Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Janko Popović

Objavljeno prije

na

Janko Popović je rođen u Podgorici. Slikanjem je počeo da se bavi kao učenik Osnovne škole Maksim Gorki u Podgorici, a školovanje nastavio na Cetinju, gdje je završio Srednju likovnu školu Petar Lubarda i na Fakultetu likovnih umjetnosti, odsjek grafika. Pokretač je Festivala kulture Zabjelo i muzičkih događaja pod naslovom Rockstrikcija koja kreću ovog novembra

 

Dugo je glavni grad Crne Gore bio bez prave rokenrol manifestacije. Sa Festivalom Kulture Zabjelo ste pokazali da to I te kako može da uspije. Kakva su bila očekivanja i koliko ste zadovoljni urađenim?

Ono što se desilo na debitantskom FKZ će možda ostati upisano neđe kao najljepša noć na Zabjelu. Samo jedan djelić naše rock'n'roll publike je došao to veče. Uradili smo dobar posao, skrenuli pažnju na neke stvari i ljude, ali može bolje. Nećete nam zamjeriti i mi smo novi u ovome.

Svojevrstan nastavak desiće se već sljedećeg mjeseca. Recite nam detalje vezane za Rockstrikciju.

U saradnji sa PLC Morača, obezbijedili smo dobar, zatvoren prostor, adaptiran za takvu namjenu. Petog novembra u goste nam dolaze Nikola Vranjković i Autogeni trening. Zli jezici će reći, zovemo samo one muzičare koje slušam privatno. Cilj je da pokrenemo serijal koncerata koji će kako je planirano održati rock'n'roll zvuk u Podgorici tokom jesenjeg i zimskog perioda, ne samo ove nego i u godinama koje su pred nama. Plan je da održimo scenu koju imamo. Upoznamo publiku sa domaćim autorskim bendovima kao i bendovima iz regiona.

Koliko je iz Vašeg ugla teško održati imidž manifestacije, ali i korak sa sve prisutnijim žanrovima koji dominiraju među mlađom populacijom?

Ovo što se danas gura pod nos našoj omladini je po mom mišljenju jezivo. To nije muzika. Ne znam ni kako to da nazovem. Mi ćemo da guramo ovaj rock. Ako budemo pred izazovom da mijenjamo koncept radi profita, sigurno nećemo to raditi pod imenom manifestacije koju pravimo. Rockstrikcija je održiva, baš kao i Festival Kulture Zabjelo.

Rokenrol je žilava životinja, ali koliko može da se izbori u svijetu novih generacija u kom su preferirani audio i video sadržaji svedeni na nekoliko minuta, često i sekundi?

Dolaze neke nove generacije, istina. Ali kad vidim da ima roditelja koji svoju djecu vode na rock'n'roll svirke, prestanem da se brinem za isti.

Da se vratimo Rockstrkciji i zabjelskom festivalu. Šta možemo očekivati u narednom periodu?

Rockstrikcija tek treba da počne, viđećemo šta ćemo dobiti od nje. Što se tiče Festivala Kulture Zabjelo, line up je spreman, lokacija je ista, početak juna je takođe planiran, trajaće dva dana. Imamo neke fine goste koje ćemo najaviti na vrijeme.

Za kraj, ali ne manje važno, likovni ste umjetnik. Na čemu trenutno radite i može li se očekivati neka prezentacija radova u skorije vrijeme?

Slikam kad ugrabim. Radove imam, još samo da se nakanim pa da i sebi organizujem izložbu. Prije par dana sam počeo da učim kako se priprema i tretira kamen za izradu mozaika. Ko zna đe će to mene odvući.

D.L.

Komentari

LIČNO

LIČNO: Nikola Saveljić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nikola Saveljić rođen je 1997. godine u Podgorici. Osnovnu školu „Savo Pejanović” završio je u rodnom gradu, a srednju u Danilovgradu – Gimnaziju „Petar I Petrović Njegoš”. Trenutno radi kao urednik portala za mlade Makanje

 

Otkuda interesovanje za novinarstvo i kako počinjete time da se bavite?

Novinarstvo mi je bilo pasija još od malih nogu. Obožavao sam da pišem kratke priče, najčešće fiktivne koje su bile inspirisane mojom, tada dosadnom, svakodnevicom. Znao sam da ću se nekada u budućnosti usko specijalizovati za pisanu riječ, ali tada mi nije padalo na pamet da će to biti baš novinarstvo. Moje put do novinarstva bio je vrlo trnovit. Fakultet političkih nauka i smjer Medijske studije i novinarstvo sam upisao 2017. godine, prethodno promijenivši fakultet. Prije toga sam od 2015. studirao Pravne nauke, jer sam smatrao da je to ono što mene definiše kao osobu. Nakon dugog premišljanja i sa mnogo hrabrosti, napuštam te studije i odlučujem da se u potpunosti posvetim drugom fakultetu. To se, kasnije, ispostavilo kao najbolji mogući potez.

Trenutno radite kao urednik na portalu Makanje. Šta primjećujete kao glavne probleme mladih u Crnoj Gori?

Prije svega, nedostatak medija i prostora za mlade. Uočavam i da mladima, naročito studentima, fali inicijativa i volja za radom. Jasno je da su studije većini prioritet, što je sasvim normalno i meni su bile, da se razumijemo, ali bilo bi lijepo kada bi se rodila želja za većom društvenom djelatnošću kako bismo postigli značajnije promjene i rezultate. Međutim, one ne mogu doći same od sebe, te je zbog toga neophodno da institucije ulože mnogo više novca i povjerenja u nas. Ne kažu bez razloga da svijet na mladima ostaje. Drugi, mnogo veći problem, jeste nedostatak radnih prilika, što je nedopustivo prema evropskim standardima.

Po Vašem mišljenju, koliko se medijskog prostora odvaja za mlade, i kako Vam se on čini? Kakvih sadržaja fali?

Makanje su jedini portal za mlade u Crnoj Gori, što je veoma tužna činjenica. Trudimo se da pokrijemo sva relevantna dešavanja koja se tiču crnogorske omladine, ali nekada to prosto nije moguće usljed brojnih ograničenja koja se mogu naći na putu fluidnosti u izvještavanju. Sadržaja je falilo i, čini mi se, da će ga još duže faliti. Podkast je trenutno vrlo popularan i bilo bi lijepo vidjeti mlade da razgovaraju o temama koje su za nijih važne.

Koji su Vam najveći izazovi kao uredniku portala za mlade?

Najveći izazov je motivisati novinare, a pritom održati zdravu i prijatnu radnu atmosferu. Mišljenja sam da je to skoro svakom mladom uredniku najveća poteškoća. Osim toga, nije lako naći projekte za koje možemo aplicirati i dobiti priliku da dokažemo drugima svoju vrijednost kao jedinog portala za mlade u Crnoj Gori. Nadam se da će se to uskoro promijeniti.

Veliki ste ljubitelj horor kulture i filmova, kao i korejske i francuske kinematografije. Koji film iz tog žanra preporučujete našim čitaocima?

Uvijek svim svojim prijateljima predlažem Vrisak (1996) ili bilo koji njegov nastavak. Ne samo zato što je to moj omiljeni film, već prosto metanarativi i poruke koje šalje su primjenjive i danas, naročito kod mladih. Upozoravaju na štetnu fan kulturu, kao i sveprisutnu mizoginiju i seksizam današnjice. Još jedan vrlo progresivan film iz ovog žanra je originalni Crni Božić (1974). Od novijih su tu: Pearl (2022), Suspiria (2018), Malignant (2021), Doctor Sleep (2019), Freaky (2020) i brojni drugi.

Kada govorimo o Francuzima tu je nezaboravni Raw (2016), francuske rediteljke Džulije Dukorno. Njen film Titane (2021) je u posljednje vrijeme ostavio jak utisak na mene. Moram priznati da su Korejci mnogo drugačiji od pomenutih. Imaju svoj senzibilitet koji je umnogome drugačiji od evropskog i američkog. Preporučujem seriju Little Women. Izuzetno kvalitetan serijal rađen po uzoru na istoimeni roman Luize Mej Olkot. Ko voli tužnije priče tu je Twenty Five, Twenty One.

Šta biste posavjetovali mlade novinare?

Definicija uspjeha i potreba uvijek je subjektivna. Neko se pronalazi u „čistom“ novinarstvu, drugi u administrativnim zadacima, treći u gradskoj hronici i slično. Za neke su to, pak, televizija ili, recimo, podkast. Ono što bih volio da sam čuo kada sam odlučivao o mediju u okviru Programa stručnog osposobljavanja je da pažljivo biram i razmotrim sve opcije. Nekad je ona prava zapravo „pogrešna“. Ali, svako iskustvo je dragocjeno. Vrata otvaramo samo i isključivo samo našim trudom i zaslugama, a da bismo daleko dogurali, ne smijemo stati poslije prve prepreke.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dragan Drobnjak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dragan Drobnjak, rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju. Osnovnu školu je završio u Turiji kod Tuzle, srednju u Herceg Novom. Radio je kao urednik, novinar, TV novinar, knjižar, pekar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži. Objavio je roman Ovo, ono i božuri (2001.) Poeziju i prozu objavljuje u novinama, zbornicima i časopisima. Diplomirao je na departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu. Živi na relaciji Pavino Polje – Boka Kotorska

 

Kako biste opisali Vaš roman ,,Zero”, koji će biti objavljen krajem ove nedjelje?

Priča o lutanju, potrazi za identitetom, o ljubavi i strasti, o porocima i borbi sa sobom. Intelekt i neprevaziđena istrajnost, naizgled ekscentričnog čovjeka, nemirni i nezavisni duh, spašavaju glavnog junaka samokažnjavanja, propasti i borbe sa ličnim demonima.

Sastoji se iz pet naizgled nezavisnih cjelina, povezane zajedničkim glavnim junakom. Prva je posvećena mom učešću u sukobima na Kosovu. Jednostavno, taj dio svog života nisam mogao zaobići. Ništa strašnije ne može čovjeka da zadesi kao rat. Druga, o bauljanju kroz poroke. Kocka, droga, alkoholizam… Treća opisuje predratno stanje u Bosni. Jednostavno je sve tu počelo iznenada. Iz divnih međukomšijskih odnosa, sve je u kratkom roku zahvatio rat kao tajfun, dok su se ljudi opasuljili, uvučeni su u vrtlog rata, a svi dobro znamo kako se taj rat završio. Četvrta cjelina govori o tzv. ruskim godinama. Vrijeme kad su se na našem primorju pojavili Rusi sa gomilom novca, i svima nama su virili milioni iz očiju. Junak priče, inače moj alter ego, dobio je priliku da počne sve iz početka, ali njegova vječita težnja ka nuli, baca ga ponovo u ambis. I na kraju, peta priča donosi logičan kraj. On je u totalnom daunu i posmatra zalivske talase.

          Što Vas je ponukalo da napišete roman?

          Parafraziraću Iva Andrića. Rekao je otprilike da svaki naš Dinarac ima dovoljno doživljaja da napiše knjigu, ali kod druge „pada svaki Ražnatović“. Mislio je na crnogorskog pisca Mihaila Ražnatovića. Sviđale su mu se njegove prve skadarske priče, ali je tvrdio da sljedećim knjigama nije bio na nivou prve.

Ja sam svoj prvi roman objavio sa dvadeset tri godine, o svom trošku, bez ikakvog urednika ili lektora. Par kritičara, koji su obratili pažnju na taj moj uradak, prosto su me pojeli, tako da je taj romačić jednostavno potonuo. Dvadeset i tri godine kasnije, odlučio sam da dam sebi još jednu šansu. Sudeći po ocjeni nekih kritičara, kao i po reakcijama na društvenim mrežama, osjećam da sam na pravom putu.

Suštinski, ponukalo me to, da skrenem pažnju na opštu poročnost današnjih ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Našao sam podatak da samo u Srbiji ima oko 200.000 kockara. Ne vjerujem da je u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini drugačije. Elektronski rulet, neke brze tombole, nezaobilazne kladionice. Zatim ogrezlost u alkoholizam ruralne omladine, sve popularniji kokain kod gradske… Sve je to posljedica krivo postavljenog sistema vrijednosti, ako možemo više govoriti o nekakvim vrijednostima.

          Koliko je teško ili lako objaviti roman u Crnoj Gori?

Samo objavljivanje nije teško, čak i u ovome periodu neviđene krize. Platite štamparu dva tri eura po primjerku, nađete kritičara u pokušaju i vi ste pisac. Samo je pitanje šta s tim? Možete da ih poklanjate rodbini i prijateljima, održite promociju, dvije, vaš „kritičar“ vas pohvali i to je život većine knjiga.

Malo smo mi tržište za neku ozbiljnu produkciju. Preživljava par izdavačkih kuća i to je sve. Za neki ozbiljniji proboj na književnoj sceni, potrebno se dočepati Beograda ili Zagreba, a tu vam je osim dobrog rukopisa potrebno i malo više sreće.

          Kakvi su lični i književni planovi?

          Negdje sam pročitao da je neozbiljno biti pisac u poznim godinama. Tješim se time da ja jesam star da bih se nadao profesionalnoj fudbalskoj karijeri, ali sam kao pisac još uvijek relativno mlad. Toliko o književnim planovima. Lični planovi su mi da, kao pisac, ostanem neukaljan u ovom bipolarnom društvu, da ostanem, uprkos svim izazovima, čist i svoj. Za kraj bih citirao Darka Rundeka: „Protiv volje umješan, u staru zavjeru strana, u staru zavjeru nada, ja sam jednoga dana, slučajno našao put ispod svih tih zastava što vijore…“

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Nenad Popović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nenad Popović je jedan od rijetkih popkulturnih entuzijasta koji već dvije decenije istrajava da sa svojim kulturnim online magazinom Helly Cherry osvijetli rijetko posjećivane kutove regionalne kulturne, a naročito muzičke scene

 

Još malo pa će 20 okruglih godina online portala Helly Cherry. Oni koji se bave sličnim poslom, znaju koliko truda i vremena je potrebno za održavanje ovakvih medija. Kako biste okarakterisali prve dvije decenije rada?

Da, bližimo se toj lepoj okrugloj brojci. Kada shvatimo šta je sve iza nas, koliko godina i priloga, ne možemo biti nezadovoljni urađenim. Čitav taj period bismo okarakterisali kao uzbudljivu i dinamičnu vožnju koja, ponekad, ima i svojih izazova i manje lepih dana, ali i dalje nas „radi“ i tera da guramo priču dalje.

Kakva je danas popkulturna scena Srbije i regiona u odnosu na vrijeme kada ste počinjali vašu avanturu?

U smislu kakva je ona bila u periodu bivše Jugoslavije, čini mi se da ona gotovo ne postoji.

Jednostavno, poslednjih dvadeset-trideset godina se na polju kulture i umetnosti dešavaju promene i na globalnom nivou. Više nemamo mejnstrim ili zvezde pop kulture kao nekada. Tehnološki napredak, pre svega, pojava interneta i pametnih telefona su umnogome promenili način na koji konzumiramo kulturu i na koji doživljavamo stvarnost. Sve ovo je dovelo do značajnih promena, a neke industrije mejnstrim i pop kulture su pretrpele i prave udare od kojih se još uvek nisu oporavile.

Naš region nije ništa drugačiji u tom smislu. No, mi imamo dodatan problem da je nekadašnja pop kultura gotovo potpuno marginalizovana i ignorisana, pa je sada negde između „indi“ i andergraunda. Taj nemali prostor koji je pop kultura nekada zauzimala su u potpunosti zauzele „selebriti“ ličnosti, trep, turbo-folk i „autotjun“ zabavljači. U takvoj atmosferi nekadašnja pop (pa i alternativna i andergraund) kultura se bori „za svoje mesto pod Suncem“.

Veliki dio prostora posvetili ste onima koji dolaze? Često ste promovisali novo i drugačije. Koliko je sve imalo efekta i koliko se danas posvećuje pažnja novim snagama?

Mejnstrim mediji gotovo da ne posvećuju pažnju novim imenima.

Ne samo novim, mejnstrim mediji (osim RTS-a i Radio Beograda koji se vode kao javni servis) se gotovo uopšte i ne bave kulturom. Osim, ako nije iz senzacionalističog ugla. Retko gde postoje emisije, stalne rubrike i slično. Upravo zato, mislim da su mediji poput našeg u regionu imali važnu ulogu da se (ne samo) novim snagama pruži prilika da predstave svoj rad. Na taj način smo omogućili da scena i dalje ima kakvu-takvu podršku i bili vetar u leđa svim kreativnim ljudima bez obzira kojim vidom umetnosti se bavili. Da nije podrške sličnih portala, blogova, radio emisija i andergraund (pre svega internet) radio stanica – sve bi se svelo na društvene mreže.

Istina je da su fejsbuk i instagram približili autore publici, da je sada i direktan kontakt sa omiljenim bendom mnogo lakši, ali jako je važno da ljudi shvate da su mediji, danas, možda i potrebniji nego ikad. Jednostavno, u svom tom haosu od informacija kojem smo svakodnevno izloženi, neophodan nam je neki „filter“ koji će nam pomoći i skrenuti pažnju na ono što vredi.

U odnosu na vrijeme kada ste počinjali dosta toga se promijenilo. Počev od brzine interneta, pa i brzine protoka informacija; sada su tu i društvene mreže; sve je dostupno na klik. To je neminovno uticalo i na načine plasiranja i prezentacije umjetnosti. Može li se uraditi nešto značajno bez pomoći algoritama?

Malopre sam govorio kako se u ovih dvadeset godina značajno promenio način na koji konzumiramo sadržaj i informacije. Nekada smo kao čitaoci mi jurili informacije, danas nas informacijama zasipaju. Danas bi se situacija mogla nazvati kao „konstantna borba sa algoritmom“ i „borba za pažnju publike“. Nisam siguran da li se nešto značajno može uraditi bez pomoći algoritma jer smo svi već duboko deo njega (i kao mediji i kao konzumenti). No, algoritam možemo posmatrati kao alat koji možemo iskoristiti na najbolji način, koji bi radio u našu korist.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo