Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Luka Zeković

Objavljeno prije

na

Luka Zeković se fotografijom bavi od rane mladosti. Fotoreporter je nezavisnog dnevnika Vijesti, a za svoj rad je osvojio brojne nagrade

 

Osvojili ste treće mjesto na 26. izdanju Internacionalnog festivala reportaže i medija, Interfer, ,,Zlatna Nika”, u kategoriji Fotoreportaža, nagrađeni ste za seriju fotografija ,,Jutro na Cetinju” koja je nastala tokom nedavnih protesta prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija. I ranije ste osvajali nagrade što vam znači ova?

Svaka nagrada je na svoj način posebna. Lokalne su drage zbog uvažavanja kod bliskih ljudi i nose posebnu emociju, a međunarodne su bitne jer na neki način izmjerite vaš rad na opštem nivou. Na ovom konkursu je konkurencija bila velika. Bilo je učesnika i sa drugih kontinenata tako da iskreno imponuje kada ste primijećeni. Sa druge strane, međunarodni konkursi na neki način postave standarde i usmjere fotografe na to šta su novi zahtjevi i kretanja novinske fotografije.

Kada ste počeli da se bavite fotografijom, a kada uvidjeli da će to biti vaša profesija?

Fotografijom sam počeo da se bavim u tinejdžerskim danima, ali je to bila druga vrsta bilježenja predjela kuda sam se kretao. Naime, u to vrijeme sam se bavio planinarenjem pa sam želio da zabilježim ljepote naših planina, a takođe i opasnosti. Lagano sam od fotografisanja prirode prešao na slikanje ljudi i događaja, da bih u jednom momentu, prije nekih sedamnaest godina, taj hobi pretvorio u profesiju. Jedno vrijeme je to bilo u listu Pobjeda, a zatim ubrzo sam stigao u novinsku kuću u kojoj sam i danas, dnevni list Vijesti.

Koji su izazovi bavljenja ovim poslom u dnevnoj novini?

Rad u dnevnim novinama zahtijeva posebnu pažnju i osjećaj za trenutak. Bitno je pronaći situaciju, aktere i odgovarajući momenat i tako čitaocima prenijeti slikom priču. To nije svaki put jednako lako jer se često desi da se teško poklopi i uhvati sve što je neophodno da novinska fotografija ima srž i poruku. Baš u tom hvatanju idealnog momenta je i ljepota bavljenja novinskom fotografijom. Poseban izazov je i to da fotografi u okolnostima nemira i protesta sačuvaju svoju sigurnost jer zbog težnje da naprave dobru fotografiju često se nađu između dvije vatre.

Koliko ste zadovoljni statusom fotoreportera i da li bi taj položaj mogao da se unaprijedi?

Kao što je više puta isticano iz Sindikata medija, fotografi se često bore sa kršenjem autorskih prava. Takođe, fotoreporteri teže za nezavisnošću i slobodnijem radu kada je npr. rad državnih institucija u pitanju.

Da li imate vremena za fotografiju i mimo posla i što vas najviše inspiriše?

Vremena je s godinama sve manje, ali se uvijek nađe. Nekada sam fotografisao prirodu, zatim sam volio da eksperimentišem sa efektima i pravim apstrakcije. Sada me sve više inspirišu ljudi, odnosno portreti koji bi prenijeli neki stav, karakter ili emociju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Vesna Anastasija Božović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vesna Anastasija Božović završila je engleski jezik i književnost kao i psihološki fakultet. Devedesetih je učila Vedsku filozofiju i kulturu u Hajdelbergu u Njemačkoj i Indiji koju redovno posjećuje. Izdala je knjige: Stopa moja Indija– putopisni roman i Nikad opet sama– zbirku poezije. Osim spisateljstva bavi se muzikom, filmom, režijom i snimanjem muzičkih spotova, posljednjih  godina najviše je posvećena muzici sa svojim bendom East Elysium

 

Nedavno je na internet platformama objavljena nova pjesma benda East Elysium – Zagrljaj (Embrace). Objašnjeno je da pjesma evocira osjećaj potrage, prazninu, saosjećanje. U skladu sa pandemijom ili i mimo nje?

Pjesma Zagrljaj je i muzički i tekstualno nastala mnogo prije pandemije ali su sada značenje i poruka pjesme dobili novu dimenziju. Naš put kao stvaralaca i muzičara jeste da prenesemo slike naših svjetova i poimanja stvarnosti kroz traganje za stvarnim sobom, ontogenezom, kao i traganjem za smislom postojanja. Taj put nije lak i to je put kojim se mnogo rjeđe ide, ali nama jedini stvaran i smisaon. Pandemija je samo otkrila i umirila ljudsko lutanje i besmisao i možda iznijela osnovne vrijednosti života i suživota u fokus. Zato su te prirodne ili iznuđene pošasti tu kao prst karme, kao opomena da stanemo da ne srljamo u besmisao jer jedino što je stvarno i realno a opet nerealno jeste upravo naš nestanak sa ove pozornice, dok duh i duša ostaju vječni… da i koliko sve to uzimamo ozbiljno, da li smo uspjeli pronaći odgovore, promijeniti se i sazreti u tom traganju vidjećemo.

 Kada je nastao ovaj internacionalni bend?

Bend je nastao 2009. godine, počeli smo sa tri polupokvarena instrumenta da bi nas jedna po jedna pjesma gurale dalje, donosile dobrobit i energiju koja nam je omogućila da izdamo prvi album 2014. godine. Slijede radovi na kratkom filmu i ostalim projektima, sa pauzom zbog smrti moga oca, da bismo se opet pokrenuli da radimo na novom albumu. Članovi benda su Danilo Vuletić, kompozitor, bubnjar i basista koji je i napravio muziku za Embrace, Mina Simonović vokal, Anto Lutovac ritam gitara, Milivoje Kljajić lead gitara i Dejan Milosavljević klavijature i vokal i povremeno Igor Glumac, poznati tvorac New Wave pravca u Hrvatskoj… Nastupali smo u KIC-u, na Exit festivalu u Novom Sadu i onda je krenula pandemija, koja nas nije spriječila da radimo na pjesmama i stvaramo, tako da smo pred završetkom novog albuma.

Kako biste opisali muziku koju stvarate, kojoj publici se obraćate, šta težite da prenesete do slušalaca?

Naša muzika je muzika duše i duha, okrenuta pronicanju ka beskraju sebstva i svega što nas čini živim, posebno ljubavi. To je muzika kao lijek, kao vapaj za svjetlom prosvjeljenja, kao put transformacije i oboženja. Takođe kroz pokretne slike, u skladu sa našim skromnim mogućnostima pokušavamo da prenesemo riječima simbola ono što osjećamo, da život jeste borba i traganje za ključem perpetuma mobile, iliti savršenstva. Naša muzika je doživljaj. Inače je to fuzija indi progressive rocka metala i klasične indisjke muzike, meditativna i treba malo oplemenjenog duha da bi se alhemija u slušaocu desila.

 Iza sebe imate već jedan album, da li je nova pjesma najava novog albuma?

Nova pjesma i spot najava su albuma koji izlazi početkom iduće godine. On će sadržati deset pjesama od toga su tri na srpsko-hr-cg-bos jeziku, po jedna na indijskom i sanskritu a ostale su na engleskom. Radimo sa sjajnim producentima Akim Velš iz Njemačke i Onurom Hunumom iz Turske aranžerom na pjesmi Embrace. Na spotu su nam saradnici bili: Miloš Roćenović, Kristina Lalatović, Sandra Šabotić, Milena Gezović, Olivera Koprivica, Olivera Savić, Sara Stevanović, Tanja Lopušina Dedović, Vladan Božović, Dalibor Peković, Nikolai Reuther i Dobrila Simonović. Jezikom mitskih simbola, bogova, vila i anđela prenosimo poruku da su anđeli među nama i da mogu biti skriveni kako u ljudima, tako i u životinjama i biljkama pa i u kiši, suncu, mjesecu, vjetru. Vrednujmo život. Svijet i nepovratan je.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Milo Masoničić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milo Masoničić rođen je 1994. godine u Podgorici. Završio je dramaturgiju na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Napisao je dva romana, Čekić i Kraj smjene, kao i dramu Bogumili. Koscenarista je na dva kratka dokumentarna filma – Nekome svome Seada Šabotića i Bibliotekar Branislava Milatovića. Za roman Kraj smjene bio je nominovan za ovogodišnju nagradu Evropske unije za književnost

 

Imate li određenu rutinu kroz koju prolazi svaka knjiga koju pišete?

Romane počinjem jednostavno, od prvog poglavlja. Onda nastavljam da pišem i tekst polako raste. Obično nemam nikakvu ideju o tome šta ću pisati, više pratim neki unutrašnji osjećaj i udovoljavam svojoj potrebi za pisanjem i osamljivanjem. Nemam neke posebne rutine kad pišem, jedino se trudim da pišem redovno i da detaljno čitam vlastiti tekst.


Šta Vas motiviše da pišete i kada niste raspoloženi za to?

Ništa. Čini mi se da je u današnje vrijeme rad postao imperativ. Često čujemo da se svaki rad isplati i da rad spašava. Mislim da nije tako. Iscrpljivanje nije dobro ni zdravo, a nagrada često nije srazmjerna uloženom trudu. Kad nisam motivisan da pišem, jednostavno ne pišem i ne osjećam nikakvu grižu savjesti zbog toga. Ne mislim da će bilo ko bilo šta izgubiti ukoliko ja napišem nekoliko strana manje.

Jednom ste kazali da inspiraciju dobrim dijelom pronalazite u azijskoj književnosti, jer posjeduje jednostavnu eleganciju i direktnost u rečenicama. Na kojeg azijskog pisca bi naši čitaoci trebalo da obrate pažnju i zbog čega?

Kad sam to rekao, vjerovatno sam mislio na japanske spisateljice Sarašinu i Sei Šinagon. Djela ovih spisateljica se mogu naći u izdanju beogradske kuće Lom. Moguće je i da sam mislio na spjev Govor ptica, sufijskog pjesnika Atara i na djelo Rustem i Suhrab od Firduzija. Mislim da se ova djela mogu naći u izdanju Iranskog kulturnog centra. Ipak elegancija i jednostavnost u pisanju ne pripadaju samo istočnim kulturama. Po mome sudu, Vasko Popa je najelegantniji, najdivniji i najdirektiniji pjesnik na našem mnogoimenom jeziku, a njegova pjesma Mala kutija je, čini mi se, sami njegov vrh.

Kako danas, kada je sve manje strpljenja i vremena za uživanje u knjževnosti, podstaći mlade ljude da čitaju, ali i da sami pišu i objavljuju?

Ne znam da li treba nekoga podsticati da čita ili piše ukoliko sam ne osjeća tu potrebu. Ponekad mi se čini da treba podsticati ljude da ne objavljuju baš sve što napišu. Lično nikad nisam zažalio ako nešto nisam objavio, a ponekad mi je bilo žao jer sam objavio nešto što nije dobro napisano i dovoljno promišljeno. Srećom čitalačka publika nije velika, pa niko i ne primijeti.

Šta Vam je najveći izazov u pisanju?

Na pisanje ne gledam kao na izazov, niti kao na borbu. Za mene, pisanje je utočište i sigurnost, nešto lako, prijatno i umirujuće.

Zbog čega bi onaj, ko do sada nije, trebalo da pročita neko Vaše djelo? Šta želite da čitaoci u njima razumiju?

Vjerovatno je jako mnogo onih koji do sada nijesu pročitali neko moje djelo. Volio bih da ljudi pročitaju moj roman Kraj smjene. Roman se može naći u izdanju OKF-a sa Cetinja i Trećeg trga iz Beograda. Nadam se da će uživati u čitanju i da će s lakoćom pratiti radnju. Ostale stvari koje sam pisao mogu se okarakterisati kao stilske vježbe ili domaći zadaci koje sam radio na studiju dramaturgije, dakle nijesu za čitanje.

Znajući koliko je teško piscima da se afirmišu u našoj državi, i da žive od svog rada, šta biste posavjetovali sve one koji žele da se profesionalno bave pisanjem? 

Ni sam ne živim od pisanja, niti sam nešto posebno afirmisan, pa se ne smatram dovoljno

kompetentnim da dijelim lekcije i savjete. Da biste bili profesionalni automehaničar, potrebni su pokvareni autobili koje biste popravili. Da biste bili profesionalni pisac fikcije ili dramski pisac, potrebna je potražnja za takvim tekstovima, a te potražnje nema u dovoljnoj mjeri, te je samim tim i nemoguće zaista biti profesionalni pisac. Ali dobro, šta je tu je. Čovjek mora da se miri sa

okolnostima i da vidi kako da svoje želje na najbezbolniji način uskladi s mogućnostima.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Lazar Miranović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lazar Miranović (23) student je master studija na smjeru zaštita bilja na Biotehničkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Nedavno je odlučio da pokrene biznis iz svoje struke, i za to je dobio pomoć države. O svom iskustvu govori za Monitor

 

Kako ste počeli da se interesujete za uzgajanje gljive bukovače?

Tržište gljiva je jedno od najbrže rastućih tržišta poljoprivrednih proizvoda, naročito u svjetlu globalnog zagrijavanja, smanjenja upotrebe i proizvodnje mesa, kao i recikliranja otpada. Gljive su veoma zahvalni organizmi, rastu iz biljnog otpada i obezbjeđuju nam veoma zdravu i kvalitetnu hranu koja je potpuno ekološki prihvatljiva. Ovo su bili osnovni razlozi mog interesovanja za ovu vrstu biljne proizvodnje.

Nedavno ste dobili i pomoć od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede za realizaciju Vaše ideje. O kakvom se projektu tačno radi?

Tako je. Riječ je o bespovratnim sredstvima koja sam dobio od resornog ministarstva na osnovu Javnog poziva za dodjelu podrške pokretanju poslovanja mladih poljoprivrednika za 2021. godinu. Sredstva su namijenjena obrazovanim mladim ljudima iz struke, koji žele da započnu sopstveni biznis u poljoprivredi.

Kakve rezultate očekujete?

Očekujem veću promociju  i popularnost ove gljive u Crnoj Gori, kao i značajan rast proizvodnje, jer je bukovača veoma kvalitetna, zdrava i ukusna. Takođe, ovo može biti i veoma velika razvojna šansa Crne Gore kada je u pitanju izvoz na evropsko tržište, jer potražnja za ovim proizvodom konstantno raste.

Kakvo je stanje u Crnoj Gori u vezi sa tom gljivom? Koliko generalno poznajemo vrste gljiva koje rastu na našoj teritoriji?

Tržište Crne Gore je veoma konzervativno kada je potrošnja gljiva u pitanju i vjerovatno smo na začelju liste kada je potrošnja gljiva po glavi stanovnika u pitanju. Postoji veliki broj jestivih gljiva koje su samonikle vrste na sjeveru Crne Gore, a koje tamošnje stanovništvo vrlo dobro poznaje i plasira na tržište, dok su južniji krajevi lišeni većih znanja o značaju i prednostima jestivih gljiva u ishrani. Nadam se da ćemo većom proizvodnjim bukovače, ali i edukacijom tržišta povećati svijest o značaju gljiva u ishrani i da će bukovača, kao i ostale gljive, postati sastavni dio i crnogorske trpeze.

Šta biste posavjetovali mlade ljude koji žele da se bave poljoprivrednim poslovima?

Sve mlade ljude koji imaju elementarne uslove i znanje bih posavjetovao da pokrenu sopstvenu poljoprivrednu proizvodnju. Postoji velika šansa i podrška za mlade koji imaju originalnu biznis ideju. Moram istaći da mlade osobe treba da donose nova znanja i vrijednost. U današnjem vremenu ne možemo se osloniti ni na koga, već moramo sami sebi krčiti put u bolju budućnost. Teret razvoja naše države pripada mladima, a preduzetništvo je ključ prosperiteta.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo