Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Pisanje uz vjetar

Objavljeno prije

na

Postoje misli koje bih zubima da skrckam, samo ako mi skliznu iz glave u usta

 

Evropska unija razmatra predlog da se UKINE NAZIV – BOŽIĆ i da se umesto toga uvede „vreme praznika“, jer pripadnici drugih vera i ateisti mogu smatrati uvredljivim reč Božić! Na trenutak se zabrinuh, pa mi odjednom sinu da za nas ne važi, mi nismo deo EU. Novi dan, nova prilika da obesmislim osnovne kognitivne ljudske sposobnosti i funkcije, preteranom racionalizacijom svega, od svih mojih želja i potreba, do preispitivanja čak i sposobnosti da dišem. Može li neko zameniti ovu podivljalu masu u mojoj glavi paketićem od cirka pola kile čvaraka, da odmorim? Najčudnovatije čudesno je uhvatiti mraz na travi, rano izjutra dok je sunce tek u upinjanju, na vedar dan. Još mi u mislima to iskričavo svetlucanje, kao da se ono koleba pod vetrom umesto smrzle trave.

Sada smo najpotrebniji drugima, u ovom beznađu da podignemo ljude koji bez snage, u depresiji žive prošlost koja se ne zove životom. Ovde je očaj odavno uništio nadu, a bespomoćnost je ubila. Sam si. Ako to shvatiš kako treba, to ne znači ništa. Kad bi drvo imalo svest, svaka bi grana mislila „sama sam”. Ipak, grana bi ostala grana. Uostalom, ni najstrašnija tvoja misao ne može da zaljulja krošnju. Svet ti mirno stoji pred licem, shvati to kako treba. Ima neka mudrost u tome. Neki poredak. Zašto odjednom, kako kraj biva blizu, počneš da zaboravljaš sada i odmah i vraćaš se u onda i tamo? Kao što ima neke mudrosti u tome što se nisi sećao sebe na početku…

Neko je pokucao na vrata u zao čas. Znam i ko. Usmeravali su te do cilja koji se nalazi tamo gde pomisliš da si sam birao put.

Umor na licu brazda nepregledne reljefe. Zarilo se do crnice i rilo i kopito, a ruka zapeta treperi da ne razgrne korene jedinog drveta koje na sred orijaši hladovinom. Brazda i vijuga, a sejača u korak nema. Vratim se u prošlost samo da obiđem bezbrižniju sebe. Uh, idem trotoarom i ako ugazim pravilno u ovu ciglu nešto lepo će se desiti, a ako ne ugazim, isto će se nešto lepo desiti, jer ja sam ta koja određuje ovde pravila. Prizovem reči za put, biram samo tople i nasmejane, kažu da takve najbolje krijumčare ljubav. Prećutim da je tamo hladno i da ih ne čeka niko. Postoje misli koje bih zubima da skrckam, samo ako mi skliznu iz glave u usta. Uplašim se da reči tu i ne proklijaju, u mraku usne šupljine. Znam da bih mogla i slobodno da ih izgovorim, najsmernije bi ih presadila odmah pokraj Tarinih kaktusa.

Socijalno se distancirajte dok još želite da budete blizu duše poput svoje. U životu je najzdravije gledati svoja posla, i tu, dragi moji, ima da se ubijete od posla.

P.S. Svi želimo da nam ovaj svet bude bolje mesto za život, ali mi smo taj svet koji nam se toliko ne sviđa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Linija većeg odmora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trudim se kad sretnem nečije demone da im ispletem čarape da im ne ozebu noge, poslužim toplu supu da okrijepe dušu. I prema demonima valja biti čovjek, ili kako je govorio moj deda: „I žena je čovjek, jabuko moja!“

 

 

Pogleda u mene, jutros rano, puno nekog pritajenog prezira, i drsko mi prigovori: „Opet ti…“. Ogledalo. Obavila se oko mene neka čudna tišina. Nije to mir, to je nešto što moj razigrani um u osnovi ne ume da razume. Samrtni ropac jednog svitanja. Šesti mesec u kalendaru zakucao na vrata, uskoro i polovina godine ode, a nismo ni trepnuli.

Ako ćemo verovati istoriji (što može biti diskutabilno), pohlepa, izdaja i pokolji su u prirodi ljudskog bića i u najvećoj meri mu oblikuju dosadašnje postojanje. Sve što se događa sada, zapravo je sve što se od pamtiveka i događalo. Naučili nismo ništa, a mlin melje, melje… Jasno je da ovaj svet ne funkcioniše na principima zasluge i pravde, ti pojmovi u zakonima prirode ne postoje. Možda u svetu nema pravde, ali ima voljenih ljudskih bića, ima umetnosti, ima slanine, jagoda, trešanja, lipe… Jedan Zmaj kaže da je ovaj svet lep. Verujte Zmaju.

Juče ste u jednom malom mestu, jednom još manjem dvorištu na kraju tog mesta i jednom najmanjem terenu, imali priliku da vidite ženu 50+ kako igra odbojku. Sreća, skoro da nije bilo prolaznika.

Trudim se kad sretnem nečije demone da im ispletem čarape da im ne ozebu noge, poslužim toplu supu da okrepe dušu. I prema demonima valja biti čovek, ili kako je govorio moj deda: „I žena je čovek, jabuko moja!“. Kada pomislim na starije generacije, konkretno i u mojoj porodici, neuporedivo su imali život mučniji i teži. Sa druge strane, svi su oni bili tu jedni za druge, negujući zajednicu, a svoju patnju, ma koliko bila velika i duboka podnosili su dostojanstveno, bez frustracija i mržnje. Ko je to težak, a ko se nepovratno menja – vremena ili ljudi?

Dok je veka ima i rešenja za sve. I kad ga nema, od mrva napraviš startnu tačku. Od tačke se kreće. Na tačku se stiže. Između tačaka su sve tvoje konture i boje rasute u spektru, vatra i led, ritam i pauza, krešendo za dan, adađo za noć. I sok od zove, puno sledovanje. Što si stariji shvataš koliko, zapravo, malo znaš, iako sve vreme učiš, a život ko život, uvek nađe način da te na to podseti. Omiljeno poglavlje podsetnika mi je kad prolazne priče postanu sporedne, jer je ona prava pronašla put…

P. S. Ne ostavljaj sreći ono što se snagom uma može završiti. Možda je zauzeta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prošlo nesavršeno vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji čitav svijet značenja, ideja, suštine, ispod površine kojem mi nije dozvoljen pristup, podlo mi se ukazuje u fragmentima, kao mogućnost nečeg većeg, značajnijeg…

 

Jutros rano, u pet sati znala sam koliko je sati. Nisam morala da pogledam. U ovo doba se to oseća, ili bar ja osećam. Znala sam i kako izgleda sunce, senke, sva okolina tačno u pet. Osetila se tišina koju sa sobom povlači taj trenutak. Osećala sam i to je sve što sam mogla. To me je porazilo. Na neki način i spasilo, tek sad shvatam. Mogli bismo malo da usporimo, jer nam očigledno, brzina kretanja koju smo sebi obezbedili raznim načinima ne odgovara, preterali smo u žurbi toliko da više i ne stižemo na mesta na koja smo pošli.

Nebo je izgledalo tako glatko, kao led, ptice i avioni su klizili po njemu sasvim mirno. Dan i noć prolaze jedno pored drugog, preko njega, nesmetano. Sve što je na zemlji i gleda na gore, ne predstavlja nikakvu pretnju da se mir uruši. Postoji čitav svet značenja, ideja, suštine, ispod površine kojem mi nije dozvoljen pristup, podlo mi se ukazuje u fragmentima, kao mogućnost nečeg većeg, značajnijeg, održava želju za traganjem, ali samo toliko da budem svesna koliko sam daleko. Ljudi često najviše primećuju ono što nedostaje, a mnogo manje ono što stabilno postoji. Iliti: „Teško poslu na koji ste, po ovakvom jutru, krenuli.“, što bi rekao Duško Radović.

Dobro mi je kad sam na stanici i čekam prevoz za koji ne znam da li će da se pojavi, a ne žurim nigde. Znam da mogu i peške, ali stanem malo, bacim pogled, zapalim cigaru. Uradim sve što je potrebno, naravno, to nije dovoljno. Ono što je potrebno je samo početak.

Dolazi mi danas kona. Jesam li vam pričala kako je, onomad, na jednoj sahrani, kada je pop ponavljao ono „večnaja pamjat“ pitala tiho: „Nataša, je l kapiraš ti zašto govore večna mu pamet kada je umro?“, i malo je falilo da i ja umrem tu, na mestu… Nudim grubi redukcionizam u konzervama različitih veličina. Za svačiji ukus ponešto: mala konzerva za brze osude, srednja za svakodnevne rasprave, velika porodična, za ideološke zalihe. Rok trajanja: neograničen. Nuspojave: gubitak nijansi, empatije i sposobnosti slušanja.

Začuje se sa radija Vera Noir – After Dark, i sve se pojednostavi. Da nema pesme, čime bi se čeljade osokolilo?

P. S. Mi smo oni na kojima je svet ostao, jer smo bili mlađi. Bolje da nije.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Slova i snovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro mi je kad idem ulicom sama. Nikom ništa ne odgovaram. Ni o čemu ne razmišljam. U prolazu sam

 

Kakav miran dan, kao da se nešto veliko završilo. Uspavala sam se sinoć sa nekom čudnom idejom, kroz san se kultivisala i sad budna vidim kako je pustila korenje u materijalnom i nezadrživo buja. Pazite s kakvim idejama idete na spavanje.

Ponekad mi se učini da ne znam gde se nalazim. Naravno, znam svoju adresu i poštanski broj, ali ne mogu da se otmem utisku da se sve vreme krećem kroz maglu zbrkanih misli i osećanja i da mi stvarna pripadnost prostoru i vremenu sve vreme iščezava. Gledam u prolaznike kao što sam, onomad, kroz prozor gledala školsko igralište… i jedva čekam zvono za veliki odmor koji je prestao da postoji. Dobro mi je kad idem ulicom sama. Nikom ništa ne odgovaram. Ni o čemu ne razmišljam. U prolazu sam.

Danas sam na neko vreme izašla iz svoje glave, shvatila sam da nisam bila tu tek kad sam se vratila. Jednom ću se tako vratiti i neću naći put do kuće i nije do mene, do grada je. Razlika je u tome što se napolju haos dešava nezavisno od mene, ja sam samo jedna od uhvaćenih, a iznutra ga ja pokrećem. Na trenutak se setim kako je mogla da izgleda sreća, koliko je moglo da bude jako i značajno, dođe mi da se ozbiljno izvičem… Udahnem-izdahnem… i nastavim da seckam šargarepu. Kažu, da bi sreća uopšte razmotrila da te posluži, potrebna ti je pamet, hrabrost ili novac. Bez tih stvari ne krećeš se nigde, ako se ne krećeš nigde – ništa si i takav nikakav sreći si nezanimljiv.

Nikada nismo prestali da živimo grčke tragedije. Samo su se pozornice promenile. I kostimi. I jezici kojima govorimo. I dalje se sudaraju ponos i pad, ljubav i izdaja, želja i dužnost, moć i nemoć, čovek i njegove granice. Još uvek pokušavamo da pobegnemo od sebe, od sudbine, od posledica vlastitih izbora… i često kasno vidimo ono najvažnije. Kada sam kao klinka zamišljala na šta će svet ličiti kada budem gazila šestu deceniju, ovo nisam mogla ni da sanjam. Moć je uvek upravljanje percepcijom. Drevna igra: Kontroliši ulaz informacija da bi obezbedio izlaz. Tako političari obećavaju čuda koja se nikada ne ostvare. Kako je pisao Andrić, zaraziti nekoga čekanjem je najsigurniji način da se njime vlada. Dok čeka, život mu prođe.

I da vam kažem još nešto, zaljubljena sam u svoj krevet! Osećanja su uzajamna, razumemo se odlično, savršeno se uklapamo. On mi poklanja udobnost, ja njemu snove. Ne želim da ga ikad izgubim iz života i spremna sam da se do kraja žrtvujem kako bi naš odnos istrajao. Laku noć!

P.S. Slobodno budite svoji, samo nemojte da preterujete.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo