Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVI): Još jednom o vlasništvu novinara

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Istekom ljeta 2001. istekao je i četvorogodišnji mandat Milki i Drašku. Mislio sam da je to povoljna prilika da izvršimo uređivački oporavak Monitora. Napravio sam plan da za glavnog urednika izaberemo novinara koji je bio u ,,herojskoj” redakciji (prije Draškovog dolaska). Iako još nije bila završena dioba Montenegropublica na Monitor i Antenu M, sprovešćemo istu proceduru kao i 1997. Pozvao sam Ćana telefonom da ga informišem o ovoj namjeri. Do ovog razgovora mislio sam da je dogovor o problemu visine vlasništva koje dajemo novinarima postignut u telefonskoj komunikaciji nakon sastanka u Beogradu krajem 1998. Sad se u razgovoru razjasnilo da smo sa beogradskog sastanka otišli sa različitim shvatanjem dogovora. Ćano je bio ljut, a ja razočaran što je, kako je meni izgledalo, odustao od dogovora. Mogući razlog za to mogao je biti Veseljko Koprivica. U posljednje vrijeme se bavio intrigama. Osjećao se zapostavljenim. Ni redakcija ni ja nijesmo ga nikad smatrali pogodnim za glavnog urednika, bez obzira što je bio jedan od najstarijih monitorovaca. Napisao sam Ćanu pismo, koje je, u suštini, bilo produžetak telefonskog razgovora.

 

19. septembar 2001.
Dragi Ćano,

Nemoj da se ljutiš, ja te neću lišiti mogućnosti da ostvariš svoja prava. Pišem ti smatrajući svojom obavezom, prije svega prema tebi samom, da ti kažem kako tvoje potonje stanovište izgleda odavde, i koje posljedice može imati ako ostaneš pri njemu.

  1. Bilješke o našem razgovoru koje smo vodili u tvom stanu u Beogradu 17. 12. 1998. pokazuju:
  2. a) da si bio zadovoljan što si u impresumu lista upisan
    kao utemeljivač i da si na početku razgovora bio spreman
    da svoj udio u Monitoru daš novinarima;
  3. b) da smo se složili da, ipak, diobu treba izvršiti na četiri‚ približno iste časti: ti, ja, ostali ulagači (pomagači) i novinari, te da ću ja probati da se dogovorim s novinarima da njima pripadne 25-30 odsto; …
    c) da ćeš da osnuješ fondaciju u čijem će savjetu biti
    Ljubiša Stanković, Miodrag Perović, …; da ću ja pokrenuti školu čiji će suvlasnik biti fondacija …; da će se u zgradi fondacije jedan dio prostora dati Monitoru, Itd.
  4. Kad novinare nijesam uspio da ubijedim da pristanu
    na manje od 50 odsto, nakon tvog telefonskog pristanka obećao
    sam im 50 odsto vlasništva, i problem vlasništva u Monitoru
    za nas je bio završen. Ostalo je da se novinari dogovore o svojim zaslugama i njihovim pojedinačnim procentima. Za njih je to bio težak zadatak i tek ovih dana, kad treba birati novog urednika i direktora, smatraju da mogu taj posao da završe.
  5. Kad smo se prošle godine sreli, ti si rekao da više nikom u životu ne daš nijednog feninga (ili paru ili centa, ne sjećam se). Ja sam mislio da se to odnosi na buduće, a ne na prošle dogovore.

Ako ostaneš pri promijenjenom stanovištu, ja ne mogu predvidjeti u kom pravcu će se stvari razvijati. Prvo što sam pomislio je da se ja odreknem dijela i dam ga novinarima, pa nek je sa srećom i tebi i njima. Dosta mi je muka oko Monitora. Od njega sam dobio infarkt u 48. godini života, a moj brat koji je bdio nada mnom u desetinama i stotinama neprijatnih situacija kojima sam ja bio nedorastao, dobio ga je 1999. godine u njegovoj 43. godini, kad me vod vojske tražio po Podgorici. A obojica … [ponovljeno iz ranijeg pisma].

U tom mom infarktu i ti si učestvovao – dok te nijesam bolje upoznao vjerovao sam svim tvojim maštarijama. Bio sam prinuđen da potrošim svoju teško stečenu profesorsku ušteđevinu da bih kompletirao štampariju koja je stajala u Fabrici radijatora u Danilovgradu i radnici sa nje uzimali šarafe i poluge, a onda do infarkta da ko rob radim u njoj i
drugim dijelovima sistema. (Slučaj je htio da prva pomoć od EU dođe baš onih dana kada sam ja dobio infarkt, pa me na poslovima koje sam tada obavljao smijenilo devet ljudi.) Na kraju, kad smo je prodali za 117.000 dao sam tebi 25.000, Dragici Ponorac 9.000, Bobu Dediću 30.000,
vratio Žarku Jovanoviću (kumu Žarka Rakčevića) 13.000, Žarku Rakčeviću 4.300, Milutinu Drljeviću 4.000, Pavlu Spasiću 4.300, Miju Popoviću 11.000, Ranku Vukotiću 5.000, što čini ukupno 103.600. Meni ostaje 13.400, a uložio sam 50. 000. I još nijesam vratio sve. Na primjer, Dušku Petranoviću koji je 1994. otišao u Kaliforniju, dužan sam
oko 4.500 (2.000 USD).

Ovo je bio način da novinarima dam 50 odsto i sačuvam obraz prema drugima. I da sačuvam Monitor, jer su bili krenuli da prave drugi Monitor, po ugledu na Našu Borbu.

Vremena su se promijenila. Monitor više nema onaj značaj koji je imao, i ja nemam motive da se žrtvujem kao ranije, iako bi i sada bilo veoma važno da postoji tako utemeljen i orijentisan list. Budući da i ja imam neku sujetu, u ovom trenutku mislim da ću te pustiti da ti razgovaraš sa novinarima. Umjesto 17 odsto zadrži 24 odsto (od institucije koja ne može ni novinarima obezbijediti normalan život, a kamoli dividendu vlasnicima), a oni neka prave drugi list.

Na kraju, preporučujem ti da vodiš računa o Veseljku. Ako ispadne da je on kriv za tvoje odustajanje od dogovora, njemu nema opstanka tamo, pa da je vlasnik svih 100 odsto.

Želio sam još ponešto da ti kažem, ali imam neke obaveze zbog kojih moram da prekinem.

Ostaj mi zdravo. Pozdravi Veru.
Miško

Čitalac će u nastavku vidjeti kako se ovaj problem završio. Veseljko Koprivica je 2020. objavio tekst za koji je rekao da je to Ćanov odgovor na prethodno moje pismo. Ja takvo pismo nikad nijesam dobio. Možda se dogodila neka greška, pa me iz Monitora nijesu obavijestili o prispijeću faksa. Pošto Ćano u pismu imperativno osporava 50 odsto za novinare, mogu, teorijski, da dopustim da mi faks iz kaprica namjerno nijesu izručili. Ali u vjerodostojnost verzije koju je Veseljko objavio sumnjam zasnovano na osnovu nekoliko detalja koje ću u nastavku komentarisati. Radi potpunog čitaočevog uvida, objavljujem Veseljkov tekst, ali u petitu.

Moskva, 24. 09. 2001.

Zahvaljujem se na informacijama, savjetima, prijetnji i intrigama. Nikada se nisam složio da se novinarima da 50 odsto akcija. Ranije sam zahtijevao da se svim novinarima koji su radili u Monitoru daju akcije. Ti se nisi složio, te smo se složili do 25 odsto. Tačno je da sam Ti saopštio da imam namjeru da formiram fondaciju i da ću formirati savjet u kome će biti Ljubiša Stanković, Miodrag Perović i drugi.

Tačno je da sam se tada saglasio (i danas sam saglasan) da će fondacija biti suvlasnik škole koju bi Ti otvorio i da ću raditi na otvaranju Ekološkog instituta-fakulteta.

Moji stavovi nijesu se izmijenili u odnosu na novinare da njima pripada od 25–30 odsto akcija. O mom oduševljenju što se nalazim u impresumu Ti se grdno varaš. Ja nijesam primio nijedan orden. Moji su principi drugi.

Događaji iz prošlosti me ne interesuju, niti Tvoja tumačenja. Moje je pravo da vlasništvo zadržim. Po ovom pitanju ne želim nikakve diskusije.

Želim ti skrenuti pažnju da imam 74 godine i da Veseljko nije maloljetan. On apsolutno nema nikakve veze sa mojim odlukama. Što se tiče Veseljka, ja sam ga molio da bude moj zastupnik.

Dragi Miško, trebalo bi da me bolje poznaješ i da znaš da ja uvijek sam donosim svoje odluke.

Pozdrav,
Ćano

Komentar (razlika u sjećanju). U mojoj zabilješci o
razgovoru sa Ćanom koji smo sedamnaestog decembra 1998. vodili u njegovom stanu u Beogradu stoji:  ,,2. Ćano je pokazao zadovoljstvo što je u impresumu upisan kao utemeljivač lista, saglasno odluci osnivača iz 1994. godine. [Vidi u broju od 7. maja Ćanovo pismo od 30. marta 1994]. Složio se da tražim rješenje u kojem će novinarima biti data participacija u vlasništvu i iskazao spremnost da se odrekne dijela svog uloga ako bude potrebno. Ja sam ga informisao da tražim rješenje
kojim bi se novinarima obezbijedilo 25–30 odsto u Monitoru i manje od toga u Anteni M. … 3. Ćano je saglasan da prodam našu štampariju i da njemu isplatim 20-30.000 DEM. [Slog sam prodao 2000. i dobijena sredstva distribuirao kako stoji u mom gornjem pismu.] 4. U vezi sa školom koju želim da pokrenem,… predložio je … [isto kao u Veseljkovom tekstu].”

Izgleda da je do nesporazuma došlo zato što se na sastanku u Beogradu, zaista, nijesam složio da se svim novinarima koji su bili članovi redakcije daje vlasništvo u Monitoru. Jer je takvih novinara bilo mnogo, a broj svih vlasnika u društvu sa ograničenom odgovornošću je bio zakonski ograničen na 30.

Ako je postojalo gornje Ćanovo pismo, na osnovu dva detalja sam uvjeren da mu je Veseljko ponešto dodao ili preformulisao. 2001. godine Ćano je mogao imati 72, a ne 74 godine kako stoji u Veseljkovoj verziji. Jedini
zastupnik kojeg je Ćano ikad imenovao bio je Nebojša Medojević. Ne postoji nikakav dokument ili pismo kojim bi Ćano imenovao Veseljka za svog zastupnika. Niti se ja sjećam da je to ikad usmeno pomenuo.

U kojoj god verziji ovo Ćanovo pismo postojalo ili ne postojalo, ja ga nijesam dobio. Međutim, i bez njega Ćanov stav iznesen u telefonskom razgovoru bio je dovoljan da zastanem sa realizacijom toga što sam dogovorio s novinarima. Ćano je znao da Monitor kao biznis
ne vrijedi ništa. Činilo mi se da je bio povrijeđen, jer ga je pratila uobičajena crnogorska nezahvalnost od kad je Montex došao u egzistencijalnu krizu, a on izgubio finansijsku moć. (I Majka Tereza je imala trenutaka kad je bila pobijeđena ljudskom sebičnošću.) Produžio sam da skupljam neveliki broj preostalih ovlašćenja osnivača,
iako nijesam imao jasnu ideju kako da nađem rješenje
koje bi prihvatili i Ćano i novinari.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (IV): Berberski gusari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Uludž Alija, kasnije Kilič Ali-paša, od kojeg su svakog proljeća strijepile države i gradovi na Mediteranu, napravio je vojno-pomorsku bazu u osvojenom Ulcinju u kojoj su se njegovi gusari sa sjevera Afrike sigurno osjećali. Ovo međukontinentalno partnerstvo trajalo je više od 200 godina.

Ti najopasniji i najsmjeliji gusari, visoko mobilni pripadnici paravojnih grupa, su iz ulcinjske luke isplovljavali pod berberskom zastavom, pa su ih susjedi dugo smatrali Berberima. U istu kategoriju su kod tadašnjeg dubrovačkog osiguranja svrstavane opasnosti od Berbera i Ulcinjana.

Nema ni jedne luke ili obale katoličkih država koje ne vrebaju berberski gusari. U Italiji se nekome ko polazi na more krajem 16. vijeku govorilo: ,,Neka te Gospod čuva od tripolitanskih galija”. Uz glad i kugu gusari su stoljećima predstavjali pravu pošast za stanovništvo na obalama Italije.

Berberski gusari su se rado pozivali na jednu staru privilegiju da imaju pravo da na moru napadnu svakog ko svoju poslušnost ne izrazi činom spuštanja jedara. Smatrali su da imaju miroljubive odnose samo sa državama sa kojima su oni, a ne Istanbul, sklopili ugovore.

Svjesni činjenice da je gusarstvo grana trgovine kao i transport, postavili su inteligentan sistem kako bi osigurali zaštitu i izlaz za svoju robu, putem plaćanja procenta (obično 10 odsto od plijena) vladarima na kopnu.

Posebno su bili neprijateljski raspoloženi prema Mlečanima i svaku akciju smatrali osvetom. Jer, Mlečani su, bez mogućnosti otkupa ili zamijene, uhvaćenim korsarima odmah odrubljivali glave.

Malo to, ipak, pomaže u praksi, jer, kako navode mletački sindici krajem 16. vijeka: sve naše veličanstvene tvrđave nemoćne su da spriječe upade gusara.

Ulcinj je imao sve uslove za razvitak pomorstva i gusarstva: iskusno ljudstvo za posadu, okolinu bogatu šumama i organizovanu proizvodnju materjala za izgradnju brodova.

Ulcinjani su još u 14. vijeku bili glavni snabdjevači drvom Dubrovnika i Ankone. Ono se utovarivalo na dubrovačke brodove u delti Bojane, a izvozilo se i iz luke Đerane (ad portum Agirani).

Mrkojevići i Gorana su vjekovima opskrbljivali Ulcinjane drvenom građom za brodove. Oni su se specijalizovali za taj posao, koji im je dugo osiguravao životnu egzistenciju. Katrana je takođe bilo dovoljno, jer su ga u grad donosili gorštaci, a i smole, posebno valonske.

Na ušću Bojane i Drima se utovarivalo izvrsno hrastovo i brestovo drvo za građenje brodova. Posebno se pazilo na hrast, jer se od njega gradio čitav brodski trup. Od kraja 15. vijeka on je postao veoma rijedak. Zbog toga su ulcinjski brodovi bili odličnog kvaliteta. Na njima često nije bilo potrebno ni poslije deset godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima bili znatno učestaliji. U Ulcinju se 1560. godine grade mali brodovi, nosivosti do 80 tona.

Jedan mletački izvještaj s kraja 16. vijeka označava Albaniju kao zemlju bogatiju od svih drugih drvom raznih vrsta, koje je preuzimano na obalama mora i rijeka, koje su bile pune drveća od kojih je bilo moguće napraviti brodove, pa i velike ratne. Nakon žita, drvo je bilo na drugom mjestu po izvozu iz Albanije u srednjem vijeku. Bilo je izuzetno jeftino i omogućavalo je masovnu izradu brodova razne tonaže.

Ulcinjsko brodogradilište se nalazilo na Maloj plaži. Tu su bili povjerenik brodogradilišta (emin), koji je u ime vlasti praktično vodio sve poslove oko brodogradilišta, i pisar deftera. Bilo je tu kolara (drvodjelje), majstora za vesla i jedra, opravljivača brodova (kalafati), klesara, a najviše pomoćnog osoblja, dok su u gradu postojale radionice kovača.

Potreba za brodovima nagnala je Ulcinjane da od početka 16. vijeka na svom brodogradilištu grade manje i lake, ratne i trgovačke brodove. To su bila veoma solidna plovila nosivosti od 50-200 tona. U more su ispuštane uz pomoć tvz. „faša“ odnosno saonica, koje su se nalazile na navozima.

Na Jadranu su za gusare najpraktičnije bile male galije (galijice), vrsta ratnih brodova na vesla, brza i na moru lakopokretljiva plovila s odličnom manevarskom sposobnošću. Ona je imala samo jedno jedro, postavljeno i po potrebi razapinjano samo na jednom jarbolu. Broj klupa za veslače na galijici se kretao od 10 do 26. Galijica je bila naoružana lakšom brodskom artiljerijom, prvenstveno specijalnom vrstom topa pomorsko-brodskog tipa nazvanog pedrijera.

U Ulcinju su građene uglavnom fuste, tipovi manje operativnih ratnih brdova, uglavnom sa 18 klupa za veslače. I manje i veće fuste sličile su brodu tipa mediteranskog brigantina. Bile su na vesla, dosta duge, čak do 35 metara.

Da su ovdašnji brodograditelji bili veoma dobri stručnjaci potvrđuju rute ulcinjskih brodova, te podatak da je, na primjer, holandski konzul u Draču Pulimeni 1706. godine poručio izradu brodova u Ulcinju koje je koristio za trgovinu sa Ankonom.

Ulcinjski brodograditelji su od sredine 17. vijeka bili među najbogatijim stanovnicima grada, a imali su i svog predstavnika u Istanbulu.

Čudni su putevi i sudbine ljudi, pa i gradova na moru: iako je Ulcinj do 1571. godine služio kao utočište pred opasnošću od gusara i stenjao na granici dva moćna carstva, on kasnije postaje jako gusarsko uporište, a Ulcinjani gospodari južnog Jadrana.

Dva mjeseca nakon uništenja osmanske mornarice na Lepantu, dok su mletački brodovi harali osmanskom jadranskom obalom i u očekivanju novog velikog sukoba, Istanbul je aktivno podsticao izgradnju privatnih brodova na obalama Jadranskog i Jonskog mora i davao ovlašćenja (icazet) svima koji su željeli ići u gusarske akcije.

Ali, 1573. godine okončan je Kiparski rat koji će iscrpljenoj Veneciji i Turskoj donijeti sedam decenija mira u međusobnim odnosima. Stoga je Porta u ljeto naredne godine naredila begovima svih okruga od albanske obale do Soluna da pronađu i zatvore gusare prestupnike i oslobode robove koje su oni utamničili.

Ulcinjani su se u međuvremenu organizovali, nabavili potrebne brodove i započeli gusarenje. Imali su povoljan geografski položaj, prirodna skloništa (ostrva Stari Ulcinj i Krš od Đerana, uvala Valdanos i ušće Bojane) i laku flotu s kojom se moglo operisati na Jadranu, pa su u početku izbjegavali borbu sa teško naoružanim brodovima većih država.

Veslači na tim brodovima često bijahu robovi koje su Ulcinjani zarobili. Mnogi od njih su se uključivali u gusarske akcije, kao vodiči. „Turci nikada ne bi osvojili nijedno selo ni zemlju kada ne bi sami hrišćani bili uhode za njih“, navodi jedan zarobljenik iz Perasta početkom 17. vijeka.

I vjerski velikodostojnici pozdravljaju lađe koje plove, podstiču na osvajanje mora i ističu da jedna bitka dobijena na moru vrijedi koliko deset bitaka na kopnu. Jer, more pripada onome ko njime plovi i ono mu donosi bogatstvo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (III): Osvajanje Ulcinja i Servantes

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Padom Skadra pod Osmanlijama, 1479. godine, Ulcinj i Bar su ostali izolovani, praktično ostrva, pretvarajući se u tihog svjedoka toka istorije. Imali su po oko dvije hiljade stanovnika i služili tek kao predstraža Venecije, koja je tada bila na vrhuncu moći i slave. Ovi milenijumski gradovi bili su, ipak, svijet za sebe, sa svojim statutima i komunalnim slobodama, i stoga jesu i nijesu bili mletački.

Južno od Ulcinja na preko 250 kilometara, bilo je malo naselja: Šinđin, Lješ, Drač, Valona, Himara i Saranda, sa svega desetak hiljada stanovnika. Bavili su se poljoprivredom i priobalnim ribolovom, kao i trgovinom između mora i unutrašnjosti; osmanska periferija, suštinski neintegrisana s morem. Bar, Ulcinj, Drač i Valona bili su međusobno povezani i predstavljali su ulazna, ali kao viseća vrata prema Balkanu.

U ljeto 1527. godine veći odred gusarskih berberskih brodova (oko 30 fusta), na čelu sa Hajredinom Barbarosom, sinom grnčara Jakuba, Albanca porijeklom sa grčkog ostrva Lezbos (Mitilena), napao je Ulcinj, Bar i Cavtat.

Deset godina kasnije počinje prvi osmansko-mletački rat (1537-1540). Barbarosa svojom flotom uznemirava mletačke posjede na Jadranu kako Mlečani ne bi provalili u Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu koje su držali Turci. Samo iz te ekspedicije na sjeverni Jadran, Barbarosa se vratio sa preko dvije hiljade zarobljenika među kojima su bili neki članovi najpoznatijih porodica Venecije. Osvajanjem Krfa, a potom i trijumfom kod Preveze 1538. godine Barbarosa je postao nesporni gospodar Mediterana.

Skadarski Sandžakbeg je početkom maja 1538. godine napao Ulcinj koji je odolio zahvaljujući jakim zidinama. U pomoć su mu iz Dalmacije došla dva kapetana sa 150 konjanika i 600 vojnika.

Ulcinj i Bar su Osmanlije zauzele tridesetak godina kasnije, u toku Kiparskog rata (1570.-1573.). Čim je izbio taj sukob, predstavnici Ulcinja i Bara su otišli u Veneciju da traže pomoć. Zbog velikog broja izbjeglica u Ulcinju je već 1570. godine zavladala glad.

Sa slabašnom odbranom i iznurenim stanovništvom, ovi gradovi se nijesu mogli suprotstaviti velikoj turskoj pomorskoj ofanzivi u Jadranskom moru u ljeto 1571. godine. Krajem jula turska flota pod komandom admirala Ali-paše Muezin-zade i Pertev-paše i, u saradnji sa suvozemnim snagama Ahmet-paše, napada Ulcinj. Turska vojska iz Skadra sa četiri topa je atakovala na grad s kopna, dok je turska flota s mora vršila iskrcavanje. U pomoć Ulcinju na vrijeme je stigao samo knez Sciara Martinengo sa svojim Gaskonjcima, koji je tu akciju preduzeo suprotno odluci providura Kotora, koji je u posljednjem trenutku shvatio da je svaka pomoć Ulcinju uzaludna. S pojačanim snagama francuskih najamnika, italijanska posada u Ulcinju davala je otpor samo osam dana. Zatim se sva vojska, 800 Italijana i isto toliko Francuza, sa komandantom i knezom Ulcinja, predala Ahmet-paši.

Bar se odmah predao čim se saznalo za pad Ulcinja (Ülgün, na turskom). Barani su uputili poslanike Ahmet-paši da pregovaraju o predaji. Tako su, početkom avgusta 1571. godine, i Ulcinj i Bar bili zauvijek izgubljeni za Veneciju. U ovim gradovima komandant turske flote ostavio je posadu od po 500 ljudi.

Klatno istorije se pomjerilo i ovaj grad je ušao u novu fazu. I dalje je na prvoj liniji bojišnice, ali sada sa druge strane, ovoj koja je u nadiranju i koju će u naredna dva vijeka obilježiti bliska saradnja sa sjevernoafričkim gradovima: Alžirom, Tunisom i posebno Tripolijem (Trablusgarp).

Prijestonica rata nakon 1573. godine nije Istanbul, nego Alžir. Alžir je podigao slavu osmanske mornarice na Mediteranu i davao joj komandni kadar. Početkom 17. vijeka ovladali su tehnikom upotrebe novih brodova i započeli „zlatno doba berberskog gusarstva“. Alžir je postao jedan od najmoćnijih gradova na Mediteranu, sa preko stotinu naoružanih brodova, pretvarajući Sredozemlje u „more straha“. Alžir i haje i ne haje, kako mu kad odgovara, za sultanova naređenja, a Istanbul je daleko od Alžira.

U toj prijestonici pomorstva i gusarstva, ističu se u 16. vijeku i dva Albanca, Murat Reis i Muhamed Arnaut (Arnaut Memi), čije su akcije posebno usmjerene prema Zapadnom Mediteranu. Murat je 1585. godine prešao i Gibraltar i harao po Kanarskim ostrvima. Deset godina kasnije postaje admiral Alžira, potom beglerbeg Tunisa, pa Moreje.

Nakon četvorogodišnjeg boravka u Italiji, poslije bitke kod Lepanta, 7. oktobra 1571. godine, gdje je ostao bez lijeve ruke, Španca Miguela de Servantesa je 26. septembra 1575. godine, na galiji ,,Sol” kod Sicilije, zarobio upravo Arnaut Memi. Prilikom hapšenja Memijevi gusari su kod kasnije čuvenog književnika pronašli preporuke od vojvode od Sese i Huana od Austrije, pa su smatrali da se radi o značajnoj ličnosti. Cijena po robu kretala se u tom periodu od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika. No, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliko svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je njegovo robovanje potrajalo punih pet godina.

Nemirna duha, željan avantura, Servantes je bezuspješno pokušavao četiri puta da pobjegne iz zatočeništva. Prije nego je oslobođen, morao se braniti od optužbi da se družio s gusarima.

O gusarstvu se na nekoliko mjesta govori i u Don Kihotu, najslavnijem romanu ovog Španca, u kojem je glavna junakinja Dulčinea. A Ulcinj se na romanskim jezicima, kako onda, tako i danas, nazivao Dulcigno, Dulcino ili Dulcinium, pa je, sljedstveno tome, Dulčinea zapravo – Ulcinjanka. I sam Servantes će kazati da je Dulčinea „ime milozvučno, neobično i znakovito“.

Uz Valonu, od 1550. godine i Drač postaje gusarski centar. U maju 1556. godine komandant mletačke flote, Kristoforo da Kanal, piše da se u Draču nalazi osam gusarskih brodova. Godinu kasnije pet gusarskih brodova su u ulcinjskom akvatorijumu oteli jedan trgovački brod iz Venecije koji je potom dopremljen u Drač.

U to vrijeme, kako izvještava mletački sindik Đustiniani, trgovački brodovi su se u Ulcinju sidrili kako bi se informisali o kretanju gusara. On navodi da je postojao dogovor između stanovnika Ulcinja i rta Rodoni o obavještavanju signalima vatrom o izlasku na more gusara iz Drača.

Takođe, predstavnici ulcinjskih familija Bruti posredovali su u Draču i Valoni za oslobađanje mletačkih brodova.

Ali, i Mlečani su, kada su god mogli, ne podnoseći nikome račune, otimali brodove. U septembru 1562. godine komandant Filipo Bragadini je oteo dubrovački brod u luci Barleta i uputio ga na Krf „kako bi nahranio građane i posadu brodova koje su tamo bili usidreni“. Godinu kasnije kod Budve on je zaplijenio još jedan brod pod zastavom Sv. Vlaha sa 1.200 stabla žitarica. Tokom 1565. i 1566. godine bilo je još više ovakvih slučajeva gusarstva Mlečana uz izgovor da Dubrovčani ne treba da obavljaju trgovinu sa Turcima. Samo u periodu od avgusta do novembra 1569. godine Venecija je zaplijenila pet dubrovačkih brodova.

Tokom 16. vijeka, posebno od 1560. godine, piraterija je bila uzela toliko maha da je naprosto bilo uobičajeno da gusari iz Herceg Novog (koji je pao u osmanske ruke 1482.) svake noći pljačkaju brodove sa žitaricama, da bi ujutru, svoje lađe izvlačili na suvo, kako bi o tome zametnuli trag. Dešavalo se da su zbog bojazni od Novljana, i sami mletački izaslanici morali da idu kopnenim putem u Kotor, pa se od Mletaka zahtijevala jedna državna galija radi zaštite u Bokokotorskom zalivu. Kotorani su takođe tražili pomoć, žalili se i molili da ,,iako žive od pomorstva, zbog ovih ne mogu da privire sa kućnog praga, jer more vri od pirata“.

Slična situacija je i u Ulcinju. Flota kapetana Kara Hodže bega uplovila je avgustu 1568. godine u ulcinjske vode i u desantu na kopno, u okolini luke Đerane, njegovi gusari su oteli oko 50 ljudi.

Poslije bitke kod Lepanta Venecija preduzima sve korake kod svojih saveznika kako bi bili pogubljeni (uprkos zamašnom broju koji čine), svi turski zarobljenici koji se nešto malo razumiju u pomorske vještine. Jer, kako smatraju Mlečići, Turcima kojima ne nedostaju ni drvo ni novac, bilo bi lako da obnove brodove ako budu mogli da ih opreme ljudstvom.

No, u tom strašnom naumu nijesu uspjeli. Ogromna je bila i moćna Turska imperija, a njen kapudan-paša (admiral mora) postao je znameniti Uludž Alija, poslije Barbarose i reisa Turguta, najveći pomorski kapetan Alžira i Osmanskog carstva, čija se vlast prostirala i na paše u Tunisu i Tripoliju.

I Servantes o njemu govori s divljenjem konstatujući da se „prema svojim robovima odnosio s velikom ljudskošću“.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (II): Na prvoj liniji fronta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Na Jadranu je uvijek gusario i krijumčario ko je to mogao. Gusarenje na ivici piraterije je običaj, ono što se radi na moru, usanza del mare. ,,Gusarstvo na Jadranu je bilo legitimni i sastavni dio regularnog ratovanja na moru, a gusarili su i muslimanski i hrišćanski gusari”, ističe dubrovački povjesničar Josip Luetić.

U srednjem vijeku ovdje gusare Sicilijanci, Katalonci, stanovnici Drača… Pravi zaham dobija 1417. godine turskim osvajanjem Himare i Valone. Gusari su bili privučeni izobiljem prometa na Jadranu: žito iz Albanije, ulje iz Apulije i Romanje, meso, dalmatinski sirevi, da ne govorimo o brodovima koji obezbjeđuju dalek i prebogat izvoz i uvoz Venecije.

Mletačka republika takođe nikada nije imala osobitih skrupula da se bogati na nasilju i gusarstvu. ,,Venecija je nikla iz grube stvarnosti prisilnog naseljavanja, rata, sukoba, gusarstva i trgovine”, tvrdi istoričar Luis Mamford.

Ni onda kada između Venecije i Turske vlada mir, na granicama nema mira. Mlečani posebno ne pristaju da Jadransko more dijele sa Osmanlijama. Ali, kada god je to bilo moguće, izbjegavaju direktne sukobe. Oni Jadran smatraju svojim teritorijalnim vodama i još od 12. vijeka ga nazivaju ,,Venecijanskim zalivom”. Mletački Senat pisao je papi u 14. vijeku: „Mi nemamo ni vinograda ni polja; naša njiva je more i ko to osporava, ugrožava nam život”. Ova rečenica odražava politiku koju je Venecija šest stoljeća vodila na Jadranu, umješnošću i brutalnošću, zavisno od slučaja. I to ne samo ovdje.

Balšići su u svojoj prijestonici, u Ulcinju, te u Baru i Budvi, bez dopuštenja Venecije, gradili plovila i njima napadali trgovačke brodove. Sredinom marta 1369. godine mletački kapetan jadranske flote upozorio ih je da ,,ako njihovi naoružani brodovi oštete mletačke trgovce, biće tretirani kao gusari”.

,,Već mnogo godina ova mletačka Sinjorija, bez ikakve osnove polaže pravo na zaliv kao da je samo njen, kao da Bog ovaj dio mora nije stvorio, kao sve ostalo, da služi svima”, piše španskom kralju Filipu II ambasador u Veneciji Fransisko de Vera. U Madridu na nevolje Venecije uvijek gledaju bez mnogo sažaljenja jer, kako ističu, to je ,,opaka država koja se obogatila na nedozvoljen način”.

Slično misle i u Parizu. Francuski ambasador Elian je Mlečane smatrao ,,zloglasnim gusarima koji haraju svim morima i koji su opasniji od morskih nemani, stijena i oluja”.

Mlečani su na sve načine nastojali spriječiti da vladari obalnih država i oblasti ugroze njihove monopole i prevlast na Jadranu. Stoga su onemogućavali svaki pokušaj lokalnih gospodara, bez obzira jesu li im saveznici i prijatelji ili ne, da posjeduju značajnije pomorske snage i u većoj mjeri prenesu svoje aktivnosti na more. Dubrovčani su od 1461. godine priznavali mletačku prevlast na moru i plaćali su joj određeni namet za slobodnu plovidbu po Jadranu (il transito). Žilava Republika Sv.Vlaha je istovremeno papski štićenik i sultanov vazal, jer Osmanlijama od 1481. do 1806. plaća harač od 12.500 zlatnih dukata godišnje.

U vremenima mira, Mlečani i Osmanlije su razradili način zajedničkog života i dopuštali slobodan protok ljudi i trgovine, koja je imala ključnu važnost za opstanak Venecije kao funkcionalne države.

Ali, i tada Mlečani, iako sa malo uspjeha, pribjegavaju svojim najomiljenijim metodama: širenju intriga, pokušajima izazivanja požara u ulcinjskoj luci i organizovanjem atentata na gusare ili visoke zvaničnike u skadarskom sandžaku.

Prodorima osmanske flote prethodili su i slijedili je gusarski brodovi. Osmanlije su oduvijek pretpostavljale kopnene napade ratovima na moru, pa su sukobe sa hrišćanima na moru rado prepuštali sjevernoafričkim vladarima i gusarima. Od 1525. godine Jadran postaje polje njihovog djelovanja. Više nema katalonskih, đenovljanskih i drugih gusara u ovom moru, iako ih je bilo nešto ranije; aktivni su malteški vitezovi i gusari sa Sicilije.

Većina valonskih i dračkih reisa postaju pravi majstori u gusarskom zanatu. Turci su aktivirali i gusarska gnijezda na zapadnoj grčkoj obali (Santa Maura i Modon) i počeli borbu za osmansku dominaciju nad vodama Jonskog mora i južnog Jadrana. Turska je otvorila svoje prozore na ovom moru i Venecija se morala nevoljno pomiriti sa činjenicom da Jadran treba dijeliti sa Osmanlijama.

Od tada, pa skoro neprekidno do 1718. godine, dakle gotovo dva stoljeća, prva linija fronta je na južnom Jadranu, odnosno u širem akvatorijumu Ulcinja.

Poslije Kiparskog rata 1573. godine prestale su na Mediteranu velike pomorske bitke i sukobi su se svodili na raspojasano gusarstvo. Dok se na kopnu održavao privid mira, na moru su se vodili mali ratovi. Posebno na Jadranskom moru, tom malom Mediteranu, ili svijetu u malom, kako navodi R. D. Kaplan. Kartograf Sulejmana Veličanstvenog, pomorac i gusar, Piri Reis, predstavlja Jadran kao glavni dio Mediterana, koji hiljadama godina spaja Istok i Zapad.

Sukobi se odvijaju uglavnom na njegovoj istočnoj strani. Jer, brodovi su bili primorani da plove uz ovu obalu, jer je suprotna, italijanska, nerazuđena, s vrlo rijetkim lukama, pa u slučaju nevremena ne može pružiti potrebnu zaštitu. A istočna strana, sa prirodnim lukama, zalivima i deltama rijeka, te brojnim ostrvima, idealna je za plovidbu.

More je u 16. i 17. vijeku beskrajno; prostranstvo koje su zauzimali ljudi predstavljalo je tek nekoliko linija i malih uporišnih tačaka. Ploviti, značilo je držati se obale, ,,kretati se sa stijene na stijenu kao rak”, ,,s rta na ostrva i s ostrva na rt”. Plovidba blizu obale, na vidiku obale, značila je brzo pronalaženje zaštite pod topovima kule ili dvorca neke tvrđave u slučaju da se ugleda približavanje sumnjivog broda, pružala je sigurnost kada nije bilo drugog rješenja osim napuštanja broda i užurbani bijeg prema kopnu, kao i pristup informacijama o opasnostima u realnom vremenu.

Pomorstvo je kroz čitavu istoriju bilo jedno od osnovnih zanimanja Ulcinjana, pomorski zanat je tekao u njihovim žilama. Ovdje je vazda važilo surovo pomorsko pravilo: ,,Navigare necesse – vivere non necesse (Ploviti je nužno, živjeti nije nužno).

Ulcinj je dijete mora. Njegov zaštitnik je Bindi, ilirski bog mora i voda. More je ovom gradu donijelo ekonomski i kulturni prosperitet i značaj u mediteranskim okvirima. I svi su ljudi tu uvijek bili dobrodošli, ma od kud god dolazili, koje god da su rase, vjere ili nacije, posebno oni koji su bili korisni za ovu malu zajednicu.

Ulcinjski pomorci nijesu pohađali nautičke škole, a znali su se upravljati po busoli i kartama. Odlično poznavanje obale, izvanredna orijentacija na moru i urođena doza fatalizma, ključni su razlozi njihovog uspjeha. A ono je, prije svega, bila rezultanta duge prakse na moru. Kapetanstvo je, u pravilu, bilo nasljedno, s oca na sina.

I pored svojih strašnih gusarskih akcija, Ulcinjani su na cijelom Mediteranu bili cijenjeni kao vješti pomorci. „Ime Ulcinjanin se poštovalo u čitavoj Turskoj. Sultani su tražili da budu u njihovoj floti“, piše francuski konzul u Skadru Jasen Ekar. Zbog brojnih zasluga za Osmansku imperiju, njihove hrabrosti i simpatija koje su uživali na Visokoj Porti, Ulcinjane su, kako navodi istoričar B.Hrabak, zvali i – sultanova djeca! ,,Mada izrazito gusari, Ulcinjani su uvijek uživali sultanovu podršku i zaštitu“, dodaje on.

S druge strane, na velikom dijelu Jadrana Ulcinjani su smatrani „nepobjedivom djecom satane koji imaju odvažnost vukova i lukavost lisica”. Manifestacije uzbune i užasa izazvane upadima gusara iz „njihovog zloglasnog mjesta“ (nido infame di corsari), još žive u kolektivnoj memoriji na italijanskoj obali Jadrana. Za stanovnike italijanske provincije Teramo riječ duggenott (Ulcinjanin) je i danas ostala sinonim za gusara!?

Najviše je tome doprinio Sinan-paša, koji je od 1580. do 1596. godine, pet puta ili ukupno 7,5 godina, bio veliki vezir Osmanskog carstva. Kao admiral osmanske mornarice i rodom Albanac, on je odlično poznavao kvalitete ulcinjskih pomoraca.

Kodža Sinan-paša je posebno protežirao svoje rođake, članove poznatih ulcinjskih familija, Bruti i Bruni, od kojih je, na primjer, Bartomoleo Bruni, bio premijer Moldavije, vazala Turske. Oni su takođe bili prevodioci na Dvoru u Istanbulu i privilegovani posrednici između Osmanskog carstva i evropskih država.

Ovaj čuveni veliki vezir je imao zemljišne posjede u Štoju i ostavio je značajne vakufe u Ulcinju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo