Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Drame imaju prednost

Objavljeno prije

na

Ljudima je dato da zagrle, jer postoje situacije u kojima ni najpažljivije izabrane riječi ne mogu da pruže utjehu

 

Polako otvaram oči i sve više mi se sviđa ono što sam videla dok su bile sklopljene. Izlazi mi se iz kuće, ali mi se ne viđa ni sa kim. Zapalim drugu cigaru dok prva dogoreva u piksli – moje nerazbuđenosti jutros. Pogledam kroz prozor, drveće ovih dana menja reči, drugačije pesme peva.

Jutro sam provela dosta dobro, malo se lenjila, lagala, ali bezgrešno.

Lako je mene pobuditi da sumnjam. Ponajpre u samu sebe i svoja zapažanja, ideja, postupke, verovanja, zamisli, doživljaje. I ne smeta mi. Tektonski poremećaji koji se dese u tebi, zastrašujuće odzvanjaju i nakon što ih prepoznaš, imenuješ i oblikuješ. Kad ih izgovaraš onome ko ih sluša, zbunjujući su i plaše, možda drugačije nego tebe, ali plaše. Uvećani daju neku drugu sliku, a na površini i u stvarnosti koju svakodnevno živiš, ništa se nije pomaklo, nikakav epski momenat se nije desio, i dalje si ono što jesi, samo si ponekog preplašio i oterao pripovedanjem o sebi, jer ne umeš da pripovedaš jednostavno. Treba samo govoriti – moje je iskustvo drugačije, možda nas ostave na miru, da se ne pretvaramo u čudovišta pred njihovim pogledima dok od nas traže da se pridružimo onome u šta ne da nismo sigurni, nego u sekundi nađemo hiljadu ali.

Od osnivanja sam član sjajne ekipe iz Bijelog Polja koja je i ove godine uspela, metodom „povuci-potegni“, da organizuje Osmi festival za djecu Kraljevstvo bijelih rada. Finansiranje projekata iz kulture: Nema podrške za Prinčeve i Princeze poezije, koje dovodimo na presto. Izgleda da i Crna Gora, ekonomski tigar, rasipa novac na kojekakve budalaštine (to ti je završeno), neću sad da ih nabrajam, ima ih mnogo zaista, pa zato nema potrebne finansijske podrške za decu. Konačno mi je jasno! Zato nas mladi i napuštaju, ne mogu da isprate naš napredak. Živela nama naša deca! Tužno je što država ne prepoznaje i ne ulaže ništa u retke i dobre projekte. Neprepoznato, razarajuće za dušu. Narod bez kulture nema budućnost. S obzirom na to u čijim rukama je kultura, mi, zaista, ne moramo da brinemo za našu budućnost. Ona ne postoji.  „…ali srećni smo ipak što smo došli do broja osam, broja koji pojedine kulture smatraju magijskim i beskonačnim simbolom, pa eto, i mi se nadamo da ćemo trajati još dugo”, kaže Saša. Vidimo se dogodine. Jedina čovekova obaveza u životu, u ovome ovde, danas i sada, jeste BUDNOST. Jer, to je jedini pravi ekvivalent življenju.

Ljudima uvek treba dozvoliti da budu ono što jesu. Neki će vas iznenaditi. Drugi neće nikada. I to je u redu. Kad je neko tužan pored mene, pretvorim se u onog koji oseća tu emociju i zna da bi nešto trebalo da uradi, ali ne ume jadan, pa onda pokuša neki poluzagrljaj utehe, onako traljavo, i napravi situaciju još bizarnijom i neprijatnijom no što je bila, al’ šta ću. Ljudima je dato da zagrle, jer postoje situacije u kojima ni najpažljivije izabrane reči ne mogu da pruže utehu.

Na noćni red došlo je pitanje šta ja sad da radim sa svime što sam do sada predano grabila i sakupljala, kakva gomila nereda i niotkuda vrata. Noću je sve priča. Ako i naizgled nevažna, besmislena, svakodnevna, neugledna, i takva, ona pripoveda. Očekujem i analizu one Momčilov do koljena, Vukašinu do zemlje. Uzdahnem duboko, naizgled bez nekog vidnog razloga… A u stvari, to se duša preslišava, od iskona naovamo, priseća svega što je pregurala.

Lagano teku dani Miholjskog leta, prijatnog i pitomog. Jesen je dala sve od sebe, mogli bismo i mi. Neka nam ovi dani budu prijatni onoliko koliko ih mi drugima učinimo takvima… Pošteno.

P.S. A sreda ko sreda, upadljivo sunčana i oblačna.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Tiha p(r)atnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razumije kakvo  je to jedno važno zrno

 

 

Jednom ću zadremati u učionici ili zbornici, pred istim ovim ljudima koji zrače, u neko sumorno prolećno popodne, poput ovog današnjeg, i probudiću se u jesen pred penziju. Pola radnog veka da spakujem u san, pa da završimo slavno… (Eto, tako neke misli pred kraj radnog vremena…)

Ne znam šta bih da nemam sebe, teško bih sama mogla sve ovo. Oplevim neke odnose kao  baštu i gledam kako raste ono što vredi. Problem nastaje kad imaš osećaj da ti je nešto nadohvat ruke i naginješ se sve više i na  kraju ispadneš preko granice, u ambis, a ono tamo i dalje stoji i bulji u tebe čudeći se kako nisi uspeo. Kako stariš, barijere sve tvrđe i dublje.

Strah je nekad prepreka, nekad blagoslov – zabluda je preuzimati tuđe metode. Do tajne recepture ovladavanja sobom, svako mora sam da dođe. U laboratoriji ličnih nemira krije se tajna veština. Pripadam generaciji koja nije imala luksuz da pomisli da će život biti lep i lak. Ako ništa, bar smo bili u pravu. Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razume kakvo  je to jedno važno zrno.

E tako, posao gotov, sad svi možemo da se udavimo u kafi i neutemeljenom optimizmu. Sedneš, krošnja se spusti da te čuva od sunca, lepota je jednostavna. Većina od nas nema kad da vidi i oseti svetlost, toplotu i lepotu sunca i mesečeve svetlosti koja se probija kroz mrak. Generalno, nedovoljno pažnje se prirodi posvećuje. Ona nam tako i uzvraća. Kako vreme prolazi, shvatam da je gotovo sve lažna predstava sa jasnim ciljevima manipulacije čoveka. Čovek je, zapravo, postao najjeftinija moguća roba. Proizvod današnjeg društva je veštačka inteligencija, ali nekada je čovek kultivisao pšenicu i vinovu lozu, pripitomio konja, psa i mačku… Znam da se dešava puno ružnih stvari, ali moram da vam kažem tužnu istinu da se većina tih problema, na ličnom planu, rešava odlaskom iz Srbije, čak i kad je odlazak privremen.

Ako ste se nekada zapitali ko je ugasio svetlo na kraju tunela, ugasio ga je moj tata, nema tog upaljenog svetla koje je promaklo, a da ga moj tata nije ugasio.

Etna je buknula, a evo i ja krećem.

P.S. Ima me mestimično i samo u naletima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Suncem u teme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubi se čovjek, pa odluči tu da živi

 

 

Počeo je najlepši mesec, i miriše lepo, kao da se svet još nije pokvario. „Sve će se to dovesti u red.“ Možda i hoće, samo ti niko ne kaže da će to biti neki sasvim novi, a ne očekivani red, a ne kaže ni kad će to biti. Radoznalo ulazim u snove. Da vidimo šta je ovog puta na repertoaru. Kad tokom noći mozak nešto prezupči, pa se ukaže neka potencijalna budućnost, ali tako jasno, kao izvesnost…divno i jezivo.

Poguraćeš ovaj sumrak emocija, neupotrebljivu tugu, nemoć i samosažaljenje ka funkcionalnoj, usijanoj ljutnji koja će spaliti sve nepotrebno i stvoriti teren za napredak. Sulud postupak, ali provereno radi. (O funkcionisanju našeg uma više će vam reći Dučićev stih „Sve što ljubimo stvorili smo sami“, nego desetina stranica savremene psihologije.

„Sve će to jednog dana proći.“ Neće. Sve će se to jednog dana pretvoriti u kamenčugu koja će ti se navaliti bilo na leđa, bilo na dušu ili u neki od organa. Nisam ja mrgud, to brdo između obrva mi je nastalo kao morfološka adaptacija na kisele krastavčiće i baba Leposavinu turšiju. Volim aluzije u razgovoru. Kako su me jednom skupo koštale, postadoh bukvalista… Bukvalno razlažem na proste sastojke… Trešnjin cvete moj..

Nego, ne rekoh vam, pod mojim prozorom raste kesten, a u njegovoj visokoj krošnji  je gnezdo, do pre petnaestak dana bilo prazno. Ugnezdio se ćuk i po čitavu noć ćuče. Znate ono noću što se čuje, ono ćuk-ćuk na svaki sekund? Setih se kad sam bila devojčurak, kada se začuje, u babinoj kući se svi prekrste i kažu tako sigurni u to: „Neko će da umre…“ Ja čitavu noć ne spavam, samo da ne budem to ja. Danas ne strahujem, čini mi se da ako podelimo san, noć će biti laka.

Kad vas nešto spontano i prirodno privuče, to je instinkt. Kad se udaljavate od nečega spontano i prirodno, to je takođe instinkt. To nije osećaj, već odgovor – spontani i prirodni odgovor na vašu realnost. Izgubi se čovek, pa odluči tu da živi…

Noći su plave, mekane ko voće

I pune zvezda ko plitki bunari.

Neka se ljudi ljube kako hoće

U privremenom krugu malih stvari.

Ivan V. Lalić

Lepo mi je i srećna sam su dva osećanja koja se u mom životu retko sretnu na istom putu i sudare, ali tom sudaru se uvek rado iznova nadam ….iz tog sudara se uvek radja neka nova energija….pa koliko god ona trajala  potrebna mi je….

P. S. Prvi vesnik leta je sataraš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Nismo svi (č)isti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno mi je more, a neko ga svakog jutra ima pred nogama. Nepravda miriše na so

 

 

Pročitam nekoliko redaka pred spavanje, takoreći lična higijena, a onda… Ništa samo ne prođe, slomi se usput i što treba i što ne treba. Nešto prežališ, nešto  zakrpiš, nešto pokloniš, nešto otplačeš, nešto zagrliš, nešto ti postane ništa, a iz nekih ništa, poraste Nešto. Brojanje ovaca pred spavanje je za amatere.

Kako starimo, ne postajemo ni bolji ni gori, već sve više ličimo na sebe. Od umorni do sumorni jedno slovo. Šta nam fali?! S kao sunce. Odvažno plivamo ka kopnu, sve u nadi da je tamo. Nigde više nije bezbedno, ne zna čovek gde bi se sakrio. Mora da postoji još neki kraj sveta. Ne može samo jednom da se pobegne, mora više puta da bi valjalo. „Nije dovoljno dobro“ je mač sa dve oštrice. I pre nego što ga upotrebiš, budi siguran da jesi… dovoljno dobar. Reže podjednako dobro u oba smera, ako držiš kilavo…

Potrebno mi je more, a neko ga svakog jutra ima pred nogama. Nepravda miriše na so.

Baš kažem deci da mi nije dobro: „Izgleda da ću otići na onaj svet“, kažu: „Daj nešto da se jede i stavi kafu, pa idi gde god hoćeš“. Najgora ženska kletva – dabogda ti ručak za dva dana, pojeli za jedan dan! Volela bih da nauka otkrije lek protiv bespuća nakon ovakvih nekih dana. Ništa ne može da snađe reč, a srž da zaobiđe. Ako se reči obezvrede, šta misliš šta će sa tobom biti? Pusti ih na polja i moli se da se vrate naspavane iz cveća. Teški i prikovani za ovu zemlju, tek u ponekim trenucima bistrine, setimo da oči ne moraju da nose naš teret. Pa ih okrenemo nebu, gde slobodne od naših tela hrle u zagrljaj oblacima i Suncu. Previše je to misli zarobljenih u glavi malog čoveka, koje drži kao u kavezu, ne dozvoljavajući im da izađu iz nas i udahnu život. Dišite…. Uglavnom sam hrabra pred prazninom.

Videla sam svoju senku i pokušala da se uspavam dok ne prođe ova zima, ali nema pećine na vetrometini sveta. Nema je. Zato ulazimo u krevet kao da ulazimo u autobus, svako sa svojim koferom.

Opet pada. Zamiriše na neko potmulo sećanje… na svetla u krošnjama drveća, kad su noći bile tihe, a  kiša kvasila asfalt i prašinu. Krv prostruji unatrag.

P.S. Provalnik oblaka stigao je i na naše nebo. Čuvajte se.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo