Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVI): Još jednom o vlasništvu novinara

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Istekom ljeta 2001. istekao je i četvorogodišnji mandat Milki i Drašku. Mislio sam da je to povoljna prilika da izvršimo uređivački oporavak Monitora. Napravio sam plan da za glavnog urednika izaberemo novinara koji je bio u ,,herojskoj” redakciji (prije Draškovog dolaska). Iako još nije bila završena dioba Montenegropublica na Monitor i Antenu M, sprovešćemo istu proceduru kao i 1997. Pozvao sam Ćana telefonom da ga informišem o ovoj namjeri. Do ovog razgovora mislio sam da je dogovor o problemu visine vlasništva koje dajemo novinarima postignut u telefonskoj komunikaciji nakon sastanka u Beogradu krajem 1998. Sad se u razgovoru razjasnilo da smo sa beogradskog sastanka otišli sa različitim shvatanjem dogovora. Ćano je bio ljut, a ja razočaran što je, kako je meni izgledalo, odustao od dogovora. Mogući razlog za to mogao je biti Veseljko Koprivica. U posljednje vrijeme se bavio intrigama. Osjećao se zapostavljenim. Ni redakcija ni ja nijesmo ga nikad smatrali pogodnim za glavnog urednika, bez obzira što je bio jedan od najstarijih monitorovaca. Napisao sam Ćanu pismo, koje je, u suštini, bilo produžetak telefonskog razgovora.

 

19. septembar 2001.
Dragi Ćano,

Nemoj da se ljutiš, ja te neću lišiti mogućnosti da ostvariš svoja prava. Pišem ti smatrajući svojom obavezom, prije svega prema tebi samom, da ti kažem kako tvoje potonje stanovište izgleda odavde, i koje posljedice može imati ako ostaneš pri njemu.

  1. Bilješke o našem razgovoru koje smo vodili u tvom stanu u Beogradu 17. 12. 1998. pokazuju:
  2. a) da si bio zadovoljan što si u impresumu lista upisan
    kao utemeljivač i da si na početku razgovora bio spreman
    da svoj udio u Monitoru daš novinarima;
  3. b) da smo se složili da, ipak, diobu treba izvršiti na četiri‚ približno iste časti: ti, ja, ostali ulagači (pomagači) i novinari, te da ću ja probati da se dogovorim s novinarima da njima pripadne 25-30 odsto; …
    c) da ćeš da osnuješ fondaciju u čijem će savjetu biti
    Ljubiša Stanković, Miodrag Perović, …; da ću ja pokrenuti školu čiji će suvlasnik biti fondacija …; da će se u zgradi fondacije jedan dio prostora dati Monitoru, Itd.
  4. Kad novinare nijesam uspio da ubijedim da pristanu
    na manje od 50 odsto, nakon tvog telefonskog pristanka obećao
    sam im 50 odsto vlasništva, i problem vlasništva u Monitoru
    za nas je bio završen. Ostalo je da se novinari dogovore o svojim zaslugama i njihovim pojedinačnim procentima. Za njih je to bio težak zadatak i tek ovih dana, kad treba birati novog urednika i direktora, smatraju da mogu taj posao da završe.
  5. Kad smo se prošle godine sreli, ti si rekao da više nikom u životu ne daš nijednog feninga (ili paru ili centa, ne sjećam se). Ja sam mislio da se to odnosi na buduće, a ne na prošle dogovore.

Ako ostaneš pri promijenjenom stanovištu, ja ne mogu predvidjeti u kom pravcu će se stvari razvijati. Prvo što sam pomislio je da se ja odreknem dijela i dam ga novinarima, pa nek je sa srećom i tebi i njima. Dosta mi je muka oko Monitora. Od njega sam dobio infarkt u 48. godini života, a moj brat koji je bdio nada mnom u desetinama i stotinama neprijatnih situacija kojima sam ja bio nedorastao, dobio ga je 1999. godine u njegovoj 43. godini, kad me vod vojske tražio po Podgorici. A obojica … [ponovljeno iz ranijeg pisma].

U tom mom infarktu i ti si učestvovao – dok te nijesam bolje upoznao vjerovao sam svim tvojim maštarijama. Bio sam prinuđen da potrošim svoju teško stečenu profesorsku ušteđevinu da bih kompletirao štampariju koja je stajala u Fabrici radijatora u Danilovgradu i radnici sa nje uzimali šarafe i poluge, a onda do infarkta da ko rob radim u njoj i
drugim dijelovima sistema. (Slučaj je htio da prva pomoć od EU dođe baš onih dana kada sam ja dobio infarkt, pa me na poslovima koje sam tada obavljao smijenilo devet ljudi.) Na kraju, kad smo je prodali za 117.000 dao sam tebi 25.000, Dragici Ponorac 9.000, Bobu Dediću 30.000,
vratio Žarku Jovanoviću (kumu Žarka Rakčevića) 13.000, Žarku Rakčeviću 4.300, Milutinu Drljeviću 4.000, Pavlu Spasiću 4.300, Miju Popoviću 11.000, Ranku Vukotiću 5.000, što čini ukupno 103.600. Meni ostaje 13.400, a uložio sam 50. 000. I još nijesam vratio sve. Na primjer, Dušku Petranoviću koji je 1994. otišao u Kaliforniju, dužan sam
oko 4.500 (2.000 USD).

Ovo je bio način da novinarima dam 50 odsto i sačuvam obraz prema drugima. I da sačuvam Monitor, jer su bili krenuli da prave drugi Monitor, po ugledu na Našu Borbu.

Vremena su se promijenila. Monitor više nema onaj značaj koji je imao, i ja nemam motive da se žrtvujem kao ranije, iako bi i sada bilo veoma važno da postoji tako utemeljen i orijentisan list. Budući da i ja imam neku sujetu, u ovom trenutku mislim da ću te pustiti da ti razgovaraš sa novinarima. Umjesto 17 odsto zadrži 24 odsto (od institucije koja ne može ni novinarima obezbijediti normalan život, a kamoli dividendu vlasnicima), a oni neka prave drugi list.

Na kraju, preporučujem ti da vodiš računa o Veseljku. Ako ispadne da je on kriv za tvoje odustajanje od dogovora, njemu nema opstanka tamo, pa da je vlasnik svih 100 odsto.

Želio sam još ponešto da ti kažem, ali imam neke obaveze zbog kojih moram da prekinem.

Ostaj mi zdravo. Pozdravi Veru.
Miško

Čitalac će u nastavku vidjeti kako se ovaj problem završio. Veseljko Koprivica je 2020. objavio tekst za koji je rekao da je to Ćanov odgovor na prethodno moje pismo. Ja takvo pismo nikad nijesam dobio. Možda se dogodila neka greška, pa me iz Monitora nijesu obavijestili o prispijeću faksa. Pošto Ćano u pismu imperativno osporava 50 odsto za novinare, mogu, teorijski, da dopustim da mi faks iz kaprica namjerno nijesu izručili. Ali u vjerodostojnost verzije koju je Veseljko objavio sumnjam zasnovano na osnovu nekoliko detalja koje ću u nastavku komentarisati. Radi potpunog čitaočevog uvida, objavljujem Veseljkov tekst, ali u petitu.

Moskva, 24. 09. 2001.

Zahvaljujem se na informacijama, savjetima, prijetnji i intrigama. Nikada se nisam složio da se novinarima da 50 odsto akcija. Ranije sam zahtijevao da se svim novinarima koji su radili u Monitoru daju akcije. Ti se nisi složio, te smo se složili do 25 odsto. Tačno je da sam Ti saopštio da imam namjeru da formiram fondaciju i da ću formirati savjet u kome će biti Ljubiša Stanković, Miodrag Perović i drugi.

Tačno je da sam se tada saglasio (i danas sam saglasan) da će fondacija biti suvlasnik škole koju bi Ti otvorio i da ću raditi na otvaranju Ekološkog instituta-fakulteta.

Moji stavovi nijesu se izmijenili u odnosu na novinare da njima pripada od 25–30 odsto akcija. O mom oduševljenju što se nalazim u impresumu Ti se grdno varaš. Ja nijesam primio nijedan orden. Moji su principi drugi.

Događaji iz prošlosti me ne interesuju, niti Tvoja tumačenja. Moje je pravo da vlasništvo zadržim. Po ovom pitanju ne želim nikakve diskusije.

Želim ti skrenuti pažnju da imam 74 godine i da Veseljko nije maloljetan. On apsolutno nema nikakve veze sa mojim odlukama. Što se tiče Veseljka, ja sam ga molio da bude moj zastupnik.

Dragi Miško, trebalo bi da me bolje poznaješ i da znaš da ja uvijek sam donosim svoje odluke.

Pozdrav,
Ćano

Komentar (razlika u sjećanju). U mojoj zabilješci o
razgovoru sa Ćanom koji smo sedamnaestog decembra 1998. vodili u njegovom stanu u Beogradu stoji:  ,,2. Ćano je pokazao zadovoljstvo što je u impresumu upisan kao utemeljivač lista, saglasno odluci osnivača iz 1994. godine. [Vidi u broju od 7. maja Ćanovo pismo od 30. marta 1994]. Složio se da tražim rješenje u kojem će novinarima biti data participacija u vlasništvu i iskazao spremnost da se odrekne dijela svog uloga ako bude potrebno. Ja sam ga informisao da tražim rješenje
kojim bi se novinarima obezbijedilo 25–30 odsto u Monitoru i manje od toga u Anteni M. … 3. Ćano je saglasan da prodam našu štampariju i da njemu isplatim 20-30.000 DEM. [Slog sam prodao 2000. i dobijena sredstva distribuirao kako stoji u mom gornjem pismu.] 4. U vezi sa školom koju želim da pokrenem,… predložio je … [isto kao u Veseljkovom tekstu].”

Izgleda da je do nesporazuma došlo zato što se na sastanku u Beogradu, zaista, nijesam složio da se svim novinarima koji su bili članovi redakcije daje vlasništvo u Monitoru. Jer je takvih novinara bilo mnogo, a broj svih vlasnika u društvu sa ograničenom odgovornošću je bio zakonski ograničen na 30.

Ako je postojalo gornje Ćanovo pismo, na osnovu dva detalja sam uvjeren da mu je Veseljko ponešto dodao ili preformulisao. 2001. godine Ćano je mogao imati 72, a ne 74 godine kako stoji u Veseljkovoj verziji. Jedini
zastupnik kojeg je Ćano ikad imenovao bio je Nebojša Medojević. Ne postoji nikakav dokument ili pismo kojim bi Ćano imenovao Veseljka za svog zastupnika. Niti se ja sjećam da je to ikad usmeno pomenuo.

U kojoj god verziji ovo Ćanovo pismo postojalo ili ne postojalo, ja ga nijesam dobio. Međutim, i bez njega Ćanov stav iznesen u telefonskom razgovoru bio je dovoljan da zastanem sa realizacijom toga što sam dogovorio s novinarima. Ćano je znao da Monitor kao biznis
ne vrijedi ništa. Činilo mi se da je bio povrijeđen, jer ga je pratila uobičajena crnogorska nezahvalnost od kad je Montex došao u egzistencijalnu krizu, a on izgubio finansijsku moć. (I Majka Tereza je imala trenutaka kad je bila pobijeđena ljudskom sebičnošću.) Produžio sam da skupljam neveliki broj preostalih ovlašćenja osnivača,
iako nijesam imao jasnu ideju kako da nađem rješenje
koje bi prihvatili i Ćano i novinari.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXVI): Crkve i manastiri iz doba Petrovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U slobodnim djelovima Crne Gore, u vrijeme dok su njome vladali mitropoliti i Petrovići, obnavljane su ranije sagrađene i porušene ili gradile  su se nove crkve i manastiri kao duhovni i svjetovni centri ili mjesto dogovora za dizanje ustanaka.

U Dajbabama kod Podgorice, 1897. godine podignut je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice; u Ždrebaoniku je 1818. godine, podignuta crkva Sv. Arhangela Mihaila; Manastir Podmaine je više puta obnavljan i spaljivan; Obnovljeni su Reževići; Manastir Duga, prvobitno sagrađen na ušću Male rijeke u Moraču, zbog opasnosti od turske pohare, premješten je polovinom XVIII vijeka, na lokaciju Duga na ulazu u kanjon Platije…

Posebno mjesto među crkvama i manastirima podignutim u doba Petrovića zauzima Manastir Ostrog, sagrađen krajem XVII vijeka. Poseban je po mnogo čemu. Manastir je ugrađen u Ostroške grede po kojima je i dobio ime. Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom koji je pred kraj života službovao u ovom manastiru i obnovio ga, o čemu svjedoči zapis:

,,…сагради се сија свјатаја и свјаштенаја церков, во име часнаго и животворјашчаго креста во љето 7170. года, (1662. г. од Христова рођења) а пописа се в љето 7175. (1667.) са благословенијем всеосвјаштенаго митрополита Захумскаго Кије Василије, трудом и подвигом и платоју јеромонаха игумана Исаија ва унук перваго свјатаго и преподобнаго оца нашего Исаије, од Оногошта от села Попе. Бог да их прости, иже почеше и савршише“.

Život Svetog Vasila Ostroškog u pećinskoj crkvi – nekadašnjoj ćeliji isposnici, po vjerovanju ima višestruko iscjeliteljske moći, zbog čega vjernici svih konfesija dolaze da im se poklone i pomole za iscjeljenje bolesti, zatraže oprost od grjehova i spas duše.

Jedna od posebnosti Manastira Ostrog je i u tome što je u njemu, 8. i 9. januara 1942. godine, u organizaciji rukovodstva Narodno-oslobodilačkog pokreta Crne Gore i Boke, održana skupština crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, poznata kao Ostroška skupština. Učestvovalo je 65 delegata – predstavnika svih političkih partija predratne Jugoslavije koje su djelovale u Crnoj Gori i Boki. Na dnevnom redu je bilo jačanje borbe za jedinstvo i slobodu naroda Crne Gore i Boke… Učesnici Skupštine, nakon usvajanja rezolucije, položili su Ostrošku zakletvu:

,,Na ovom mjestu gdje su se naši đedovi zakljinjali osveti i slobodi, mi, učesnici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire – zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka”.

Kad je riječ o crkvenim objektima sagrađenim u doba Petrovića, ne mogu a da ne pomenem crkvu Svetog Spasa na Grahovcu. Podignuta je kao spomenik u čast velike bitke koja se tu odigrala 1858. godine i pobjede crnogorske vojse u toj bici. Podignuta je na mjestu gdje se nalazio šator komandanta turske vojske Husein-paše.  Crkva je izgrađena 1864. godine po naredbi knjaza Nikole i njena izgradnja je počela u utorak, a završena u četvrtak – na Spasovdan, baš kao i sama bitka na Grahovcu.

 

CRKVENI OBJEKTI U BOKI

Istorija Boke je slična istoriji stare Crne Gore, samo su osvajači bili drugi. Boka je, najvećim svojim dijelom, tokom XV vijeka potpala pod mletačku vlast. U XVI i XVII vijeku pojedini djelovi Boke bili su i pod turskom vlašću. Od kraja XVIII vijeka u Boki se smjenjuju habzburška, ruska, francuska i na kraju austrijska vlast koja je ostala do 1918. godine.

Ovaj period je u Boki ostavio značajno graditeljsko nasljeđe, gdje se posebno izdvajaju palate, crkveni objekti i vojne tvrđave.

Najznačajnije crkve izgrađene u tom vremenu su Gospa od Zdravlja, podignuta u XV vijeku na brdu Sveti Ivan iznad Starog grada Kotora. U istom vijeku podignuta je i Gospa od Milosti u Tivtu. Kotorska crkva Sv. Eustahija u Dobroti sagrađena je u XVIII vijeku. Crkva u Prčanju, posvećena Rođenju Bogorodice, izgrađena je u periodu od 1789. do 1809. godine po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija. Crkva Svetog Nikole u Perastu, sa zvonikom visokim 55 m, podignuta je 1616. godine po  projektu koji je uradio mletački arhitekta Đuzepe Beati (Giuseppe Beati)…

Posebno mjesto u graditeljstvu sakralnih objekata zauzima Gospa od Škrpjela u Perastu. Podignuta na vještačkom ostvcetu, nastalom nasipanjem kamenja oko hridi (škrpjel), koje se obavlja 22. jula, a datira još od 1452. godine i traje do danas. Prvobitna crkva posvećena Uspenju Bogorodice sagrađena je polovinom XV vijeka.

Redovnim nasipanjem ostrvce se uvećalo pa je u periodu od 1710. do 1725. godine crkva dograđena i dobila sadašnji izgled. Dogradnju crkve je projektovao arhitekta Ilija Katičić, a radove su izvodili Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.

Na brdu iznad Kamenara u Boki, podignuta je 1704.  godine crkva Svete Neđelje. Vijek kasnije, 1804. godine u  Starom grtadu u Budvi podignuta je crkva Svete  Trojice. Nešto kasnije, 1831. godine, na Savini kod Herceg Novog, sagrađena je velika crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, koju je gradio Nikola Foretić sa Korčule…

(Nastaviće se)

 

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXV): Najstarije džamije na području Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U drugoj polovini XV vijeka Turci zaposijedaju najveći dio Balkana. Nakon zauzimanja Skadra zaključuju sporazum sa Venecijom 1479. godine napadaju Crnu Goru i osvajaju veći dio njenih teritorija. Uporedo sa osvajanjima počinje i izgradanja vjerskih objekata. Negdje su gradili nove, a negdje postojeće crkve pretvarali u džamije.

Po nekim izvorima najstarija džamija podignuta na prostoru sadašnje Crne Gore (sa teritorijama koje prije osvajanja nijesu pripadale Crnoj Gori) je džamija sultana Murata II (Gornja džamija) u Rožajama, podignuta 1450. (ili 1455). Nešto kasnije, 1471.  godine, sagrađena je  Gradska džamija u Bijelom Polju i  Stara (carska) džamija u Plavu.  Vijek kasnije, 1570. godine, podignuta je Husein-pašina džamija u Pljevljima.

Stara ili Drvena džamija, podignuta 1471. godine najstarija je građevina u Plavu i jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori. Podignuta u vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Osvajača i po njemu dobila ime Carska džamija. Prednji dio džamije izgrađeni su od drveta, pa je poznata i pod imenom Drvena džamija.

Među najstarije na prostoru Crne Gore spadaju pljevaljske džamije:  Hadži Zekerija džamija – Serhat (1607.g.), Hadži rizvan Čauš džamija (1609.g.) i Hadži Ačijina džamija (1763.g.); zatim Kučanska džamija u Rožajama (1779.g.); Redžepagića džamija u Plavu (1774.g.); Džamija sultan Ahmeda I, sagrađena u Gusinju od 1603. do 1617.g., stradala u požaru 1746/7. godine; Čekića džamija (1687.g.) i Vezirova džamija (1765.g.) u Gusinju.

Najstarije ulcinjske džamije su Lamova u Novoj mahali (1689.g.), Kalaja u Starom gradu (1693.g.), Pašina na Pristanu (1719.g). Omerbašića džamija, podignuta 1662.  godine, najstarija je u Baru. Među najstarijim džamijama u ovom gradu je i Derviš Hasanova džamija u Starom Baru iz 1723. godine

Džamija sultana Ahmeda III, podignuta 1704. godine, prva je džamija u Spužu, a 1723.  godine podignuta je i džamija Husein-age Mićukućića.

Pred kraj XVII vijeka u Nikšiću je podignuta Donjogradska džamija, zatim Hadžidanuša koju je u prvoj polovini XVIII vijeka podigao hadži Husein Danević, Rišnjanin. Glavna i najveća džamija u Nikšiću bila je Pašina džamija, koju je podigao ,,izvjesni Mehmad-paša”. Četrvrta i jedina džamija u Nikšiću koja i danas postoji je Hadži Ismailova džamija, koju je ,,o svom trošku podigao nikšićki trgovac hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića 1807. godine (1219. po hidžri)”. U okolinI Nikšića (Onogošta) postojale su i džamije u Kazancima, Crkvicama, Goranskom i Grahovu. Nikšić je oslobođen od Turaka 1877. godine. To znači da su sve pomenute džamije sagrađene prije toga.

Najstarija podgorička i jedna od najstarijih džamija na području sadašnje Crne Gore bila je džamija Mehmed Fatiha. Pretpostavlja se da je izgrađenja 1474. godine u blizini ušća Ribnice u Moraču. Srušena je 1890. godine. Glavatovića džamija je podignuta početkom XVIII vijeka, Hadži Mehmed-paša Osmanagić sagradio je krajem XVIII vijeka Sahat kulu i džamiju, koju zbog toga što su je održavali Lukačevići, nazivaju i džamija Lukačevića. U njenom dvorištu je turbe graditelja, Mehmed-paše Osmanagića, gdje je i pokopan. Među najstarijim džamijama je i Nizamska džamija, za koju se pretpostavka da je sagrađena 1476. godine ispod brda Dećić kod Tuzi. U XVII vijeku je sagrađena Dračka džamija, a 1770.  godine džamija u Dinoši…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XXIV): Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji vjerskih objekata koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Nakon preseljnja prijestonice na Cetinje i sređivanja stanja u državi, Ivan Crnojević je od 1483. do1844. godine podigao na Ćipuru Cetinjski manastir. „V ime Rožestva ti presveta Bogorodice, sazidah si sveti xram tvoj v leti 6992 (1483/1484)“, u kome je i sahranjen 1490. godine.

Ivan Crnojević je  4. januara 1485. godine izdao manastiru osnivačku povelju „u Rece“, to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, „vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male“. Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da „sveštenejši otci arhijereji“ sa svom „bratijom“ moraju održavati „opštežitije“ bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije „ništa stezati ni u svoju kjeliju držati“.

Krajem XVII vijeka, u doba Morejskog rata, skadarski paša Sulejman Bušatljia dva puta zauzima Cetinje. Prilikom prvog pohoda 1685. godine opljačkao je manastir, a 1692. godine ga porušio do temelja.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci prije rušenja manastira, na Cetinju boravio mletački arhitekta Frančesko Barbijeri. Svoj boravak na Cetinju je iskoristio da snimi manastir i napravi situacioni plan koji se čuva u Mletačkom muzeju.

Crnogorske vladike su više puta obnavljale manastir, a skadarske paše ga uporno rušile. Vladika Petar I Petrović, poslije još jednog rušenja, obnavlja manastir 1786. godine. Nakon smrti i proglašenja za sveca vladike Petra I Petrovića 1834. godine, njegov ćivot je smješten u Cetinjskom manastiru gdje se i sada nalazi. Manastir je više puta obnavljan, a sadašnji izgled je dobio 1927. godine.

Na mjestu prvobitnog manastira na Ćipuru kralj Nikola Petrović je 1886. godine podigao dvorsku crkvu, posvećenu Rođenju Bogorodice. U njoj su zemni ostaci Ivana Crnojevića, a od 1989. godine i zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere preneseni z San Rema.

U XV i XVI vijeku podignuti su Manastir Svete Trojice kod Pljevalja, Pivski manastir, Crkva Sv. Nikole u Nikoljcu kod Bijelog Polja, crkva u Tvrdošu…

Preseljenje Pivskog manastira: Pivski manstir je podignut između 1573. i 1586. godine na obali rijeke Pive, nedaleko od Plužina. Podigao ga je mitropolit hercegovački Savatije Sokolović. Manastirska crkva posvećena je Uspenju Presvete Bogorodice.

Manastir je 1982. godine, prilikom izhradnje HE Mratinje, razgrađen i preseljen na višu kotu, na lokaciji Sinjac.

Preseljenje je trajalo punih 13 godina. Izvršeno je detaljno snimanje i mapiranje kompletnog manastira. Svaki kamen je obilježen i svaki kvadratni santimetar fresaka. Nakon preseljenja svaki kamen je postavljen na označeno mjesto na kom je bio prije preseljenja.

Preseljenje manastira, poduhvat koji do tada nije bio poznat u svijetu, izveli su stručnjaci i radnici Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, zajedno sa kolegama iz cijele Jugoslavije i svijeta, ekspertima UNESKO-a, Instituta za očuvanje kulturnih vrijednosti iz Rima. Pored institucija treba odati priznanje i pojedincima koji su ovaj projekat iznijeli na svojim leđima: Anika Skovran, Dušan Nonin, Ljubomir Ivanišević i čitava armija njihovih saradnika i neposrednih izvršilaca ovog izuzetno složenog projekta.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo