Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Interesi

Objavljeno prije

na

I Veselinu Pejoviću,vlasniku KAP-a, eto, jasno je da je Specijalno tužilaštvo batina u rukama vrha prethodnog režima, i njihovih privilegovanih biznismena. Nije, međutim, jasno, zašto nova vlast nije do sada uradila što je mogla kako bi takvo tužilaštvo reformisala. Ili jeste?

 

Veselin Pejović, vlasnik Kombinata aluminijuma (KAP), zna kako funkcioniše sistem.  Zbog rješenja da KAP plati državi 600 hiljada eura, on je direktoru Agencije za zaštitu životne sredine Milanu Gazdiću, prijetio –  Specijalnim državnim tužilaštvom. Logično. I Pejoviću je jasno ono što svi vide – da je Specijalno tužilaštvo batina u rukama vrha prethodnog režima, i njihovih privilegovanih biznismena.

A i navikao je da iz državne kase uzima, a ne da u nju uplaćuje. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore otkrio je proljetos kako je bivša Vlada  Duška Markovića, svojom uredbom i nerealnim procjenama o količinama štetnih gasova koje se emituju u vazduh, kreirala ambijent u kojem je omogućeno da se iz kase Elektroprivrede  prenese Kombinatu oko 17 miliona eura – za ništa. Ništa se isto desilo i kada je novo rukovodstvo Elektroprivrede tražilo od tužilaštva da istraži te finasijske ,,operacije”.  Zato Veselin, nimalo nepametno, sada prijeti državi  Katnićem.

Nije, međutim, jasno, zašto nova vlast, kojoj je valjda  jasno što i Pejoviću, nije do sada uradila što je mogla kako bi tužilaštvo preuredila. Još čekamo Tužilački savjet. Ako se nova parlamentarna većina i može pravdati DPS-om zbog blokade pravosuđa (VDT, Vrhovni i Upravni sud su u v.d. stanju, Ustavni sud pred blokadom), za čije rješenje je neophodna dvotrećinska većina u parlamentu, opravdanje za to što još nije riješeno pitanje Tužilačkog savjeta, vlast prosto  – nema.  Istina, zauzeti su prečim poslovima. Treba nahraniti partijske i lične interese.  Javni  može da pričeka.

Ni dolazak Eskobara nije mnogo pomogao. Samo što je američki visoki zvaničnik okrenuo leđa, nastavljena je priča o rekonstrukciji Vlade, s iste mrtve tačke kao i prije nego što je došao.

Demokratski front ponudio je platformu  kojom opet traži isto –  da u Vladu  uđe po svaku cijenu. Bila nova ili rekonstruisana, svejedno. To što DF međunarodne adrese ne vidi za partnere, zbog politike koja je ovu zemlju koštala devedesetih i još košta, izgleda  ne smeta domaćim snagama koje se kunu u evropski i građanski put. Lider Demokrata Aleksa Bečić izjasnio se da će razmotriti platformu DF-a, a za nerješavanje političke krize optužio URA-u. Sve pozivajući se na principijelnost da je rekonstrukciju Vlade zagovarao ,,mjesecima”. Zaboravljajući, valjda,  da je i njegov potpis na Sporazumu iz avgusta prošle godine, da će Vlada biti ekspertska.  Bečić je saopštio da su se odnosi Demokrata i URA-e pogoršali prethodnih nekoliko mjeseci, te da ,,ne može da zaboravi saopštenje URA-e i napad na njegovu ličnost”.

Lider URA-e Dritan Abazović je odgovorio da Bečić treba da odluči ko mu je bliži – DF ili URA. ,,Ako Demokrate i DF mogu da nađu zamjenu URA-i neka to urade. Međutim, nemaju ideje i kontakte i to je problem”, kazao je Abazović.

Padom Demokratske partije socijalista u avgustu prošle godine, trebalo je da prođe vrijeme ,,ličnosti”.  Ali nije. U rukama povrijeđene ličnosti Alekse Bečića sada je zakazivanje sjednice na kojoj bi bio izabran Tužilački savjet. U rukama predsjednika URA-e Dritana Abazovića su ,,kontakti” i glas za rekonstrukciju Vlade. U rukama llidera DF-a Andrije Mandića, iza kog je doduše i ličnost predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, su glasovi za usvajanje budžeta, ali i drugi mehanizmi za blokadu rada Vlade. Ličnost premijera Zdravka Krivokapića, koja više liči na englesku kraljicu, čeka da se ,,parlamentarna većina dogovori”.

A Crna Gora nastavlja da čeka institucije. Koje će moći nepristrasno da procesuiraju ličnosti poput Veselina Pejovića, ili predsjednika države Mila Đukanovića. Koje će sankcionisati nasilje nad civilnim aktivistima  i novinarima.  Spašavati žene od nasilnika. Koje će vidjeti da Pljevlja tonu u nacionalistički mrak. Čeka elite koje će raditi u javnom interesu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zdravo ih trošili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada našim parama jača likvidnost EPCG, a oni se spremaju da tim novcem kupe preostalu imovinu Željezare. Nekih 260 radnika dobiće „gratis“. Treba podsjetiti: skoro će deset godina kako je jedna DPS vlada na sličan način spašavala KAP. Istraga Specijalnog tužilaštva još traje

 

Nije isto, ali neodoljivo podsjeća: onako kako je DPS nekada branio  Kombinat aluminijuma, tako aktuelna vlada i nova/stara parlamentarna većina brane Željezaru. Ne pitaju koliko košta, a znaju da je ne mogu spasitit. Žele zasluge za „sačuvana“ radna mjesta, ali bježe od odgovornosti za nerezonsko (a možda i nezakonito) trošenje novca poreskih obveznika.

U ponedjeljak, na Vanrednoj Skupštini akcionara Elektroprivrede (EPCG), na dnevnom redu će se naći odluka kojom se odboru direktora „daje saglasnost za pokretanje investicije – kupovina imovine bivšeg industrijskog kompleksa Željezara Nikšić“. Skupština EPCG je, inače, zakazana sa dvije tačke dnevnog reda: da bi se razriješio aktuelni bord koji je u ostavci od juna, nakon što je Adis Balota podnio ostavku istog dana kada je i izabran za člana odbora direktora. Potom će biti izabran novi bord – u istom sastavu. Jedina nepoznanica je, možda, da li će Milutin Đukanović ostati na mjestu predsjednika borda.

Mnogo zanimljivija je, zato, najavljena kupovina imovine Željezare, o kojoj će se Skupština akcionara izjasniti zahvaljujući prošlonedjeljnoj dopuni dnevnog reda. Pored ostalog i zbog toga što se o tom poslu priča mjesecima, a ispada kako o njemu, makar „u globalu“, više znamo u Monitoru zahvaljujući „institucionalnom pamćenju“ i dobrim izvorima, nego oni kojima je povjerena briga o najvećem i najznačajnijem državnom preduzeću u Crnoj Gori.

Prvo je, u četvrtak, Vlada usvojila odluku o učešću na aukciji za prodaju 10 odsto akcija Elektroprivrede. Za taj posao opredijeljeno je 15 miliona eura.

„Vlada na ovaj način onemogućava da se pojavi još neki kupac koji bi kupio 10 odsto akcija, imao pravo na članstvo u bordu direktora i možda ograničavao strateške odluke države vezane za ovu kompaniju”, objasnio je ministar finansija. Zaboravljajući da je ista Vlada Elektroprivredi dala saglasnost da na berzi proda akcije koje bi, inače, morala poništiti. Da bi onda minirala istu tu aukciju.

Jednostavno je – bez makar jednog mjesta u bordu nema ni strateškog investitora. A priča o kupcu koji bi „možda” ograničavao razvoj EPCG ne drži vodu. Vlasnik 10 odsto akcija preduzeća u kome su praktično sve ostale akcije u rukama većinskog vlasnika ne može suštinski uticati na poslovnu politiku preduzeća.

Istovremeno, na istoj sjednici, većina Vlade je demonstrirala kako oni, zapravo, ne žele da donose te, strateške odluke. To prepuštaju bordu i Skupštini akcionara. Makar javno. Problem je što, ako vlada imenuje sve članove borda – a imenuje ih, i ako im „sugeriše“ izbor ključnih menadžera po osnovu tzv. podjele funkcija po dubini, onda je, jednostavno, nemoguće da se strateške poslovne odluke donose bez njenog znanja i saglasnosti.

Država je za novac koji je prošle nedjelje investirala u EPCG povećala procenat svog vlasništva u kompaniji za 0,17 odsto. Pošto je svakome jasno da EPCG ne vrijedi 10 milijardi eura, taj posao je, iz perspektive vlasništva, besmislen.

Dopunski materijal koji prati odluku o pokretanju investicije u Željezari ne postoji. Tu je samo Odluka borda u kojoj se, u tri rečenice, od Skupštine traži saglasnost za njihov Prijedlog. Bez i jednog pratećeg dokumenta iz koga bi mogli saznati neki detalj o planiranoj „investiciji“. Recimo – ako EPCG kupuje imovinu a ne preduzeće, kako će preuzeti radnike koji su već dobili otkaze i otpremnine? Po važećim zakonima to je teško izvodljivo. Da li će u tu svrhu biti potrošen novac namijenjen „pospješenju likvidnosti“? Da li aktere tog posla vodi ekonomska ili predizborna logika?

Nije zgorega podsjetiti: skoro će deset godina kako je jedna DPS vlada na sličan način spašavala KAP. Istraga Specijalnog tužilaštva o tom slučaju još traje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo