa ljudskim kosturima imali su tik do glave pokopanog po jedan kameni tanjur”. Ni o ovim grobovima niko nije vodio računa ni o predmetima koji su u njima nađeni tako da su spomenuti ,,kameni tanjuri” nestali, i ,,nitko ne zna  kako”.

Uopšteni podaci popunjavaju stranice Abramićevog teksta, da bi svoja zapažanja završio panigirikom izvođačima radova…,,zahvaljujem također gosp. ing. Ivanu Valandu, upravniku hotelskih radova, koji je rijetkom susretljivošću dozvolio da proučimo teren i svaki nalaz, i uvaživši važnost otkrića naredio da se prilikom kopanja postupa s najvećom opreznošću jer je takav rad za poduzeće značio najmanje gubitak vremena. Štaviše g. ing. Valand zadužio je našu nauku time, da nam je dao tačan tlopis mjesta najvažnijih nalaza”.

Ako je poznato što se sve tada dešavalo na gradilištu, na kome se pljačkalo, raznosilo i uništavalo, tim prije i čude ovakvi zaključci i opservacije dr Abramića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka.

Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora.

Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača” čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama” veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali” ili odnosili.

Na udaru nekih stranih „eksperata” bili su i slučajni nalazi – felix et fortunatus casus – koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati”, mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim” ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.

Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire” u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i … (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.

Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.

Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli”, pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu. Cilj društva je bio ,,da organizuje naučne i kulturne interese između Crne Gore i Njemačke i u tom cilju daje obavještenja svojim članovima o svijem pitanjima, pa i trgovačkim”. U navedenom objašnjenju o misiji ovih stručnjaka, između ostalog se naglašava da su ,,politika i religija iz ovog društva isključena”.

Za dr Šupa se kaže da je poznat više godina kao slavofilski ispitivač Balkana, naročito zainteresovan za praistorijske nalaze. Da bi imali jasniju predstavu o istraživačkim radovima pomenutih stručnjaka, s jedne strane i oduševljenog pisanja crnogorske štampe o tom ispitivanju u rezultatima, prenijećemo doslovno pomenuti tekst.

,,Važan pronalazak u Crnoj Gori”.

,,Vrlo važan pronalazak u Crnoj Gori učinio je minhenski antropolog dr. Falk Šup, koji se kod nas bavi od nekog doba. Kao što je poznato, do sada se nije pokazala na zapadu Balkanskog Poluostrva eksistencija predistorijskog čovjeka. Čak u Grčkoj, gdje razni evropski i amerikanski instituti velike sume novaca za istraživanje dobijaju, nije se mogao još dobiti znak čovjeka iz kamenog doba. To je pošlo za rukom dr. Šupu, koji je već učinio u Bavarskoj i Italiji značajna naučna otkrića po pećinama, da pokaže u Crnoj Gori eksistenciju čovjeka iz kamenog doba. Dr Šup je u toj svrsi, ispitao čitav niz pećina, u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te ih zatim darovati Crnoj Gori”.

Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik iz 1913, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje – Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.

U ljeto 1977. godine izvršena su kraća reviziona iskopavanja u pećini Koronini kojima je rukovodio dr Č. Marković (uz Ranka Kujovića, član ekipe je bio i autor ovog teksta S. Roganović).

Na čitavom unutrašnjem prostoru su izvršena sondažna ispitivanja. U istočnom dijelu okapine na površini od svega dva kvadratna metra otkriven je kulturni sloj sa arheološkim nalazima. Izvađeno je ukupno 88 fragmenata keramike i tri životinjska roga (na jednom su bili vidljivi tragovi obrade). Najveći dio ovh keramičkih fragmenata (90 odsto) pripadalo je keramici grube fakture, a bili su djelovi od sudova debelih zidova. Ukrašavanje je bilo u tehnici impressso (utiskivanje) i urezivanje.

Prema mišljenju dr Čedomira Markovića, keramički nalazi iz pećine Koronine se sa svojom fakturom, oblicima a posebno ornamentikom mogu vezati za najstariji sloj pećine Spila (1,5 km istočno od Perasta, na jugozapadnoj strani brda sv. Ilije, nadmorska visina cca 320 m). Arheološki nalazi iz Koronine potvrđuju da se radi o jednoj fazi razvoja starijeg neolita, što daje osnova za realnu pretpostavku da je Koronina bila stanište manje zajednice ljudi i da je relativno kratko korišćena, kako zbog ograničenog prostora tako i zbog nedovoljne prirodne zaštite.

Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje” u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori”, ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita. Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu. Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori.”

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?

 

Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.

Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.

Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još  Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo,  okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!

Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo  i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.

Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.

Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula.  Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.

Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš  to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.

Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo