Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LIII): Zahuktavanje hajke

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Na proljeće 2008. Vijesti su zajedno sa MDIF-om (MDLF je postao investicioni fond i riječ loan-zajam u nazivu zamijenio sa investment-investicija) pokrenule televizijski program za Podgoricu. Trebalo nam je godinu i po da uz podršku EU i SAD „ubijedimo” vlast da nam da frekvenciju za emitovanje izvan Podgorice. U međuvremenu, akumulirali su se veliki gubici, jer je televizija bila pripremljena, i brojem novinara i opremom, za veće tržište od grada Podgorice.

Početkom ljeta 2008. izvršili smo promjene u Monitoru. Milku Tadić smo imenovali za novog izvršnog direktora. Esad je produžio da bude glavni urednik. Ja sam zadržao zaduženje predsjednika odbora direktora, što je malo angažovanje u kompaniji kakva je Monitor. Narednih desetak godina Milka i Esad su održali Monitor u teškim finansijskim uslovima. Pomagala im je Milena Perović iz mlađe generacije, koju su pripremali za budućeg rukovodioca. Nakon što je Milka 2017. otišla da formira Centar za istraživačko novinarstvo, Milenu smo 2018, izabrali za direktoricu lista.

Početkom 2009. Nikola Koprivica mi je saopštio da želi da svoj udio u Anteni M proda Srećku Radonjiću, odnosno Darku Šukoviću. Po statutu, ja sam imao pravo preče kupovine, pa je bila potrebna moja saglasnost. Poučen Draškovim slučajem u Monitoru, nije mi bilo milo da Darko ima većinski paket. Razmišljao sam da li da kupim Nikoline udjele. Srećko me ubjeđivao da treba da dam saglasnost, jer sam drugima, navodno manje zaslužnim od Darka, omogućio da imaju vlasništvo u medijima. Budući da sam prema Srećku, ratnom drugu iz ustaničkih dana, imao vrlo prijateljska osjećanja, učinio sam mu na volju. Dokumenat kojim Darko postaje većinski vlasnik u radiju potpisao sam jednog ponedjeljka, na haubi automobila, na univerzitetskom parkingu. U sljedeći ponedjeljak vraćao sam se kući autom. Radio je, po navici, bio podešen na 87.6 MHZ. Čuo sam Darka kako „gine” u odbrani režima od kritičara. Ta „odbrana” traje do današnjeg dana. Jednom, džogirajući po Gorici, svratio sam u Antenu M. Posavjetovao sam očinski Darku da sačuva sebe kao novinara, jer jednom mora doći do demokratskih promjena u Crnoj Gori. Odgovorio mi je: „Profesore, izabrali ste pogrešnu stranu i to ćete morati da platite“. Kasnije, kada je sa vrhovnom državnom tužiteljkom Rankom Čarapić u svojim emisijama vršio pritisak na pravosuđe da uzme u obzir da su kriminalne radnje Milke&Bose i Miška&Željka po rangu odmah iza Šarićevog šverca kokaina, shvatio sam da je Darko (kad smo posljednji put razgovarali) već bio u središtu organizacije koja je pripremala moju „likvidaciju”.

Tokom vremena uvidio sam da je Srećko Radonjić postao moj „angažovani” prijatelj. Vjerujem da je to činio na način za koji je mislio da minimizira neprijateljstvo prema meni. Preuzimanje radija u korist režima svjesno je izveo. Kad je to postalo jasno, prijateljstvo više nije moglo da se održi.

Kad mu je propao pokušaj da preko Subotića i Hombaha preuzme Vijesti, Đukanović je koristio crnogorsku diplomatiju za napad na međunarodni ugled lista i osnivača. Prilikom jedne Željkove i moje posjete Ministarstvu spoljnih poslova u Berlinu, šef deska za Balkan dr Rajhel me pitao da li koristim medije da srušim Đukanovića i ja uzmem vlast u Crnoj Gori. Đukanović je sa istim sadržajem tražio zaštitu i od Soroša, budući da je Soroš bio jedan od vlasnika fondacije MDLF. Kad su mu ljudi iz MDLF-a rekli da Vijesti spadaju u jedan od nekoliko najuspješnijih medija od više desetina onih koje kreditiraju na raznim kontinentima, Soroš je tražio da
se osnuje međunarodna komisija koja će ispitati da li ja zloupotrebljavam Vijesti i Monitor zbog političkih ambicija. Četiri pravna stručnjaka za medijske poslove iz SAD, Kanade, Švedske i Južne Afrike, došla su u Crnu Goru da ispitaju moj „slučaj”. Na kraju svoje misije, sreli su se i sa mnom. Pitali su me zašto se ne bavim partijskom politikom, jer bi bilo korisno da zemlja u tranziciji ima političara s kredibilitetom koji ja uživam. Odgovorio sam da je na Balkanu najkraći način da izgubiš kredibilitet da uzmeš da se baviš partijskom politikom. Kao potvrdu da je to stara balkanska karakteristika, podsjetio sam na Sokratove riječi u Odbrani: „Onaj koji se istinski bori za pravdu, ulaska u partije mora se odreći“. Nijedna fondacija ili strani partner nije prestao da sarađuje sa Monitorom i Vijestima.

Nakon neuspjeha akcije s diplomatijom, otpočela je organizovana hajka na „Miška i Željka” i moju porodicu, prožeta fizičkim napadima na novinare Vijesti i uništavnjem imovine kompanije. Najprije je glavni urednik Pobjede Srđan Kusovac 2010. godine napisao feljton od 43 nastavka u Pobjedi, pod naslovom: „Kako je u Crnoj Gori nastala medijska imperija”, sa puno laži i falsifikata. Zatim su on i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podnijeli tužilaštvu krivičnu prijavu protiv moje sestre; učinila je navodno zloupotrebu, kad je CKB dvije i po godine ranije dala kredite osnivačima Vijesti, pomoću kojih smo spriječili Đukanovića i Subotića da preuzmu list. Režim je organizovao i medijski štab koji su činila bivša Monitorova pera: Draško Đuranović, Milorad Popović, Darko Šuković, Andrej Nikolaidis, Šeki Radončić, Marko Vešović, Milenko Perović i poznati beogradski stručnjak za medijsko spinovanje Beba Popović, koji je služio svaku vlast od Miloševića do Vučića i Đukanovića. Narednih šest i po godina „Miško i Željko” i „Milka i Bose” bili su predmet klevete pro Đukanovićevih medija: Pobjede, RTCG, Dnevnih novina, Antene M, Pinka, Informera, …, u više hiljada priloga. U Pinkovoj emisiji Minut dva po 12–16 puta dnevno. Jedan sestrić Milovana Đilasa rekao je da tako brutalna nije bila ni hajka na Đilasovu porodicu.

Šeki Radončić je ranije dobio nekoliko novinarskih nagrada za istraživanje o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica – muslimana 1991. godine. Inspektor MUP-a Slobodan Pejović mu je svjedočio da je akcijom upravljano iz Vlade Crne Gore. Kasnije je Šeki promijenio vizuru i inspektora Pejovića proglasio za glavnog krivca, da bi odbranio Đukanovića, koji je bio predsjednik vlade u to vrijeme. (I neizbježno odgovoran po liniji komandne odgovornosti za taj ratni zločin.) Monitor i Vijesti nijesu prihvatili žrtvovanje Pejovića radi odbrane Đukanovića. Hajka na mene i Željka proširena je 2012. i 2013. na istaknute autore Monitora i Vijesti koji nijesu prihvatili Šekijeve falsifikate o Pejoviću. Marko Vešović i Šeki objavili su knjigu Miško Kesedžija i njegove bize (2012). Mojim bizama nazvali su vodeće kritički orijentisane intelektualce našeg vremena: Balšu Brkovića, Šerba Rastodera, Milana Popovića, Milku Tadić, Milenu Perović, Esada Kočana, Željka Ivanovića. Mizogeni seksistički jezik upotrijebljen prema Milki i Mileni nije upamćen u istoriji patrijarhalne Crne Gore. Vešović je u knjizi napisao da ga je Šeki snabdijevao „informacijama”, a on sastavljao tekst. Imao je veliko iskustvo u blaćenju ljudi. Svojevremeno je po (plaćenoj) narudžbi napisao knjigu o akademiku SANU Miomiru Vukobratoviću, jednom od pionira humanoidne robotike, kojem je nekoliko inostranih univerziteta, među kojima i Moskovski univerzitet M. V. Lomonosov, dodijelio počasni doktorat, u znak priznanja za doprinos u poboljšanju života ljudi. O bosanskom akademiku Muhamedu (Tunju) Filipoviću (koji se bavio filozofijom i bosanskim i bošnjačkim nacionalnim pitanjem) i njegovom sinu Nenadu napisao je četiri knjige. Sve ove knjige, kao i knjiga o nama su zbirke lažljivih priča prožetih folklornim doskočicama, koje su iskazane prljavim jezikom. Vešović je nekad bio član Liberalnog saveza, čime je stekao popularnost u Crnoj Gori. Draško je to iskoristio i svojevremeno ga bio angažovao da u Monitoru piše protiv Slavka Perovića i LS. Bio sam i protiv toga što je Esad dopustio da Vešović neko vrijeme vodi polemiku sa Jevremom Brkovićem. Obojica prljavim jezikom, prvi u Monitoru, drugi u Crnogorskom književnom listu.

Drugu knjigu pod naslovom Anatomija jedne hajke (2013) pisao je samo Šeki, koristeći vještinu koju je naučio od Vešovića. Pošto je svjesno lagao, mene je uključivao u priču tako što je izmišljao konstrukcije po kojima sam ja autorima govorio šta treba da napišu. Novinare i druge autore nazivao je Perovićevim: bizama, poltronima, prodavcima laži i sl. Napao je na ovaj način na desetine autora koji nijesu odobrili njegovu metamorfozu. Šeki je i ranije pokazivao sklonost da se krivotvorenjem sveti. Kad su novinari „zaratili” oko vlasništva u Vijestima, lagao je da je bio registrovani osnivač Vijesti. Da mi se osveti što sam dokumentima potvrdio da izmišlja, počeo je da priča novu verziju o našem susretu sa šefom tajne službe Vukašinom Marašem. Trideset prvog decembra 2007. pisao sam mu: „Nema ni mjesec dana kako si rekao u sarajevskom tisku da si od mene primio svoje novinarsko načelo: istinu i samo istinu, ali nemoj nikada da ubiješ (perom), čak ni svoje neprijatelje. Sad se … ne držiš tog načela. … Kad je Rajo Vulikić došao da mi prenese molbu da se sretnem sa Marašem u vezi sa člankom koji ti pišeš, ja nijesam prihvatio sastanak u četiri oka, već došao kod tebe i urednika… Tako je došlo do mog i tvog susreta s njim. … Sad ti za trenutne potrebe …”. Odgovorio mi je: „Čuvao sam ti obraz koliko i ti meni. Takav sam, šta ću.” U knjigama 2012-2013 nije samo prepravljao stvarne događaje, već je izmišljao. Da bi stvorio utisak da o meni svjedoči na osnovu bliskih odnosa, napisao je da sam svog psa Artura zvao Arči, dok smo ga mi zvali Artuš(k)a (rusizam); da sam Vukašina Maraša oslovljavao intimno sa Vuče, dok ja nikad u životu nijesam s Marašem sjedio u istoj prostoriji, osim tada sa Šekijem, i oslovio ga sa vi ili vi komšija. Izmislio je da smo zajedno putovali u Makedoniju i Sloveniju i pripisao mi na desetine stvari koje nijesam ni rekao ni učinio.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo