Povežite se sa nama

FOKUS

TAJNE ZA UNUTRAŠNJU I SPOLJAŠNJU UPOTREBU: Ozvučena hobotnica

Objavljeno prije

4 godine

na

Kako je prethodna vlast zloupotrebljavala bezbjednosne službe, nezakonito pratila nepodobne, kritičare, ali i one u utrobi režima, sve koji su mogli da poremete red u hobotnici, nećemo saznati bez oslobođenog tužilaštva. Nova vlast nema opravdanje što ono još nije reformisano

 

Afera nastala nakon što je objelodanjeno da je prisluškivan specijalni tužilac Milivoje Katnić, institucionalno, sve su prilike, vodi se tako da ne da odgovor na pravo pitanje: kako je prethodna vlast zloupotrebljavala bezbjednosne službe, nezakonito pratila nepodobne, kritičare, ali i one u utrobi režima. Sve koji su mogli da poremete red u hobotnici. I njen opstanak.

Zbog prisluškivanja specijalnog tužioca, tužilaštvo je privelo Dejana Peruničića, bivšeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost.  Peruničić je smijenjen sa čela ANB sredinom decembra prošle godine,  nakon smjene vlasti u Crnoj Gori.

Tužilaštvo, kako su saopštili, sumnja da je on naredio prisluškivanje Katnićevog kabineta. Prema saznanjima Monitora, direktor nije imao odobrenje suda za ovu akciju, a tužilaštvo, bar za javnost, još istražuje za čiji interes je Peruničić radio. Nakon saslušanja u tužilaštvu, bivši direktor ANB-a pušten je da se brani sa slobode.

„Prilikom iznošenja odbrane osumnjičeni se izjasnio na sve navode iz krivične prijave i odgovarao na pitanja specijalnog tužioca, pa je nakon saslušanja ocijenjeno da nema zakonskih osnova za zadržavanje navedenog lica“, saopštili su iz Specijalnog državnog tužilaštva.

Izvori Monitora tvrde da je Peruničić otkrio ko je sve prisluškivao glavnog specijalnog tužioca, ko je i kada postavio prislušni uređaj i gdje se čuvaju snimljeni razgovori. Agent koji je postavio uređaj ispričao je kada je to učinjeno i po čijim uputima, ali nije znao da radi nezakonito. Prema informacijama TV Vijesti bilo je pet prislušnih uređaja u kabinetu Katnića, od kojih je jedan ostavljen namjerno ili nenamjerno. Katnić nije želio da precizira ove detalje.

On je na konferenciji za novinare kazao da se u toj istrazi utvrđuje gdje su završavali materijali snimljeni prislušnim uređajem koji je pronađen u njegovom kabinetu. Naveo je da su se snimci slušali i u Rusiji.

„Utvrđuje se kome su prosljeđivani. Postoji osnovana sumnja da je to rađeno od Agencije za nacionalnu bezbjednost i da su oni koristili te materijale, a još uvijek ne znamo ko je još bio korisnik, odnosno konzument tih materijala. SDT vodi istragu u ovom pravcu”, rekao je Katnić.

Informacija koju je iznio predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost Milan Knežević da je Katnić prisluškivan iz prostorija koje se ne nalaze u ANB-u, dodatno je uznemirila javnost. To je iznio nakon sjednice tog skupštinskog tijela, na kojoj su u gluvoj sobi saslušavani Katnić i VD vrhovnog državnog tužioca Dražen Burić.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, zadužen za koordinaciju bezbjednosnih službi, saopštio je nakon sjednice da „ako je logika da je bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost jedini krivac za prisluškivanje, on u to onda ne vjeruje”. Abazović je napomenuo: „Građani neka vrednuju da li ovo što neko radi ima elemenatarne logike“.

Potpredsjednik Vlade ocijenio je i da ga ne čudi ćutanje Demokratske partije socijalista o ovom slučaju. „Oni su politički saučesnici u tome. Nemojte aferu prisluškivanja ili zloupotreba u ANB-u da vezujemo za pojedince. Oni su izvođači radova. Nas je prisluškivao sistem, a sistem je bio njihov (DPS-ov)“, kazao je.

Kada je Dejan Vukšić postavljen na čelo Agencije početkom prošle godine, sa sastanka sa potpredsjednikom Abazovićem poručeno je da kreće reforma te institucije.

Utemeljen do 1945,  sistem – tajna služba, policija, vojska – bio je odan vladajućoj Komunističkoj partiji koja je preko njega progonila, zastrašivala i eliminisala sve one koje su smatrali neprijateljima socijalizma i Partije, i iz bilo kojeg razloga nepodobnima. Te službe nikada nijesu suštinski reformisane, a Demokratska partija socijalista nastavila je da ih kontroliše i zloupotrebljava.

S vremena na vrijeme, u javnost bi isplivala neka afera, odnosno dokaz da se mjere tajnog nadzora koriste mimo zakona. Takođe,  iz nekoliko afera koje su tokom proteklih decenija uznemirile javnost, a potom prekrivene zaboravom zahvaljujući politički kontrolisanim institucijama, bilo je jasno da su na meti prisluškivača ne samo opozicionari, novinari i kritičari, već i oni koji su služili režimu.

Analitičar i general u penziji Blagoje Grahovac, i prisluškivanje kabineta specijalnog tužioca, prokomentarisao je nedavno u tom smjeru. „Katnić je prisluškivan  samo da bi se provjerilo da li je dosljedan u služenju politici Demokratske partije socijalista (DPS)”, ocijenio je  on.

Nije bio jedini. U centru nekih ranijih afera prisluškivanja, poput afere Listing, našli su se, recimo, bivši premijer Igor Lukšić i dugogodišnji ministar vanjskih poslova Milan Roćen. U javnost su isplivali navodni telefonski razgovori Roćena i Lukšića sa osuđenim narko bosom, Pljevljakom Darkom Šarićem. Istraga je utvrdila da su ti listinzi bili navodno falsifikovani, a prema mnogim interpretacijama, zbog te afere je   faktički smijenjen raniji šef ANB Vladan Joković. Zvanično, Joković je podnio ostavku.

Afera Listing je nedvosmisleno pokazala da se i u okviru režima odvijaju  svirepe borbe za moć, koje se prelamaju preko bezbjednosnog sistema.  Svojevremno, stizale su neslužbene dojave i tvrdnje da su postojale ozbiljne pukotine u odnosima Duška Markovića, dugogodišnjeg šefa tajne službe i bivšeg premijera, te Milana Roćena. Navodno, njih dvojica kontrolisali su dva različita „klana“ – mojkovački i Grand. Obojica su to više puta demantovali. Dio nekadašnje opozicije tvrdio je tada i da je Roćen inspirator ilegalne vojne obavještajne službe, koja je navodno negdje iz utrobe Ministarstva odbrane, u vrijeme kada je ministar bio Boro Vučinić, koristeći neevidentiranu prislušnu tehniku KOS-a, „pod mjerama” držala neke zapadne diplomate.

Kako god, da su i eventualni „prisluškivači“ meta „prisluškivanja“, pokazao je i slučaj kada su u javnosti dospjeli, preko portala IN4S, snimci razgovora Roćena, u vrijeme dok je bio ambasador u Moskvi, sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem, te Olegom Deripaskom, ruskim oligarhom kojeg je DPS uveo u poslove u Crnoj Gori, ali i razgovori Roćena sa domaćim akterima bliskim režimu. Roćen je posredno potvrdio autentičnost razgovora kada je uputio izvinjenje RTCG-u zbog saopštenih uvreda 2006. godine na račun tadašnjeg uredništva, što je bila tema jednog od objavljenih snimaka.

Do danas nema odgovora ko je prisluškivao Roćena, i sa kojim ciljem to lansirao deceniju kasnije. I ta afera poslužila je za političke obračune, pa i u okruženju. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić optužio da je Roćena prisluškivala prethodnu srpsku vlast na čelu sa Borisem Tadićem, koji je to demantovao.

Da crnogorske bezbjednosne službe nezakonito prisluškuju ne samo domaću čeljad  već i diplomate, konstatovano je svojevremeno stidljivo i u međunarodnim izvještajima. Iako se ne tvrdi da je zaista bilo nezakonitih prisluškivanja, američki Stejt dipartment u Izvještaju o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori za 2012. godinu konstatuje i da su „mnogi pojedinci, ambasade i organizacije radili pod sumnjom da su nadgledani”.

Vijesti su u decembru 2011, na osnovu informacija iz više diplomatskih izvora, objavile da su partnerske države tražile smjenu tadašnjeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Vladana Jokovića zbog prisluškivanja njihovih diplomata, tako da je i to, osim afere Listing, bio mogući razlog njegove ostavke. Prema tim izvorima, prisluškivanje je navodno počelo 2010, dok je na čelu ANB-a bio Duško Marković, a nastavljeno je i tokom 2011. godine. Joković je šefovao Agencijom za nacionalnu bezbjednost (ANB) u relativno kratkom periodu – od jula 2010. do decembra 2011.

Dejanu Peruničiću, njegovom nasljedniku, koji je sada uhapšen pa pušten da se brani sa slobode zbog prisluškivanja specijalnog tužioca, već se sudi zbog nezakonitog snimanja i praćenja građana, političara, novinara. Kao i bivšem agentu tajne pratnje Srđi Pavićeviću.

Odlukom sutkinje podgoričkog Višeg suda Dragice Vuković, a uvažavajući prijedlog branilaca optuženih, Peruničiću i Pavićeviću se sudi iza zatvorenih vrata. Tužilaštvo je podnijelo optužnicu po krivičnoj prijavi direktora Agencije Dejana Vukšića.

Među rijetkim slučajevima prisluškivanja, koji su se našli na sudu, bio je onaj kada je Osnovni sud u Podgorici 4. novembra 2011, po tužbi MANS-a, utvrdio da je „suprotno odredbama Ustava i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda”, na bazi sporazuma o tzv. povezivanju baza podataka sa M-telom od 27. septembra 2007, Uprava policije (UP) imala „jasnu mogućnost da samostalno i neograničeno krši pravo na privatnost i tajnost telefonskih razgovora i prepiske”. Upravom policije u tom periodu rukovodio je Veselin Veljović, sada savjetnik predsjednika države Mila Đukanovića.

Iako nijesu ni izbliza rasvijetlile utrobu režima i sve zloupotrebe bezbjednosnih službi od strane višedecenijskih političkih elita, ove afere jasno su pokazale da je reforma bezbjednosnih službi neophodna.

Iako je nakon smjene vlasti došlo do kadrovskih promjena na vrhu policije, te Agencije za nacionalnu bezbijednost, jasno je od početka da je Demokratska partija socijalista nastavila da kontroliše djelove sistema.

Nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju u septembru ove godine, te nereda na Cetinju, vidljivo je da su Đukanović i DPS izgubili ključnu kontrolu nad bezbjednosnim službama, ali je i očito da tog uticaja nije oslobođeno tužilaštvo. Koje je ključ reformi. Iako se nakon smjene DPS-a u avgustu prošle godine, znalo da je za reformu decenijama politički kontrolisanih institucija potrebno vrijeme, danas, nakon godinu dana od smjene prethodne vlasti, jasno je i da dio nove vlasti nema političku volju da reformiše tužilaštvo. Tačnije – ima volju da ga ne reformiše. Da je drugačije, to bi do danas bilo urađeno.

Nakon što je Demokratski front svojim zahtjevima uslovljavao i odlagao mnoge reforme, pa i u tužilaštvu, iz UR-e su optužili Demokratsku Crnu Goru da sada ona opstruira te reforme.

Kako god, jasno je i da se bez polički autonomnog i profesionalnog tužilaštva ne samo ne mogu postići rezultati u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, nego ni saznati puna istina o zloupotrebama i prirodi prethodnog režima.

Pa ni ko stoji iza prisluškivanja specijalnog tužioca. Ko ga kontroliše, valjda može i da ga prisluškuje.

 

SLUČAJ BULATOVIĆ

Specijalno tužilaštvo provjerava da li je slučaj prisluškivanja povezan sa smrću bivšeg visokog funkcionera ANB-a Luke Bulatovića. On je nekoliko dana nakon pronalaska prislušnog uređaja pronađen mrtav. Specijalni tužilac bio je na uviđaju i sumnja da je riječ o samoubistvu, ali još to ne mogu tvrditi sa sigurnošću.

„To je sprovedeno u skladu sa svim propisima, taj materijal se analizira i još se preduzimaju određene radnje. Na kraju će se utvrditi da li ima ikakve veze to samoubistvo, odnosno taj događaj, jer još ne možemo tvrditi da li je samoubistvo ili nešto drugo, sa slučajem prisluškivanja”, rekao je Katnić.

U oproštajnim porukama u formi video-snimaka, koje je ostavio Bulatović, kazao je da je moguće da su mogli biti spašeni životi onih koji su ih izgubili ili onih koji su ugroženi: „Mene i mojih saradnika, gospodina Dragana Radonjića i njegovog specijalnog policijskog odjeljenja i Enisa Bakovića i pripadnika njegove službe…To smo do sada mogli utvrditi”, rekao je on, ne precizirajući o čemu se radi.

Katnić nije odgovorio koliko je poruka ostavio dugogodišnji agent Bulatović, čije je beživotno tijelo pronađeno u stanu u podgoričkom naselju Momišići. Istakao je da su inspektori pronašli sve poruke, pa i one koje je Bulatović prethodno izbrisao iz računara. Prema informacijama Vijesti Bulatović na jednom od video-zapisa govori da nije znao za prisluškivanje kabineta Katnića. Navodno, sa drugog snimka bivšem policijskom funkcioneru Zoranu Lazoviću poručuje da se „ne sveti zbog izdaje”.

 

Bulatović je ostavio video-poruku u kojoj je najavio da će sebi oduzeti život. On je u video-poruci kazao da je njegov posao bio da zna, a da je zbog stvari koje nije saznao ugrozio kolege iz ANB i svoju porodicu.

„To što pojedine stvari nisam znao, dešavale su se, pribojavao se jesam, nije opravdanje, jer sam na taj način ugrozio i svoje ljude sa kojima sam radio, svoje prijatelje sa kojima sam radio i sarađivao, iz Agencije i drugih državnih organa, prije svega porodicu. U znak izvinjenja svima njima i znak da zbog činjenja ili nečinjenja osjećam ogroman stid i sramotu sa kojom više ne mogu da se nosim”, kazao je Bulatović u video-poruci, koju je objavila Televizija Crne Gore.

On je poručio da je skoro 30 godina svoga života i rada, profesionalno svaki svoj korak napravio u najdubljem ljudskom uvjerenju da radi u skladu sa Ustavom i zakonom, u najboljem interesu građana, u najboljem interesu svojih kolega, najboljem interesu svoje porodice.

„Danas vidim da to nije bilo tako. Danas sam zbog toga postiđen, danas zbog toga činim ovaj korak na koji nimalo nijesam ponosan, za koje sve one koji su me smatrali prijateljem, sve one koji su me smatrali neprijateljem, molim da mi oproste”, kazao je Bulatović.

 

ZAKONITO KORIŠĆENJE MJERA TAJNOG NADZORA

U Crnoj Gori danas mjere tajnog nadzora mogu da koriste pravosudni organi – tužioci uz odobrenje suda, Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) i vojna kontraobavještajna služba. Tužilačko prisluškivanje uređeno je Zakonom o krivičnom postupku. Prema tom propisu, procedura je da tužilac traži odobrenje od nadležnog sudije za istragu da primijeni mjere nadzora u predmetu u kojem postoji osnovana sumnja da je određeno djelo počinjeno, a drugačije se ne mogu prikupiti dokazi za te radnje. Akcijom prisluškivanja građana rukovodi tužilac, a sprovodi je nadležni policijski tim. O ovim mjerama tajnog nadzora najviše zna, jer većina njih, odnosno dokazi proistekli iz prisluškivanja, na kraju završe na javnim suđenjima kriminalcima na kojima su korištene takve metode.

Poslovi ANB-a su, sa druge strane, regulisani Zakonom o Agenciji za nacionalnu bezbjednost. Ona može tajno da prikuplja podatke u saradnji sa crnogorskim državljanima i strancima; praćenjem i osmatranjem, kupovinom dokumenata i predmeta; nadzorom nad elektronskim komunikacijama i poštanskim pošiljkama; i nadzorom unutrašnjosti objekata, zatvorenih prostora i predmeta uz korišćenje tehničkih sredstava (prislušnih uređaja). Sve tehnike mora da odobri predsjednik Vrhovnog suda, osim posljednjeg (nadzor unutrašnjosti objekta, zatvorenih prostora i predmeta) koje mora da odobri vijeće Vrhovnog suda.

Da bi službenici ANB-a vršili ovakve radnje potrebno je da postoji opasnost da se priprema oružani napad na državu, da postoje tajne aktivnosti usmjerene protiv teritorijalnog integriteta Republike, planiranje i vršenje priprema za izvođenje unutrašnjih i međunarodnih terorističkih akcija i drugih nasilnih akcija protiv državnih organa i nosilaca javnih funkcija u Republici ili inostranstvu. Može se vršiti i ako postoji opasnost da neko dostavlja tajne podatke neovlašćenom licu, opasnost od obavještajno-subverzivne djelatnosti pojedinaca, grupa i organizacija u korist drugih država ili organizovane kriminalne aktivnosti.

Milena PEROVIĆ
Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

Objavljeno prije

5 dana

na

5 Jula, 2025

Objavio:

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak,  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička  kontrola

 

 

Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice  zaglušili su  zidovi  gluve sobe parlamenta.  Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu.  Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.

Objavljeno je da  poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović   nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na  izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović.  Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.

Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu  u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od  najboljih izvještaja do sada.

Vučurović je na sjednici problematizovao to što  policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.

Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može  biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.

Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.

Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To  u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao  poruka dijela vlasti ( bivši DF)  da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog,  već i kao  političko trvenje  između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića,  izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.

Vlada je  16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu  saglasnost većine članova“, donijela rješenje  kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale.  U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.

Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio  bivši direktor policije Zoran Brđanin.  Zbog Šćepanovića on je  ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.

Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu  nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića.  Brđanina  je više naknadnih vlada smjenjivalo  a sud vraćao na poziciju šefa policije.  Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su  izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu.  I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.

Ministar  Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.

Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se  neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo  „fingirala“ njegova zakonita smjena.  On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.

Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog  mandata  u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića  tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio.   Čini se  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička  kontrola.

Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”.  Šćepanović  za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2.  Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.

Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.

“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova   za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor  sagovornik  iz vrha bezbjednosnog sektora.

Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.

Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije,  funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.

Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim  Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.

„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović.  Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo.  Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.

Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

Objavljeno prije

2 sedmice

na

27 Juna, 2025

Objavio:

Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće  400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji

 

 

,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.

,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.

Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.

Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.

Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.

Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju  luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.

Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili.  Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.

Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.

Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.

Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.

Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.

Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto  podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli  predsjednika države.

Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000

Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte  za protokolarne potrebe te državne firme.

Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.

Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.

Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.

Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.

Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.

Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.

Iako su stručnjaci upozorili  da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.

Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto  drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.

Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.

Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.

Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.

Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.

 

Skromna imovina partija

Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.

DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine,  procijenjene vrijednosti 27.214 eura.

SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.

Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5  iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.

Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.

DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i  procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.

Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.

GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.

Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.

Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAPAD IZRAELA NA IRAN I  PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

Objavljeno prije

3 sedmice

na

20 Juna, 2025

Objavio:

Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između ova dva dugogodišnja neprijatelja. U priču su se upleli i zapadni saveznici Tel Aviva. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada

 

 

Opet se dešava ono čega se svijet odavno pribojava. Scenario viđen više puta ponovio se na Bliskom istoku prije nekoliko dana, ali u mnogo strašnijem obliku. Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između dugogodišnjih neprijatelja. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada.

Izraelski udari usmrtili su više od 200 ljudi u Iranu, uključujući visoke generale, naučnike, ali i civile. Iran je uzvratio jače nego što je to ranije bio slučaj. Hvaljena Gvozdena kupola, poznati izraelski sistem vazdušne odbrane, probijen je.

Izrael je napao oko 100 ciljeva, uključujući glavnu nuklearnu fabriku u Natanzu, istraživački centar u Isfahanu, radarske instalacije i lansere PVO sistema. Nakon iranskog odgovora Izrael je proširio napade i na naftne rafinerije i vladine zgrade u Iranu. Mnogi Iranci su rekli da ovakve napade ne pamte još od  iransko-iračkog rata iz 1980-ih.

Izrael je naveo da je napad bio neophodan kako bi spriječili da Iran izgradi atomsku bombu. Iran tvrdi da mu je nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe. Američke obavještajne agencije i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) više puta su saopštile da Iran nije aktivno razvijao nuklearno oružje. Međutim, IAEA je izrazila zabrinutost zbog iranskih zaliha obogaćenog uranijuma i prošle nedjelje ih zvanično ukorila zbog nesaradnje.

Dok Tel Aviv i zapadni saveznici ovo nazivaju preventivnim ratom, može se desiti da se radi o opasnom presedanu. Preventivni udari se preduzimaju kao odgovor na neposrednu prijetnju. U ovom slučaju, Izrael je opravdao svoj napad tvrdnjom da Iran može brzo proizvesti određen broj nuklearnih bombi. Napad je izveden uprkos upozorenju direktora IAEA Rafaela Grosija da bi izraelska akcija, umjesto da zaustavi, mogla dodatno osnažiti iranske nuklearne ambicije. Ali i dovesti do povlačenja iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Par dana nakon napada Iran je objavio da priprema zakon uz pomoć kojeg bi napustio ovaj sporazum. Teško je povjerovati da Tel Aviv I Vašington nijesu ovo očekivali.

Na raznim stranama se analizira opasna situacija i traži kakav takav izlaz iz nje.  Bernard Avišaj, autor knjiga Tragedija cionizma i Jevrejska republika, živi na relaciji između Jerusalima i Nju Hempšira, gdje predaje političku ekonomiju na Dartmut koledžu, vidi malo nade za mirno rješenje. „Za naše sigurnosne stručnjake, analiza se svodi na to da motivacija postoji čim postoji kapacitet. Po njima, ako neprijatelj može da vas povrijedi, on će to i htjeti. Zaključak? Preventiva, zastrašivanje, odvraćanje. Razgovor o diplomatskim opcijama djeluje im mekano“, piše Avišaj.

Mediji prenose da je u napadima ubijen veliki broj visokopozicioniranih vojnih staješina Irana. Kakvi su  načelnik generalštaba, komandant Revolucionarne garde, komandant regularne vojske. Ubijeni su i istaknuti nuklearni naučnici Benjamin Netanjahu, koji usput kasapi Gazu već dvadeset mjeseci, se predstavlja kao oslobodilac i poručuje Irancima: „Dok ostvarujemo naš cilj, otvaramo put vama da ostvarite svoj, slobodu”. Njegov cilj je smjena režima u Iranu. Po riječima jednog američkog zvaničnika koje je prenio AP, američki predsjednik stavio je veto na izraelski plan za ubistvo vrhovnog lidera ajatolaha Ali Hamneija. U objavi na društvenim mrežama, Tramp će kasnije istaći: „Znamo tačno gdje se skriva ajatolah Ali Hamnei. Nećemo ga ukloniti, bar ne za sada“.

Kelsi Davenport, direktorka za politiku neširenja oružja pri Američkom udruženju za kontrolu naoružanja rekla je ovih dana da čak ni smjena režima u Teheranu ne bi bila garancija: „Promjena režima nije strategija za sprječavanje nuklearnog naoružanja. Ne znamo šta bi došlo poslije. Ako vojska preuzme vlast, vjerovatnoća da će se krenuti ka oružju je još veća. Čak i ako bude demokratija – ni to nije garancija. I demokratije grade nuklearno oružje“. Lako je provjeriti: demokratije zapada posjeduju najviše nuklearnih bojevih glava.

Još je svježe pitanje o uključenosti SAD-a u ovu ratnu priču, ali i mogućem direktnom učešću u sukobu. Predsjednik SAD pozvao je u utorak Iran na bezuslovnu kapitulaciju i koristio riječ „mi“ kada je govorio o izraelskim ratnim udarima. Takođe se hvalio izraelskom nadmoći u vazduhu, sugerišući da je ona rezultat američke tehnologije.

Sve u vezi sa njegovim izjavama je problematično. I često kontradiktorno. Prethodnih dana slao je različite poruke: od pristupa bez uplitanja, preko poziva na diplomatiju, do naznaka da razmatra dublje uključivanje SAD-a u sukob. Na dan kada je rat počeo, izraelske napade nazvao je izvrsnim i veoma uspješnim i istovremeno rekao da vjeruje da je moguće diplomatsko rješenje. Savjetovao je evakuaciju Teherana i poslao je nosač aviona Nimitz u region.

U jednoj od poslednjih izjava koja je stigla pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, Tramp je rekao da su mu se Iranci obratili, ali da smatra da je veoma kasno za razgovore, te da je velika razlika između sada i prije nedjelju dana. Potom je na pitanje o akcijama SAD-a u svom stilu konstatovao: „Niko ne zna šta ću da uradim“.

Izraelski zvaničnici su vršili pritisak na SAD da se direktno uključe u rat upotrebom svoje ogromne bombe za probijanje bunkera za koju se vjeruje da je jedina sposobna da uništi duboko ukopano iransko nuklearno postrojenje Fordo.

Prema riječima američkih zvaničnika koji su pregledali obavještajne izvještaje, Iran je u slučaju američkog ulaska u rat već pripremio rakete i drugu vojnu opremu za  odmazde protiv američkih baza na Bliskom istoku. Ali Hamnei poručio je da se njegova zemlja ne može predati i upozorio na „nepovratne posljedice“ ukoliko SAD intervenišu vojno. „Upozoravamo Ameriku na posljedice rata, jer će pretrpjeti teške štete ako se odluči na takav korak“, rekao je Hamnei u obraćanju naciji. „Na rat se odgovara ratom, na bombardovanje – bombardovanjem, na udarac – udarcem“.

Dosadašnji Trampov bilans pokazuje mnogo oštre retorike i želju da izgleda snažno, ali malo konkretne akcije. U martu je pokrenuo zračne napade na Hute, ali se povukao dva mjeseca kasnije bez značajnog učinka. Zbunjujuće su i njegove veze u spoljnoj politici. Favorizuje Netanjahua koji napada Iran, ali i Vladimira Putina, koji je saveznik Irana i sa kojim je ovih dana pričao o rješenju ove krize.

Sve se događa u periodu kada je administracija Donalda Trampa pokušavala da obnovi pregovore sa Iranom o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u zamjenu za ukidanje sankcija. Sada su razgovori u zastoju. Novi krug pregovora u Omanu, zakazan za nedjelju, otkazan je zbog izraelskog napada.

Analitičari se ne slažu u vezi sa učešćem SAD-a u izraelskim napadima na Iran. Dok jedni smatraju da je Vašington i pored negiranja tamošnje administracije znao da će se oni sprovesti, ima i drugačijih tumačenja. Jedan dio politikologa i analitičara smatra da je Izrael vjerovatno bio zabrinut da bi diplomatija između SAD i Irana mogla uspjeti. To se ne bi uklapalo u interese Tel Aviva vezane za Iran. Ričard Nefju, profesor na Kolumbija univerzitetu i bivši direktor za Iran u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD, za Al Džaziru sumira: „Dosljednost Trampove administracije u pravcu dogovora uznemirila je Izrael“.

Mnogo oštrijim riječima je sve ovo objasnio senator Berni Sanders. „Ovaj napad je bio namjerno osmišljen da sabotira američke diplomatske napore. Izrael je izvršio atentat na čovjeka koji je predvodio iranski tim za nuklearne pregovore, uprkos tome što su dalji razgovori sa SAD bili zakazani za nedjelju. Bez obzira na to šta mislite o korumpiranom i autoritarnom iranskom režimu, ovaj napad očigledno krši međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija. Netanjahuov nezakoniti, jednostrani napad na Iran samo je njegovo najnovije kršenje međunarodnog prava. Pod njegovom ekstremističkom vladom, Izrael sve više postaje odmetnička država i parija među narodima. SAD ne smiju biti dio ovog rata”.

Ni republikanci nijesu jedinstveni. Mat Klink, strateg ove političke opcije, rekao je za Newsweek da je većina republikanaca protiv slanja američkih trupa na teren, ali su i pragmatični, i vide da je Izrael učinio SAD-u značajnu uslugu.

Najglasnije etrom odzvanjaju opasne poruke. U poruci Trampu, ambasador SAD-a u Izraelu Majkl Hakabi je predsjednika opisao kao najznačajnijeg u posljednjih sto godina. Možda i u istoriji. „Odluke koje su na tvojim plećima ne bih želio da donosi iko drugi. Nijedan predsjednik u mom životu nije bio u situaciji kao ti. Ne još od Trumana 1945“, napisao je ambasador, jasno praveći paralele vezane za opasne odluke dva predsjednika.

Zbog bojazni od vojnog sukoba, američki senator Tim Kejn podnio je rezoluciju o ratnim ovlašćenjima kojom bi Kongres morao da odobri svaki vojni napad na Iran.

Dok su neki evropski lideri pozivali na maksimalnu uzdržanost, skoro niko nije osudio početne izraelske udare. Rusija i Kina su ih osudile, ali nijesu preduzele konkretne akcije. Iskoristili su trenutak da budu „dobri momci“. Savjet bezbjednosti UN-a izrazio je zabrinutost zbog eskalacije, a Antonio Gutereš pozvao na nemiješanje trećih strana u konflikt. Riječi na vjetru.

I avganistanski talibani pozivaju na mir i suzdržanost. A Evropa?

Francuski predsjednik Emanuel Makron u prvim danima ovog rata stao je uz Tel Aviv. „Francuska je više puta osudila iranski nuklearni program koji je u toku i preduzela je sve odgovarajuće diplomatske mjere kao odgovor na to. U tom kontekstu, Francuska ponovo potvrđuje pravo Izraela da se brani i obezbijedi svoju bezbjednost“.

A onda opasna izjava novog njemačkog kancelara Fridriha Merca. Izrael ima hrabrost da obavi, kako je rekao, prljavi posao za sve nas napadom na Iran, čija je moć donijela smrt i razaranje u svijetu. Ovakve rečenice su gotovo doslovno prepisane iz nacističke matrice. Svijet ćuti i na ovo.

Rijetki su oni koji kritikuju Izrael ovih dana. Među prvima se oštrom kritkom oglasio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: „Izrael trenutno vodi zločinačka klika i želi svijet uvući u rat“. Usput je istakao da je njegov stav drugačiji od stava vladajuće stranke i  premijera Andreja Plenkovića.

Sukob Izraela i Irana predstavlja mnogo više od još jedne krize na Bliskom istoku. On označava pojavu opasnog novog poglavlja u nuklearnim rivalstvima, koje može oblikovati svijet na potpuno drugačiji način u narednim decenijama, piše Farah N. Jan, viši predavač za međunarodne odnose, na Univerzitetu u Pensilvaniji. „Ono što je počelo izraelskim napadima na iranske nuklearne objekte i druge ciljeve 13. juna 2025, sada se pretvorilo u prvi svjetski potpuni primjer onoga što ja, kao stručnjak za nuklearnu bezbjednost, nazivam ‘ratom na pragu’ – novim i zastrašujućim oblikom sukoba u kojem nuklearna sila nastoji vojnom silom spriječiti neprijatelja na ivici nuklearizacije da taj korak i napravi“, piše ovaj istraživač.

Vrlo je moguće da Iran, satjeran u tjesnac, sve više vjeruje da ne može odvratiti izraelsku agresiju bez nuklearnog oružja. Istovremeno, svaki korak ka njegovom sticanju izaziva dodatnu agresiju Tel Aviva. Gotovo je sigurno da Izrael ne može trajno uništiti iranske nuklearne snove vojnim sredstvima. Njegove vojne akcije će najvjerovatnije podstaći Iran da još odlučnije krene ka svojim ciljevima. Slikovito je Farah N. Jan pojasnio ovaj opasni perpetuum mobile.

Zbog svega ovoga, znakovito je zapažanje istaknutog izraelskog novinara Gideon Levija koji za Haaretz piše: „Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije“.

Rat Izraela i Irana postavlja opasne presedane za druge regionalne i svjetske nuklearne sile. Ovi „preventivni“ napadi mogli bi podstaći slične akcije drugdje, urušavajući ionako krhke diplomatske napore. Na kraju krajeva slične scenarije smo već gledali. Samo što se sve češće u svjetskom vokabularu pojavljuje riječ : nuklearno.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo