FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LII): Raskid sa WAZ-om

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
16. 1. 2007.
Dragi g. Hombah,
… Iz Vašeg pisma i pisma g. Rudaša vidim da vam nije sasvim jasno zašto moja pisma šaljem u Esen. Mislim da sljedeće kratko objašnjenje može doprinijeti daljem razvoju partnerstva između WAZ-a i Daily Pressa.
Ja nijesam službenik ni WAZ-ov ni Daily Pressa. Ja sam suvlasnik koji nalazi da je njegov vlasnički udio ugrožen načinom na koji WAZ-ov službenik g. Kerim obavlja svoj posao.
- Kad sam ja i preostala tri suvlasnika izjavili da ne želimo da prodajemo naše udjele u Daily Pressu, WAZ-ov g. Kerim nam je prijetio govoreći: Jedan WAZ-ov partner u Rumuniji takođe nije želio da proda, pa je na kraju morao. Rekao je da očekuje da će se na kraju isto desiti u Crnoj Gori.
- U svjetlu ove prijetnje, naređenja g. Kerima g. Kaporu koja se tiču Politikinih dugova Daily Pressu, izgledaju kao kršenje Statuta Daily Pressa: direktora Daily Pressa imenuje WAZ, ali on/ona nema pravo da čini štetu kompaniji. WAZ nema pravo da pravi štetu jednoj [svojoj]
kompaniji (Daily Pressu) s ciljem da nepravedno doprinese drugoj [svojoj] kompaniji (Politika). - Otvorena bliskost g. Kerima crnogorskoj vlasti ugrožava imidž Vijesti kao nezavisnog medija. Nalazim da je i ovo kršenje našeg Statuta.
Između više mogućnosti borbe za zaštitu mog vlasništva (uključujući prava koja su mi garantovana Zakonom) cijenim da pismo poslodavcu službenika koji pravi štetu je najkraći način da se stvari dovedu u red. Tim prije što je poslodavac potpisnik našeg Statuta i naš pouzdani partner.
Nalazim da je Vaš predlog da prestanemo da pričamo o prodaji/kupovini akcija umjesan.
…
Dr Miodrag Perović
Komentar tačke 2. Politika je štampala svoje izdanje za Crnu Goru u štampariji Vijesti. Kerim je tražio da akumulirani dug od pola miliona Vijesti oproste Politici. Satjeran u škripac, Kerim je lagao da sam majski sastanak 2006. ja tražio. Rudašu, koji mi je o tome pisao, odgovorio sam:
26. 1. 2007.
Dragi gospodine Rudaš,…
U maju 2006. sreo sam dr Kerima, kojeg nijesam prije toga poznavao, pa nijesam siguran da je dr Kerim o kojem Vi govorite isti dr Kerim koji je preko g-dina Kapora tražio susret sa mnom. …
Na ovom sastanku ja sam govorio na crnogorskom, g-din Kapor na hrvatskom i dr Kerim na srpskom jeziku. Uvijek sam vjerovao da [jezički] nesporazumi govornika ovih jezika nijesu mogući. Međutim, ako je Vaš dr Kerim i moj dr Kerim ista osoba, nesporazum se dogodio. Pretpostavljam da je razlog za to što moj (a onda i vaš) dr Kerim dolazi iz magičnog Bizanta …
Najprijateljskiji pozdravi,
dr Miodrag Perović
WAZ je krajem januara 2002. imenovao Draška Đuranovića za izvršnog direktora Vijesti. Draško je po varoši širio priču o navodnoj utaji poreza u Vijestima. Iako je Đukanović u svojim javnim nastupima koristio tu informaciju kao dokazanu činjenicu, režim je iz više razloga oklijevao da pokrene krivični postupak. Izvještaji poreskih vlasti čitav niz godina svjedočili su da su Vijesti pravilno obračunavale i uredno plaćale porez. Jedina „utaja” koju su novi izvršni direktor Draško i njegovi „stručnjaci” dokazali ticala se štamparije. Limene štamparske ploče nakon upotrebe su često poklanjane radnicima da s njima pokrivaju kolibe i pojate. „Stručnjaci” su rekli da se državi morao platiti porez na poklon. Međutim, vrijednost tih ploča je toliko mala da je iznos „utajenog” poreza bio manji od zakonom predviđenog za pokretanje krivičnog postupka. Drugi razlog je bio to što se „dokazi” nijesu mogli napakovati tako da se postupak pokrene protiv Miška i Željka. Za poresku utaju, po Zakonu, odgovara izvršni direktor, tj. četiri Đuranovićeva prethodnika (Njemac, Austrijanac i dva Hrvata), koji su bili WAZ-ovi povjerenici i imenovao ih je WAZ. Ako bi se „dokazima” nekako dotakao i direktor za izdavačku djelatnost Željko Ivanović (odobrenje da uzmu rashodovane ploče, radnici, vjerovatno, nijesu tražili od Njemca Rhonera), teško je bilo obuhvatiti i mene. Jer ja nijesam bio zaposlen u Daily Pressu, niti sam imao ikakva ovlašćenja. Dakle, ni u jednoj varijanti „posao” ne bi bio kompletan. Zato je priča o utaji poreza korišćena samo u žestokoj propagandni protiv Vijesti, da se stvori utisak da su Miško i Željko prestupnici. Pri slučajnom susretu u ulici Stanka Dragojevića, pitao sam Draška da li planira da njegova djeca žive sa našom djecom i pošto prođu ova vremena. Odgovorio mi je da on ovo ne bi učinio Monitoru. Pošto smo nedavno odbili i novu Kerimovu (u stvari, Subotićevu i Đukanovićevu) ponudu od dva miliona, shvatio sam da Đukanovićeva „vojska” ima zadatak da uništiti Vijesti po svaku cijenu.
Sredinom godine izašla je na vidjelo i Hombahova veza za Subotićem. Pojavili su se zajedno na skupu posvećenom Subotićevom projektu izgradnje mosta od Budve do ostrva Sveti Nikola. Navodno, Hombah je trebao da bude jedan od investitora.
U susret svojoj desetogodišnjici, Vijesti su objavile da pokreću televiziju. Režim je pobijesnio i prvog septembra 2007. direktora Vijesti Željka Ivanovića tri mladića napali su bejzbol palicama. Željko je u bolnici izjavio da je za napad kriva „Đukanovićeva familija, biološka i kriminalna”. WAZ je protestovao. Rudaš je pisao da se takva stvar ne smije reći bez pouzdanih dokaza. Tražio je da ako Đukanović dobije pred sudom odštetu, da je plate crnogorski partneri. Odnosi između WAZ-a i Vijesti su se zaoštrili do usijanja. Tokom septembra razmijenio sam (u ime crnogorskih suvlasnika) više od deset pisama sa Hombahom i direktorima WAZ-a za Balkan. Prelomno je bilo sljedeće.
26. 9. 2007.
Dragi gospodine Rudaš,
Čudna je stvar ovo naše partnerstvo. Do prije dvadeset mjeseci izgledalo je da je zasnovano na zajedničkim pogledima na ulogu medija u savremenom društvu. …
WAZ je nezadovoljan, dok mi … dobijamo najviše pohvale od domaćih i međunarodnih institucija i ličnosti za kvalitet naše novine. Na primjer, organizacije UN (UNDP, UNHCR. IOM), koje su prisutne u Crnoj Gori gotovo deset godina saopštavaju da su „Vijesti medij koji ima konstruktivnu i analitičku poziciju o problemima i izazovima
zemlje”; WAN (Svjetska Asocijacija novinskih izdavača)
govori „o pokušaju da se Vijesti natjeraju da napuste kritičko izvještavanje”; direktorica EU Instituta za strateške studije Judi Blatt je izjavila da je list Vijesti zvijezda na balkanskom medijskom prostoru sa njegovim pametnim izvještavanjem”.
…
Dragi gospodine Rudaš, … Ako je WAZ-ovo mišljenje o nama toliko različito od mišljenja relevantnih institucija koje prate rad medija u tranzicijskim evropskim zemljama, onda je vrijeme da preispitamo naše partnerstvo. Nijedan brak i nijedno partnerstvo nijesu obavezni zauvijek. …
S najboljim željama,
Miodrag Perović
WAZ je moje riječi prihvatio kao inicijativu za „razvod” i 28. oktobra poslao ultimatum: WAZ plaća nama četiri miliona, ili po istoj cijeni mi isplaćujemo WAZ. U protivnom, WAZ će svoj dio prodati trećem licu. Pošto je cijena bila mnogostruko veća od realne vrijednosti, neki od nas su se kolebali. Saša Vučinić nam je u ime MDLF-a predložio da pozajmimo novac i otkupimo udjele WAZ-a, nakon čega će oni te udjele otkupiti od nas i mi vratiti dug. U to vrijeme Vijesti su bile kredibilan i uredan klijent CKB, pa smo nas četvorica u redovnoj proceduri, po uslovima i pravilima koje je banka primjenjivala na sve kredite, dobili kredite u ukupnom iznosu od četiri miliona eura. Kad sam rekao sestri da joj ta odluka može zagorčati život, odgovorila je: „Zašto? Pa kredit je odobren na način i pod uslovima kao i drugim crnogorskim građanima. Obezbijeđen je primarni izvor otplate kredita i visokokvalitetni kolaterali, što je privilegija za banku”.
Isplatili smo njemačke partnere i spasili Vijesti da ih ne preuzmu Subotić i Đukanović. Protiv Milke i Bose je par godina kasnije pokrenut krivični postupak za neke nebitne kredite.
Saradnja renomirane kompanije sa kontroveznim Stankom Subotićem se završila sa posljedicama. Prvo je Rudaš napustio WAZ. Prilikom posljednjeg boravka u Podgorici rekao mi je: „Radovao sam se kad se moja zemlja [Mađarska] oslobodila diktature. Neću da se borim da se diktatura u Crnoj Gori održi”. WAZ se kasnije povukao iz svih projekata na Balkanu i promijenio ime. Hombah je podnio ostavku na poziciju kopredsjednika kompanije. Za njim je otišao i direktor za Balkan dr
Kerim. (O Kerimu, bivšem „Predsedniku sveta”, kako je nazivao poziciju predsjednika Generalne skupštine UN koju je godinu dana obavljao, u međuvremenu je objelodanjen čitav niz afera: univerzitetska komisija je ispitivala da li je plagirao doktorat; revizorskoj instituciji Makedonije bilo je sumnjivo trošenje sredstava za zgradu ambasade u Njemačkoj, čijom izgradnjom je on rukovodio; bio je član ekipe u Paktu stabilnosti za Jugoistočnu Evropu kad su na sumnjiv način trošena sredstva
iz budžeta (tada se sprijateljio sa Hombahom); UN Forum je u oktobru 2008. objavio da je dvaput naplatio isti trošak od 40.000 dolara.
Draško Đuranović je, kao u narodnoj izreci, ostao na cjedilu i napustio Daily Press. Kasnije je otišao na novi zadatak – da Đukanovićevom prijatelju Grku Petru Statisu pomaže da razvija unosni medijski biznis u Crnoj Gori, u kojoj svi štampani mediji jedva opstaju.
Od tada ga zovu „Grk Drale”.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
LIČNO: Miloš Đurković
-
Izbori
-
SLUČAJ MILICE KANKARAŠ, JEDINE PROFESORICE HARFE U CRNOJ GORI: Sviraj kako partija kaže, ili nikako
-
Beznadežno je, ali nije ozbiljno
-
VREMENSKA PROGNOZA VLADINE SUDBINE: Pretežno nestabilno sa mogućim padavinama
-
PEJOVIĆ OPET ŠALJE RADNIKE KUĆI: Ekologija i struja zatvaraju KAP
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije
2 danana
13 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.
Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.
Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).
Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.
U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije
1 sedmicana
7 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.
Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.
Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).
Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.
Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.
“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Otuđivanje, posuđivanje i poklanjanje eksponata

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Maja, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da ,,Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju ,,cere beline tragova nekadašnjih slika” (,,Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).
Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: ,,U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problematikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”
Usvajajući ovaj prijedlog direktora muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata). Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomijena ili nestala.
Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD ,,Nikola Đurković – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je Ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene). Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravijene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja).
Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva.
U vezi sa u pomenutim napisima iznešenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji.
Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom.
Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl. preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se ,,korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.
Netačno su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.
Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu ,,Pohara cetinjskog muzeja”.
I na kraju ovoga teksta, kao primjer naseg odnosa prema kulturnom blagu, potrebno je navesti i podatak da je 1958. godine iz Cetinjskih muzeja ukraden sat Smail-age Čengica, koji je Njegošev muzej otkupio od Aleksandre Nestorov iz Zagreba za 120.000 dinara. Sat o kome je riječ, Njegoš je poklonio Novici Ceroviću, koji je inače imao najveće zasluge za pogibiju Samail-age. Vojvoda Đorđije Cerović, sin pomenutog Novice Cerovića, poslao je sat na poklon Ivanu Mažuraniću. Uz poklon je uputio i pismo u kome između ostalog stoji: ,,Ja molim Vašu preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen koji nema druge vrijednosti, osim te, što je kucao u njedrima onog junaka koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili…”
Takode smo dužni da na kraju ovog teksta o otuđivanju kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore saopštimo i podatak da je iz riznice Cetinjskog manastira 23. avgusta 1983. godine ukradeno osamnaest panagija, koje, prema procjeni strunjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, posjeduju izuzetnu kulturno-istorijsku, odnosno spomeničku vrijednost. Za sve primjerke panagija postoji stručna dokumentacija sačinjena u pomenutom Zavodu, koja nesporno može pomoći u potrazi za ovim dragocjenim predmetima, koji su, u to nema sumnje, davno prešli granice Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.
Kao poseban kuriozitet navodimo i podatak da je iz iste riznice, godinu dana ranije, odosno 30. avgusta 1982. godine ukradeno vladičansko odličje koje je u dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture zavedeno kao panagija. Na sreću, organi gonjenja su odmah otkrili lopova i vladičansko odličje vratili Cetinjskom manastiru.
Smatramo da smo bar djelimino doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja.
(Kraj)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 dana
Hljeba i blokada
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 2 dana
Konferencija evropskih nacista (CEN) u Jerusalimu
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Na početku
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Komanči iz Gaze
Ferid Muhić
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Neznanje koje košta
Milan Popović

Novi broj


IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

SUDBINA AERODROMA U TIVTU I PODGORICI: Koncesija u sjenci skandala
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
-
Izdvojeno2 sedmice
GDJE SU PRIPADNICI SEDME UPRAVE: Tajne veze
-
Izdvojeno3 sedmice
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći
-
DRUŠTVO3 sedmice
VLAST I PRIVILEGIJE: Neće da fali
-
Izdvojeno2 sedmice
VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama
-
INTERVJU3 sedmice
SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: EU mora da bira – da li podržava narod koji nosi evropske vrijednosti ili vlast koja ih gazi
-
FOKUS3 sedmice
19 GODINA NEZAVISNOSTI: Još jedan prođe dan
-
FOKUS2 sedmice
KAKO DOČEKUJEMO TURISTIČKU SEZONU: Prazne priče kriju praznu kasu