Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Pošto je moja biografija do osnivanja Monitora dominantno vezana za matematiku i osnivanje PMF-a i Univerziteta, Šeki i Vešović su krivotvorenje proširili i na moju porodicu. Šeki je rekao jednom članu redakcije koji s njim nije prekinuo odnose, da im je pomagao Milorad Popović, kome su bile dostupne policijske arhive. Tako se pojavila priča o mom ocu kome su pripisali elemente iz biografije njegovog starijeg rođaka. Da bi pojačali utisak da ja imam mnogo skrivenih grjehova, na niz mjesta obećali su da će napisati knjigu pod naslovom Grobnica za Miška Kesedžiju (Vešović), Grobnica za Don Mikelija (Šeki), kojom će me dokrajčiti.

O otporu crnogorskih intelektualaca Šekijevim falsifikatima informisali su i mediji izvan Crne Gore. Da bi i to predstavio kao proizvod Monitora i Vijesti, Šeki je taksativno pobrojao 28 medija na teritoriji bivše Jugoslavije za koje je rekao da ih kontroliše Miodrag Perović. Zanio se, pa me prikazao kao magnata neograničene medijske moći – napisao je da kontrolišem i Google, Fejsbook, You Tube i Tvitter. Rekao je da je Radio Slobodna Evropa moja ekspozitura i da se balkanska politika Vašingtona vodi po mojim instrukcijama. Šekijeve fantazije su me zabavljale. Jednog dana pitao sam uvijek dobro informisanog Ljubišu Mitrovića, zašto režim napade na Vijesti i Monitor usmjerava na mene, kad znaju da vi mlađi odavno imate važniju ulogu. Odgovorio mi je šaljivo: ,,Mi smo bez tebe kao i DPS bez Đukanovića”.

U izbornoj kampanji 2012. Đukanović me u svojim govorima pomenuo kao protivnika u gotovo svim crnogorskim opštinama. Na završnoj konvenciji u Tivtu četvrtog aprila 2012, rekao je da ukoliko u Crnoj Gori treba sprovesti hapšenja na kojima insistira EU, u zatvor treba da idu čelnici opozicije i jedan od vlasnika Vijesti profesor Miodrag Perović. Đukanović je od Kusovčevog feljtona u Pobjedi u proljeće 2010, pa do sredine 2013. svako malo javno lagao o raznim mojim ,,kriminalnim” radnjama (vlasnička prava u medijima, afera WAZ, krediti u CKB, zloupotreba medija za berzanske špekulacije, …), da bi pomogao tužiteljiki Ranki Čarapić da mene i moju sestru nekako uhapsi. Kao odgovori na te kleveta, nastali su moji tekstovi u Vijestima: Crnogorski Gadafi (2. 11. 2011) i Zvijer u klopci (1. 05. 2012), koje zainteresovani čitalac može naći na internetu. Izbornu Đukanovićevu izjavu pominjem jer ga je sa zahtjevom za moje hapšenje slijedio profesor etike na Univerzitetu u Novom Sadu Milenko Perović, koji je do maja 2011. bio kolumnista Monitora. Pošto režimski ,,intelektualci” bez akademskog obrazovanja Radončić, Nikolaidis i Popović nijesu uspjeli da proizvedu platformu za hapšenje, profesor univerziteta izvučen je kao pojačanje. U maju 2012. napisao je o meni nekoliko prljavih tekstova u Pobjedi. U članku Negativna dijalektika bavio se sa tri ,,važna aktera u novijoj crnogorskoj istoriji”, sa Đukanovićem i dva svoja prezimenjaka. Prvo je formulisao moju i Monitorovu zaslugu: ,,Pokretanjem jedinog crnogorskog neđeljnika dao je značajan doprinos strategiji crnogorskog nacionalnog samoosvještenja”. Zatim je formulisao moju izdaju: ,,'Medijski magnat’ independizma … danas prodaje potonje zalihe falsifikovane robe marke služenja velikosrpstvu u ambalaži crnogorstva!” U članku – Magnat i država, preuzeo je od Đukanovića i Šekija ,,dokaze” da sam kriminalac i mirne etičke savjesti izazvao državu da me uhapsi: ,,Ako nema političke volje da se pred zakonom odgovara …, onda tu nema države”. U Monitoru od 25. 05. 2012. izašao je moj članak Čuvari revolucije, u kojem sam pisao o fenomenu da independisti, koji su se borili za demokratsku Crnu Goru,  sad svim sredstvima brane diktaturu, koja je egzistencijalna prijetnja državi za koju su se izborili: ,,Na pitanje šta da se radi poslije 21. maja 2006, crnogorski independisti su masovno odgovorili – živjeti od zasluga. Po modelu po kojem su učesnici NOB-a postali Titovi profesionalni čuvari revolucije”. ,,Problem sa čuvarima revolucije, kako Titovim i Homeinijevim, tako i Đukanovićevim, je to što postaju kočničari progresa. Društvo u kojem ne postoje snage koje iniciraju promjene, urušava se. Stoga je konačni rezultat uspješnih čuvara revolucije – propast revolucije. Tako je bilo uvijek u istoriji kad revolucija nije uspjela da ostvari vrijednosti zbog kojih je pobijedila.” ,,Umjesto razvoja demokratije, u postreferendumskoj Crnoj Gori gradi se lična vlast i diktatura. I po ocjeni uglednog Foreign Affairs, Crna Gora je zaokružena kao mafijaška država u kojoj se državni interes ne razlikuje od interesa organizovanog kriminala. Vladajući režim je neuspješan u svim oblastima društvenog života i za posljednje sredstvo legitimiteta uzeo je nacionalizam”. ,,One independiste koji smatraju da su sloboda i pravda neodvojive i zalažu se da ideali pokreta za nezavisnost iz 1990-ih postanu stvarnost, proglasili su izdajnicima i otpadnicima. Ludilo poprima takve razmjere da je jedan profesor filozofije u dijaspori toliko oslijepio od nacionalizma da zahtijeva da se uhapsi profesor matematike koji je odbio da se učlani u čuvare revolucije”.

Bjesomučna hajka na Vijesti i Monitor se produžila i narednih godina. Bivši Monitorovci koji su prešli u režimske redove bili su najodaniji branitelji diktature. U oktobru 2015, u članku 25 godina Monitorovog mita o Sizifu, Monitor je ponovo opominjao: ,,Na dvadesetpetogodišnjicu Monitora, nijedno pitanje koje je stajalo pred Crnom Gorom 1990. nije trajno riješeno. Afera Snimak je otkrila da puč permanentno traje četvrt stoljeća. Realna ekonomija je uništena, BDP po glavi stanovnika je manji nego pred AB revoluciju, nezaposlenost i siromaštvo ugrožavaju društvenu koheziju. Kulturni identitet konvergira dvorskom turbofolku. Crnogorska nezavisnost postaje neodrživa kao i u doba kasnog kralja Nikole. Politička sloboda dolazi spolja, a ekonomska se nalazi izvan nje. Monteskije je znao da je mala republika neodrživa kao oligarhijska država. Znaju to i u susjedstvu i procjenjuju da Crna Gora ovakvu vlast ne može izdržati još dva njena mandata. NATO je ne može zaštiti od samouništenja”.

Režim nije htio da čuje. Urušio se 2020. Bez obzira što konzervativne snage imaju veliki uticaj na novu Vladu, pad Đukanovićevog režima bio je veliki civilizacijski iskorak Crne Gore. Prvi put u istoriji promijenila je vlast na izborima. Dogodilo se ono što se u istoriji rijetko događa: diktatura je srušena bez ikakvog nasilja.

Tokom posljednje decenije starog režima, Monitor se održavao uz velike finansijske poteškoće. Vlasnici koji nijesu bili u stanju da dotiraju list, ustupali su vlasništvo dobrovoljcima koji (u tom trenutku) jesu. A ovi, poslije izvjesnog vremena, novima. Od posljednje promjene, kao vlasnici se vode: Miodrag Perović, Vlado Nikaljević, Aleksandra Popović, Miro Perović, Željko Ivanović, Nikola Koćalo, Jelena Kažanegra i petnaestak novinara.

Očuvanje Monitora po svaku cijenu bila je i ostala Esadova preokupacija. Vjeruje da je postojanje Monitora i dalje važno za Crnu Goru, kao što je bilo prethodne tri decenije. Stoga njemu prepuštam završne riječi i predskazanje o budućnosti lista kojem je posvetio život.
Na dvadeset sedmu godišnjicu Monitora 2017. govorio je: ,,Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao”.

,,Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita”. ,,Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo”.

,,Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je iako mu je tek dvadeset sedam odavno stekao vječnost. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima”.

Za tridesetogodišnjicu, u oktobru 2020. dodao je: ,,Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove”. ,,Monitor se iznutra gasio samo onih nekoliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: Trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim.”

,,Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao po vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. … Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje
da se pamti”. ,,O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće”.

,,U fokus dolaze pobjednici”. ,,Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta. … Čućete nas još”.

Živi utemeljitelj bi volio da bude ovako kako Esad predviđa. Uvjeren sam da bi volio i Ćano, da je živ. Hoće li biti, zavisiće od toga da li smo samo izmaštali Monitor ili će živjeti u sjećanju budućih generacija.

(Kraj)

Komentari