Povežite se sa nama

Izdvojeno

SLOBODAN BOBO DOBRILOVIĆ, NIKŠIĆKI LEGENDARNI BEND „OSMA SILA“: Kad se krave pomuzu, na igranku

Objavljeno prije

na

Grupa Mir, preteča Osme sile, formirana je 1974. Dobrilović rado priča o tim prvim godinama i nastupima u prepunim salama domova i mjesnih zajednica, hotela i terasa u Nikšiću i nikšićkim selima Vidrovanu, Rastocima, Župi, Lukovu, Ozrinićima…

 

U dnevnoj sobi Slobodana Boba Dobrilovića posmatramo yutube zapis. Koncert rok grupe Osma sila, snimljen na nikšićkom Bedemu 2013. Nakon 30 godina pauze, članovi benda ponovo su na bini. Bobo Dobrilović, Dimitrije Mićo Maksić, Željko Mrvošević, Zoran Ćelo Ćetković i Zdenko Dejo Pekić.

„Mada fizički udaljeni, naš svaki susret je pun emocija i živih sjećanja. Ovaj ponovni zajednički nastup na Bedemu će sigurno biti još jedan pokazatelj našeg zajedništva“, kazao je poslije koncerta Mićo Maksić, novinarki Svetlani Mandić. Maksić je u grupi Osma sila, baš kao i Bobo Dobrilović, od njenog osnivanja.

Naš domaćin Bobo šarmantan i duhovit. Gospođa Dobrilović, prefinjena i topla. Domaći kolači ispunili su sto. Generacijski smo bliski, pa smo brzo i lako na polju uspomena. Sjećanje na festival Omladina Subotica, na kojem su Bobo Dobrilović i njegove kolege, tada kao bend Mir nastupili davne 1979. sa pjesmom I mir neka bude. Muziku je potpisao Dobrilović, a tekst Željko Mijanović. Te iste godine u Subotici je pjevao i Balašević. U tom periodu zabilježene su i prve autorske pjesme grupe Mir: Ona u plavom, Provincijalac, Hoću život i letKočije će prevrnuti konje. U Nikšiću Mir organizuje i prvu gitarijadu, na kojoj je, pored crnogorskih grupa, nastupila grupa Bulevar, od koje će kasnije nastati Bajaga i instruktori.

Od osnivanja 1961. Festival Omladine ugostio je značajna imena one velike Jugoslavije i odigrao značajnu ulogu u razvoju pop i rok muzike. Prve muzičke korake napravili su ovdje slavni autori i izvođači. Među njima, Kemal Monteno, Jadranka Stojaković, Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Ivica Percil, Dalibor Brun, Josipa Lisac, Bora Đorđević, Miladin Šobić… Rok grupe Indexi, Piloti, Film, Pekinška patka, Galija

Nastup na Festivalu Omladina Subotica imaće presudnu ulogu u razvoju karijere  grupe Mir i nikšićkih rokera. Posebno, njihov ponovni nastup na ovom čuvenom festivalu 1981. Ovaj put pod imenom Osma sila u sastavu Blažo Perović, Duško Stanisavić, Željko Mrvošević, Bobo Dobrilović i Dimitrije Mićo Maksić. Treća nagrada publike za pjesmu Biće bolje bila je ogroman uspjeh. Muziku i tekst potpisao je Dimitrije Maksić. Ova pjesma naći ce kao jedna od 142 numere, među 137 izvođača. Na sedam kompakt diskova, urednik Nenad Bošković objedinio je projekat kojim je obilježio 60 godina postojanja festivala Omladina Subotica. Uz Osmu silu na cd-u su se našla i mnoga zvučna imena. Indeksi, Leb i sol, Lačni Frans, Teška industrija…

Grupa Mir formirana je 1974. Dobrilović rado pričao o tim prvim godinama i nastupima u prepunim salama domova i mjesnih zajednica, hotela i terasa u Nikšiću i nikšićkim selima Vidrovanu, Rastocima, Župi, Lukovu, Ozrinićima…

„Svirali smo stvari Led Cepelina, YU grupe, Pink Floyd-a, Deep Purple-a… Engleski niko od nas nije znao. Ako je ko znao i ruski. Slušaš pjesmu i ono što čuješ, zapišeš i tako pjevaš. Sigurno da je bilo dosta loše izgovorenih riječi, ali muzika je sve pokrivala. Na repertoaru bile su i pjesme domaćih izvođača – Atamskog skloništa, Bijelog dugmeta, Korni grupe, Indexa, ali i naše autorske kompozicije… A, danas svira Ceca, Aca Lukas…“

Svirke su počinjale kasno, sjeća se Dobrilović. „Izvođači su čekali da publika završi mužu krava, radove u polju. A onda, pravo na koncert. U gumenim čizmama, prevrnutih rubova, kako je to u to vrijeme bilo moderno. Neko u kopačkama, jer se to rado nosilo. Djevojke, pomuzu krave, našminkaju se, pa na igranku.“  Sjeća se svirke u selu Ozrinići. U furgonu, kojim su ekipu Mir dovezli na koncert, prije toga su vozili krave. Onda, nevolja. Snijeg. Furgon ne može dalje. „Izađemo, očistimo snijeg i nastavimo. Ulazimo u Dom, ali đavo popio, tek poneki prozor ima, a nasred sale nameo snijeg. Opet čisti, pa navuci rukavice jer grijanja nema. Grijanja nema, ali ugrijemo se i mi i publika uz dvije-tri brze pjesme“.

Sviralo se na Malom stadionu, hotelu Onogošt, na Pedagoškoj akademiji, Ekonomskom fakultetu… Grupa Mir svirala je pred publikom istančanog ukusa.  Nije smetalo što su imali tek jedno pojačalo, pa su zajedno priključivali mikrofon, ozvučenje i bas gitaru, ni to što se sale nisu grijale. Karte su bile unaprijed rasprodate. „Koliko su tehnički uslovi omogućavali u to vrijeme, svirke su, ako ne kvalitetne, bile iskrene.Tako da se kabal koji prekida, mikrofon koji šušti, zaboravljao vrlo brzo. A i publika je davala mnogo više značaja sadržaju nego pakovanju“.

Ozbiljne svirke počinju sa otvaranjem bašte doma JNA. Pamte to vrijeme i stariji Nikšićani. Pamti i Dobrilović. „Mi se spremamo za svirku, a kroz prozor, ispred Doma, red do Banke. Nema više tog doba, kad su  ljudi dolazili  da plešu, da se druže, da se upoznaju…“  Pamte se i one kabare večeri zvane „od kape do patika“ organizovane u saradnji s nikšićkim gimnazijalcima. Sa sadržajima avangardanim za to doba. „Svira se mnogo, nastaju nove grupe – Ljubičasti taksi Rebeka, Crna rupa, Mladi, Mesečina, Još malo ljubavi... Samo populatnost grupe Makadam niko nije mogao da ugrozi“, sjeća se Dobrilović.

U isto vrijeme grupa Mir postaje Osma sila. Sastav benda opet se promijenio,  otud i portreba za novim nazivom. Početak osamdesetih bilježi i sve veći broj autorskih pjesama Osme sile. Nastaje i legendarni hit, pjesma Spominjem te, za koju je muziku pravio Dobrilović, a tekst Miladin Šobić. Za ovu pjesmu urađen je spot, koji je i dalje u arhivi RTCG-a.

U isto vrijeme nastaje i pjesma Hotel neki grad, snima se u beogradskom slavnom studiju Druga maca Enca Lesića, a producira je Nenad Stefanović. Mijenjamo stil, radimo mekše, u stilu fanka. Sa šest pjesama nastupamo na  Opatijskom  festivalu. Još jednom grupa će promijeniti ime. Na prijedlog predstavnika RTVCG, u Opatiji nastupiće pod  imenom Leonardo i predstavljaće crnogorsku medijsku kuću na festivalu. Nedugo poslije vratiće stari naziv. Autobusom Elektoprivrede fanovi su pratili odlazak benda u Opatiju. Ova praksa, u to vrijeme, bila je uobičajna.

Teku sjećanja. „Zovu iz Jugotona. Hus iz Parnog valjka hoće da nam producira ploču. Sjećam se onih kabina u pošti u koju smo se sve tiskali i dogovaramo se sa Husom da u njegovom studiju snimamo ploču. Ali, bune se kolege, đe mi da idemo u Zagreb. Nek’ oni dođu ovamo. I to je naš nikšićki mentalitet. Pa onda, zove neko da sviramo koncert u Beogradu, ali bune se u grupi, ko će ići tamo, neka plate. Nećemo za te pare mi dolaziti… Tako je bilo i oko ploče koju smo trebali izdati. Da smo to pogurali…. Ali, bili smo i mladi i nedovoljno ozbiljni…“

Ljeti Osma sila svira na Primorju. Sa Biljanom Petrović i Biserom Valentanlić u Maestralu, na Svetom Stefanu, u Ulcinju sa Bobom Stefanovićem, u Dubrovniku, Rijeci… Pamti se nastup sa Bijelim dugmetom. Hipodrom, 1981. pred 40.000 posjetilaca. Ostalo je zapamćeno da su im na ovom koncertu članovi benda Iron Maiden iza bine promijenili žice na gitarama.

„Bilo je interesantno sa Čorbom. Tad smo bili najjači. Radili smo crnogorsku turneju, Tivat, Herceg Novi, Nikšić. Mi kao predgrupa sviramo. Završavamo, pozdravljamo, publika ovacije… Izlazi Bora, oni zvižde. Zaprepašćeni smo… To se stvarno desilo. Ali, bili smo i odlično uvježbani i svirali smo sjajno gdje god da smo došli“.

Bobo Dobrilović ne krije razočarenje u postojeću muzičku scenu. „Nekad možda nije bilo mnogo muzike, ali to što je bilo vrijedilo je.Tada smo svi imali gramofone, slušala se muzika. Danas se muzika gleda…“

Devedesetih, Osma sila se razilazi. Nastupa doba, kako ga Dobrilović naziva,  vanmenbend. Niko više ne plaća. Ploču, iako je materijal bio spreman i pjesme urađene, nikad nisu završili.

Osma sila je podijelila sudbinu krize i raspada zemlje. Pjesme Sveštenik, Deset božjih zapovjest, Matija Kralj, Džeparoš, Kockar, Nikad više ja i ti, za koju kažu da je jedna od najljepših balada u jugoslovenskom roku, mozda se, ipak, nađu na nekoj ploči. Do tada, Bobo Dobrilović kao muzički urednik penziju čeka na RTV Nikšić, a muzičku tradiciju porodice Dobrilović nastavljaju sinovi.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

KOČANI, NOVI SAD, DONJA JABLANICA, CETINJE: Tragedije koje ne opominju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bol i tugu usljed tragedije u Makedoniji, u kojoj je život izgubilo 59 osoba, a povrijeđeno 190,  zamijenio je bijes kada su otkrivene činjenice o radu diskoteke sa falsifikovanim licencama i bez osnovnih bezbjednosnih standarda. Urušene institucije i neodgovornost  stoje iza još jedne tragedije u regionu. Nova krvava opomena koju nema ko da čuje, nakon Novog Sada, Donje Jablanice, Cetinja…

 

Dugogodišnji vozač Hitne pomoći u Kočanima Ile Gočevski, u noći između subote i nedjelje, prevozio je povrijeđene iz diskoteke Puls. U požaru koji je izbio u diskoteci oko tri sata ujutru poginulo je 59 osoba, a povrijeđeno je preko 190. Mladih od 15 do 24 godine. Kolege Gočevskog iz Opšte bolnice Kočani kazali su da je radio cijelu noć i dan i prevozio povrijeđene, a da je kući otišao samo da se odmori. Nije se probudio.

,,Cijelu noć je pomagao mladima iz diskoteke smrti, a juče je iznenada preminuo. Otkazalo mu je srce, nije izdržao te krvave slike. Ne postoje riječi koje mogu opisati tebe, gromadu od čovjeka. Planino naša, čovječe velikog srca i duše. Dao si sve od sebe da spasiš mlade, nevine duše, na kraju si i ti otišao”, jedno je od oproštajnih poruka za Gočevskog.

Na snimcima iz diskoteke, koji su ubrzo nakon tragedije plasirani na društvenim mrežama, vidi se da je pirotehnika, prskalice koje su aktivirane na bini izazvale požar na niskom plafonu. Bend je nastavio da svira, a publika u prvi mah nije bila svjesna šta se dešava. ,,Većina stradalih je umrla od posledica stampeda izazvanog panikom nakon što je izbio požar u diskoteci”, izjavila je direktorka Opšte bolnice Kočani Kristina Serafimova.  

Za ministra unutrašnjh poslova Panča Toševskog nema dileme ko je krivac za nezapamćenu tragediju: požar su izazvala pirotehnička sredstva koja su donijeli članovi popularne grupe „DNK“. Ali, i oni su nastradali, tako da je taj dio istrage zatvoren.

Snimci diskoteke – oronule zgrade, sa uskim ulaznim vratima, rešetkama na prozorima izazvala su brojna pitanja javnosti o diskoteci koja je radila 12 godina, a nalazila se u objektu koji je ranije bio magacin za tepihe. Pitanja za nadležne su se ređala – kako je u gradu od 25.000 stanovnika toliko dugo radila diskoteka u koju su dolazili maloljetnici, a koja nije imala valjanu dozvolu, u objektu u kom nije ispoštovan nijedan standard, gdje su se održavali koncerti s puno pirotehnike i vatrenih efekata, a u kojem su gosti bili policajci i inspektori…

,,Svako koga vidite ovdje ima nekog bliskog ko je stradao”, izjavio je jedan od mještana malog grada nakon tragedije. ,,Imam unuku koja je trenutno u Sofiji i ima problema sa opekotinama po licu, tijelu i respiratornom traktu. Ali me ne boli samo zbog nje, izgubio sam dijete komšinice, dijete od sestrične moje žene, izgubio sam djecu mnogih prijatelja, jako mi je teško”, izjavio je Kočana.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SRBIJA, REPUBLIKA SRPSKA I MI: (Krimo)integracije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reakcija vlasti je bila ekspresna. Predsjednik  Vučić i ministar unutrašnjih poslova  Dačić su rekli da  “zvučni top” ne posjeduju ni Kobre, ni vojska ni policija. Potom se  pokazalo da se “istina” može štelovati. U izjavi za  Danas on je priznao da “ti sistemi stoje u našim magacinima (MUP-a)… ali nisu ubačeni u upotrebu”. Vučić je, onda, iz Brisela poručio  da su kupovane razne stvari, ali da “nikada nisu upotrebljene”

 

 

Tokom najvećih antirežimskih protesta u istoriji Srbije 15. marta u Beogradu mnogi su se pribojavali da će se obistiniti najave srbijanskih zvaničnika o nasilju. Vlast je tvrdila da će to učiniti studenti kao instrumenti zapadnih sila i neprijatelja države. Studenti i građani su se najviše pribojavali kamenica i bejzbol palica maskiranih fudbalskih huligana, pripadnika narko kartela i policijskih specijalaca u civilu. Tvrdili su da im je dosadašnja dobro dokumentirana praksa autokratske vlasti to davala za pravo. Ipak, niko nije očekivao da će biti isprobano novo oružje na hiljadama građana u trenutku dok mirno odaju počast poginulima u padu nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu. Jaki zvuk koji para kao mlaznjak u niskom naletu je momentalno rasčistio nekoliko ulica punih građana koji su se u panici povukli prema zidovima zgrada. Malo prije toga, kamere su snimile policiju kako se hitno povlači sa glavne ulice u sporednu, očigledno po naređenju, da se ne bi izložili udaru zvuka. Nakon toga su na desetine i stotine građana potražile pomoć u Urgentnom centru zbog tegoba koje su osjetili nakon korištenja tzv. zvučnog topa.

Proslavljeni odbojkaški reprezentativac Srbije Vladimir Grbić je objavio na Instagramu da je njegov saigrač i prijatelj Marko Samardžić, “tokom sinoćnog protesta usled udara zvučnog topa, obzirom da ima pejsmejker, pretrpeo nekoliko (7) srčanih udara. “Samardžić je prebačen u Urgentni centar. “Doktori su se izborili za život oživljavajući ga više puta” rekao je Grbić.

Reakcija vlasti je bila ekspresna. Predsjednik Aleksandar Vučić i ministar unutrašnjih poslova (MUP) Ivica Dačić su rekli da to oružje ne posjeduju ni Kobre, ni vojska ni policija. Predsjednik je u prvoj reakciji, nakon obznane da “Srbija nije pristala na obojenu revoluciju” (kremaljski termin), putinistički upozorio da će svako krivično odgovarati za “brutalne laži” i “širenje lažnih vesti”. Ubrzo je proslijeđena naredba naniže.

Urgentni centar je zvanično osudio “proizvoljne informacije koje su se pojavile u javnosti i koje neodgovorni pojedinci tendenciozno šire putem društvenih mreža da je tokom jučerašnjeg dana u ovoj zdravstvenoj ustanovi zbrinuto na desetine građana sa tegobama koje bi mogle da izazove upotreba nekakvog ‘zvučnog topa’”. Odmah nakon ovog saopštenja uslijedila je vijest da je Više javno tužilaštvo u Beogradu naložilo  Prvom osnovnom javnom tužilaštvu da formira predmet i naloži identificiranje lica koja su takve “neistinite informacije širila u javnosti”.

Onda je supruga Marka Samardžića objavila „selfi“ iz bolničke sobe Urgentnog centra jer su se „u javnosti pojavile određene dezinformacije” pa obavještava sve da je Marko “dobro i da se nadamo da će brzo kući“.  Potom je Vladimir Grbić uklonio raniju objavu o zvučnom topu “zbog zdravstvenog stanja i mira Marka Samardžića…na sugestiju njegove porodice” uz izvinjenje “ako je nekom napravio problem”. Izgleda da jeste napravio problem. U ovakvim situacijama niko ne želi noćne posjete državne bezbjednosti i/ili kriminalaca u službi režima.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo