Povežite se sa nama

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Mogu li reći više nego što sam rekao (VI)

Objavljeno prije

3 godine

na

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Jeste li ikada razmišljali o pisanju romana poput mnogih pjesnika koji su na marginama svoje poezije napisali roman?

Uz moju neograničenu ljubav prema romanu, nisam nikada pomislio da ga napišem. Ali zavidim piscima jer je njihov svijet širi. Roman može obuhvatiti sve oblike znanja, kulture, problema, briga i životnih iskustava. Može apsorbovati poeziju i druge književne žanrove i imati najveću korist od njih. Lijepa stvar u romanu je što nije podložan krizama, jer u svakom čovjeku postoji priča. To je dovoljno milionima godina, a romanopisca samo treba inspisirati iskustvom. Nisam razmišljao o pisanju romana jer nisam mogao garantovati rezultate. Roman zahtijeva trud i strpljenje, koji mi nisu dostupni. Mnogi pjesnici su savladali poeziju i pripovijedanje. Neki od njih proširili su svoju naraciju na svoju poeziju, a neki su zasjenili svoju poeziju, pa je ona postala pjesnički roman, dok roman mora imati jezik pripovijedanja i logiku likova i drugih. Volim roman – priču. Ne sviđa mi se roman koji nije fikcija i smatram ga jezičkim brbljanjem. Možda je to lijepo, ali to nije žanr koji volim. Nedavno sam pročitao roman koji me je zadivio Yacoubianova zgrada, egipatskog autora Ala al-Aswanija. Ono što me iznenadilo u vezi s tim romanom je da mu ne treba pisanje ili književni jezik, jer snaga ljudskog iskustva u njemu obogatila ga je jezikom.

Šta mislite o izreci da je budućnost u romanu, a ne u poeziji? I da je sada vrijeme za roman?

Podsjetio bih Vas da je prošlo vrijeme kratke priče. Takva priča ima godišnja doba. Ponekad cvjeta, a ponekad blijedi i nestaje. Roman je u izvjesnom smislu novo pisanje, jer mu poezija prethodi hiljadama godina. Roman je na iskušenju kada se kaže da je sada došlo njegovo vrijeme i da je postao „Divan Arapa“, kako kažu. Lično, ne sviđa mi se taj sukob između dva pisanja. Roman ima svoj svijet, a poezija svoj. U nekim društvima roman je razvijeniji od poezije, a u drugim društvima poezija je razvijenija od romana. Niko ne može naslikati sliku budućnosti niti je monopolizovati. Mislim da je budućnost rezervisana za poeziju isto koliko i za roman.

Ali mislite li da je poezija sposobna izraziti sve što Vam je u duši i sve one misli koje se vrte u glavi?

Postoje pjesnici koji kažu da im jezik ne može udovoljiti i da su veći od jezika. I upornost  pjesnika u objavljivanju velikih citata može biti prihvatljiva. Da li mi poezija dozvoljava da kažem sve što želim reći? To nije pitanje koje sebi postavljam. Umjesto toga, glasi: mogu li reći više nego što sam rekao? To je ono što me brine. Ali niko ne može napisati sve što ima u sebi. Postoje pisci koji su napisali više nego što mogu podnijeti, što znači da su njihove riječi veće od njihovog unutrašnjeg svijeta i njihovog životnog i ljudskog iskustva. Lično se ne žalim na ovo. Vjerujem da mogu reći ono što osjećam, o čemu sanjam i što je misteriozno u različitim oblicima. Ali na kraju može biti istina da pjesnik govori jedno, a romanopisac drugo. Međutim, o čemu je riječ? Pjesnik piše da dođe do te stvari, da sazna šta želi reći.

Sve dok govorimo o sufizmu, priznajem da osjećam da imate mističnu tendenciju ispunjenu metafizičkom dimenzijom, posebno u Vašoj dugoj pjesmi Mural u kojoj ste doživjeli iskustvo smrti? Šta za Vas znači mistična poezija? Da li je čitate?

Čitao sam i čitam sufijsku literaturu. Moje zapažanje je da poezija nije najbolja u njoj, već prozni tekst. Na primjer, Ibn Arabi, njegov prozni tekst mnogo je bogatiji od njegovog pjesničkog teksta, pun je semantike, ali je puniji misterija i tajanstveniji od njegove poezije. Na sufizam gledam intelektualnim ili filozofskim gledištem, gledam na njega sa poetičnim pogledom u smislu avanture odlaska na al-Aksu i pokušaja drugačije komunikacije sa svemirom i pokušaja traženja onoga što stoji iza ovog univerzuma, šta je izvan prirode i egzistencijalna pitanja. Ne zanima me sufijsko iskustvo, njegovo značenje, koliko me brinu jezični i mistični napori da dosegnu ono što druge avanture ne mogu dosegnuti. To je književna avantura koja je učinila prozu superiornom u odnosu na poeziju u pisanju. Ako želimo potražiti prave izvore koji su uticali na proznu pjesmu, naći ćemo sufijske prozne spise poput al-Nafarija, Bastamija, Suhrawardija i Ibn Arabija. To su bili pjesnici druge vrste, odnosno sa svojim teretom otisnuli su se na što dalji put. Ne možemo otići tamo gdje su oni otišli. To je kreativna strana sufizma, ali postoji sufizam koji podsjeća na čarobnjaštvo i magiju.

Šta mislite o pjesnicima koji koriste stare sufijske izraze u pisanju moderne sufijske poezije?

Mene lično to pitanje ne zanima. I mislim da u našem modernom i burnom dobu nema mjesta za sufijsku poeziju.

A novi sufizam koji nema veze sa starim terminima?

Taj moderni sufizam oblik je pobune protiv prirode savremenog života i reifikacije čovjeka i njegove udaljenosti od duhovnog i vjerskog pitanja. Ono što čitamo u poeziji je intarzija nekih sufijskih izraza koji su izvan konteksta.

Šta je s metafizičkom dimenzijom svojstvenom Vašoj poeziji?

Možda je pitanje smrti u mojoj poeziji usko povezano s metafizičkom dimenzijom. Postoje dva pogleda na smrt: vjerski stav kaže da je smrt prelaz iz efemernog u besmrtno, iz smrtnog u vječno i iz dunjaluka na ahiret. Drugi pogled ili filozofsko gledište smatra ga svojevrsnim postajanjem i smatra da su život i smrt praćeni zemaljskom dijalektikom. Ponekad pišem o smrti, ali ne ulazeći previše duboko u to pitanje. Doći do krajnosti tog pitanja je stvar puna mina koje se ne mogu ukloniti niti detonirati. U Muralu sam pisao o ličnom iskustvu, što mi je bio povod da pređem na pitanje smrti, budući da su najstariji tekstovi koji su govorili o smrti, uključujući i Ep o Gilgamešu, koji je takođe govorio o besmrtnosti i životu. Ovo iskustvo za mene je bilo prikladan okvir za naraciju ili nešto poput biografije. U trenutku smrti, vaš život prolazi ispred vas kao da je na brzoj traci. Živio sam to i vidio. Sve vizije koje sam napisao u pjesmi bile su stvarne: Maarri i susret Heideggera i René Chara… Vidio sam mnogo i nisam sve napisao. Ali primijetio sam da je pjesma više naklonjena pitanju života nego pitanju smrti. I pjesma u zaključku bila je himna života. Najvažnija lekcija koju sam naučio iz ovog pitanja je da je život lijep dar, lijep poklon, neograničena božanska velikodušnost, i moramo ga živjeti svaki minut. Što se tiče pitanja besmrtnosti, na njega nije odgovoreno još od Epa o Gilgamešu do danas. Postoji vjerski odgovor, ali kao pjesnik ne volim ulaziti u vjersku raspravu. Čovjek vjeruje u ono što zna, i u ono šta ne zna. Pored toga, vezan je za vjerovanje u ono što se ne zna, a najvažnija stvar u borbi između života i smrti je da stane na stranu života.

Sve dok govorimo o religiji, primjećujemo da u Vašoj poeziji postoji biblijski trag, posebno iz „Pjesme nad pjesmama”, koja je zastupljena u Vašoj visokoj lirici u zbirci „Krevet strankinje” i drugima! Šta Vas kao pjesnika privlači u biblijskom tekstu i kako je to uticalo na Vas?

U početku sam studirao na okupiranim teritorijama, a neke knjige Tore bile su obavezne u programu na hebrejskom jeziku, a ja sam ih tada proučavao. Ali, na Toru ne gledam s vjerskog gledišta, čitao sam je kao književno djelo, a ne vjersko ili historijsko. Čak i ozbiljni jevrejski istoričari ne bi prihvatili Toru kao istorijsku referencu. Ili makar gledam književnu stranu Tore. Tri su knjige ispunjene poezijom i izražavaju visoko ljudsko iskustvo: Knjiga o Jovu, Knjiga propovjednika koja postavlja pitanje smrti i Pjesma nad pjesmama.

Psalmi?

Neki od psalama manje su književni od knjiga koje sam spomenuo. Dakle, Tora je za mene književna knjiga i ima visoka književna i pjesnička poglavlja.

Je li Tora jedan od Vaših izvora?

Nema sumnje da je ona jedan od mojih književnih izvora.

Jeste li ponovo pročitali Toru na arapskom?

Da, pročitao sam nekoliko arapskih prevoda, uključujući i one moderne. Sviđa mi se malo suptilnosti. Takve knjige moraju biti prevedene na poseban način. Veliki pjesnici u svijetu smatraju Pjesmu nad pjesmama jednom od najvažnijih pastirskih pjesama u istoriji poezije, bez obzira na izvore te faraonske ili asirske himne.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVIII): Dvije jevrejske heroine

Objavljeno prije

12 sati

na

23 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jolan LEVINGER MIRA – Profesorica njemačkog jezika i matematike, upravnica biblioteke, učesnica Trinaestojulskog ustanka, borkinja NOB-a (Pločice Vojvodina 1913 – 2004).

Jolan Levinger Mira je bila jedina Jevrejka, učesnica Trinaestojulskog ustanka koja je do 1941. godine živjela u Crnoj Gori, a koja se pridružila partizanima. Bila je profesorica gimnazije u Bijelom Polju do odlaska u partizane. U Bijelo Polje je došla 19. aprila 1940. godine, đe je ukazom Ministarstva prosvjete postavljena za profesora. Tokom ovog perioda Levinger će bjelopoljsku đecu podučavati njemački jezik i matematiku. Po podacima škole pored časova jezika i matematike bila je i rukovoditeljka školske biblioteke.

Drugi svjetski rat je bio posebno težak za jevrejsku zajednicu, koja je, iako malobrojna i pred ratom, skoro potpuno raseljena ili istrijebljena u Crnoj Gori. Poznavajući istorijske prilike i dešavanja tokom rata nema sumnje da je Jolan Levinger Mira, u tom trenutku bila najugroženija stanovnica Bijelog Polja.

Sve do januara 1942. godine Jolan Levinger Mira živjela je u Bijelom Polju. Njen odlazak u partizane je njene stanodavce i one za koje su vlasti smatrale da imaju veze sa tim, koštao zatvora. Tako su tada pritvorene Bjelopoljke Ika Čopić i Stana Vuković i njen unuk Batrić Kršikapa. Očigledno da je profesorica Levinger, iako je u Bijelom Polju živjela kratko, uspjela da postane ugledna i uvažena članica lokalne zajednice i da je, iako nije rođena i odrasla tu, stanovnici Bijelog Polja smatraju svojom. Od početka Trinaestojulskog ustanka bila je članica NOP-a. Primljena je u KPJ 1942. godine. Radila je kao bolničarka u Bjelopoljskom partizanskom odredu.

Kasnije je raspoređena u Treću sandžačku brigadu. Bila je član Politbiroa Centralne bolnice Vrhovnog štaba. Ranjena je u ofanzivi na Sutjesci, dok je rukovodila prihvatilištem za đecu. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine.

Naše Bijelo Polje je tokom rata imalo oko 300 kuća, mali gradić, u kojem je svako znao svakog i o svima se znalo sve, ljudi su svjesno rizikovali vlastite živote kako bi zaštitili ženu koja je njihovu đecu učila da broje i govore njemački jezik. Zaštiti Jevrejku, učiteljicu u ratu u kojem su Jevreji bili osuđeni na smrt samim tim što su bili Jevreji, građani Bijelog Polja pokazali su osim hrabrosti i antifašizam na djelu. Da Bijelo Polje nije bio grad koji ne izdaje svoje bližnje, ime Jolan Levinger bi ostalo u sjećanjima i na nekom spomeniku užasa kao posljedica fašizma iz Drugog svjetskog rata.

Ružica-Ruža RIP – Jugoslovenska ljekarka, učesnica NOB-a.

Rođena je 1914. godine u Bezdanu u jevrejskoj porodici Dezidera Ripa. Tokom studija priključila se revolucionarnom studentskom pokretu, završila je Medicinski fakultet u Beogradu 1940. godine kad je postala i član Komunističke partije Jugoslavije.

Poslije kapitulacije Jugoslavije Ruža je sa svojim vjerenikom Milutinom Lakićevićem napuštila Beograd i došla u Crnu Goru. Bila je učesnica Trinaestojulskog ustanka u kolašinskom srezu.

Tokom i nakon Pljevaljske bitke, decembra 1941. godine rukovodila je partizanskom bolnicom na Žabljaku. Ostalo je zapisano kako je doktorka Ruža, ,,to nježno, mladoliko žensko biće” previjala ranjenike sa bitke na Pljevljima, lično ih je pratila do bolnice na Žabljaku. Nakon toga je bila ljekarka u Komskom partizanskom odredu do napada četnika Pavla Đurišića na partizanske snage u okolini Kolašina, u martu 1942. godine. Tada su Ružicu zarobili u Crkvinama.

U toj borbi između partizana i četnika poginulo je 29 boraca i rukovodilaca, među kojima i Budo Tomović, Bajo Sekulić i Luka Simonović. Ružicu su četnici utamničili i kao komunistu i kao jevrejku i tražili su od nje da se odrekne vjerenika, što je ona odbila.

Ruža je samo pet dana bila utamničena u četničkom zatvoru u Kolašinu. Lalić piše: ,,Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je padala niz leđa, da je prebaci preko omče…”

Presudom četničkog vojnog suda, osuđena je na smrt vješanjem, zajedno sa đevojkom koja je skrivala partizanske letke u njedrima – Đurđom Vlahović.

Milorad Bulatović, u poemi „Stratištima u pohode”, poetski je prikazao njihovu smrt: ,,Požurićeš, do varoši, ako stigneš, Ružu i Đurđu sa vješala dako skineš. Bez rana su, one će vam okov skidat, Ružica će vam, doktorica, rane vidat…”

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVII): Revolucionarke

Objavljeno prije

1 sedmica

na

16 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vasa Ljubova PAVIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Rođena u činovničkoj porodici, Vasa je završila gimnaziju u Nikšiću, đe je stupila u redove napredne omladine, učestvujući u svim akcijama i protestima koje su organizovali protiv nenarodnog režima. Svoje aktivnosti Vasa je nastavila u Podgorici, đe se sa porodicom preselila u oktobru 1932. godine. Član KPJ-a postala je 1935. godine, što je smatrala priznanjem za svoj veliki rad na terenu, đe je kao studentkinja prava umjela da približi ideje za koje se zalaže i privuče mlade ljude da joj se pridruže.

Uhapšena je 1936. godine kada je došlo do izdaje i provale partijskih organizacija u Crnoj Gori. Teror državnih vlasti nad slobodoumnim ljudima i borcima za prava naroda i ravnopravnost Crne Gore kulminirao je na poznatim protestima na Belvederu 1936. godine. Tada su žandarmi pucali na goloruke protestante i ubili šest, a ranili više narodnih boraca za slobodu i demokratiju.

Devet mjeseci Vasa je provela po zatvorima, uz mučenja, isljeđivanja i šikaniranja. Iz dubrovačkog kazamata „Termoterapije” prebačena je za Sarajevo, a odatle u zatvor na Adi Ciganliji, kod Beograda. Uspjela je da sve izdrži i nastavi sa još većim žarom da radi. Prvo je u Podgorici radila u Studentskim udruženjima i Studentskoj samopomoći. Za veća prava žena Vasa je djelovala preko Komisije za rad sa ženama čiji je član od njenog formiranja 1939. godine, pri PK KPJ-a. Uz to pomagala je i u  radu partijske tehnike.

Učestvovala je u pripremama i u samom Trinaestojulskom ustanku 1941. godine. Njena porodica takođe je učestvovala u NOB-u. Vasa je početkom maja 1942. godine imala zadatak da poveže ilegalce i pomogne im da se dokopaju slobodne teritorije i priključe partizanskim jedinicama. Tokom izvršenja zadatka došlo je do sukoba sa četnicima, kod Novog Sela, u danilovgradskoj opštini. Boreći se, hrabro je poginula.

U znak śećanja na njen veliki doprinos revoluciji i borbi za slobodu i prava žena, muzička škola u Podgorici nosi njeno ime.

Đorđina Đina VRBICA – Poslije završetka osnovne škole, upisala se u Trgovačku akademiju u Podgorici. U ovoj školi i u podgoričkoj gimnaziji postojao je jak revolucionarni omladinski pokret. Maturirala je 1932. godine, tada je primljena u SKOJ. Željela je odmah da nastavi školovanje, ali je morala da se zaposli kao sezonska radnica na obradi duvana. U KPJ je primljena 1934. godine.

Zbog političkih aktivnosti otpuštena je sa posla. Napušta Podgoricu i seli se u Sarajevo đe je nastavila partijski rad zbog čega je i uhapšena 1936. godine. U zatvoru je mučena i poslije šest mjeseci je puštena na slobodu. Odlazi u Zagreb i upisuje Visoku komercijalnu školu. Tamo je posebno bila aktivna na radu sa omladinom i ženama. Poslije čuvene provale u KPJ 1936. godine ponovo je uhapšena, a tom prilikom preživjela je teška mučenja i nakon nekoliko mjeseci je puštena iz zatvora. Njen čvrsti stav da nikoga ne oda zaustavila je dalju partijsku provalu.

U maju 1937. godine, prilikom rasturanja ilegalnih partijskih letaka, bila je uhapšena i u opet je bila podvrgnuta strašnom mučenju. Mjesec dana je provela i samici, uz saslušanja i mučenja tada je u zatvoru napisala pjesmu ,,U samici”. Svoj dalji revolucionarni rad nastavila je na Beogradskom univerzitetu. Godine 1938. izabrana je u Pokrajinski komitet SKOJ-a za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju, a sljedeće godine formirana je komisija za rad sa ženama koju je vodila sa Ljubišom Milidragovićem, budućim suprugom.

Zajedno dolaze u Crnu Goru i aktivno učestvuju u pripremi Trinaestojulskog ustanka. Nakon ustanka odlaze u Sandžak đe rade na pripremanju naroda za borbu protiv okupatora. Prilikom italijanskog napada na grupu partizana, u kojoj su se nalazili Đina i Ljubiša, krajem 1941. godine gine njen suprug. Đina se vraća u Podgoricu i radi na organizovanju omladine i formiranju odbora žena na terenu. U toku treće neprijateljske ofanzive Đina postaje komesar Centralne partizanske bolnice, iako je bila u drugom stanju nastavila je odlučno borbu. Na putu za Bosnu zbog teških ratnih prilika i zime, tek rođeno dijete ostavlja u Mratinju kod jedne porodice na čuvanje. Nažalost poslije njenog odlaska dijete je poslije nekoliko mjeseci preminulo.

Đina je u to vrijeme vodila teške bitke s Trećom sandžačkom brigadom, oslobađali su i neke gradove po Bosni, a ona je uz rat nastavljala i političke aktivnosti. Radila je na opismenjavanju žena i na njihovom kulturnom uzdizanju kako bi ih znanjem otrgla od zaostalosti. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je u Centralni odbor.

Želja je vukla da vidi svoje dijete, poslije završetka Četvrte neprijateljske ofanzive, tražila je da se vrati u Crnu Goru, u nadi da će naći svoju ćerku, ne znajući da ona više nije živa. Dobila je odobrenje da sa Drugom krajiškom brigadom krene za Crnu Goru. Đina je i kod njih postala član Politodjela. Dobili su zadatak da pređu rijeku Bosnu i pruže pomoć ranjenicima sa Sutjeske. U borbi protiv Njemaca i ustaša kod Teslića, Đina gine 29. maja 1943. godine.

Đinini posmrtni ostaci su 13. jula 1957. godine prenešeni i sahranjeni u zajedničku grobnicu na brdu Gorica u Podgorici đe su sahranjena i 62. narodna heroja.

Đina Vrbica je za Narodnog heroja proglašena u julu 1953. godine. Danas njeno ime kao naziv, nosi jedan vrtić u Podgorici.

Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XVI): Čelična volja

Objavljeno prije

3 sedmice

na

5 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Vukica Šunja MITROVIĆ – Narodna heroina, revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Vukica je poslije završene niže gimnazije u Kotoru nastavila školovanje na Cetinju, u Učiteljskoj školi. Zbog slabih materijalnih mogućnosti napuštila je školovanje i s porodicom se 1932. godine preselila za Beograd. Zaposlila se kao tekstilna radnica i uskoro prišla naprednom radničkom pokretu. Postala je jedna od najagilnijih aktivistkinja i primljena je u KPJ 1934. godine. Iskazala se kao veoma hrabra, pouzdana, veliki oslonac kolegama. Nenametljiva, ali uporna i staložena, plijenila je svojom mirnoćom, izvršavajući najopasnije zadatke. Drugovi su je zbog toga nazvali ,,Šunja”. Kada je 1935. godine došlo do provale organizacije i do velikog hapšenja, Vukica se našla u zatvoru. Podvrgnuta je najvećim mučenjima i torturi prilikom čega je reagovala i međunarodna javnost. Šunja je izdržala sve muke i ništa nije odala o radu organizacije koja se borila za prava radnika i ravnopravnost žena.

Nakon izlaska iz zatvora upućena je na partijski kurs u Moskvu, odakle se vratila u proljeće 1936. godine i postala članica Uprave u Sindikatu tekstilaca, a u partiji je od sekretarke MK KPJ-a za Beograd, stigla do članstva Sekretarijata PK KPJ-a za Srbiju. Po zadatku obilazi Srbiju, formira ogranke, organizuje štrajkove. Poslije jednog hapšenja 1938. godine, kada i pored mučenja opet nije progovorila, prešla je u ilegalu. Pripremala je velike demonstracije, održane 14. decembra 1939. godine. Imala je vidnu ulogu u pripremi demonstracija održanih 27. marta 1941.

Poslije kapitulacije kao ilegalka organizuje oružane akcije po Beogradu i okuplja borce protiv fašizma i sakuplja pomoć za porodice uhapšenih komunista. Održavala je vezu sa Jankom Jankovićem, koji je po zadatku partije bio zapošljen u Specijalnoj policiji. Koristila je lažne isprave na ime Ljubice Matković.

Nakon izdaje jednog člana MK KPJ-a, koji je pod batinama progovorio, agenti su upali na mjesto sastanka ilegalaca u Vinogradskoj ulici. Tada je ubijen njen partijski drug David Pajić, koji je pokušao da pruži otpor, a Vukica je ranjena u glavu.

Iako ranjena, sprovedena je u zatvor Gestapoa, jer su fašisti smatrali da su uhvatili značajnog rukovodioca otpora, kojeg će slomiti i onda uz pomoć podataka uništiti organizaciju i uhvatiti ilegalce. Odvedena je zatim u zatvor Specijalne bolnice i podvrgnuta neviđenoj torturi. Policija je pokušala da iskoristi i njenog brata Ratka, zvanog Šilja, koji je poklekao pod mučenjem i koji je molio da prekine sa ćutanjem i spasi sebe. Za dva mjeseca neprekidnog batinjanja Vukica nije progovorila nijednu riječ. Samo je rekla: ,,Komunista sam i to je sve što ću reći!” U njenom dosijeu sa saslušanja ostalo je zapisano samo da nije htjela da govori o svom partijskom radu.

Svojim prkosom porazila je neprijatelje. Osuđena je na smrt i u logoru na Banjici čekala je strijeljanje, koje je izvršeno u Jajincima kod Beograda, 17. decembra 1941. godine. Na strijeljanje je iznijeta na nosilima, pošto su joj noge bile polomljene. Sljedeće godine strijeljan je i njen brat Ratko, a suprug Andrija Habuš, revolucionar i borac NOR-a, da ne bi živ pao neprijateljima u ruke izvršio je samoubistvo 18. juna 1944. godine.

Vukici Šunji Mitrović ništa nije moglo slomiti slobodarski duh i čeličnu volju. Ostala je legendarni primjer herojske hrabrosti, odanosti, istrajnosti i nepokolebljivosti. Bila je jedna od prvih žena proglašenih za narodnog heroja Jugoslavije, na dan pobjede 9. maja 1945. godine.

Sabiha ĆOROVIĆ GOKČEN – Prva žena – borbeni pilot na svijetu (zapisana u Ginisovoj knjizi rekorda), jedina žena, među dvadeset najboljih pilota u istoriji avijacije, po izboru Vazdušnih snaga Sjedinjenih Američkih Država (USAF).

Sabiha Gokčen, rođena Ćorović potiče iz Lozna kod Bijelog Polja, (na samoj granici bjelopoljske i petnjičke opštine), đe i danas žive Ćorovići. Sabihin otac, Izet-beg (po nekim izvorima Mustafa Izet) i majka Hajrija su kako se pretpostavlja nakon Balkanskih ratova (kraj Drugog Balkanskog rata, avgust 1913.) izbjegli za Tursku.

Sabiha je rođena u martu 1913. godine. Odrastala je u Bursi, sa bratom i sestrom u izbjegličkoj nemaštini kao siroče. Tokom Atatürkove posjete Bursi 1925. godine, Sabiha, koja je imala samo dvanaest godina, zatražila je dozvolu da razgovara sa njim. Nakon što je Ataturk čuo za njenu životnu priču i njene skromne životne uslove, odlučio je da je usvoji i zamolio je njenog brata za dozvolu da je odvede u predśedničku rezidenciju Çankaya u Ankari, u kojoj bi Sabiha živjela sa ostalim Atatürkovim usvojenicima, kojih je bilo osmoro.

Prezime Gokčen (Gökçen), koje joj je pripalo od Ataturka, je gotovo predskazalo njenu sudbinu, a Gokčen u prijevodu znači ,,nebeska“ ili ,,nebom vezana“.

Kako je Sabihina najveća želja bila da postane polaznica pilotske škole, 1935. godine Ataturk joj tu želju i ispunjava. Tako Sabiha postaje polaznica tek otvorene letačke škole pilota u zemlji ,,Turska ptica“.

U narednom periodu, Sabiha se usavršavala i dobija priliku da se obrazuje u američkoj školi u Ankari. Sa 23 godine postala je pilotkinja.

Kada je Turska organizovala diplomatsku misiju u Sovjetskom Savezu, Sabiha je boravila u školi pilotiranja motornim avionima. Ratnu pilotsku školu završila je za jedanaest mjeseci, o čemu je izvještavala i turska štampa. U praksi, kao vrstan pilot, pokazala se tokom gušenja kurdske pobune 1937. godine, u regiji Dersim. Tada nije ni slutila da se tim činom upisala u istoriju i tako postala prva pilotkinja u borbenoj akciji.

Iako crnogorskog porijekla, njena priča je neraskidivo vezana sa pričom o čuvenom ,,ocu nacije” Kemalu Ataturku. Početkom tridesetih godina otpočeli su pregovori oko konvencija i sporazuma između Jugoslavije i Turske, zbog raseljavanja najviše muslimana i Albanaca iz područja južnog dijela Srbije, Kosova, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Tako je jednom prilikom, 1938. godine, Sabiha Gokčan došla u zvaničnu pośetu Beogradu i tadašnje jugoslovenske zvaničnike začudila kada je progovorila tečnim našim (svojim) maternjim jezikom. Tokom svoje karijere, karijere vojne pilotkinje, pilotirala je u 22 različite vrste aviona. Njena pilotska karijera trajala je punih 28 godina. Postala je glavni instruktor letjenja 1954. godine u školi koju je i sama završila, a i glavni rukovodilac u školi letača. U čast obilježavanja sto godina od Ataturkovog rođenja, 1981. godine, Tursko vazduhoplovno društvo je objavilo njenu knjigu ,,Život na Ataturkovom putu“.

Aerodrom u Istambulu, drugi po veličini, nosi ime Sabihe Gokčen, porijeklom Bjelopoljke i mezimice tvorca moderne Turske – Mustafe Kemal-paše Ataturka.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Svetlana Lola Miličković, Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo