Povežite se sa nama

Reagovanja

Kankaraš jeste jedina profesorica harfe u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Kankaraš jeste jedina profesorica harfe u Crnoj Gori
Sa Kankaraš se vidimo na sudu, mr Isidora Damjanović, Monitor broj 1625

 

Suprotno tvrdnjama iz prošlonedjeljnog  reagovanja mr Isidore Damjanović, direktorice Muzičkog centra Crne Gore (MCCG),   tekst Sviraj kako partija kaže ili nikako, objavljen u Monitoru u broju 1624,  nema za cilj narušavanje integriteta  te institucije i njenog menadžmenta. U prilog tome ide činjenica da je Muzički centar, kao druga strana, uredno kontaktiran za potrebe članka, u kom harfistkinja Milica Kankaraš iznosi svoje negativno iskustvo tokom saradnje sa tom institucijom, na šta  kao relevantna sagovornica sa plodnom karijerom,  ima pravo.

U reagovanju direktorice MCCG nema nijednog novog argumentovanog stava ili činjenice koja nije prethodno iznijeta u članku. U njenom reagovanju preovladavaju optužbe, pa i  uvrede na račun  sagovornice Monitora. U članku se ne osporavaju tvrdnje da Muzički centar Crne Gore ima unaprijed zakazane nastupe i koncertnu sezonu, što kroz čitavo reagovanje spočitava Damjanovićeva, dok  uporno ignoriše  odgovore na ključna  pitanja.

Naime, Monitor je pitao Muzički centar da informiše javnost koliko je gostujućih muzičara iz inostranstva predviđeno za koncertnu sezonu CSO 2021/22, i kolike troškove boravka u Crnoj Gori, u prosjeku, pokriva Muzički centar za jednog od njih. Osim toga, pitao je i zbog čega umjesto njih nijesu angažovani muzičari iz Crne Gore, koji, razumije se, imaju profesionalni kapacitet da jednako dobro odrade posao, a koji, osim honorara, ne bi iziskivali dodatne troškove? Kankaraševa je u članku ukazala na te nelogičnosti.

Umjesto konkretnih odgovora, Monitor je dobio dva diplomatska, od kojih jedan demantuje drugi. ,,Ove sezone MCCG-u je redukovan budžet, pa je i broj gostujućih muzičara sveden na minimum. Honorar, kako su u jednom od mejlova objasnili, zavisi od velikog broja faktora: pozicija u orkestru, broja termina i proba, kao i mjesta odakle muzičari koji im se pridružuju, dolaze. Već u drugom, sami sebe demantuju: ,,Troškovi učešća u projektu su isti za sve muzičare, bilo da su iz Crne Gore ili iz inostranstva”.

Takvi odgovori MC-a, s pravom produbljuju sumnju i idu u prilog tvrdnjama Kankaraševe – da Muzički centar dodatno troši veliki novac na gostujuće muzičare, iako u Crnoj Gori postoje oni koji imaju sve profesionalne preporuke za isti angažman. Ne pomaže u rasvjetljavanju istine ni reagovanje njegove poslovne direktorice.

Damjanovićeva, takođe, u reagovanju , neuspješno,  pokušava da diskredituje moje novinarske sposobnosti, kazavši da sam ,,kao i mnogi” obmanuta, iznijela netačnu tvrdnju da je Kankaraševa jedina profesorica harfe u Crnoj Gori. ,,U istoj klasi, kod iste profesorice Ljiljane Nestorovske, harfu je završila i crnogorska državljanka Branka Pajović”, kaže se u njenom reagovanju.

Damjanovićeva, valjda, razumije da postoji razlika između pojmova profesorica harfe i harfistkinja. Milica Kankaraš je, prema podacima Ministarstva prosvjete, jedina diplomirana harfistkinja koja je otvorila klasu harfe u Crnoj Gori. To znači da je jedina profesorica harfe u Crnoj Gori. Njena koleginica iz klase, harfistkinja Branka Pajović, do sada je bila angažovana kao nastavnica muzičkog obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi na Žabljaku. Njen razgovor s predstavnicima Muzičke škole Dara Čokorilo u Nikšiću, od prije par godina, da se otvori klasa harfe i da ona u prvo vrijeme donosi svoj instrument, nije tada naišao na interesovanje. Nadnaslov je, dakle, tačan. Baš kao i ostali podaci iz teksta.

Andrea JELIĆ

Komentari

Reagovanja

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

(Dezinformacije o Rusiji, njenom rukovodstvu i oružanim snagama – Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori – Monitor 1664)

 

Poštovana gospoda iz ambasade Ruske Federacije poslala su još jedno kilometarsko saopštenje, bez potpisa, sa nizom kvalifikacija i optužbi na račun mojih tekstova u Monitoru. Da bih odgovorio na sve optužbe, trebao bih isto toliko prostora i više. Svi moji tekstovi su dostupni online i lako provjerljivi preko otvorenih izvora i u javnom domenu. Ovdje ću samo pomenuti tvrdnje cijenjenog veleposlanstva da je Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine „politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu“. Tekst se može pročitati online na engleskom, ruskom, ukrajinskom i francuskom i svako može vidjeti na šta su se obavezale zemlje potpisnice, kojima su se kasnije pridružile Francuska i Kina u donekle blažoj formi.

S obzirom na to da je Ambasada u oba saopštenja udijelila komplimente Monitoru, malo je vjerovatno da osoblje ne zna da je Monitor nezavisan i kritički nedjeljnik još od svoga osnivanja početkom 90-ih i da ne slijedi državnu politiku i propagandu, pogotovo kada se ljudski životi uništavaju. Zbog toga su i Monitor i moja malenkost imali velikih problema u prošlosti. Mi nismo, za razliku od poštovane gospode, državni službenici i nismo obavezni braniti bilo koju vladu na planeti, ni sviju. Pogotovu ne, kada vrši agresiju na drugu državu.

Kada se Crna Gora kao satelit Srbije i predvođena sadašnjim predsjednikom pridružila agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. godine u Monitoru je jednako kritikovano crnogorsko rukovodstvo kao i sada rusko. Kritika režima, pogotovo kad se radi o njihovim javnim izlivima mržnje prema Hrvatima, Ukrajincima, Jevrejima… nikako ne znači neprijateljstvo prema Crnoj Gori, Rusiji ili bilo kome. Naprotiv, oni koji vole Rusiju i cijene njene izvanredne kvalitete i pozitivne doprinose čovječanstvu imaju pravo i obavezu kroz činjenice dovesti u pitanje sadašnju politiku Kremlja i njihovu tzv. specijalnu vojnu operaciju. Tim prije što različite kremaljske administracije imaju potpuno drugačiju sliku o događajima iz prošlosti.  Isplivala je istina o groznim događajima iz doba Lenjina, Staljina, Brežnjeva i drugih. Sami istorijski obrazac iz vremena komunizma i kasnijeg nacionalističkog jednoumlja u kome smo mi u Crnoj Gori živjeli i sa kojim se još borimo, nam daje za pravo da sumnjamo u zvanično servirane verzije sličnih režima.

U regovanju se navodi da se nikad nisam zvanično obratio ambasadi radi njihovih komentara i tumačenja događaja Ukrajini, sa ove distance. U svojim tekstovima sam redovno prenosio zvanične stavove Rusije i njenih najviših funkcionera u vezi  agresije na Ukrajinu jer smatram da je važno prenijeti ruski stav. Stoga sumnjam da je ruska strana ostala uskraćena za njenu verziju događaja. Isto tako u Monitoru sam, radi istine i korektnosti, nekoliko puta naglašavao ključnu vanjskopolitičku ulogu Rusije u obnovi crnogorske državnosti 2006. i kritički ukazivao na farsične detalje navodnog državnog udara 2016. godine. Ako ambasada želi pojasniti neke stavove oko rata i sankcija ili bilo čega, naravno da stojim na raspolaganju uz uvjeravanja da će biti tačno preneseni.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

DEZINFORMACIJE O RUSIJI, NJENOM RUKOVODSTVU I ORUŽANIM SNAGAMA

Objavljeno prije

na

Objavio:

DEZINFORMACIJE O RUSIJI, NJENOM RUKOVODSTVU I ORUŽANIM SNAGAMA
(Reagovanje ruske ambasade na tekstove našeg novinara Jova Martinovića u rubrici Horizonti)

Izaziva žaljenje što na stranicama nedjeljnika Monitor – cijenjenog crnogorskog izdanja, sa više nego tridesetogodišnjom tradicijom nastavljaju da se publikuju rusofobni sadržaji novinara J. Martinovića, koji šire dezinformacije i otvorenu laž prema Rusiji, njenom rukovodstvu i ruskim Oružanim snagama. „Stvaralaštvo” pomenutog novinara je pokušaj manipulacije crnogorskim javnim mnjenjem, najčešće uz korišćenje već zastarjelih preštampavanja lažnih informacija iz zapadnih i medija, koji su pod kontrolom režima u Kijevu, a koje je prethodno više puta detaljno opovrgnula ruska strana. Budući da se J. Martinović nijednom nije se obratio na adresu Ambasade radi zvaničnog tumačenja ili komentara, radi objektivnog informisanja crnogorske javnosti, prinuđeni smo da ponovo reagujemo na njegov opus.

Prevashodno se mora konstatovati da ovaj „ekspert” krajnje loše vlada činjenicama i da sasvim površno razumije tematiku kojom se bavi. Tako, ne opterećujući se poznavanjem posla, J. Martinović okrivljuje Rusiju za kršenje Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine. Autor pokušava da ovaj dokument pozicionira kao međunarodni sporazum, ili čak ugovor, ispod kojega su se, kako tvrdi J. Martinović, potpisale Rusija, Ukrajina, SAD, Velika Britanija, Francuska i Kina. Međutim, Francuska i Kina ovaj dokument nijesu potpisale. Budimpeštanski memorandum nije međunarodni dogovor, već politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu, što su javno priznali i američki diplomate. Bivši američki ambasador u Ukrajini, S. Pajfer, svojevremeno je skretao pažnju na to da je u engleskoj verziji teksta dokumenta korišćena riječ „assurances“, što znači „obećanje podrške“, ali ne i riječ „guranties“ (garancije).

Prema riječima J. Martinovića, ovaj dokument je potpisan kao „garancija“ suvereniteta i slobode Ukrajine“ nakon toga što se zemlja „odrekla svoga ogromnog nuklearnog arsenala u korist Rusije“. Prebrajajući cifre nuklearnog „nasljedstva“ dobijenog od Kijeva, poslije raspada Sovjetskog Saveza, autor, međutim, zaboravlja da precizira da su još 1992. godine Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Kazahstan i SAD potpisale dopunski sporazum uz Dogovor SNV-1 (eng. START-1), u kome su uslovljene obaveze Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine da se u najkraćem roku oslobode nuklearnih potencijala i da se ptridruže DNJAO (eng. NPT) u svojstvu država koje ne raspolažu nuklearnim naoružanjem. Aludirajući na tobožnje „žrtvovanje“ Kijeva zbog predaje nuklearnog naoružanja Rusiji, „vojni ekspert“ smatra da zbog nečeg ne treba precizirati, kako je javno priznao bivši predsjednik Ukrajine L.Kučma, da Ukrajina u principu nije imala mogućnost da čuva svoj nuklearni arsenal. Sistem upravljanja nuklearnim oružjem bivšeg SSSR se nalazio u Rusiji, dok je Kijevu on bio nedostupan. Pa i zapadni partneri su vršili pritisak na Kijev, odlično shvatajući kolika je prijetnja svijetu čuvanje u Ukrajini nulearnog naoružanja (uzgred u tom trenutku usmjerenog u pravcu NATO). Zapad se tada, uključujući i administraciju B. Klintona, odlučno zalagao za predaju čitavog nuklearnog potencijala Rusiji, shvatajući moguće posljedice nuklearnih ambicija Kijeva. Nažalost, kako se to vidi na primjeru posljednjih događaja u vezi sa nuklearkom u Zaporožju, to današnje rukovodstvo SAD ne razumije uvijek. Ali u slučaju da Oružane snage Ukrajine (VSU) nastave granatiranje elektrane, svijet može da se suoči sa najvećom nuklearnom katastrofom u istoriji, dok Crna Gora rizikuje da postane jedna od prvih žrtava zbog svog geografskog položaja. Da napomenemo da je ovih dana u Energodaru uhapšena grupa ukrajinskih diverzanata, koja je pripremala teroristički napad na Zaporošku atomsku centralu. A Kijev je 1. septembra pokušao da spriječi misiju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) na Zaporošku nuklearku.

Posljednjih godina je Ukrajina, uz prećutno odobrenje Zapada, otvoreno ucjenjivala Rusiju mogućnošću obnavljanja svoga nuklearnog statusa. Podsjećamo da je ovo direktno izjavio predsjednik Ukrajine V. Zelenski 19. februara 2022. godine na Minhenskoj konferenciji za bezbjednost. Od strane zapadnih partnera tim povodom nije uslijedila nikakva osuda. Šta više, nekoliko susjeda Ukrajine je kasnije, već u toku konflikta, podržavalo ideju davanja Kijevu nuklearnog oružja. Podsjetimo da su prije toga poneki od ukrajinskih političara pozivali da se protiv stanovnika Donbasa upotrebi nuklearno oružje.

Nije sasvim jasno u kom kontekstu J. Martinović pominje Dogovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu  između Ruske Federacije i Ukrajine iz 1997. godine (tzv. „Veliki dogovor“). Istina on ne pominje da je ukrajinska strana prekinula važenje ovoga dokumenta od aprila 2019. godine. Međutim, u ovom dogovoru, kao ni u Budimpeštanskom memorandumu Rusija nije preuzela nikakve obaveze da priznaje državne prevrate u Ukrajini i da prisiljava dijelove (sad već bivše) ove zemlje da ostaju u njenom sastavu protivu volje samog lokalnog stanovništva. Ni u jednom od ovih dokumenata nije napisano da Kijev može nekažnjeno vršiti genocid nad sopstvenim narodom, kako se to dogodilo u slučaju Donjecke i Luganske narodne republike tokom osam godina nakon državnog prevrata u Ukrajini, koji je izveden uz direktno učešće Zapada u februaru 2014. godine. Za sve ove godine, Zapad nije ispoljio saosjećanje prema patnjama hiljada stanovnika Donbasa. I u odnosu prema Rusiji nakon državnog prevrata u Kijevu u februaru 2014. godine ukrajinski režim je zauzeo direktno neprijateljsku liniju, više puta istupajući sa ekspanzionističkim izjavama na adresu naše zemlje, gazeći odredbe „Velikog dogovora“. Niz ukrajinskih političara uklj. na nivou ministra inostranih poslova i predsjednika Ukrajine, pozivao je na podjelu Rusije i pripajenje Ukrajini određenih ruskih teritorija.

U retrospektivi, kada je u Istanbulu već zaključena „crnomorska inicijativa“ (koju su potpisale Rusija, Turska i Ukrajina, uz posredstvo OUN) o bezbjednom transportu žita i prehrambenih proizvoda iz ukrajinskih luka, kada je u avgustu više od 100 brodova sa prehrambenim proizvodima isplovilo i uplovilo u ukrajinske luke humanitarnim koridorom preko Crnog mora, posebno smiješno djeluju osude na adresu Rusije, koje je J. Martinović ranije izricao, da Rusija provocira globalnu krizu hrane. Podsjećamo „eksperta“ da problemi u svjetskoj ekonomiji,  uključujući i tržište hrane i energetsku sferu nijesu počeli posljednjih šest mjeseci. Prema statistici OUN-a u februaru o.g. indeks cijena hrane u svijetu bio je za 50% veći nego u maju 2020. godine. Dakle, cijene prehrambenih proizvoda i energenata su počele da raste skoro dvije godine prije specijalne operacije u Ukrajini. Nezavisni eksperti primjećuju: uzroci rasta cijena prehrambenih proizvoda i energije su povezani sa pandemijom koronavirusa, nepovoljnim klimatskim uslovima, a takođe u značajnoj mjeri, sa propustima u finansijsko-ekonomskoj politici zemalja Zapada. A kasnije su se na te probleme nadovezale antiruske sankcije, koje su prekinule mogućnosti isporuke prehrambenih proizvoda i đubriva na svjetsko tržište. Teško je ne zapaziti da su osude upućene Rusiji da koristi glad kao oružje, usmjerene na diskreditaciju Rusije sa ciljem da se zauzme njeno mjesto na tržištima hrane. Uzgred, zasad suštinski dio izvoza u okvirima „crnomorske inicijative“ nije ukrajinsko žito za kojim imaju potrebu postradale zemlje Juga, o čijoj neophodnosti prehrane stalno tvrdio Zapad i izjavljivalo rukovodstvo OUN, već krmne kulture za ishranu stoke – kukuruz, soja koje se izvoze u dobrostojeće države – Holandiju, Irsku, Italiju, Republiku Koreju, Tursku, Grčku, Francusku i Kinu. I samo jedan brod se uputio prema Džibutiju.

Što se tiče naglog rasta cijena energije u svijetu do njega je dovela katastrofalna energetska politika Evropske unije, fanatično stavljanje na obnovljive izvore energije i trenutne isporuke prirodnog gasa, pri čemu su cijene energenata, kako je poznato, dostigle vrhunac još u trećem tromjesečju 2021. godine, što je u Crnoj Gori poznato ne po čuvenju, u kojoj se rekordni rast cijena električne energije krajnje negativno odrazio na proizvodnju Kombinata aluminijuma u Podgorici (KAP), gdje su mnogi radnici ostrali bez posla. Opet se sve to desilo mnogo prije početka specijalne vojne operacije Rusije na Ukrajinu.

Pisanja J. Martinovića nije prosto „lični stav“ i pozicija autora. Maniri takvoga rada su sasvim prepoznatljivi: preokrenuti odgovornost, okriviti druge za sopstvene greške, što je tipičan rukopis SAD. Istaći monstruozne optužbe protiv Rusije bez ubjedljivih argumenata, pa još i svaku informaciju, koja bi mogla da demantuje takve optužbe, učiniti „strogo povjerljivom“ što je tipično za Veliku Britaniju. Iz godine u godinu izvlačati iz džepa skrivene, odavno opovrgnute argumente, ne slušajući oponenta je tipično za Evropsku uniju. Po ugledu na sve ove „metodičare“ i radi J. Martinović.

Naprimjer, on je spekulisao povodom uticaja antiruskih sankcija na proizvodnju visoko preciznog naoružanja u Rusiji. Sasvim u duhu šefa diplomatije EU Ž. Borela, koji voli da pokaže nostalgiju u vezi sa tim koliko Rusija zavisi od zapadnih tehnologija. Istina, oba ne primjećuju da poslije prvih antiruskih sankcija Evropske unije Rusiji 2014. godine, u Rusiji se odvijaju planske aktivnosti na odricanju od stranih dijelova za kompletiranje, uključujući tu i proizvodnju naoružanja. I to uspješno. „Ekspert“ ne bi smio da zaboravlja da je naša zemlja priznata kao lider u potencijalu vojnih priprema. Pri tom, kako je s pravom primijetio Ministar odbrane Rusije S. Šojgu, specijalna vojna operacija je razbila mit o „superoružju“, koje Zapad isporučuje Ukrajini i koje je u stanju da korjenito promijeni situaciju na frontu. Svo to oružje u ratu je gubitnik u odnosu na rusko.

Namećući čitaocima svoje izmišljotine o situaciji u Oružanim snagama Rusije teško da će J. Martinović crnogorskom čitaocu saopštiti istinito stanje stvari u ukrajinskoj vojsci, gdje utjeruju prestupnike, koji odbijaju da služe kaznu, dok istovremeno građani Ukrajine od mobilizacije masovno bježe u Rusiju. Mislimo da će lokalnoj javnosti biti interesantno da sazna da je Ministarstvo inostranih poslova Ukrajine obavezalo svoje ambasade da sprovedu u inostranstvu mobilizaciju ukrajinskih građana radi angažovanja u ratnim dejstvima na području zemlje. Radi se o stručnjacima iz oblasti vojne avijacije, a takođe i o licima koja imaju iskustva u rukovanju teškom artiljerijom i raketnim naoružanjem. Ukrajinskim diplomatama je naloženo da sprovedu revizju lica, koja se nalaze na njihovom konzularnom spisku, da naprave interakciju sa lokalnim migracionim organima u cilju prijavljivanja neregistrovanih Ukrajinaca diplomatskim predstavništvima pa čak da privremeno obustave pružanje konzularnih usluga ovoj kategoriji lica kako bi se isprovocirao njihov povratak u domovinu pod izgovorom dobijanja dokumenata. A tamo će se već ukrajinski građani prinudno ili ucjenom upućivati u zonu ratnih dejstava. Radi jasnoće slike o situaciji unutar VSU, preporučujemo J. Martinoviću da se upozna sa otkrićima inostranih plaćenika, koja je nedavno objavio njemački „Špigl“: o zloupotrebama vlasti i neprofesionalizmu  ukrajinskog komandovanja, o tome kako ukrajinski vojnici trguju oružjem te se bave redovnom pljačkom itd.

Ali, teško da će „ekspert“ o tome pisati. Zato je u svojoj publikaciji u Monitoru, od 26. avgusta. J. Martinović, po neprincipijelnosti i niskosti prevazišao samog sebe. Faktički tragičnu smrt ruske novinarke D. Dugine od ruke ukrajinskih specijalnih službi autor gradi na tom izvoru, da je njen otac, ruski filozof A. Dugin, sam sebi nabacio nevolju. To već nije čak ni pokušaj manipulacije javnim mnjenjem, to je izrugivanje nad tuđom sudbinom.

Na čast crnogorskog novinarstva, za razliku od J. Martinovića, rukovodstvo Udruženja novinara Crne Gore izrazilo je saučešće povodom ubistva D. Dugine te je iskazalo poštovanje upaljenom svijećom ispred Ambasade Rusije u Podgorici.

U to vrijeme J. Martinović se skoncentrisao na apsurdne verzije, trudeći se očigledno da zaštiti ukrajinske specijalne službe. Ipak, nezavisno od toga da li se to sviđa gospodinu J. Martinoviću ili ne, kao i onima koji plaćaju njegove tekstove, ubistvo D. Dugine je operativno rasvijetljeno, otkriveni su neposredni izvršioci – N. Vovk i njen saučesnik, diverzant B. Ciganjenko. Da je N. Vovk radila za VSU potvrđuju njeni rođaci. Što se tiče drugih apsurdnih osuda autora na adresu Rusije i njenog rukovodstva, onda ako autora zaista interesuje predmet A. Litvinenka – neka pita vlasti Velike Britanije, zašto su učinili tajnom istragu u vezi sa njim. Dok pomenute odluke Evropskog suda za ljudska prava iz septembra 2021. godine odmah su pokrenule niz pitanja ne samo u pogledu zaključaka ovog međunarodnog tijela, već i sa tačke gledišta procedure i pristupa Suda. Faktički Evropski sud za ljudska prava želio je da odigra političku ulogu i da doda svoj doprinos u kultivisanu atmosferu rusofobije u nizu zapadnih zemalja.

I eto, upravo ovakvu atmosferu mržnje prema svemu ruskom J. Martinović pokušava da nametne crnogorskoj javnosti. U opticaju je i tiražiranje pećinske rusofobije pribaltičkih nacionalista koji su nakon ulaska u Evropsku uniju godinama nametali „staroj“ Evropi osjećaj krivice pred njima kao „žrtvama komunizma“ samo da bi prestali da ih osuđuju zbog rehabilitacije kolaboracionista. Autor samo što ne pozdravlja uklanjanje spomenika oslobodiocima od fašizma u Pribaltiku i Poljskoj. Nalazimo za shodno da upozorimo – pozdravljajući uklanjanje sovjetskih spomenika nećete primijetiti kako i u vašoj zemlji ima onih koji žele da uklanjaju vojničke spomenike i da prekrajaju istoriju Drugog svjetskog rata na Balkanu.

Uz to J. Martinović, naravno, i ne pominje spomenike Banderi, Šuheviču i ostalim ukrajinskim nacionalistima, koji su sarađivali sa fašističkim okupatorima u vrijeme Drugog svjetskog rata. U međuvremenu u Ukrajini nazivaju ulice imenima tih kolaboracionista a njihovi rođendani se slave kao nacionalni praznici ove zemlje. Uzgred, zapadni mediji ove činjenice prikrivaju. Tako, na primjer, bivši  saradnik Bijele kuće u administraciji Ronalda Regana Pol Krejg Roberts, primjećuje da građani SAD pojma nemaju da je Zapadna Ukrajina ratovala protiv njihove zemlje na strani Hitlera, i to neće ni saznati iz svojih medija. Interesantno je da li zapadni političari znaju da parola koju su prihvatili „slava Ukrajini, herojima slava“ je parola ukrajinskih kolaboracionista? Uzgred, simboliku kolaboracionističke Ukrajinske ustaničke armije su nosili u rukama i neki učesnici marša u Podgorici, koji je organizovala ukrajinska ambasada. Interesantno je kako se osjećaju američki i diplomate Evropske unije, koji šetaju u gomili uporedo sa takvim simbolima?

U Vašingtonu, gdje današnjem ukrajinskom rukovodstvu stvaraju herojski lik, očigledno se plaše prenošenja publiciteta činjenica, koje mogu da rasvijetle istinsku suštinu kijevskog režima, a takođe i nečovječka postupanja ukrajinskih vojnih lica, uključujući i ona iz puka „Azov“. Zato su SAD toliko nezadovoljne zbog predstojećeg suđenja u Mariupolju ukrajinskim ratnim zločincima.

Međutim, J. Martinović ovo neće prenijeti crnogorskoj javnosti, umjesto toga on rukovodstvu Rusije pripisuje mitološku želju za obnovom SSSR-a i upućuje divljački poziv na davanje otpora Rusiji, kao što je nekada dat Hitleru. Uistinu, kako je nedavno primijetio stalni predstavnik Rusije u OUN, V. Nebenzja, niko i nikada još poslije gebelsovske propagande nije se suočio sa takvim nivoom falsifikata i podmetanja, koja sada prenose u medijima stručnjaci sa Zapada i Ukrajine za psihološke operacije. Eto u takvu razgolićenu propagandističku kampaju pokušava da se upiše i J. Martinović, mada neumjesno, trapavo i bez posjedovanja ekspertskih znanja. Nadamo se da će njegove napore ocijeniti samo crnogorsko društvo, u kome se rusofobija koju nameće Zapad, na sreću, ne prima.

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori
(Odgovor našeg novinara u narednom broju)

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

(Rusofobski modeli, Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori , Monitor, br. 1647)

 

Kao prvo, želim se zahvaliti Ambasadi Ruske Federacije na komplimentu, pogotovo ako je iskren, koji su dali Monitoru iako list nikada nije odslikavao jednoobraznost i matricu na koju su navikli (neo)komunistički i autokratski režimi uključujući i domaću nomenklaturu koja je na sceni preko 30 godina. Sa druge strane odbacujem optužbe za rusofobiju osim ako poštovana gospoda ne smatraju da je kritika kremaljskog režima istovremeno napad na čitavu rusku državu i narod, sa čime se duboko ne slažem.

Kao državni službenici Ministarstva inostranih poslova i vlade Ruske Federacije osoblje Ambasade ima legitimno pravo (i obavezu) da zastupa i brani zvanične stavove istih. Ti stavovi su redovno prenošeni u mojim tekstovima. Međutim, pravo je svakog građanina, a posebno nekog ko se bavi novinarskim pisanjem da sumnja u date informacije i sagleda određene događaje sa više strana i izvora. Tim više sto smo mi u bivšoj Jugoslaviji prošli sličnu agoniju ratova, sankcija i propagande čija matrica neodoljivo podsjeća na sadašnju situaciju. Ukrajina, kako reče poglavar ruske crkve u Ukrajini (UPC-MP) njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Onufrije, „prolazi kroz tešku golgotu izazvanu napadom na našu zemlju od strane trupa Ruske Federacije“ u kojoj „je poginuo veliki broj civila, uključujući starce, žene i djecu; uništena je humanitarna infrastruktura – bolnice, porodilišta, škole, sirotišta; a preživjeli su primorani da napušte svoje domove“. Prije toga je Rusija mjesecima uvjeravala cijeli svijet da nema namjeru napasti Ukrajinu i zapadne navode o predstojećoj invaziji nazivala histerijom.

Kada bih odgovarao na sve optužbe u dugačkom saopštenju Ambasade trebalo bi puno prostora i vremena kako bi se ušlo u istorijske i svake druge činjenice. Stoga se želim ograničiti na suštinske stvari koje su, po mom skromnom sudu, opšteprihvaćene čak i u Rusiji.

Naime, zvanična istina je u Rusiji veoma fluidna stvar i najviše zavisi od trenutne postave u Kremlju koja artikulira i propagira istinu nezavisno od činjenica. Ono što je bila istina u Lenjinovoj Rusiji i Sovjetskom Savezu nije bila i istina u Staljinovo vrijeme. Svi znamo kakvi su bili narativi i „činjenice“ Staljinovog doba, i po pitanju Drugog svjetskog rata, savezništva sa Hitlerom, „narodnih neprijatelja i izdajnika“ koji su u Lenjinovom dobu bili „narodni heroji“, „ukrajinizacije“ i maltene bilo čega. Sa dolaskom Nikite Hruščova došla je nova zvanična istina koja je bila dijametralno suprotna po mnogim stvarima od Staljinove. Kasnije su Leonid Brežnjev, Juri Andopov i drugi pa do Mihaila Gorbačova, Borisa Jeljcina i sadašnjeg Vladimira Putina zastupali stavove i istine koje su nekad bile oštro suprotstavljene prethodnicima i koje isti nisu smjeli javno iznositi ili kritizirati dok su prethodnici bili na vlasti i dok oni nisu čvrsto sjeli na kremaljski prijesto. Stoga nije nemoguće za očekivati da će neko ko bude naslijedio sadašnjeg vladara jednog dana opet otvoriti arhive kao Hruščov ili Jeljcin i iznijeti stvari koje su potpuno suprotne sadašnjem kremaljskom narativu o „specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini“ i onda bi javnost u Rusiji ponovo čula nove-stare-buduće zvanične verzije događaja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo