Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o nastanku gradova

ANDRIJEVICA

„Andrijevica. Ni manje varoši, ni veće prošlosti. A od pisanih tragova, skoro ništa. Uglavnom predanja, priče, usmena kazivanja, ‘Govorio mi je đed da je njegov prađed…’ Sav je ovaj kraj satkan od značaja, datuma i događaja. S vrha do dna varoši, glavnom i jedinom ulicom, šetka istorija s kojom se Andrijevica ne persira – oduvijek su bili na ‘ti’. Gdje
god nagaziš stopom jekne Turčin, vrisne Švaba, zaleleče Talijan… O partizanima i četnicima da i ne govorimo: oni se, u večerima punog mjeseca, i dalje jure oko mjesnog groblja.“[1]

Andrijevica je jedan od najmanjih i najmlađih gradova u Crnoj Gori. Kao naselje je nastala polovinom XIX vijeka – 1853 godine, kada je izgradnjom prvih kuća oko crkve Andrijevne formiran nukleus buduće varošice.
Podignuta je na uskoj terasi sa lijeve strane Lima, na ušću rijeka Kraštice i Zlorečice. Nastala i održavala se kao neformalni centar Gornjih Vasojevića i danas predstavlja kulturnu i duhovnu prijestonicu ovog kraja. Njena istorija je ispisana u Spomen parku na Knjaževcu o čemu će više riječi biti u posebnom poglavlju.

Andrijevica je 1882. godine imala dvadesetak kuća. Razvijala se sa obje strane jedine ulice od mosta Bandovića na Kraštici do mosta preko Zlorečice na drugoj strani, da bi početkom XX vijeka dobila oblik grada.

Balkanski i Prvi svjetski rat su zaustavili njen razvoj, koji je donekle inteziviran nakon ovih ratova. Tome je dobrim dijelom doprinijela i izgradnja novih puteva. Najznačajnije promjene nastaju nakon Drugog svjetskog rata. Opisujući njen poratni razvoj Mihailo Lalić je 1952. godine, zapisao: „Na Knjaževcu kod Andrijevice podignute su nove zgrade kakvih prije nije bilo u ovom kraju. Za čitavih dvadeset godina bivše Jugoslavije nije podignuto toliko i ni jedna takva zgrada…“

Za hroniku graditeljstva značajan je i podatak da je Andrijevica zavičaj Radosava Zekovića, jednog od najvećih crnogorskih arhitekata, zatim književnika Mihaila Lalića, slikara Jovana Zonjića – dvojice velikana crnogorske književnosti i umjetnosti.

U drugoj polovini XX vijeka počinje i industrijski razvoj: eksploatacija arhitektonsko građevinskog kamena na ležištu Žoljevica, fabrika termoizolacionih materijala „Termovent“, fabrika slatkiša „Soko Štark“, pogon za proizvodnju kožne galanterije… Sagrađen je hotel „Komovi“. Na  žalost, danas, osim hotela, ne radi ništa od toga.

Izgradnjom regionalnog putnog pravca Berane – Andrijevica – Plav nestao je najljepši dio prvobitne ulice koji se spuštao prema Zlorečici. Nestala je „Čudesna ulica u kojoj su se kuće držale za ruke i naslanjale jedna na drugu.“

BERANE

O postojanju prvih naseobina na području Berana, svjedoče materijalni dokazi i artefakti iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba sa lokaliteta Kremenštica.
Najstariji sačuvani objekat na području Berana je manastir Đurđevi stupovi, podignut u XIII vijeku. Na podizanje samog grada čekalo se mnogo duže. Prve kuće na mjestu sadašnjeg grada podignute su 1862. godine, nakon pobjede nad Turcima u bici na Rudešu. Da bi odgovorile na ovaj izazov turske vlasti su na Jasikovcu podigle vojno utvrđenje, a u njegovom podnožju naselje „Hareme“, sa stanovima za oficire i vojne službenike. Sagradili su most preko Lima, vojne kasarne… Urbanu formu gradu dao je Rizvan beg Jajčanin, arhitekta koji se školovao na Sorboni. Projektovao je glavnu ulicu, najprostraniju i najširu ulicu u tadašnjim naseljima na Balkanu. Rizvan beg je osim glavne ulice, projektovao i mnoge druge objekte u Beranama kao što je utvrđenje na Jasikovcu, kasarna Kršla, osim toga projektovao je džamiju, šedrvan i česmu…

Za Rizvan–bega i njegovu hanumu Albu vezana je i jedna od najstarijih beranskih legendi. Kao arhitekta Rizvan-beg je često putovao i dugo odsustvovao od kuće. Samujući, njegova mlada žena Alba zaljubila se u slugu. Kada više nijesu mogli da kriju svoju ljubav, započeli su zajednički život. Te vijesti brzo su došle i do Rizvan–bega koji se vratio u Hareme i odmah pogubio slugu. Ne htjevši da ga čeka u kući, Alba je otišla do Lima gdje se sa visoke stijene bacila u duboki vir. To mjesto, na kom je kasnije sagrađen hotel Berane i danas se po nesrećnoj Albi zove Albin fir. A Rizvan-beg se više nikad nije vratio u Berane.

Izgradnjom puteva nakon Prvog, posebno nakon Drugog svjetskog rata Berane, kao regionalni centar bilježi značajan ekonomski razvoj, posebno u prerađivačkoj industriji. Podignuta je Fabrika celuloze i papira, Fabrika kože, Ciglana, otvoren Rudnik uglja, zatim Hotel „Berane“ i „Lokve“…

Tamo gdje je vijek ranije stao Rizvan beg, nastavio je šezdesetih godina dvadesetog vijeka arhitekta Radosav Zeković, osnivač i prvi direktor i urbanista Zavoda za urbanizam u Beranama. Berane je zavičaj Gavrila Cemovića, prvog crnogorskog inženjera koji je poslije Prvog svjetskog rata diplomirao na Građevinskom fakultetu u Beogradu.

Kao i većina gradova u crnoj Gori, i Berane je postalo žrtva tranzicije. Od nekada moćne industrije danas ne radi ni jedna fabrika.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”

,,Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđjenja… To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda…” (Veljko Vlahović)

Priča o graditeljima je priča o Crnoj Gori, a priču o Crnoj Gori treba početi kao bajku, jer ona i jeste kao iz bajke…

Daleko iza sedam gora i sedam mora…, tako počinju sve naše bajke, ima jedna zemlja, lijepa kao grijeh, satkana od divlje ljepote i krajnosti nastalih igrom bogova koji su je stvarali: noge joj zapljuskuje toplo more a kose
raspliću ledeni vjetrovi, isprepletana surovim liticama i plodnim poljima, bistrim jezerima i divljim rijekama; jedni uz druge rastu i plod svoj rađaju i sočna smokva i opora oskoruša, maslina i vinova loza, a tik do njih vučji trn i kukurijek.

Samim postanjem stvorena za najveće krajnosti. Nastala na raskršćima gdje se ukrštaju putevi: migracioni i karavanski, trgovački i osvajački; nad njom se od pamtivijeka sudaraju vjetrovi. Vjetrovi i putevi su donosili vojske i vojskovođe, carske galije i divlje horde, sa sve četiri strane svijeta.

Stasavala na razmeđi civilizacija i kultura, vjera i religija, naslijedila je od osvajača i vjekova sve njihove različitosti i sve njihove krajnosti: naslijedila je nekoliko vjera i bogomolja ali i bezbožnike, najstariju štampanu knjigu i
nepismenost, pozorište i vašar, valcer i kolo, klavir i gusle, violinu i diple…

Nastala na vododjelnici civilizacija i razmeđi svjetova, uvijek razapeta između Istoka i Zapada, naslijedila je graditeljsku baštinu različiitih civilizacija i kulturno nasljeđe različitih svjetova – i sa istoka i sa zapada…

Njena istorija traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, pljački, silovanja, asimilacija… Milenijum tokom kojeg su dolazile vojske i vojskovođe sa sjevera i juga i sa istoka i sa zapada…od Kursilija sa vizantijskom vojskom na Tuđemilima, a vjekovima prije njega dolazili su stari Rimljani… i Goti …i Vizi Goti, pa onda vojska Kana Ogataja… Dolazili su Nemanjići, gusari Saraceni, Osmanlije, Mlečani, pohodio je Napoleonov Maršal Marmont, pa Habzburgovci i Franjo Josif. Gazile su je čizme Hitlerove soldateske i Pircija Birolija sa Musolinijevim
crnokošuljašima…

A svi su dolazili sa namjerom da osvoje i pokore. Da uzimaju a da ne ostavljaju, da žanju ali ne i da siju. Da dijele i da svađaju. Iza sebe su ostavljali pustoš i mržnju među onima što su ostali. Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira koji su trajali samo onoliko koliko je trebalo da stasaju novi regruti, novi junaci i vitezovi – svježa topovska hrana, pa opet ratovi, vojske i vojskovođe, izgubljene bitke i slavne pobjede, glasoviti junaci, mrtvi heroji i majke u crnini.

U kratkim i rijetkim periodima mira ova zemlja je, poput Feniksa, ustajala iz pepela, lizala svoje rane i uspinjala se prema zvijezdama… Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Nekad su ih stvarali njeni osvajači a nekad oni što nadžive osvajače.

Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; antička Budva, mozaici boga Hipnosa u Teutinom gradu, pa hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Rimskli most na Moštanici koji traje čitav milenijum… U takvim ternucima su nastali Carev most, filigranski lukovi Mosta na Tari… i mostovi na Maloj rijeci i Moračici;… pa Oktoih, Miroslavljevo jevanđelje i Moračka krmčija; u tim rijetkim trenucima oslikana je u Moračkom đakoniku i traje sedam i po vjekova, druga najljepša freska na svijetu, na kojoj Gavran hrani Proroka Iliju; nastali su Sclavorum Regnum, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Zlatno runo, Lelejska gora i Davidova zvijezda; Zle pare, Lažni car, Ljepota poroka i Jovana Lukina…

Priču nastavljam kao bajku, odnosno priču o kratkim trenucima njene raskošne svjetlosti i priču o ljudima koji su tu svjetlost stvarali.

NASTANAK GRADOVA: Istorija gradi i razgrađuje, kako carstva tako i gradove, svuda na planeti, pa i na području sadašnje Crne Gore. S obzirom na to da je imala „višak istorije“, na prostoru Crne Gore proces nastajanja i nestajanja gradova bio je dinamičniji nego drugdje. U početku su nastajala i nestajala prva naselja o kojima svjedoče samo artefakti i legende. Prva naselja iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba nastala su na lokalitetima: Kremenštica u selu Petnjik kod Berana, Trijebač, Međeđa glava, Kablja… Nastajanje gradova je moralo da sačeka bolja vremena sa većim stepenom razvoja ljudskog roda.

Najstariji gradovi nastali su mnogo prije nove ere: Jerihon u Palestini je nastao nekih 9.000 godina prije Hrista, Biblos (Libanon) 5.000 godina, Damask 4.300, Plovdiv (Bugarska) oko 4.000, a Jerusalim tek nekih 2.800 godina prije Hrista.

Prvi gradovi na našim prostorima nijesu toliko stari. Nastali su mnogo kasnije, uglavnom par vjekova prije Hrista. Bila su to „… urbana jezgra crnogorskih ilirskih ubježišta – gradova s utvrđenjima i podgrađima, s jedne, i nekropole – grobišta s grobnim prilozima s druge strane.“ Najstarija naselja i gradovi su uvijek nastajali blizu vode pa su i prvi gradovi na području Crne Gore nastali na primorju i priobalnom dijelu Skadarskog jezera.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja, ostataka gradova i ostataka materijalne kulture, sa sigurnošću se može zaključiti da su Risan (Rison), Budva (Butua), Ulcinj (Olcinium), Medun (Meteon) i Samobor (eventualno Burzumona) najstariji gradovi, odnosno glavna utvrđenja ilirskog naroda u Crnoj Gori. Kada je koji od ovih gradova tačno nastao ne može se sa sigurnošću reći. Međutim, ako se napravi uporedna analiza izbora lokacije, tehnike građenja, namjene prostora, urbanizacije i sličnih parametara, sa visokim stepenom sigurnosti može da se zaključi da pripadaju istoj – Ilirskoj epohi.

Sa novim gospodarima nastajali su i novi gradovi. Tako je nastala Doclea, pa Minicipijum, Anderba, Antivari… pa redom – do gradova koji i sada postoje na području Crne Gore. Da bih izbjegao zamku bavljenja istorijom, jer to nije predmet ove priče, osvrnuću se samo na to kako su nastajali crnogorski gradovi. Ovo nije ni udžbenik geografije pa će biti riječi samo o nekim gradovima, uz rizik da mi zamjere žitelji onih koje preskočim. No, imajući u vidu da skoro polovina Crne Gore živi na području
Podgorice, sa tendencijom da se u nju useli i ona druga polovina, računam da ako predstavim Podgoricu niko neće biti zaobiđen. Pokušaću da kroz priču o nastanku gradova, pored opštih podataka ispričam i poneku posebnost, nešto što znaju samo rijetki. Dosta toga će biti ispričano u ovom, ponešto i ponovljeno u drugim poglavljima kroz priču o građenju pojedinih objekata i priču o graditeljima. Kad se mozaik sklopi, nadam se da će slika o gradovima biti potpunija.

 (Nastaviće se)

Komentari

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Na proljeće 2008. Vijesti su zajedno sa MDIF-om (MDLF je postao investicioni fond i riječ loan-zajam u nazivu zamijenio sa investment-investicija) pokrenule televizijski program za Podgoricu. Trebalo nam je godinu i po da uz podršku EU i SAD „ubijedimo” vlast da nam da frekvenciju za emitovanje izvan Podgorice. U međuvremenu, akumulirali su se veliki gubici, jer je televizija bila pripremljena, i brojem novinara i opremom, za veće tržište od grada Podgorice.

Početkom ljeta 2008. izvršili smo promjene u Monitoru. Milku Tadić smo imenovali za novog izvršnog direktora. Esad je produžio da bude glavni urednik. Ja sam zadržao zaduženje predsjednika odbora direktora, što je malo angažovanje u kompaniji kakva je Monitor. Narednih desetak godina Milka i Esad su održali Monitor u teškim finansijskim uslovima. Pomagala im je Milena Perović iz mlađe generacije, koju su pripremali za budućeg rukovodioca. Nakon što je Milka 2017. otišla da formira Centar za istraživačko novinarstvo, Milenu smo 2018, izabrali za direktoricu lista.

Početkom 2009. Nikola Koprivica mi je saopštio da želi da svoj udio u Anteni M proda Srećku Radonjiću, odnosno Darku Šukoviću. Po statutu, ja sam imao pravo preče kupovine, pa je bila potrebna moja saglasnost. Poučen Draškovim slučajem u Monitoru, nije mi bilo milo da Darko ima većinski paket. Razmišljao sam da li da kupim Nikoline udjele. Srećko me ubjeđivao da treba da dam saglasnost, jer sam drugima, navodno manje zaslužnim od Darka, omogućio da imaju vlasništvo u medijima. Budući da sam prema Srećku, ratnom drugu iz ustaničkih dana, imao vrlo prijateljska osjećanja, učinio sam mu na volju. Dokumenat kojim Darko postaje većinski vlasnik u radiju potpisao sam jednog ponedjeljka, na haubi automobila, na univerzitetskom parkingu. U sljedeći ponedjeljak vraćao sam se kući autom. Radio je, po navici, bio podešen na 87.6 MHZ. Čuo sam Darka kako „gine” u odbrani režima od kritičara. Ta „odbrana” traje do današnjeg dana. Jednom, džogirajući po Gorici, svratio sam u Antenu M. Posavjetovao sam očinski Darku da sačuva sebe kao novinara, jer jednom mora doći do demokratskih promjena u Crnoj Gori. Odgovorio mi je: „Profesore, izabrali ste pogrešnu stranu i to ćete morati da platite“. Kasnije, kada je sa vrhovnom državnom tužiteljkom Rankom Čarapić u svojim emisijama vršio pritisak na pravosuđe da uzme u obzir da su kriminalne radnje Milke&Bose i Miška&Željka po rangu odmah iza Šarićevog šverca kokaina, shvatio sam da je Darko (kad smo posljednji put razgovarali) već bio u središtu organizacije koja je pripremala moju „likvidaciju”.

Tokom vremena uvidio sam da je Srećko Radonjić postao moj „angažovani” prijatelj. Vjerujem da je to činio na način za koji je mislio da minimizira neprijateljstvo prema meni. Preuzimanje radija u korist režima svjesno je izveo. Kad je to postalo jasno, prijateljstvo više nije moglo da se održi.

Kad mu je propao pokušaj da preko Subotića i Hombaha preuzme Vijesti, Đukanović je koristio crnogorsku diplomatiju za napad na međunarodni ugled lista i osnivača. Prilikom jedne Željkove i moje posjete Ministarstvu spoljnih poslova u Berlinu, šef deska za Balkan dr Rajhel me pitao da li koristim medije da srušim Đukanovića i ja uzmem vlast u Crnoj Gori. Đukanović je sa istim sadržajem tražio zaštitu i od Soroša, budući da je Soroš bio jedan od vlasnika fondacije MDLF. Kad su mu ljudi iz MDLF-a rekli da Vijesti spadaju u jedan od nekoliko najuspješnijih medija od više desetina onih koje kreditiraju na raznim kontinentima, Soroš je tražio da
se osnuje međunarodna komisija koja će ispitati da li ja zloupotrebljavam Vijesti i Monitor zbog političkih ambicija. Četiri pravna stručnjaka za medijske poslove iz SAD, Kanade, Švedske i Južne Afrike, došla su u Crnu Goru da ispitaju moj „slučaj”. Na kraju svoje misije, sreli su se i sa mnom. Pitali su me zašto se ne bavim partijskom politikom, jer bi bilo korisno da zemlja u tranziciji ima političara s kredibilitetom koji ja uživam. Odgovorio sam da je na Balkanu najkraći način da izgubiš kredibilitet da uzmeš da se baviš partijskom politikom. Kao potvrdu da je to stara balkanska karakteristika, podsjetio sam na Sokratove riječi u Odbrani: „Onaj koji se istinski bori za pravdu, ulaska u partije mora se odreći“. Nijedna fondacija ili strani partner nije prestao da sarađuje sa Monitorom i Vijestima.

Nakon neuspjeha akcije s diplomatijom, otpočela je organizovana hajka na „Miška i Željka” i moju porodicu, prožeta fizičkim napadima na novinare Vijesti i uništavnjem imovine kompanije. Najprije je glavni urednik Pobjede Srđan Kusovac 2010. godine napisao feljton od 43 nastavka u Pobjedi, pod naslovom: „Kako je u Crnoj Gori nastala medijska imperija”, sa puno laži i falsifikata. Zatim su on i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podnijeli tužilaštvu krivičnu prijavu protiv moje sestre; učinila je navodno zloupotrebu, kad je CKB dvije i po godine ranije dala kredite osnivačima Vijesti, pomoću kojih smo spriječili Đukanovića i Subotića da preuzmu list. Režim je organizovao i medijski štab koji su činila bivša Monitorova pera: Draško Đuranović, Milorad Popović, Darko Šuković, Andrej Nikolaidis, Šeki Radončić, Marko Vešović, Milenko Perović i poznati beogradski stručnjak za medijsko spinovanje Beba Popović, koji je služio svaku vlast od Miloševića do Vučića i Đukanovića. Narednih šest i po godina „Miško i Željko” i „Milka i Bose” bili su predmet klevete pro Đukanovićevih medija: Pobjede, RTCG, Dnevnih novina, Antene M, Pinka, Informera, …, u više hiljada priloga. U Pinkovoj emisiji Minut dva po 12–16 puta dnevno. Jedan sestrić Milovana Đilasa rekao je da tako brutalna nije bila ni hajka na Đilasovu porodicu.

Šeki Radončić je ranije dobio nekoliko novinarskih nagrada za istraživanje o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica – muslimana 1991. godine. Inspektor MUP-a Slobodan Pejović mu je svjedočio da je akcijom upravljano iz Vlade Crne Gore. Kasnije je Šeki promijenio vizuru i inspektora Pejovića proglasio za glavnog krivca, da bi odbranio Đukanovića, koji je bio predsjednik vlade u to vrijeme. (I neizbježno odgovoran po liniji komandne odgovornosti za taj ratni zločin.) Monitor i Vijesti nijesu prihvatili žrtvovanje Pejovića radi odbrane Đukanovića. Hajka na mene i Željka proširena je 2012. i 2013. na istaknute autore Monitora i Vijesti koji nijesu prihvatili Šekijeve falsifikate o Pejoviću. Marko Vešović i Šeki objavili su knjigu Miško Kesedžija i njegove bize (2012). Mojim bizama nazvali su vodeće kritički orijentisane intelektualce našeg vremena: Balšu Brkovića, Šerba Rastodera, Milana Popovića, Milku Tadić, Milenu Perović, Esada Kočana, Željka Ivanovića. Mizogeni seksistički jezik upotrijebljen prema Milki i Mileni nije upamćen u istoriji patrijarhalne Crne Gore. Vešović je u knjizi napisao da ga je Šeki snabdijevao „informacijama”, a on sastavljao tekst. Imao je veliko iskustvo u blaćenju ljudi. Svojevremeno je po (plaćenoj) narudžbi napisao knjigu o akademiku SANU Miomiru Vukobratoviću, jednom od pionira humanoidne robotike, kojem je nekoliko inostranih univerziteta, među kojima i Moskovski univerzitet M. V. Lomonosov, dodijelio počasni doktorat, u znak priznanja za doprinos u poboljšanju života ljudi. O bosanskom akademiku Muhamedu (Tunju) Filipoviću (koji se bavio filozofijom i bosanskim i bošnjačkim nacionalnim pitanjem) i njegovom sinu Nenadu napisao je četiri knjige. Sve ove knjige, kao i knjiga o nama su zbirke lažljivih priča prožetih folklornim doskočicama, koje su iskazane prljavim jezikom. Vešović je nekad bio član Liberalnog saveza, čime je stekao popularnost u Crnoj Gori. Draško je to iskoristio i svojevremeno ga bio angažovao da u Monitoru piše protiv Slavka Perovića i LS. Bio sam i protiv toga što je Esad dopustio da Vešović neko vrijeme vodi polemiku sa Jevremom Brkovićem. Obojica prljavim jezikom, prvi u Monitoru, drugi u Crnogorskom književnom listu.

Drugu knjigu pod naslovom Anatomija jedne hajke (2013) pisao je samo Šeki, koristeći vještinu koju je naučio od Vešovića. Pošto je svjesno lagao, mene je uključivao u priču tako što je izmišljao konstrukcije po kojima sam ja autorima govorio šta treba da napišu. Novinare i druge autore nazivao je Perovićevim: bizama, poltronima, prodavcima laži i sl. Napao je na ovaj način na desetine autora koji nijesu odobrili njegovu metamorfozu. Šeki je i ranije pokazivao sklonost da se krivotvorenjem sveti. Kad su novinari „zaratili” oko vlasništva u Vijestima, lagao je da je bio registrovani osnivač Vijesti. Da mi se osveti što sam dokumentima potvrdio da izmišlja, počeo je da priča novu verziju o našem susretu sa šefom tajne službe Vukašinom Marašem. Trideset prvog decembra 2007. pisao sam mu: „Nema ni mjesec dana kako si rekao u sarajevskom tisku da si od mene primio svoje novinarsko načelo: istinu i samo istinu, ali nemoj nikada da ubiješ (perom), čak ni svoje neprijatelje. Sad se … ne držiš tog načela. … Kad je Rajo Vulikić došao da mi prenese molbu da se sretnem sa Marašem u vezi sa člankom koji ti pišeš, ja nijesam prihvatio sastanak u četiri oka, već došao kod tebe i urednika… Tako je došlo do mog i tvog susreta s njim. … Sad ti za trenutne potrebe …”. Odgovorio mi je: „Čuvao sam ti obraz koliko i ti meni. Takav sam, šta ću.” U knjigama 2012-2013 nije samo prepravljao stvarne događaje, već je izmišljao. Da bi stvorio utisak da o meni svjedoči na osnovu bliskih odnosa, napisao je da sam svog psa Artura zvao Arči, dok smo ga mi zvali Artuš(k)a (rusizam); da sam Vukašina Maraša oslovljavao intimno sa Vuče, dok ja nikad u životu nijesam s Marašem sjedio u istoj prostoriji, osim tada sa Šekijem, i oslovio ga sa vi ili vi komšija. Izmislio je da smo zajedno putovali u Makedoniju i Sloveniju i pripisao mi na desetine stvari koje nijesam ni rekao ni učinio.

(Nastaviće se)

Komentari