Povežite se sa nama

PERISKOP

Vila „Neretva“

Objavljeno prije

na

Zapis o djetinjstvu

 

Zvali smo je Titova vila.

Nalazila se stotinjak metara od zgrade u kojoj je proteklo moje djetinjstvo, u mostarskoj ulici Hasana Zahirovića Lace, narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.

Nisam siguran da je Maršal ikada kročio u arhitektonski izuzetno skladno i lijepo izgrađene prostore za to doba. A da je u njoj boravio, oduševljavao bi se plahovitom i bistrom Neretvom, pa i čudesnim stijenjem nad kojim je niklo ovo zdanje. Nedaleko je bila još jedna vila… Ona koju je ugledni arhitekt Romeo Tiberio projektirao i izgradio da bi u njoj uživao…

U Periskop je Titova, ili kako smo mi djeca govorili Titina vila ušla, ipak radi njenoga daljeg života.

Socijalistička buržoazija, funkcionerska kamarila, pod izgovorom neophodnosti partijskog tajnog sastajanja, daleko od očiju običnog svijeta i mostarske raje počela je koristiti salone, a vjerojatno i sobe, zamišljajući sebe kao jedinog, eksluzivnog korisnika Maršalu namijenjenih prostora.

Kako se vila nalazila tik uz čuveni hotel „Neretva“ dobila je i ona zvanični naziv (!!!) po rijeci – simbolu Mostara.

Ali, autentični Mostarci i dalje su je zvali Titova vila! Zovu je tako i danas!

Prvi i do današnjeg dana jedini put u Titinu vilu ušao sam kad je u njoj jedno vrijeme bila smještena jedna od televizijskih stanica.

Trajanje intervjua koji je obavljan sa mnom bilo je i vrijeme mog boravka u prostorima koji su tad do kraja bili preuređeni za krajnje komercijalne svrhe.

Međutim, pri ulasku i izlasku iz Titine vile imao sam potpuno isti osjećaj uzbuđenja, potekao iz dana djetinjstva i mladosti, kada je vila bila mistična zgrada u kojoj smo vjerovali da boravi Maršal Tito, ali mi to samo ne znamo…

I tada, ali i prije i poslije tog moga kratkog boravka u vili moje osjećanje besperspektivnih futura grada na Neretvi pojačavalo se kada bih bacio pogled na ostatke ostataka nekada velebnog hotela „Neretva“, u kojem je noćivao i car Franjo Josif kada je na poziv čuvenog gradonačelnika Mostara Mujage Komadine, boravio u Mostaru i prisustvovao otvaranju danas Titovog mosta, sa čije dvije strane su mostarski hoteli „Neretva“ i „Bristol“.

Nekadašnji hotel „Neretva“ nikako da bude obnovljen. Novi vlasnici krhotina i ruševnosti negdanjeg ugostiteljskog gradskoga ponosa nikako da završe obnovu i ostaci ostataka jednog hotela legende bruka su i nemoć sadašnjosti moga rodnog grada.

Nije moja fascinacija građevinom izgrađenom na Pećinama iznad Neretve ni danas manja nego što je bila u djetinjstvu, kad je vila „Neretva“ pobuđivala gotovo mističke asocijacije.

Pogotovo u kontekstu nekih nakaradnih građevina, koje se ovih naših nesretnih godišta pokušavaju takmičiti sa sjajno projektiranom i izvedenom Titinom vilom…

A bojim se da će toga svetogrđa na obalama prelijepe Neretve biti sve više, jer para novih tajkuna ne zna plakati.

Malo je pisano i govoreno o toj Titinoj vili,  ali ona,  siguran sam, jeste i danas,  nešto obnovljena, svojevrstan simbol sklada, kao uostalom i doba u kojem je nastala!

Načekaće se današnje Mostarke i Mostarci da opet na obalama Neretve nikne ovako skladno zdanje!

A dotle bar će moje uspomene biti sve jače i intenzivnije…

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Pismo prijatelju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pišem u Split, odvjetniku Ivici Restoviću, čija je ljevičarska kralježnica izdržala nalete najcrnjeg tuđmanizma, dapače neskrivene ustašije… Pišem najuspješnijem intendantu Hrvatskog narodnog kazališta Split od osnivanja do današnjih dana, kojem je teatarska Jugoslavija aplaudirala i koji je svojedobno pravio najeuropskije iskorake teatarskog karaktera na Zapadnom Balkanu

 

Dok sam se aktivnije bavio politikom, a ne kao danas kibicerski, iz kuta barem privremene sigurnosti, promatrajući neostrašćeno sumanute nasrtaje na ustavne poretke zemalja našega regiona, na drage mi Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, napisao sam, između ostalog i nekoliko otvorenih epistola, sa iskrenom izravnošću, ne štedeći adresante, jer pisma su bila upućena onima čije pretenzije na tuđe teritorije nisu bile skrivene, već takođe, izravne…

Danas, pak pišem u ovom Periskopu epistolu prijatelju, kojeg godinama nisam vidio, a nalog savjesti je da u kolumni ovoj bar trag ostane…

Pišem u Split, odvjetniku Ivici Restoviću, čija je ljevičarska kralježnica izdržala nalete najcrnjeg tuđmanizma, dapače neskrivene ustašije… Pišem najuspješnijem intendantu Hrvatskog narodnog kazališta Split od osnivanja do današnjih dana, kojem je teatarska Jugoslavija aplaudirala i koji je svojedobno pravio najeuropskije iskorake teatarskog karaktera na Zapadnom Balkanu.

Dragi Ivice, dok se ponovo tmasti oblaci natkriljuju nad prostore na kojima živimo, imam potrebu, duboku ljudsku potrebu kazati ti nekoliko stvari, a bojim se, tiču se obojice.

Nismo mi, Ivice, dobrodošli u dobu kad nacionalističko i u klerikalizam zaronjeno trublje najavljuje novi, a u stvari stari fašizam, ali bez obzira koliko ću još trajati dane ovozemaljske moram ti javiti da ne mogu i neću odustati od borbe za horizont koji smo sanjali, horizont čovjekoljublja i pravdoljublja.

Naš horizont, pak, zaslužio je da nas nadživi, jer nije kalkulantski i klijentelistički, nije kvaran…

U gradovima, u kojima sam proveo posljednje godine, malo se stvari razlikuju…

I u Beogradu, a, nažalost i u Sarajevu, opet je jeza predraća dominirajuće stanje, opet gledam na ulicama, u tržnim centrima zabrinuta lica, osobito onih ljudi iz naših generacija, koji su preživjeli sunovrat civilizacije i trijumf fašizma devedesetih godišta prošloga stoljeća.

Uz ,,karantinske” i ,,koronske” okolnosti i zveckanje oružjem nas dodatno tjera na pognute poglede, tek u vrhove postola… Svi smo čudno ,,zavučeni” u sebe… Svima je osobno breme briga uskratilo bilo kakav oblik veselosti.

Prijatelju, kad mi je najteže otplovim mislima do tvojih mađioničarskih poteza kojima si stvarao teatar, ne iz vremena, nego protiv vremena… Sve rjeđe odlazim u kazalište, u tu sobu za pravljenje snova, kako bi to nadahnuto primijetio prijatelj nam Paolo Mađeli. Kao da je blizina nove kataklizme ubila želju za najdražim mi zanimanjem, pa i profesijom… Ponešto pišem, da ne zahrđam, da držim mentalnu kondiciju.

A malo kome imam što i reći, jer, moje rezone i moj vokabular, najčešće ne razumiju ljudi sa kojima se susrećem…

Nabrajam u mislima, kroz beskrajne solilokvije, imena Zdravke, Joze Gende, Pere Vrce, brojnih divnih Splićana sa kojima su i Ljuša i Dušan i Šerbedžija pravili predstave uz koje sam postajao svjesniji sebe…

Bilo je, prijatelju, časno živjeti to doba, bilo je divno živjeti sa Smojom i humorom njegovim…

Dragi Ivice, u nadi da te ova epistola zatiče u dobrom zdravlju i pripadajućem ti optimizmu, želim da  znaš da negdje postoji duboko ukorijenjena prijateljska veza onih koji su vjerovali u teatar kao čudo koje može da mijenja svijet!

Bili smo, valjda dijelom toga čuda… Danas, kad klerofašisti odlučuju o našem danas, a bojim se i našem sutra, prijatelju uvjeravam te da nisam prestao vjerovati u iscjeliteljsku moć kazališne magije!

I, ako se nikada više ne budemo vidjeli zahvalan sam ti za briljantne umjetničke sezone tvoga HNK, za festivale pod imenom Splitsko ljeto, koje teško da će, bar za naših života, itko nadmašiti…

I opet u misli naviru likovi Nikše Župe, Minke Kamberović, Borisa Bućana, glumaca, dirigenata, scenografa, koreografa…

Ovo nije lament nad surovostima koje proživljavamo, ali jeste podsjetnik da jesmo, makar djelimice, dostojni doba koje smo živjeli.

Nikada neće u duši mojoj zgasnuti naš crveni horizont!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Proizvođač šampiona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trebalo bi nekoliko (u prostornom smislu!) Periskopa da se tek nabroje medalje, priznanja, pehari, diplome sa studentskih prvenstava, mediteranskih, evropskih, svjetskih, olimpijskih igara, prvenstava SFRJ i BiH koje je Branislav Crnogorac, majstor džudoa, i kao natjecatelj i kao trener, unio u riznicu svog voljenog Džudo kluba „Bosna“

 

Živi u Sarajevu neobičan čovjek, sportski džentlmen od glave do pete, Branislav Crnogorac, popularniji u Gradu na Miljacki kao Brane iz FIS-a…

Trebalo bi nekoliko (u prostornom smislu!) Periskopa da se tek nabroje medalje, priznanja, pehari, diplome sa studentskih prvenstava, mediteranskih, europskih, svjetskih, olimpijskih igara, prvenstava SFR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koje je ovaj majstor džudoa, i kao natjecatelj i kao trener, unio u riznicu svoga jedinog i voljenog kluba, Džudo kluba „Bosna“, inače dijela trofejne sportske obitelji Univerzitetskog sportskog društva „Bosna“.

Dječak, podrijetlom iz Gacka, odrastao u banatskom pograničnom mjestu Međa, u drevnoj japanskoj borilačkoj vještini džudou postao je, ne u regionu i Europi već u širim svjetskim razmjerama, ne samo kao natjecatelj i trener, te sportski funkcioner najvišeg ranga, ambasador svoje države Bosne i Hercegovine. Kao na traci, a nakon godina upornog vježbanja i rada Amel Mekić, Ibro Miladin, Alisa Cerić, Arijana Jaha samo su među najreprezentativnijim draguljima romantičarskog propagatora sporta, koji je u dalekom Japanu utemeljio liječnik Džigoro.

Branislav Crnogorac nije samo trener i pedagog sa doktorskom titulom, nije samo profesor na predmetima borilačkih vještina na univerzama u Travniku i Bihaću, on je po ocjenama Sportskog saveza BiH „najbolji sportski trener decenije u Bosni i Hercegovini.“

Nadasve sportski džentlmen koji je ušao u poetsku suštinu džudo sporta u kojem fizički slabiji, ali drevnom vještinom opržervažen natjecatelj može pobijediti daleko jačeg protivnika, Brane Crnogorac iznimno je angažiran sportista intelektualac i u Kantonalnoj skupštini Sarajeva i u Parlamentu Federacije BiH.

Imao sam sreću da kao ministar sporta i kulture Kantona Sarajevo surađujem sa ovim čudesnim volšebnikom i misionarom džudoa, kad je obnašao funkciju inspektora za sport, uvjeravajući se iz dana u dan u njegovu strast, ali i golemo znanje i iskustvo.

Nije ovaj sportist sazdan samo od fine sportske „pređe“, dapače, rijetko komunikativan i društven, kao voditelj u opsjednutom Sarajevu  male klub kafeterije FIS, iz koje nisu izbijale legende Sarajeva i BiH Mirza Delibašić i Davorin Popović,  iskazivao je Brane ljudsku širinu, toleranciju i mudrost, kao uostalom i sve druge tekovine mudrog liječnika Džigoro Kana.

U današnjem Sarajevu, tamo gdje se nađe jedan od najpopularnijih stanovnika Mis Irbine ulice, tu još stanuje staro istinsko Sarajevo.

Sarajevo olimpijskog duha i nade…

Zato vivat džudo, plemenita drevna samurajska vještina!

Vivat suvremeni samuraj Branislav Brane Crnogorac!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

KONTINUITET PROVINCIJALNOG MENTALITETA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošlo je desetljeće od smrti Rdomira Konstantinovića, i više od pola vijeka od objavljivanja njegove Filosofije palanke, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima

Rijetki intelektualci i poglavito samosvjesne osobe sjetiti će se da je prošla decenija od smrti književnika i filozofa Radomira Konstantinovića, koji je iza sebe ostavio nevjerojatno kvalitetan književni opus (poezija Kuća bez krova; romani Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi, Izlazak; eseji i teoretska djela Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, Beleške iz hotelske sobe, Filosofija palanke, Biće i jezik, Dekartova smrt, Beket prijatelj, Miloš Crnjanski, Na margini, Duh umetnosti).

Ipak, od svih njegovih djela najveći odjek imala je Filosofija palanke, čije je prvo izdanje publicirano u Sarajevu! Tu Konstantinovićevu studiju o palankama u nama, o teškom prodoru civilizacijsko-intelektualnih modela ponašanja u svakoga od nas na Zapadnom Balkanu, osobno smatram iznimnim kulturološkim i književno-filozofskim dostignućem.

Nažalost, prošlo je desetljeće od smrti autora i više od pola vijeka od objavljivanja, a generacije nisu naučile ništa iz ove sjajne studije o nepopravljivim provincijalnim mentalitetima.

Na našim prostorima, tačnije u svim bantu državicama Zapadnog Balkana cvjeta primitivizam kao idealan humus za nacionalizam i njegov najkancerozniji derivat fašizam.

A upravo je Konstantinović bio prononsirani antinacionalist i antifašist.

Sjećam se posjete ovom sjajnom piscu i filozofu, prvom predsjedniku Beogradskog kruga u njegovom ljetnjem egzilu, obiteljskoj kući u Ivanjici, i Konstantinovićeve posjete Sarajevu…

Oba susreta bila su prožeta njegovom duboko misaonom analizom naše šizoidne nacionalističke zbilje.

Ni deset godina od smrti velikog pisca palanka nikako neće iz nas.

Opća provincijalizacija, tabloidizacija balkanskih društava vodi nas sve u civilizacijski sunovrat.

Teško da će se uskoro pojaviti mudrac da poput Konstantinovića i Krleže nastavi istjerivati palanačku svijest i sve vidove provincijalizacije iz nas, ovakvih kakvi jesmo.

I ostajemo takvi, nažalost!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo