Povežite se sa nama

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Kako poezija stvara promjenu

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović

 

Može li se po Vašem mišljenju govoriti o modernosti Mahmouda Darwisha, onoj modernosti koja se može opisati kao „ekstraktivna modernost“ u kojoj se kombinuje nekoliko škola, ali čini se da je bez škole ili kao da je škola sama po sebi? Posebna modernost izvan modernosti časopisa „Shi’r“ i svih ostalih modernosti?

Čini mi se da Vi razumijete moju modernost bolje od mene. Pitanje modernosti je zbunjujuće pitanje. Da bi modernost bila ograničena na poetsku, to znači da u arapskom društvu nema druge modernosti. Jedna od zamki arapske modernosti je ta što se ona ostvaruje u poeziji, a možda i u policijskim ili sigurnosnim stanicama. Poetska modernost pokušala je zauzeti mjesto intelektualne, filozofske, naučne i društvene modernosti, što znači da je sama nosila zadatke koje zaista nije mogla podnijeti. Naravno, naučio sam o konceptima modernosti nakon što sam došao u arapski svijet, emigriravši iz Palestine. Prije toga nisam vidio te koncepte. U okupiranoj Palestini živio sam u teškim okolnostima i bio sam upoznat s arapskom i međunarodnom poezijom, a da pitanje modernosti nije bilo toliko urgentno za mene kao za arapske pjesnike. Tada smo imali pitanje kulturnog otpora, pitanje identiteta i morali smo ga spriječiti da se raspadne. Kako branimo svoje pravo na postojanje? Kako ukloniti problem između nacionalnosti i identiteta? Kako poezija stvara promjenu, ili može li to ona učiniti? Pitanja su bila donekle daleko od zaokupljenosti arene pitanjima modernosti. Odrastao sam u toj atmosferi i pisao u njoj. Kad sam izašao u arapski svijet, bio sam donekle poznat i nazivan sam pjesnikom otpora i pjesnikom okupirane zemlje… Ali moj susret s pitanjem modernosti i modernim pjesničkim eksperimentima došao je kasno. Ne znam da li sam bio smješten unutar arapske modernosti ili sam još uvijek izvan nje. Ne znam.

Šta mislite o tome kada neki od njih govore o „modernosti“ Mahmouda Darwisha?

Ja nisam dio te škole, niti sam učenik određenog nastavnika i to je nedostatak. Poželio sam da imam učitelja poezije, jer bi mi on vjerovatno uštedio mnoge obrazovne terete. Slušao sam, meditirao i bio pogođen pitanjem arapske poetske modernosti. Ali nisam odustao od povezivanja modernosti s projektom koji oslobađa, odnosno da možemo osloboditi društvo modernom poezijom. Ili da bi istinska modernost trebala biti sistem ideja koji uključuje sve nivoe društva, a ne samo poeziju. No, budući da je poezija naše područje i nemamo druge mogućnosti, neka bude tako. Živimo u ovoj prekrasnoj iluziji. I dalje vidim da nema prave arapske pjesničke modernosti izvan estetike arapske poezije. Ova se estetika mora temeljiti na arapskoj modernosti kako bi bila globalno istaknuta. Nisam ušao u horizont teoretisanja i da li sam htio biti moderan ili ne, ali mislim da je moja pjesma moderna. A u kom smislu je moderna? Dakle, osluškuje ritam novog vremena i unosi promjene u odnos riječi i stvari i pokušava održati jezik živim i stalno ga vraća u život, nastoji razvijati njegove alate kroz odnos tih alata sa onim što smo nekad nazivali ulogom moderne pjesme u poetskom ukusu i u projektu oslobođenja.

U trećoj epizodi ovog dijaloga pjesnik Mahmoud Darwish govori o časopisu „Poezija“ (al-Shi’r), koji je po njegovom mišljenju monopolizovao modernost, te o mladim pjesnicima i haosu u trenutnoj pjesničkoj areni. Prisjeća se dijela svoje prošlosti i brani svoju ljubav prema al-Mutanabbijevoj poeziji.

Nekoliko pjesama objavili ste u časopisu „Poezija“…

– Nisam ih ja objavio, časopis je preuzeo pjesme iz palestinske interne štampe. Možda je ovo jedini put da objavljujem pjesme u „Poeziji“.

Kako gledate na časopis „Poezija“?

– Nema sumnje da je časopis „Poezija“ imao svoju ulogu i iluzije. Jedna od tih iluzija je da je monopolizovao koncept pjesničke modernosti i pokušao isključiti druga iskustva izvan „raja“ modernosti, da tako kažemo. Mislim da je časopis „Poezija“ predstavljao tok moderne arapske poezije, ali ne cjelokupne moderne arapske poezije. Jedan od nedostataka suočavanja s tom pojavom je to što postoje univerzitetske studije koje modernu poeziju proučavaju samo kroz časopis „Poezija“. Ne smijemo zaboraviti da je postojao časopis „Al-Adab“, bilo je iračke poezije i egipatske poezije… To su osnovni tokovi nove arapske poezije. Nisu svi pjesnici časopisa „al-Shi’r“ mogli posvetiti ili postići veliki pjesnički status. Postoje samo nekoliko njih.

Bio je to više pjesnički časopis nego samostalni časopis ili časopis jedne provenijencije!

– Pokušao je biti aktuelni časopis, a neki od njegovih pjesnika ponekad su bili zaokupljeni teoretisanjem. To je poput svakog pjesničkog pokreta iz kojeg je na kraju nastalo nekoliko eminentnih pjesnika.

Da li vam je koordinirana intelektualna bitka koju je vodio ovaj časopis išta značila?

– Kasno sam pogledao časopis, odnosno nakon što sam napustio Palestinu, kada je i prestao izlaziti. Bitka koju je najavio je završena, posebno između njega i časopisa al-Adab. Međutim, modernistička pjesnička bitka nastavlja se do sada, ali kroz druge alate: Je li poezija definisana onim što govori, tj. svojim predmetom, ili načinom na koji govori? Ima li poezija neku ulogu? Mora li to biti povezana s čitaocem ili ne? Kakav je odnos između adresata i pjesnika? Je li tema pisanja sama u pjesničkom procesu ili postoji nešto što je zajedničko, na primjer jezik? Takva pitanja i dalje traju do danas. Je li izolacija poezije mjera njenog kvaliteta? Borbeni repovi i dalje postoje. Mislim da je lijepo imati razne struje, umjesto da imamo jednu dominantnu struju na poetskoj sceni.

Ali „Poezija“ je odigrala glavnu ulogu u konsolidaciji moderne pjesme!

– Zašto da ne? Ali i „al-Adab“ je odigrao takvu ulogu.

Ali „Poezija“ je svoj projekat ograničila na poeziju, dok je „Al-Adab“ bio književni projekat i odbacio je proznu pjesmu?

– Nisam vidio scenu dok je bila postavljena. Kasno sam došao jer sam otišao 1971. Poraz iz 1967. promijenio je koncepte samog časopisa „Shi’r„.

„Mawaqif“ časopis pjesnika Adonisa, jeste li ga onda pratili?

– „Mawaqif“ je objavljen kada sam bio u Bejrutu i u jednoj fazi bio dio njegove uređivačke porodice.

Kako vidite „Mawaqif“ posebno u tom periodu?

– Časopis „Mawaqif“ je dodao i pokušao uspostaviti odnos između kreativnosti, misli, revolucije i promjene, između kreativnosti i slobode. „Mawaqif“ je predstavljao prekid sa časopisom „Shi’r“, ali to je bio razvojni prekid. Okrenuo se intelektualnom pitanju i nije bio samo kreativan časopis.

Zašto ste se povukli iz redakcije?

– Nisam se povukao zbog neslaganja ili bilo čega drugog, ali imao sam časopis „Palestinska pitanja“, a zatim je 1981. izašao „Karmel“.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.

Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila  na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne,  koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala,  otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj  zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.

Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao  najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.

Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.

Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.

Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred  očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna  prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost,  manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.

Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.

Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (IX): Biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Nema gore sudbine koja može zadesiti mladog čoveka ili ženu, od prevremenog ukopavanja u tako ograničen prostor bez kontakata. Suočavanje sa surovošću života, uz nešto više dostojanstva i natruha nade, ne može biti motivacija za opstanak. Njima je uvek nedostajalo hrabrosti da počnu nešto novo ili drugačije, a to je već znak da su od takvog nauma odustali; jedno misle ujutro, a drugo naveče. Uostalom, kompleksna je priroda čovekovog doživljaja spoljašnjeg sveta i sebe samog. Nijedan salaš nije ni blizu idealnog i svaki je, pored nekih mana, imao i svoje određene vrednosti. Koliko god je salašarski život neka vrsta tajne i pokretač mašte, tu magiju ne treba narušavati golom istinom. (Posle Drugog svetskog rata, osnivaju se zemljoradničke zadruge, a privatni posed se ograničava na deset hektara, obradive površine. To je primoralo vlasnike salaša da se presele u urbane sredine).

Mnogi umetnici bavili su se motivom salaša, što samo govori o tome koliko je ova pojava zaokupljala njihovu pažnju – Sava Stojkov, Mika Antić, Đorđe Balašević, Zvonko Bogdan… Iz ove autentične pojavnosti nastajale su slike, vrhunska književna ostvarenja, pesme: Ej salaši na severu Bačke, Ja sam rođen tamo na salašu, Pesma sa salaša, Već odavno spremam svog mrkova, film – Salaš u malom ritu. Mnogi pesnici, koji se smatraju ogledalom svog rodnog kraja, napišu na hiljade stihova, a najlepši budu oni koji govore o salašima. Poznatim vojvođanskim slikarima salaš je bio najpoželjniji i najinspirativniji motiv, dok pisci, što više beže od ovog narativa, on ih nemilosrdnije proganja. Mnogi salaši postaju planetarno poznati zahvaljujući svojim bivšim žiteljima, uglednim i priznatim umetnicima.

Tehnološka revolucija je iz temelja izmenila život ruralnih sredina, zatirući stare običaje i oblike ranijeg privređivanja. To je prisililo i salašare da menjaju svoje životne, mentalne i emocionalne navike i rituale. U tužnom i tragičnom mimohodu nestanka sela, salaši su podelili njihovu sudbinu. Jedan po jedan, ostajali su bez dečjeg plača, laveža pulina, dima sa ognjišta. U pojedinim, davno napuštenim, vrane i gavrani legu jaja po tavanima, iz odžaka izbija bagrem, dok se priroda nečujno ušunjala u kuće kroz urušena vrata i prozore. Da ne bi sve bilo tragično, danas se u preostale vraćaju penzioneri kojima, osim mira, tišine i direktnog kontakta sa prirodom, više ništa i ne treba. Ostvarenim, ispunjenim i realizovanim ljudima ovaj vid osame, u poznijim godinama, veoma odgovara. Takvi, uz pčele i malu povrtarsku okućnicu, okrepljuju svoje biće, nastojeći da poslednje godine života poklone smirenom doživljaju svoje starosti i pređenog puta.

Deo ovog kulturnog nasleđa danas služi kao lepa uspomena na prošla vremena, ali i kao polje intervencije i kreativnosti. U dijalogu sa savremenošću, renovirani, dograđeni, ulepšani, u rangu hotela visoke kategorije, salaši postaju fenomen sasvim posebne lepote i inspirativnosti, čija je svrha nešto drugačije funkcije i namene. Sada su to prave kuće iz bajke, u koje se ne dolazi slučajno, čime salaši postaju primarne turističke atrakcije ovog kraja i visoko kotirane vrednosti, u kojima se organizuju najrazličitije manifestacije, romantične proslave, svadbe, rođendani, ali i destinacije za godišnji odmor, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. Starinski, rustični ugođaj sa obiljem ukusnih gastronomija i novih sadržaja (bazeni, sportski tereni, ribnjaci, golf tereni, zoo vrtovi, etno muzeji), salaši postaju atrakcija za izvanredno raspoloženje i odmor. Za razliku od ovakve prenamene, zakonski naslednici nastoje da u nešto skromnijem obliku ožive autentičan salašarski način života, kao prostor uspomena i sećanja iz detinjstva, da sačuvaju sećanja na đerme, starinske ergele i drevne običaje, udenute u genetski kod Vojvodine, koji su davno prepušteni nemilosti zaborava.

(Znam da je bilo s prolića, maj misec, al se baš ne mogu sitit koje je to godine bilo. Još je i majka bila živa, sićam se. Tribali smo ić kućice pravit za vrižu, spremali smo motike i sime, i samo što nismo krenuli, kad vidim niki auto iđe sa druma na naš salaš. Kad je stao, izlazi čovik u nikom plavom flekavom mantilu, reko bi da je moler izišo iz auta, i prid nas – Dobar dan, dobar dan. Pita jesmo li vridni? Kažemo, evo spremamo se na poso, triba kućice zavaljivat za lubenice. Reko je on kako se zove i da je slikar, pa bi tio na našim salašu jednu sliku napravit, pa ako ćemo ga puštat da to uradi. Imate lip salaš, kaže, zgodan je za slikanje. Kad je tako, nemamo ništa protiv, može. Vaške su svezane, neće Vas dirat, samo Vi radite što mislite da triba. Lipo se on raspremio, namistio med dva čardaka, raširio to di će slikat, rasklopio niki mali astalić, na čem drži te farbe, penzle, krpe, stare novine, i to sve njegovo, čim slika. Još prije neg ćemo se krenit, ja kažem: Nemojte da se vidi onaj zid od košare di je odrt kreč, sramota je. To živina čvaka, jer je ulipit sa plivom, a tu zna bit i koje zrno žita, pa oni to stalno kljucaju. Kaže, ne vodite brigu, sve će bitiu redu. Majka je ostala kod kuće, kuvala je užnu, i pekla je oraščića. Rekli smo da ima slikar kod čardaka, pa ako mu štogod triba, vode ili čega drugo, nek zna. Kad smo užinali, vidim pakuje, rasklapa mali astalić, kupi farbe I sve ostalo u niku staru prljavu torbetinu. Računam, sad je zgotovito, iđem da vidim. Reko, jel gotovo, mogul vidit? Kaže, jeste, treba malo da se osuši. Stanite malo odaljeg i gledajte, jel to to? Lipo je, al vidim meto je i onaj tranjavi plej što je Baćo meto ispod čardaka, na onim dilu di stoje kočanjice, kad je lani oluja polupala cripove. Gledam, ni mi po volji, a sad ako mu to kažem, oće li se uvridit? Iđem, kazaću, pa kako bude. Kažem, jooooj, što ste metnili onaj tranjavi plej, sramota ako kogod vidi, reće ovi nisu kadri ni crip prominit. On gleda, i smije se. Kaže, slikam kako vidim. Razumim, al tranjavi plej…sramota. Di će ta slika stojat? Nemojte u novine mećat. Kaže da će biti do lita u njegovoj galeriji, pa kad na lito dođu turisti iz Austrije, el Nemačke, to će bit prodato, a ne kaže za koliko, jer oni ne pitaju kolko košta, oma daju kolko išćem. Imala sam čut da on to prodaje priko četiristotine, a mi nećemo toliko dobit za svu vrižu, na kojoj radimo nikoliko miseci. Popakovo je svoje stvari i očo, a ja ostala kod čardaka, i gledam u taj tranjavi plej, i mislim se kad ćemo nać taj crip već jednom, da to prominemo. I oćel bit novaca da to možemo kupit“ – Vinko Janković: Majkini divani – tranjavi plej, Soinfo.org – 2020 ( Primedba autora – navedeni tekst, bunjevačka ikavica)

Kao mikrokulturološka osobenost, izolovana od sveta promena, salaši su pokazali suštinski i dubinski spoj ljudi sa prirodom, svakodnevice sa tradicijom, budućnosti sa prošlošću. To je bilo čovekovo najčvršće tlo pod nogama, oko koga su se plele najlepše i najdragocenije porodične priče, gde su se ukrštali svi putevi i zadovoljavale sve potrebe, nudeći ljudima nadu, svesnost, intimnost, mir. Bio je to na svoj način izazovan svet jedne kontinuirane egzistencije, otuđene realnosti i skladnosti između karaktera i ambijenta, kojem je priroda davala tok životu – daje kad je izdašna, a nezasita dok uzima. Takav život je stalno otvarao dileme koje zadiru u suštinsko pitanje njihove egzistencije: biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VIII): Uronjeni u samoću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Svaki salaš imao je svoj unutrašnji ritam, melodiku, svoju dinamiku. Kao samostalna i individualna ekonomska jedinica, salaš je bio jedinstven oblik agrarnog aktivizma. U skladu sa prirodom i njenim ciklusima, salašari su tokom cele godine osiguravali većinu egzistencijalnih potreba za svoju porodicu, a svaki proizvedeni višak su prodavali – Što poseješ, ako i prodaš i naplatiš, jedva da se pokriješ. Do pojave mehanizacije, sintetičkih đubriva, pesticida i navodnjavanja, sejalo se malo žita, kukuruza, ječma, krompira, pasulja, luka. „Redovno se ostavljala crna ugar, da zemlja odmori, jer se slabo đubrila. Salašari su malo radili, ali i rđavo živeli. Oralo se drvenim, kasnije i metalnim plugom, gde je bilo dosta trave zubače, ili kožure i pirevine, pa je plug preskakao. U leto se jedva dočeka ječam, te je odmah nošen u suvaču na mlevenje. U žitu je bilo mnogo trave, a trnja u izobilju. Radilo se pri žišku i sveći, a često i u mraku, kad se i kudelja prela“. Kao i u svim krajevima na Balkanu, tako su i ovde organizovane vršidbe žita konjima. Kao kuriozitet, navodim činjenicu da se do početka dvadesetog veka, za praznike i slave, mesio hleb od pšeničnog brašna, a ostalim danima ražani, kukuruzni ili od brašna pomešanog sa pšenicom. Inače, hleb, kao vera i kao nada, mesio se jednom nedeljno, u obliku cipovki, od pet do šest kilograma.

„Hej, kad se samo setim, al’ se nekad dobro jelo, baš“, kaže u svojoj pesmi Đorđe Balašević. Ova njegova pesma nosi u svom biću aromatične asocijacije na vojvođansko podneblje. Posvećeni praktičnim dimenzijama života, svet za njih postaje mistična slika duboke tajne koja se iskušava obilnom i kvalitetnom ishranom. Zajednička je strana salaša, onih nekad i ovih sada – na njima se uvek dobro jelo. „Ishrana na salašima ukazuje na regionalne tradicije – panonsku, dinarsku, centralnobalkansku, na pripadnost nacionalnim zajednicama – bunjevačkoj, mađarskoj, srpskoj, češkoj, i na otvorenost prema uticajima sa svih strana“. (Branko Peruničić: Postanak i razvitak baština na području Subotice od 1686. godine). Kao zaštitni znak salašarke gastronomije izdvajaju se: kulen, švargla, čvarci, domaća šunka, kobasica, pečenica, ćuretina, slanina, perkelt, gulaš, sataraš, salašarska mućkalica, rezanci, domaće supe i paprikaš, štrudle, krofne, bundevare.., a od pića: dudovača, kajsijevača, razna vina.

Bez obzira na različite običaje i varijante verovanja i identiteta, te religijska, etička i odomaćena shvatanja, salašari neguju jednu vrstu egzistencijalno zasnovane istine u kojoj se postavlja pitanje o smislu života, o ljubavi, veri, nadi. Živ razgovor sa prijateljima, rođacima i susedima, ne može zameniti lepota plavog neba, punog meseca, miris zemlje, zvuk vetra. (Ujutro je najlepše kad zamiriše ravnica, a pogled je dalek sve do tamo gde se nebo i zemlja spajaju. Ondak, volem da kažem, onako ko sebi u bradu, al je ova naša Vojvodina velika, zdravo je široka i dugačka, a i visoka (Lazar M. Paroški). Samoća na salašu, život pun ćutanja i egzistencija koja je zatvorena za spoljne uticaje, nisu poželjni za ljude ni u jednom dobu, ni u jednom prostoru. Socijalnom izolacijom stvara se novi čovek (sa identitetskim odrednicama), sklon da bez neposrednih kontakata i emocija svoj život učini fikcijskim. Razgovor je jedini način da se misao ne zatvori u sistem, a život u tamnicu. U takvim životnim uslovima nemoguće je pronaći sopstveni identitet. Salašarske okolnosti pod kojima se identiteti preuzimaju, kao nasleđeni paketi bez mogućnosti izbora, iznedrili su osobe nemoćne da se ukorene u bilo kojoj društvenoj zajednici, bez osećaja inferiornosti i izgubljenosti. Dešava se da ljudi provedu život bez mnogo priče i socijalnih kontakata i za njih je to samorazumljiva stvarnost.

Nigde se kao na salašu ne može bolje i lakše uočiti pojava čovekovog otuđenja, maskirana prividom normalnosti. To su mesta na kojima su se čitave generacije u dugom periodu odrodile, razbratile, dehumanizovale i otuđile. Što su se više približili prirodi, i njenim manifestacijama, to su više zaboravili da pričaju. Bila je to neobjašnjiva skladnost između karaktera i ambijenta. Duhovno neistrošena bića, koja imaju dušu, veruju u ljubav, koji sanjaju i nadaju se, u svom  oskudnom, sirovom i pomalo surovom životnom okruženju, ne traže drugu stvarnost, već je stvarnost u njihovoj svesti samo percepcija njihove stvarnosti. Uronjeni u svoju samoću, gluvost i vlastitu prazninu, a istovremeno zaljubljeni u svoju siromašku gordost, u sebe, u svoj bol, gube pojam istine, cilja i smisla života.

Na tim prostorima gde se sunce rađa iz zemlje i u zemlju zalazi, odsustvo života ili čežnja za životom, dovodi do praznine, do izostanka uzbuđenja i zanosa, nestanka motivacije, apatije, bezizlaza; usamljenost oduzima smisao egzistenciji. Samorodni paori neprestano teže nečemu, a istovremeno ometaju sebe, ne shvatajući da između iskustva socijalno neispunjenog čoveka i normalnog života urbane svakodnevice zjapi prazan prostor i ogromna provalija. A šta tek reći za žensku zarobljenost, večitom simbolu života. Ne treba sumnjati da su dobro znali koliko se istina krila i trošila u njihovim kratkim uzdasima, dugim noćima, i dosadnim zimskim danima. Njihov greh je u tome što su sami sebe uzeli kao svrhu, čime su život lišili smisla. Bio je to tamni vilajet porodičnih odnosa i svojevrsni autoegzil, bezdana praznina koja je obesmišljavala svaku sadržinu života na salašu, i gde ruralni izolovani život postavlja ogoljeno ljudsko postojanje u prvi plan. Iako su uglavnom imali svega dovoljno, možda i preko mere, ali ono do čega im je bilo prevashodno stalo, to je sam život, bio je duboko oskudan, ugrožen, sabijen, vrlo ograničenih mogućnosti.

Salašari, radoholici i paorski diverziteti, snažnog karaktera, vitalne energije, gospodske ili, što bi se reklo, lalinske ležernosti, prihvatili su težak rad i mnoga odricanja da bi stvorili udobniji svet za svoje potomke. Iako je njihov život bio oskudan duhom, a onaj fizički zahtevan, oni su imali neograničeno poverenje prema takvom svom izboru. Njihov život je bio toliko jedinstven da je sasvim moguće reći da o njima, zapravo, još ništa ne znamo. Vredni, štedljivi, istrajni, povučeni i tihi, osenčenog tona, duboko skrivene emocije, čija duša liči na isceđenu zemlju, ceo život su proživeli u duhovnoj nezrelosti.

Poljoprivreda nije njihovo glavno i jedino zanimanje: salašari su bili – ratari, stočari, voćari, lovci. Iz tog vremena potiču dve stare izreke vrednih salašara: U paora crne ruke, al’ bila pogača; Tuđe štuj, svojim se diči. Bez rešenja kako da izađu iz sopstvene zatvorenosti, oni su uklanjali svakodnevnu žurbu i nervozu na neki ljupki, smireniji način, pomoću neke neobične salašarske filozofije, drugima nepoznate. Njima se veliki život nikada nije dogodio, niti su mu išli u susret.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo