Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Kad god da završi mandat, aktuelnu manjinsku, tehničku, odlazeću Vladu mogli bismo pamtiti i po nevjerovatnom političkom galimatijasu koji je kreirala. I u kome traje, duže od osam mjeseci, na štetu svih

U tišini, gotovo neprimjetno, Vlada Dritana Abazovića dočekala je godišnjicu svog formiranja (28. april 2022). I sedam mjeseci i deset dana kako joj je u Skupštini Crne Gore uskraćeno povjerenje (19. avgust 2022). Po čemu ćemo pamtiti manjinsku, tehničku, pa odlazeću Vladu?

S njihovim prethodnicima bilo je relativno lako. „Zaostavština Vlade Zdravka Krivokapića može se, u polurečenici, opisati: protesti i sukobi na Cetinju povodom ustoličenja Joanikija Mićovića i program Evropa sad. Ostalo će se, manje-više, zaboraviti. Pošto je DPS ponovo na mjestu zločina”, bilježi Monitor prošlog proljeća. Naknadno, ovome se može dodati i da, prvi put u istoriji crnogorskog višepartizma, nije bilo zvanične primopredaje dužnosti između odlazećeg i dolazećeg premijera.

Situacije je sada znatno komplikovanija.

Abazovićeva Vlada kao značajno nasljeđe ostavlja takozvani Temeljni ugovor potpisan sa Srpskom pravoslavnom crkvom (ne sa Mitropolijom crnogorsko- primorskom) i zaboravljenu najavu premijera da će sličan dokument, pod nazivom Ugovor o uređenju međusobnih odnosa, biti ponuđen na potpis i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. „U tom smislu, radujem se našem susretu u terminu koji dogovore dva kabineta“, saopštio je Abazović početkom juča prošle godine.  Od tada – ništa.

Šta još izdvojiti? Možda to što je, nakon ekspertske, jeftino potrošena i ideja manjinske vlade. Ili pomalo zaboravljenu priču o suzbijanju šverca cigareta. O kome se gotovo i ne govori nakon što je Abazovićev partijski kolega i blizak saradnik Rade Milošević sa mjesta v.d. direktora Uprave carina i prihoda – kao eksponirani predvodnik te borbe – završio u pritvoru u Spužu. Osumnjičen da je postao dio švercerskog lanca.

Nakon kompromitacije Miloševića, Abazović je inicirao smjenu direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Sava Kentere, koji je na to mjesto imenovan u skladu sa željama međunarodnih partnera iz EU i SAD. U vrh ANB-a proguran je njegov prijatelj iz Ulcinja Artan Kurti, iako je prethodno dva puta pravosnažno osuđivan za teška krivična djela (pokušaj ubistva i nanošenje teških tjelesnih povreda).

Tu su i rekordne zaplijene kokaina (dvije), na koje je sjenku bacilo to što su, u jednom slučaju, optuženi nepravosnažno oslobođeni odgovornosti, dok u drugom ni nema osumnjičenih već se krivica i dalje pripisuje N.N. licima. Borbu protiv kotorskih kriminalnih klanova takođe je obilježilo hapšenje čovjeka koji je, formalno, njome rukovodio. Pomoćnik direktora Uprave policije za borbu protiv organizovanog kriminala Dejan Knežević uhapšen je sredinom marta. Potom je Vlada, po svoj prilici nezakonito (odluka će biti preispitana na sudu), smijenila i direktora UP Zorana Brđanina.

Pokretanje postupka protiv Miloševića i Kneževića, uz prethodno pritvorene i/ili procesuirane: Vesnu Medenicu, Blaža Jovanića, Sašu Čađenovića, Veselina Vukotića, Vericu Maraš, Petra Lazovića, Petra Ivanovića… Abazovićeva Vlada koristila je kao dokaz vlatite opredijeljenosti da se uhvati u koštac sa korupcijom i kriminalom. Prelazeći preko zamjerki da se tom poslu pristupa selektivno. Pa, recimo, Svetozar Marović i Duško Knežević i dalje iz Beograda, odnosno Londona, analiziraju aktuelna političko-ekonomska dešavanja u Crnoj Gori. Hapšenje predsjednika opštine Budva Mila Božovića u dijelu stare-nove parlamentarne većine (DF) protumačeno je kao dokaz nastavka antisrpske politike u dijelu crnogorskih vlasti. To su Abazović i njegovi ministri stojički – prećutali.

Vlada je, umjesto da rješava problem iz svoje nadležnosti, pravila ogluške na primjedbe glavnog SDT-a Vladimira Novovića da nema dovoljan broj tužilaca, da u Specijalnom policijskom odjeljenju nijesu popunjena sva mjesta predviđena sistematizacijom dok im, svima skupa, nedostaje prostora. Na to se nadovezao predsjednik Specijalnog odjeljenja Višeg suda Boris Savić, od koga smo saznali da je broj neriješenih predmeta u tom sudu (odjeljenju) „dostigao istorijski rekord”, pošto im nedostaje i sudija i prostora. Sve raspoložive sudnice u Specijalnom odjeljenju već su zauzete do sredine jula… Otprilika kao specijalistički pregledi u državnim bolnicama. Gdje su ponovo formirane višemjesečne liste čekanja, nakon što su u vrijeme epidemije korona virusa ti pregledi, prosto, suspendovani do daljnjeg, osim za hitne slučajeve.

Dio javnosti to je stavljao na teret aktuelnoj/odlazećoj Vladi, dok su oni krivicu prebacivali na prethodnike i njihov ekonomski program Evropa sad koji je, čuli smo, „ozbiljno ugrozio zdravstveni sistem”. Najavljujući i krivične prijave protiv njegovih inicijatora. Iako bi se, prema nezvaničnim najavama i kalkulacijama, Abazovićeva URA lako mogla naći u koaliciji sa istoimenim pokretom (PES). Prije ili poslije predstojećih parlamentarnih izbora. Neće, vjeruju upućeni, problem biti ni to što je lider PES-a Milojko Spajić izašao sa stavom da Crnoj Gori prijeti bankrot zbog neodgovornog povećanja budžetskih rashoda na uvećane plate u javnom sektoru i dodatna izdvajanja za finansiranje lokalnih samouprava.

Partijsko i porodično zapošljavanje koje se mjeri ne stotinama nego hiljadama novoupošljenih, za sada, brane i jedni i drugi. Pošto svi znaju tajnu DPS formule: jedan zaposleni – četiri glasa.

Kad god da završi mandat, Vladu Dritana Abazovića mogli bismo pamtiti i po nevjerovatnom političkom galimatijasu koji je kreirala. I u kome traje na štetu svih. Formirana je glasovima URA, SNP-a i avgustovske opozicije (tri poslanika SD-a bili su protiv), dok su Demokrate i DF organizovali proteste na kojima su dotadašnje koalicione partnere optuživali za izdaju i kršenje Ustava. Onda su, u avgustu, DPS, Demokrate, Bošnjačka partija, SD i SDP srušili manjinsku vladu. DF je bio uzdržan, iako je u parlamentu čekala i njihova inicijativa za rušenje vlade. Nijesu htjeli da glasaju isto što i DPS.

Slijedio je novi preokret – nespremni za izbore, DF i Demokrate su produžavale trajanje aktuelnog skupštinskog saziva dok su, u međuvremenu, svi skupa kršili Ustav kad god im je to odgovoralo. DPS i URA kada su odložili lokalne izbore i, usred izbornog procesa, izglasali formiranje opštine Zeta. Milo Đukanović kada nije pozvao predstavnike svih parlamentarnih partija tokom konsultacija za imenovanje novog mandatara (Miodraga Lekića). Demokrate, DF, URA i SNP glasajući izmjene Zakona o predsjedniku. Đukanović, koristeći se odredbama tog zakona (a da ih ne pomene) da Skupštini skrati mandat… I sada se svi nadaju da će Ustavni sud zabašuriti njihovo bezakonje.

DPS je podržao manjinsku Vladu koja je Sporazumom o parlamentarnoj podršci i političkim prioritetima 43. Vlade kao svoje prioritete navela: Dogovor oko izbora nosilaca najviših pravosudnih funkcija (VDT, Sudski savjet, Ustavni sud); Donošenje zakona o Vladi i Skupštini; Usklađivanje zakonske regulative u oblasti pravosuđa sa standardima Evropske komisije; Zakon o preispitivanju porijekla imovine; Izbornu reformu i profesionalizaciju Državne izborne komisije; Reformu službi bezbjednosti; Efikasniju saradnju Vlade i Skupštine…

Od obećanog, dobili smo Temeljni ugovor (usvojen u Vladi suprotno odredbama potpisanog Soprazuma), odluku o novembarskom popisu, otvorenu političku trgovinu tokom izbora troje sudije Ustavnog suda i možda, ako se obistine najave medija bliskih DPS-u, odluku o pristupanju projektu Otvoreni Balkan prije parlamentarnih izbora. Iako je analiza urađena na zahtjev bivše potpredsjednice Vlade i GP URA Jovane Marović pokazala da to, vjerovatno, ne bi bio racionalan potez za Crnu Goru.

O pristupanju EU više se ni ne govori kao o najvećem prioritetu i jedinom pitanju oko koga je moguće psotići politički konsenzus svih relevantnih političkih aktera. Umjesto toga, dobili smo niz političkih gafova i odluka koji bi mogli ugroziti i javno proklamovanu želju za kontinuiranim poboljšanjem odnosa sa susjedima.

Abazović se, na godišnjicu genocida u Srebrenici proslavio izjavom kako „genocid nije počinjen nad Bošnjacima nego nad ljudima, i nisu ga počinile vojske nego politike, politike zla, politike smrti i politike prevara”. Uslijedilo je postavljanje, za mnoge kontroverzno sročenog spomen-obilježja u logoru Morinj, i prepucavanje na relaciji URA–SDP tokom koga je premijer ponajmanje vodio računa o tome kako će u Hrvatskoj reagovati na njegovo insistiranje da se postavljeno obilježje ukloni. Početkom godine, ministri pravde i finansija Marko Kovač i Aleksandar Damjanović službeno su prisustvovali obilježavanju tzv. dana Republike Srpske, iako je taj „praznik” u Bosni i Hercegovini proglašen za neustavan.

Konačno, nedavno glasanje za otpočinjanje procedure prijema Kosova u Savjet Evrope, bez odluke Vlade i uz protivljenje aktuelnih koalicionih partnera, protumačeno je u parlamentu kao „prst u oko Srbiji i svakom Srbinu na planeti”. Premijer je prećutao najavu da će SO Zeta izglasati odluku prema kojoj priznanje nezavisnosti Kosova neće važiti na njihovoj teritoriji!? Baš kao što ga ne zanimaju lokalni izbori u Šavniku. Koji već šest mjeseci nijesu završeni. I ne zna se kad će.

Malo li je za godinu?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari