FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Mogu li reći više nego što sam rekao (VI)
Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor onlineMonitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Jeste li ikada razmišljali o pisanju romana poput mnogih pjesnika koji su na marginama svoje poezije napisali roman?
Uz moju neograničenu ljubav prema romanu, nisam nikada pomislio da ga napišem. Ali zavidim piscima jer je njihov svijet širi. Roman može obuhvatiti sve oblike znanja, kulture, problema, briga i životnih iskustava. Može apsorbovati poeziju i druge književne žanrove i imati najveću korist od njih. Lijepa stvar u romanu je što nije podložan krizama, jer u svakom čovjeku postoji priča. To je dovoljno milionima godina, a romanopisca samo treba inspisirati iskustvom. Nisam razmišljao o pisanju romana jer nisam mogao garantovati rezultate. Roman zahtijeva trud i strpljenje, koji mi nisu dostupni. Mnogi pjesnici su savladali poeziju i pripovijedanje. Neki od njih proširili su svoju naraciju na svoju poeziju, a neki su zasjenili svoju poeziju, pa je ona postala pjesnički roman, dok roman mora imati jezik pripovijedanja i logiku likova i drugih. Volim roman – priču. Ne sviđa mi se roman koji nije fikcija i smatram ga jezičkim brbljanjem. Možda je to lijepo, ali to nije žanr koji volim. Nedavno sam pročitao roman koji me je zadivio Yacoubianova zgrada, egipatskog autora Ala al-Aswanija. Ono što me iznenadilo u vezi s tim romanom je da mu ne treba pisanje ili književni jezik, jer snaga ljudskog iskustva u njemu obogatila ga je jezikom.
Šta mislite o izreci da je budućnost u romanu, a ne u poeziji? I da je sada vrijeme za roman?
Podsjetio bih Vas da je prošlo vrijeme kratke priče. Takva priča ima godišnja doba. Ponekad cvjeta, a ponekad blijedi i nestaje. Roman je u izvjesnom smislu novo pisanje, jer mu poezija prethodi hiljadama godina. Roman je na iskušenju kada se kaže da je sada došlo njegovo vrijeme i da je postao „Divan Arapa“, kako kažu. Lično, ne sviđa mi se taj sukob između dva pisanja. Roman ima svoj svijet, a poezija svoj. U nekim društvima roman je razvijeniji od poezije, a u drugim društvima poezija je razvijenija od romana. Niko ne može naslikati sliku budućnosti niti je monopolizovati. Mislim da je budućnost rezervisana za poeziju isto koliko i za roman.
Ali mislite li da je poezija sposobna izraziti sve što Vam je u duši i sve one misli koje se vrte u glavi?
Postoje pjesnici koji kažu da im jezik ne može udovoljiti i da su veći od jezika. I upornost pjesnika u objavljivanju velikih citata može biti prihvatljiva. Da li mi poezija dozvoljava da kažem sve što želim reći? To nije pitanje koje sebi postavljam. Umjesto toga, glasi: mogu li reći više nego što sam rekao? To je ono što me brine. Ali niko ne može napisati sve što ima u sebi. Postoje pisci koji su napisali više nego što mogu podnijeti, što znači da su njihove riječi veće od njihovog unutrašnjeg svijeta i njihovog životnog i ljudskog iskustva. Lično se ne žalim na ovo. Vjerujem da mogu reći ono što osjećam, o čemu sanjam i što je misteriozno u različitim oblicima. Ali na kraju može biti istina da pjesnik govori jedno, a romanopisac drugo. Međutim, o čemu je riječ? Pjesnik piše da dođe do te stvari, da sazna šta želi reći.
Sve dok govorimo o sufizmu, priznajem da osjećam da imate mističnu tendenciju ispunjenu metafizičkom dimenzijom, posebno u Vašoj dugoj pjesmi Mural u kojoj ste doživjeli iskustvo smrti? Šta za Vas znači mistična poezija? Da li je čitate?
Čitao sam i čitam sufijsku literaturu. Moje zapažanje je da poezija nije najbolja u njoj, već prozni tekst. Na primjer, Ibn Arabi, njegov prozni tekst mnogo je bogatiji od njegovog pjesničkog teksta, pun je semantike, ali je puniji misterija i tajanstveniji od njegove poezije. Na sufizam gledam intelektualnim ili filozofskim gledištem, gledam na njega sa poetičnim pogledom u smislu avanture odlaska na al-Aksu i pokušaja drugačije komunikacije sa svemirom i pokušaja traženja onoga što stoji iza ovog univerzuma, šta je izvan prirode i egzistencijalna pitanja. Ne zanima me sufijsko iskustvo, njegovo značenje, koliko me brinu jezični i mistični napori da dosegnu ono što druge avanture ne mogu dosegnuti. To je književna avantura koja je učinila prozu superiornom u odnosu na poeziju u pisanju. Ako želimo potražiti prave izvore koji su uticali na proznu pjesmu, naći ćemo sufijske prozne spise poput al-Nafarija, Bastamija, Suhrawardija i Ibn Arabija. To su bili pjesnici druge vrste, odnosno sa svojim teretom otisnuli su se na što dalji put. Ne možemo otići tamo gdje su oni otišli. To je kreativna strana sufizma, ali postoji sufizam koji podsjeća na čarobnjaštvo i magiju.
Šta mislite o pjesnicima koji koriste stare sufijske izraze u pisanju moderne sufijske poezije?
Mene lično to pitanje ne zanima. I mislim da u našem modernom i burnom dobu nema mjesta za sufijsku poeziju.
A novi sufizam koji nema veze sa starim terminima?
Taj moderni sufizam oblik je pobune protiv prirode savremenog života i reifikacije čovjeka i njegove udaljenosti od duhovnog i vjerskog pitanja. Ono što čitamo u poeziji je intarzija nekih sufijskih izraza koji su izvan konteksta.
Šta je s metafizičkom dimenzijom svojstvenom Vašoj poeziji?
Možda je pitanje smrti u mojoj poeziji usko povezano s metafizičkom dimenzijom. Postoje dva pogleda na smrt: vjerski stav kaže da je smrt prelaz iz efemernog u besmrtno, iz smrtnog u vječno i iz dunjaluka na ahiret. Drugi pogled ili filozofsko gledište smatra ga svojevrsnim postajanjem i smatra da su život i smrt praćeni zemaljskom dijalektikom. Ponekad pišem o smrti, ali ne ulazeći previše duboko u to pitanje. Doći do krajnosti tog pitanja je stvar puna mina koje se ne mogu ukloniti niti detonirati. U Muralu sam pisao o ličnom iskustvu, što mi je bio povod da pređem na pitanje smrti, budući da su najstariji tekstovi koji su govorili o smrti, uključujući i Ep o Gilgamešu, koji je takođe govorio o besmrtnosti i životu. Ovo iskustvo za mene je bilo prikladan okvir za naraciju ili nešto poput biografije. U trenutku smrti, vaš život prolazi ispred vas kao da je na brzoj traci. Živio sam to i vidio. Sve vizije koje sam napisao u pjesmi bile su stvarne: Maarri i susret Heideggera i René Chara… Vidio sam mnogo i nisam sve napisao. Ali primijetio sam da je pjesma više naklonjena pitanju života nego pitanju smrti. I pjesma u zaključku bila je himna života. Najvažnija lekcija koju sam naučio iz ovog pitanja je da je život lijep dar, lijep poklon, neograničena božanska velikodušnost, i moramo ga živjeti svaki minut. Što se tiče pitanja besmrtnosti, na njega nije odgovoreno još od Epa o Gilgamešu do danas. Postoji vjerski odgovor, ali kao pjesnik ne volim ulaziti u vjersku raspravu. Čovjek vjeruje u ono što zna, i u ono šta ne zna. Pored toga, vezan je za vjerovanje u ono što se ne zna, a najvažnija stvar u borbi između života i smrti je da stane na stranu života.
Sve dok govorimo o religiji, primjećujemo da u Vašoj poeziji postoji biblijski trag, posebno iz „Pjesme nad pjesmama”, koja je zastupljena u Vašoj visokoj lirici u zbirci „Krevet strankinje” i drugima! Šta Vas kao pjesnika privlači u biblijskom tekstu i kako je to uticalo na Vas?
U početku sam studirao na okupiranim teritorijama, a neke knjige Tore bile su obavezne u programu na hebrejskom jeziku, a ja sam ih tada proučavao. Ali, na Toru ne gledam s vjerskog gledišta, čitao sam je kao književno djelo, a ne vjersko ili historijsko. Čak i ozbiljni jevrejski istoričari ne bi prihvatili Toru kao istorijsku referencu. Ili makar gledam književnu stranu Tore. Tri su knjige ispunjene poezijom i izražavaju visoko ljudsko iskustvo: Knjiga o Jovu, Knjiga propovjednika koja postavlja pitanje smrti i Pjesma nad pjesmama.
Psalmi?
Neki od psalama manje su književni od knjiga koje sam spomenuo. Dakle, Tora je za mene književna knjiga i ima visoka književna i pjesnička poglavlja.
Je li Tora jedan od Vaših izvora?
Nema sumnje da je ona jedan od mojih književnih izvora.
Jeste li ponovo pročitali Toru na arapskom?
Da, pročitao sam nekoliko arapskih prevoda, uključujući i one moderne. Sviđa mi se malo suptilnosti. Takve knjige moraju biti prevedene na poseban način. Veliki pjesnici u svijetu smatraju Pjesmu nad pjesmama jednom od najvažnijih pastirskih pjesama u istoriji poezije, bez obzira na izvore te faraonske ili asirske himne.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi
Objavljeno prije
1 sedmicana
22 Novembra, 2024Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?
Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.
Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.
Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo, okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!
Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.
Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.
Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula. Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.
Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.
Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?
(Kraj)
Komentari
FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (II): Slava Perasta
Objavljeno prije
2 sedmicena
15 Novembra, 2024Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdestsedam godina?
Tvrđavicu Sv. Stefana sagradio je Tvrtko, sada na mjestu novljanske Kanli kule. Po Lajoševoj smrti i političkoj gužvi što je tamo napravila Eliza, on je sad mogao sasvim gledati svoja posla. Izvrsne prihode dobivalo se u srednjem vijeku sa monopolom soli, a to se Tvrtku pružalo samo tu, na obali Sutorine. On je dakle solanu htio osigurati s tom kulom – na konkurentske jade Dubrovnika. Kako god, radi mira, odustao je od te ideje, a dokument toga je u dubrovačkom arhivu: jedino saznanje o osnivanju Herceg Novog. Tvrtko se toga odrekao tako, da nije preostalo ni ime njegovog osnivanja.
Dračevicu je onda zahvatio velikaš Sandalj Hranić Kosača, isto u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Ustupio je Konavle do Ponte Oštre, a Kotoru i Lušticu: pomorska zaštita od gusara za nazvani Novi. Naslijedio ga je Stjepan Vukov Kosača, on se 1342. odrekao Bosne i proglasio samostalnim hercegom. Po njegovim posjedima onda i naziv Hercegovine. Kosače su dograđivali donji grad, sa svojim dvorom i naseljavali su zanatlije. Stjepan je bez obzira počeo proizvodnju soli, izazvao je rat s Dubrovnikom i izgubio Sutorinu. Utom je rastao i turski pritisak, baš osvajanjem Hercegovine. Tadašnji mađarski kralj Matijaš je sagledao strateški značaj nove tvrđave za leđima Turaka, poslao je Stjepanu pojačanje, smješteno u gornji grad, a ponudio mu kao zamjenu čak Zagreb. Stjepan je umro u Herceg Novom 1466. i naslijedio ga Vlatko. Turci mu opsjednu grad tek 1481. Na što Matijaš organizuje desant sa dubrovačkim brodovima, a dvije napuljske ratne galere su već i veslale u zalivu. Ali Vlatko neslavno preda donji grad. Posada gornjeg grada držala se još mjesec dana.
Na izmaku srednjeg vijeka Boka je „uređena“ za narednih 200 godina bez naročitih promjena u tom vremenu. U grubom: Prevlaka i Sutorina pripadaju Dubrovniku. Luštica i okolina s Kotorom imaju autonomiju u okviru Mletačke republike. A Grbalj je sporazumnim privilegijama pri Turskoj. Dočim je negdašnja Dračevica osvojena turska teritorija. S time, što se tu izdvaja Perast, orijentiran na stalno suprotstavljanje Turcima, prvenstveno protiv novljanskih, ulcinjskih pa i arapskih gusara. Stoga Venecija pruža Peraštanima naročite privilegije a još i takvo odlikovanje, da im je povjereno čuvanje-admiralske zastave. Posebnu slavu stiču Peraštani, što su 1654. vlastitim snagama i uličnim borbama odbili turski pokušaj osvajanja. A bogate se vlastitom trgovačkom flotom po Mediteranu u dalje. Odlikuju se i kulturno, Perast postaje naročit naspram Kotora.
Potiskivanje Turaka iz Boke, ustvari je počelo njihovim porazom pod Bečom – Risan je osvojen 1684. Ono što ovdje zovemo Morejskim ratom, bilo je koordinirano sa austrijsko-njemačkim potiskivanjem Turaka na sjeveru, čak su Poljaci i Rusi vezali turske snage. Za koju godinu, ovdje su se Turci povukli sasvim iza Rijeke Zelenike i njene močvarne delte. A 1687. krenula je iz Kumbora odlučna mletačka ofanziva protiv Herceg Novog. Iza toga ostali su Turci još samo u Sutorini: Dubrovnilk im je to ustupio radi odmanute granice od Venecije (kao i Neum onamo). A ovdje je došlo do radikalne etničke promjene, planskim naseljavanjem Hercegovaca i dolascima iz Crne Gore. Grubo rečeno: gdje su bili Turci – tu su sad pravoslavni. Posebno su pravoslavni Luštica i Krtoli – bivša Miholjska metohija.
I prelazimo u 18. vijek – zlatno doba Boke – mir i blagostanje pod okriljem Venecije. Ona direktno upravlja samo tvrđavama Herceg Novog i Kotora, inače samouprave, a najnovija je Topaljska komunitad. Tada se i pojavi ono, što su Crnogorci podrugljivo-zavidno nazvali Lacmanima – ako ni sami nisu „šljegavali“ u taj mali raj. Ali poremetio je to Napoleon. Grad na vodi preda mu se maja 1796, sramežljivo-tiho, jedva se i znalo da hiljadugodišnje Republike više nema. Tako je u lagunu i uplovio prvi francuski ratni brod. A tuda je patrolirala peraška gajeta – neobaviještena – pa napadnu topovnjaču i osvoji je ubivši kapetana. Bokelji, zadnji branioci Serenisime! Napoleon je po nekoj kombinaciji za Elzas, prepustio svo venecijansko Austriji. Zauzimanje besputne Dalmacije bilo je povjereno krajiškom generalu Rukavini, a trajalo mu je da stigne do Boke. Tu je pak zadržano venecijansko uređenje. Tek kada je on došao u Lepetane, Peraštani su morali spustiti gonfalon sv.Marka – plačući. Pri čuvenom govoru gradskog kapetana Josipa Viskovića, bokeškovenetskim dijalektom: Ti sa nama mi sa Tobom tristasedamdesetsedam godina…
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE: Nenapisana istorija Boke (I)
Objavljeno prije
3 sedmicena
8 Novembra, 2024Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?
Čitam u internetu ćirilicom ekavski: Razni ljudi su prihvatali razne okupacije … Ono što neko želi da prihvati u neku bokeljsku naročitost, ne odgovara svakome. Adekvatna ovom „Srpska Boka“ – po Vukovom: Kojekuda Srbi svuda. Jer ko štokavski govori taj je Srbin. Ali čitam i od Miroslava Pantića: Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka – Beograd 1990 – da je u Kotoru pisano i ikavski.
Imam ođe na polici metarski bokeške literature. Da istaknem popa Nakićenovića i don Lukovića; seriju godišnjaka Boka od 1 do 37 – u kojima sam sarađivao; 1+5 tomova Istorije Crne Gore, Titograd 1967-75; Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica 2006; te Leksikon umjetnosti Crne Gore, Podgorica 2021. – u kojoj sam naveden. Poznato je da sam rođen u Zelenici i radio u Tivtu: dipl.ing. arhitekt – Beograd, mag. art. istoričar – Karlsruhe i promocija u Budimpešti.
A pitam se ovako: što je Srbin od Hercegovine do Vojvodine? – pa i do Budima i St. Andreje. Po svoj prilici, svojstveno su to Šumadinci, no kakve veze oni imaju sa Bokeljima? Ako dakle bokeški Srbin kaže da je on nekako naročit, onda to ima očiglednog osnova. Najzad i zbog 350 godina suživota ovdje sa autohtonim Hrvatima, tu u Boki. Pa se i ne razlikuju međusobno. Ali zajedno se razlikuju i od Crnogoraca, pa im baš otuda skupni naziv „Lacmani“. Izraz bez etimologije, tumači se od Lacija-pokrajine kod Rima, pa do njemačkog landsman-zemljak. Ovo se naravno ne slaže sa crnogorskim kontekstom: Lacija je daleko a Bokelji nisu crnogorski zemljaci – jer je izraz podrugljiv: za nepravoslavne hrišćane i posebno za romansku Boku. Tu su svi jednako razmaženi Lacmani – Latini – svi skupa.
Istorija Boke nije još pisana i može se tumačiti nizom „okupacija“ nad Srbima, mileniju i pol „tuđinstva“ u ovom kraju, od Vizanta na ovamo. Samo: to je sad projekcija nacionalnog shvatanja u jedno vrijeme, kada su se ljudi opredjeljivali po vjeri, a vlastela po ličnoj moći. Religioznost se labavila tek s novovremenim humanizmom. A nacionalnost, odnosno opredjeljenje po slobodi nacionalne države, pojam je tek od francuske građanske revolucije i Napoleonovih pohoda. Pa evo da pokušam ovu bokešku paramparčad nekako složiti – kratko i koliko mi to može biti poznato.
Seobe naroda po raspadu Zapadnog rimskog carstva, satjerale su romansko stanovništvo u čvrste gradove – primjerno i u Kotor. Slaveni se pojavljuju po okolini u ranom 7. vijeku i obrazuju se po župama. Vizantski car Konstantin Porfirogenet je za ovdje bilježio Konavljansku župu, kojom je u ranom 10. vijeku upravljao arhont, a pripadala mu je i župa Dračevica. Ova se graničila od Debelog brijega, preko Krivošija pa do Orahovca prije Kotora. Sa Risnom, tada već hiljadugodišnjom istorijom. Na sjever se župa graničila sa Travunijom, ka Trebinju, a sve ostale bokeške obale pa do Bojane imala je Duklja – zvana po rimskom gradu Dokleji. Pod Kotor su pripadali Dobrotska obala, Vrmac i Grbalj; a manastiru na Miholjskoj Prevlaci Župa ka Tivtu, Krtoli i Luštica.
Istorija Crne Gore počinje sa dukljanskom državom, koja je bila pod vizantskom vlašću, pored jedne epizode s Makedonijom. Tada, 1050. desila se šizma Istočne i zapadne crkve, a Primorje se privolilo Rimu. Isto tada, Srbi se u Carigradu spominju kao pleme u Raškoj, dakle pozadi na ortodoksnoj strani. Prema tome, Primorci ne bi bili Srbi? Na svaki način, dukljanski knez Vojislav se tada oslobodi vizantske podložnosti, kroz dvije pobjede 1040. i 1042. Proširivši se do Neretve (bez Dubrovnika) i zauzevši Travuniju a i Rašku. Vojislava je naslijedio Mihajlo, baš 1052. godine i trudio se za kraljevsku titulu, tek toliko, da ga je papa oslovio kao slavenskog kralja. Imao je dvor u Kotoru, a sačuvana mu je ktitorska portret-freska u jednoj crkvi Omiša. Ruševina isto takve crkve nalazi se i u Kute kod Zelenike, po svoj prilici takođe njegova zadužbina. Sin mu još proširi Duklju na sjever i istok, ali su onda sporovi namnoženih Vojislavljevića srozali državu.
Duklju je oko 1185. osvojio raški župan Stefan Nemanja, pa od tada imamo pojam Zete i do Boke. Nastojalo se uništenju svega dukljanskog i rušeno je nemilice, izuzev Kotora. Tada su porušene preromanske crkve Kuta i Sušćepana. Brisani su katolička religija i kultura, mada je mlađem Stefanu trebala kruna od pape, za međunarodno priznanje. To je i dobio – prvovjenčani srpski kralj – u nadi papske uticajnosti. Kotor je postao kapija Srbije ka Zapadu, sa kotorskim diplomatama u tom pravcu, a i obrazovanim ministrima na srpskom dvoru. Pozivani su kotorski neimari za crkvene gradnje po Srbiji: zapadnjački koncept za istočnu strukturu – raška škola – neimar Dečana je bio Vita, franjevački fratar iz Kotora, grada kraljeva.
Ali ni to nije bilo zauvijek, 1360. Zeta pripadne Balšićima. Oni se prošire od Drača do Cavtata, a navrznu se i na osvajanje Kotora. Te opsade im ne uspijevaju, a kad se Kotorani stave pod zaštitu mađarskog kralja Lajoša velikog, Balšići se moraju okaniti. Tim prije, jer se pojavio težak problem s druge strane – Turci. Balšići dakle ponude Veneciji Skadrar kao tampon, pa time zarade dupli problem. Kojeg više ne savlađuju do svog izumiranja 1421. Okruglo uzevši, tu prije 1400. počinje u neku ruku autonomija Boke. A 1382. je osnovan i Herceg Novi.
Pa o Lajošu velikom: Mađarsko-poljski kralj 1342-1382, vladao je od Litvanije do Crnog mora, a po uniji s Hrvatskom i do Jadrana. Ratovao je do Napulja, a isćerao je Veneciju s ove strane Jadrana. Protiv pojave Osmanlija obuhvatio se vazalnim vijencem od Bosne do ušća Dunava. Nešto mu je naročito ležala na srcu Bosna, otuda se i oženio Elizom Kotromanić. Dubrovnik ga je zamolio za zaštitu, protiv primicanja Balšića – pa od tada i počinje svijetla istorija Dubrovačke republike.
Isto su učinili Kotorani, najzad za stvarnu zaštitu svoje samouprave. Lajoš je tu postavio jedan garnizon – ko u to dira imaće posla s njime. Potomci tog garanizona po svoj prilici još žive ovuda, a istaknuta je peraška kazada Mažarovića. Dok je Lajoš bio živ, pa onda – ko drugi? – nego bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, za istu zaštitu. Ali i on poživi samo do 1391. Zatim Kotor ostaje gradska republika, ali zbog turske opasnosti sa težnjom mletačkog pokroviteljstva. To je postignuto tek 1420, s popustom, da Venecija postavlja providura, čija je vojna nadležnost iznad samouprave. Što se i potvdilo prilikom turskih opsada. Kotor je u 15. vijeku morao pretrpjeti ustanke u Grblju, s time, što su se Grbljani dobrovoljno priklonili Turskoj. Pomalo, naročito Perast i Dobrota isto pod okriljem Venecije ali sa neprikosnovenim samoupravama, prestizali su Kotor u slobodarstvu. Mada je grad ostao kulturni centar sa učenim građanima, koji su mogli studirati u Padovi.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
Novi broj
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
Mutant
STADIONI, VLAST, NAVIJAČI: Mržnja iznad zakona
Izdvajamo
-
Stav1 sedmica
Ima li spasa za Plantaže
-
DUHANKESA4 sedmice
Bolest kao krivica
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Oni ubijaju
-
FELJTON4 sedmice
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra
-
Izdvojeno3 sedmice
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
-
IN ENGLISH4 sedmice
2BS FORUM IN KGB HOTEL: Atlantic Council of Montenegro – who and what it represents?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu
-
FOKUS2 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?