Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, nije pitanje za naučnike i filozofe već za pjesnike

Za čim žalimo kad čovjek umre? Nije to pitanje ni za naučnike, ni za filozofe. Ne znaju oni odgovor na to pitanje. Ne znaju čak ni kako da postave pitanje. Naučnici smatraju da je već samo ovo pitanje pogrešno postavljeno. Umjesto „za čim”, oni bi ptiali „za kim” žalimo? Majka za djetetom, žena za mužem, prijatelj za prijateljem! Kada to znaš, znaš i odgovor. Ispada da za onog ko žali nekog umrlog, tu i nema nikakvog pitanja. Svako ko žali, zna za kim žali. Filozofi su ovom pitanju prišli opreznije. Stvarno, šta je to za čim žalimo kad neko umre? To može biti samo nešto što nam je neko dao, nešto što je nama značilo, što nam je bilo milo, a što više nikada nećemo imati, jer je taj neko – umro!  Dobro su počeli, ali su, poslije prvog ispravnog koraka, načinili grešku. Tipično za filozofe, počeli su tražiti zajedničku osnovu tuge, princip na kom se tuga zasniva, pa su u tom traganju za kategorijama, nagađanju o hipotezama i postulatima sasvim zabasali!

Dva tipična, reprezentativna primjera filozofa koji su filozofski prišli pitanju smrti, dovoljno će potvrditi ovaj zaključak. Prvi je njemački filozof Martin Hajdeger. Ne ulazeći u detalje njegove ozloglašeno komplikovane koncepcije, kod Hajdegera je problem smrti postavljen kao odnos dvije filozofske, polarno suprotstavljene kategorije, bića i ne-bića (bitka i ne-bitka), dodatno toliko zapetljane kroz pojam smrti kao nenamirenog duga, da ostaje nejasno ima li se uopšte za nečim žaliti ili se treba radovati kad neko umre i tako namiri svoj dug!? U knjizi Čovjek i smrt, francuski filozof Edgar Moren je smrt definisao kao gubitak individualnosti. Iz ovoga logično slijedi i njegov zaključak da „…nečija smrt izaziva žalost u nama samo ukoliko smo tu ličnost za života cijenili zbog njene individualnosti; što je ta individualnost nama više značila, što je bila više ‘jedinstvena’, utoliko je tuga zbog tog gubitka veća”. Da bi ovu tvrdnju, jasnu i djeci, dodatno (i sasvim nepotrebno) učinio još ubjedljivijom, E. Moren zaključuje: „Smrt neke filmske zvijezde, biciklističkog asa, šefa države ili susjeda sa istog sprata, ljudi doživljavaju mnogo dublje, nego vijest da je deset hiljada Indusa izgubilo život u jednoj poplavi.”

Ovaj primjer koji je toliko nesrećno formulisan da će biti mnogo bolje ako autora poštedimo analize, u osnovi samo ponavlja banalnu činjenicu da više žalimo smrt poznatih i bliskih, nego sasvim nepoznatih ljudi. Pri čemu, pitanje koje smo postavili na početku, i dalje ostaje bez odgovora. Razlog je očigledan. I Hajdeger i Moren, kao i gotovo svi filozofi, posmatraju smrt apstraktno: ili kao ontološki čin  prelaska iz bića u ne-biće; ili kao gubitak nekakve  apstraktne individualnosti, a ne kao smrt čovjeka. U oba slučaja imamo manje razloga za tugu nego dijete kojem se slomila najdraža igračka!

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, jeste pitanje za pjesnike! Jer tuga nema zajednički imenitelj, ni univerzalni princip. Italijanski dramaturg i pjesnik Luiđi Pirandelo (dodajmo: dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934. godine), prenosi priču o iznenadnoj i naizgled neobjašnjivoj smrti jednog mladog i zdravog čovjeka. Pripovjedač je zapazio da ovaj momak nekoliko dana uzastopno provodi sate i sate u sjeni jednog hrasta. Pokazalo se da je bio obuzet nicanjem jednog nježnog cvijeta. Po cijeli dan je provodio tu, pazeći da ga ne popase neka ovca iz stada koje je tu paslo svakog dana. Upravo onog dana kada se cvijet razvio u svojoj punoj ljepoti, jedna koketna dama je prišla momku nadnesenom nad cvijetom i ne primijetivši, zgazila pravo na njegov cvijet! Desetak dana kasnije momak je umro. Nije mogao preboliti tugu za onim cvijetom.

Znajte da je vaše srce livada u kojoj je niknuo po jedan cvijet podaren od svakog živog čovjeka. Kao što je svaki čovjek pojedinac, i tuga zbog njegove smrti je lični doživljaj, žal za cvijetom koji je u našem srcu niknuo iz ljubavi i prijateljstva, cvijet kavog nema nigdje na drugom mjestu. Cvijet koji više nikada neće niknuti, kada ga jednom ubere smrt.  Kad umre jedan čovjek – jedan cvijet svene, bude zgažen ili istrgnut iz našeg srca. Eto to je ono za čim žalimo kad neko umre! Svejedno da li je umrla filmska zvijezda, biciklistički as, šef države ili susjed sa istog sprata: sa svakim od njih ostane jedan cvijet manje u našem srcu. Kao što i vijest o smrti deset hiljada Indusa u jednoj poplavi istrgne iz srca svakog živog čovjeka deset hiljada cvjetova.

O prijatelju moj, zašto si mi ostavio srce bez tvog cvijeta koji si ti posadio!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

Neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama

Sreli smo se u stanu jednog mog prijatelja u Njujorku 1991. godine. I od tada se nismo rastajali. Iako smo se sreli samo još dva puta. Jednom na Struškim poetskim noćima, još jednom u Skopju kada je došao da me posjeti. Zašto nisam rekao: „Prvi put smo se sreli…“, zašto nisam ni ona dva druga susreta označio kao „drugi“ i „treći“? Zato što neke ljude poznajemo oduvijek. Susret s njima je grumen čistog zlata u mraku bespuća. Zablista pred našim očima i odmah shvatimo da je oduvijek bio tu i da će zauvijek blistati u nama. Taj sjaj prijateljstva produžio je svijetliti jednako snažno i kroz našu internet prepisku.

Tokom 2010. godine, pjesnik F.G. je u SAD objavio dvije zapažene zbirke poezije koje su brzo prevedene na francuski jezik i objavljene u najuglednijim izdavačkim kućama u Parizu. U jednoj od njih, našao je svoje mjesto moj kratki hommage njegovoj poeziji. Par mjeseci kasnije, neočekivano i nepredvidivo, kao što je zablistao, grumen zlata iščezao je. Sve poruke vraćale su se sa napomenom „fatal error“ („kobna greška“) u adresi! Ono što sam, nekoliko godina kasnije saznao preko zajedničkog prijatelja iz Njujorka, svelo se na priču da je pjesnik F.G. bez bilo kakvog objašnjenja izabrao potpunu anonimnost i da mu se izgubio svaki trag.

Do 11. decembra ove godine, kada mi je stiglo njegovo e-mail pismo.  Navodim jedan fragment u prevodu koji ni izbliza ne prenosi tamne dubine i vrtoglave visine njegovih misli, još manje jezičku raskošnost izvornog teksta:

„Za mene, kad god pišeš, u svemu što pišeš, sadržano je jezgro i opna cijelog ljudskog života, pa ćeš ih i u ovom pismu, prepoznati u mom životu. U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre. Ovo bi se svakom drugom moglo učiniti kao govor na jeziku ludaka. Svaka knjiga je putokaz i svjetionik koji me vodi kroz vremena u kojima sam zatočen i izgubljen na pučini. Jedan podmorski vulkan izranja i ja prilazim nečemu što izgleda kao ostrvo. Otkrivam da tu ima i drugih ljudi i tada i tamo mi se posreći da pronađem ružu niklu iz one iste grane na kojoj raste i moja komunikacija s tobom riječima ali bez riječi – ti si bio tamo istočno od Sunca i zapadno od Mjeseca gdje majka svih hramova čuje moj glas samo dok šapatom izgovaram tvoje ime, ono s kojim ti  ideš kroz ovaj život.“

Odmah sam odgovorio. Danas, petnaest dana kasnije, stiglo mi je još jedno pismo pjesnika F.G. iz kog navodim jedan fragment, sa istim nedostacima prevoda u odnosu na gotovo neprevodivo bogatstvo originala:

„Još jednom se osjećam kao brodolomnik na pučini. Predugo sam bio bez obale na vidiku. Bio sam sam na talasu koji se obrušava. Možda su me kaluđerice (ružičaste dame, sve do jedne) spasile neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski ili je to bio Beduin koji sanja ispod vrbe sa krošnjom od zelenih plamenova proljeća. A možda me je spasila zahvalnost za pjesme koje su ponovo eruptirale kroz moj život kao kroz permafrost (zamrznutu zemlju). Možda je to bio i uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.“

Izdvojio sam fragmente iz oba pisma pjesnika F.G. ovdje označene italikom:

U meni se tokovi svijesti raspliću u hiljadu jakih užadi i vezuju za  vitke jarbole brodova historije koji plove u visinama razrijeđenog zraka, razapetih jedara punih vatre…. govor na jeziku ludaka… zatočen i izgubljen na pučini… bez obale na vidiku… kaluđerice neprekidnim molitvama kojima me blagosiljaju (negdje) u Nebraski… pjesme koje su eruptirale kroz moj život kao kroz zamrznutu zemlju… uragan Želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom ljudske prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena.

Svaku njegovu riječ doživljavam kao svoju! Opisujući kroz šta je on prošao, opisao je ono kroz šta ja prolazim cijelog života i jedva se još  odupirem da sasvim prođem. Trenutak u kom je on prihvatio istinu da je njegov život uragan želje posijan čemerom ljudskih stradanja i tečnom slavom prolaznosti nasute u kalupe rastopljene lave vremena, psihijatri su dijagnosticirali kao potpuni nervni slom i trajno ga smjestili u azil sa časnim sestrama, negdje u Nebraski. Komunicirajući sve ove godine sa mnom  riječima ali bez riječi, preuzeo je na sebe teret prihvatanja te istine, kao još jedan dokaz da smo se oduvijek poznavali.   

Ferid MUHIĆ

Komentari

Beznadežno je jer su sva sredstva koja čovječanstvo ima na raspolaganju potpuno nemoćna da izmijene krajnji ishod. U velikim pretenzijama najvećih igrača koji misle da mogu kontrolisati i da kontrolišu situaciju, ima tako mnogo naivnog povjerenja u moć ljudskog znanja i posebno, u sopstvenu moć, da je čovjeku odmah jasno kako u ovoj i ovakvoj priči nema ništa ozbiljno

Šta mislim o situaciji, kod nas i u svijetu? – pitala me jedna TV kuća prije par dana. Odgovorio sam: ,,Beznadežno je ali nije ozbiljno!“

Beznadežno je jer su sva sredstva koja čovječanstvo ima na raspolaganju potpuno nemoćna da izmijene krajnji ishod. Od onih frenetično razularenih savjeta pretočenih u TV zapovijesti („Osmjeli se!, Osvježi se!, Kupite odmah, platite kasnije!, Igrajte loto!, Pokažite svoj!“)  o ludo-ispunjenom i bjesomučno aktivnom karpe-diemovskom životu, u kom se ne propušta ni najmanja prilika i grabi se svaka sekunda svakog dana, preko onih kalkulantsko opreznih jednačina koje se svode na savjet da je najsigurniji način odbrane od velikih razočarenja u životu, izbacivanje velikih želja iz života, do onih dubokoumnih  savjeta  da je život opravdan ako je proveden u borbi za prava drugih i odbranu sopstvenih prava.

Ali nisu samo riječi nemoćne. Realna i nepopravljiva nemoć konkretnih  sredstava, uključujući sve egzaktne nauke i svu savremenu tehnologiju  u njenoj uistinu fascinatnoj paleti elektronsko-kompjuterskih, više nego nevjerovatnih čuda koja pravi, još dramatičnije naglašava činjenicu beznadežnosti života, bez transcendentnog cilja!

O trajnoj i nepopravljivoj beznadežnosti situacije dovoljno jasno je rečeno u mitu o silenu (satiru) koji je na pitanje: ,,Šta je najbolje za ćovjeka?“, ispalio kao iz topa: ,,Da se nikada ne rodi!“, da bi na zamjerku da je riječ o čovjeku koji se već rodio, dodao: ,,Da što prije umre!“. Iako gromoglasan,  eho ova dva odgovora već odavno je zamukao a do nas više ne dopire ni njegova  najudaljenija jeka. I tu je pravi trenutak da objasnimo zašto situacija nije ozbiljna iako je beznadežna.

Zato što u velikim pretenzijama najvećih igrača koji misle da mogu kontrolisati i da kontrolišu situaciju, ima tako mnogo naivnog, izvornog, gotovo dječijeg povjerenja u moć ljudskog znanja i posebno, u sopstvenu moć, da je čovjeku odmah jasno kako u cijeloj ovoj i ovakvoj priči uistinu nema ništa ozbiljno!

Tako je sredinom 19. vijeka veliki vizionar društvenih promjena Ogist Kont, promovisao   samouvjereno i sa beskrajnim optimizmom postulat: ,,Znanjem do  predviđanja, predviđanjem do djelovanja“. (,,Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir“), kao ,,…definitivnu formulu sigurne budućnosti čovječanstva“. Na Svjetskom sajmu održanom 1900. godine u Parizu, prilikom svečanog otvaranja Ajfelove kule,  predsjednici vodećih svjetskih sila i dva kralja, održali su govore u kojima su naglasili da je savremena nauka u saradnji sa politikom konačno postavila nerazorive temelje trajnog svjetskog mira. Svega četrnaest godina kasnije, počeo je Prvi svjetski rat, do tada daleko najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva. Države govornika,  predsjednika i oba kralja, koji su iskreno vjerovali da je konačna zavladao vječni mir, učestovale su u Velikom ratu, čak i na suprotnim stranama fronta.

I danas, 2021. godine, najozbiljniji igrači na svjetskoj  naučnoj i političkoj sceni jednako su neozbiljni u svojoj prostodušnosti, kao što su bili i oni iz 1900. godine.  Jedan od najuticajnjih mislilaca 20. vijeka, Karl Poper, kritikovao je ,,teoriju zavjere“ (,,Conspiracy Theory of Society”), kao neodrživu, ističući da iako najmoćniji ljudi ili grupe utiču na svjetske procese u svom interesu, ipak se ne mogu optužiti za sva zla jer “ …nikada sve ne ispadne tačno onako kako je bilo planirano” (“…nothing ever comes off exactly as intended”). Stvarno se pitam kako ostati ozbiljan poslije ovakve neozbiljne kritike!?

Kad smo već kod Popera: najveći svjetski promoter i finansijer Poperovih ideja, Džordž Soroš, na predavanju održanom na CEU u Budimpešti, 28. septembra 2009. godine, objasnio je razloge svog razlaza sa Poperovim idejama, dirljivom ispovijšću o sopstvenoj naivnosti, ili ako hoćete – neozbiljnosti:

,,Poper je tvrdio, citiram :'Samo demokratija obezbjeđuje institucionalni okvir za društvene reforme bez nasilja i upotrebu razuma u politici.’ Ali ovaj stav počiva na skrivenoj pretpostavci da je glavni cilj razuma da bolje shvati realnost. Međutim, stvari ne stoje tako. Manipulativna funkcija često je važnija od kognitivne funkcije. Na osnovu čega je Poper smatrao zdravo za gotovo da je jedini cilj političkog diskursa razumijevanje politike? I što je još čudnije, kako sam ja, koji cijeli život daje prednost manipulativnoj funkciji razuma, mogao tako slijepo da ga slijedim?“

,,Krhko je ljudsko znanje!“,  rekao je propovjednik. ,,Svo naše znanje je puka fantazma da ljudima život brže prođe!“, rekao je Žak Lakan. Mislim da bi svaki mudar čovjek spremno potpisao oba ova stava.  Zato je bolje da što kasnije postanemo mudri.

Uvijek je prerano doznati da je prekasno.

Ferid MUHIĆ

Komentari