Povežite se sa nama

PERISKOP

Vila „Neretva“

Objavljeno prije

na

Zapis o djetinjstvu

 

Zvali smo je Titova vila.

Nalazila se stotinjak metara od zgrade u kojoj je proteklo moje djetinjstvo, u mostarskoj ulici Hasana Zahirovića Lace, narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.

Nisam siguran da je Maršal ikada kročio u arhitektonski izuzetno skladno i lijepo izgrađene prostore za to doba. A da je u njoj boravio, oduševljavao bi se plahovitom i bistrom Neretvom, pa i čudesnim stijenjem nad kojim je niklo ovo zdanje. Nedaleko je bila još jedna vila… Ona koju je ugledni arhitekt Romeo Tiberio projektirao i izgradio da bi u njoj uživao…

U Periskop je Titova, ili kako smo mi djeca govorili Titina vila ušla, ipak radi njenoga daljeg života.

Socijalistička buržoazija, funkcionerska kamarila, pod izgovorom neophodnosti partijskog tajnog sastajanja, daleko od očiju običnog svijeta i mostarske raje počela je koristiti salone, a vjerojatno i sobe, zamišljajući sebe kao jedinog, eksluzivnog korisnika Maršalu namijenjenih prostora.

Kako se vila nalazila tik uz čuveni hotel „Neretva“ dobila je i ona zvanični naziv (!!!) po rijeci – simbolu Mostara.

Ali, autentični Mostarci i dalje su je zvali Titova vila! Zovu je tako i danas!

Prvi i do današnjeg dana jedini put u Titinu vilu ušao sam kad je u njoj jedno vrijeme bila smještena jedna od televizijskih stanica.

Trajanje intervjua koji je obavljan sa mnom bilo je i vrijeme mog boravka u prostorima koji su tad do kraja bili preuređeni za krajnje komercijalne svrhe.

Međutim, pri ulasku i izlasku iz Titine vile imao sam potpuno isti osjećaj uzbuđenja, potekao iz dana djetinjstva i mladosti, kada je vila bila mistična zgrada u kojoj smo vjerovali da boravi Maršal Tito, ali mi to samo ne znamo…

I tada, ali i prije i poslije tog moga kratkog boravka u vili moje osjećanje besperspektivnih futura grada na Neretvi pojačavalo se kada bih bacio pogled na ostatke ostataka nekada velebnog hotela „Neretva“, u kojem je noćivao i car Franjo Josif kada je na poziv čuvenog gradonačelnika Mostara Mujage Komadine, boravio u Mostaru i prisustvovao otvaranju danas Titovog mosta, sa čije dvije strane su mostarski hoteli „Neretva“ i „Bristol“.

Nekadašnji hotel „Neretva“ nikako da bude obnovljen. Novi vlasnici krhotina i ruševnosti negdanjeg ugostiteljskog gradskoga ponosa nikako da završe obnovu i ostaci ostataka jednog hotela legende bruka su i nemoć sadašnjosti moga rodnog grada.

Nije moja fascinacija građevinom izgrađenom na Pećinama iznad Neretve ni danas manja nego što je bila u djetinjstvu, kad je vila „Neretva“ pobuđivala gotovo mističke asocijacije.

Pogotovo u kontekstu nekih nakaradnih građevina, koje se ovih naših nesretnih godišta pokušavaju takmičiti sa sjajno projektiranom i izvedenom Titinom vilom…

A bojim se da će toga svetogrđa na obalama prelijepe Neretve biti sve više, jer para novih tajkuna ne zna plakati.

Malo je pisano i govoreno o toj Titinoj vili,  ali ona,  siguran sam, jeste i danas,  nešto obnovljena, svojevrstan simbol sklada, kao uostalom i doba u kojem je nastala!

Načekaće se današnje Mostarke i Mostarci da opet na obalama Neretve nikne ovako skladno zdanje!

A dotle bar će moje uspomene biti sve jače i intenzivnije…

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Magnetična bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veliki mostarski slikar Meho Sefić dozvolio je jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”. Posmatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, u svakoj je prilici ostavljao dojam ozbiljnog gospodina. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca

 

U rodnom gradu sam upoznao Mehu Sefića. I ne samo upoznao, veliki mostarski slikar dozvolio je tih godina jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”.

Promatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, kako u kavani, na ulici, jednako u njegovom ateljeu, i u svakoj prilici je ostavljao dojam ozbiljnog gospodina respektabilnog godišta. Bio je to svojevrsni privid. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca.

Nikada ne mogu i neću zaboraviti Sefićevo humorno „nadigravanje” sa drugim mostarskim slikarom Mustafom Icom Voljevicom. Veli Voljevica: „Hajmo, bolan Meha, popiti koju”. A Sefić će na to ko′ iz topa: „Ono, ne pijem po danu, ali nema smetnje, pustićemo zavjese na prozorima u kafani…”

Sefić je, što malo i današnjih Mostaraca zna, svojedobno bio poznat i kao vrsni izvođač šansona. Čuvena su bila njegova natpjevavanja sa Ivom Robićem u poznatom zagrebčkom RITZ baru…

No, ovaj renesansno talentirani Mostarac ipak je u domenu likovne umjetnosti ostavio briljantno naslijeđe koje povijest umjetnosti tek treba dubinski valorizirati. Alkemija Sefićevog slikarstva sastojala se u neponovljivoj crtačkoj virtuoznosti, nadasve u magnetičnoj bjelini. Sefić je nijansama bijele boje na svojim platnima donosio čudesnu svjetlost Mostara, o kojoj nobelovac Ivo Andrić svjedoči na najpotpuniji i artistički najgracilniji način.

Mi koji pamtimo našega Mehu Sefića, možemo svjedočiti da se veliki slikar mostarske svjetlosti i vedrine i u biranju vlastite garderobe nije odmicao od svoje magnetične bijele boje „u mali milion nijansi”.

Neponovljivi naš Maestro!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo