Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

MONITOR: Aleksandar Vučić je napustio formalno liderstvo u SNS-u. U junu, kako je rekao, formiraće Narodni pokret za državu, u kojem će biti i SNS. Spekuliše se da će Vučič biti vođa Pokreta. Možemo li već da anticipiramo njegov sastav i djelovanje?

KIŠJUHAS: U kultnoj TV seriji „Žica“, vođa kriminalnog klana koji se bavi prodajom droge – istovremeno pohađa časove ekonomije. I, upitao je svog profesora šta da radi ako ima slab proizvod (heroin lošeg kvaliteta) na agresivnom tržištu. Profesor mu je odgovorio da ima tri opcije: da smanji cenu, da otkupi konkurenciju, ili da svom proizvodu – promeni ime. I mislim da se upravo to dešava SNS, nakon smanjivanja cene ili pojeftinjenja poruke (populizam) i kupovine konkurencije (tj. opozicije). Proizvod ili roba koja je počela da gubi na kvalitetu na političkom tržištu – SNS – sada će promeniti i ime. I verovatno uključiti još neke „nevladine“ (a zapravo provladine) organizacije koje su sami osnovali. Ovo je obični „rebranding“, kako to govore marketinški stručnjaci, i ništa više od toga. Uostalom, to je već viđeno sa Putinovom „Jedinstvenom Rusijom“ koja je više od partije i kojoj Putin formalno nije predsednik. A Rusija je nedvosmisleni uzor (mnogih) vlasti u Srbiji.

MONITOR: Vučićev „kontramiting“ pokazao je iste mehanizme mobilizacije učesnika kao i svi raniji. Ipak, procjenjuje se da nije zadovoljio očekivanja. Stigao je poziv na dijalog sa Predsjednikom Srbije. Može li se zamisliti da će to biti i neka politička TV debata u kojoj bi, konačno, učestvovao i sam Vučić?

KIŠJUHAS: Mislim da ne može. U izvesnom smislu, Vučić je postao žrtva sopstvene ambicije, o čemu odavno i krajnje ispravno govori Zoran Panović iz Demostata. Za Vučića, ili za kult koji je stvorio od samoga sebe, ovakav duel bi predstavljao znak slabosti. Umesto da zaista debatuje sa opozicijom, ili da bude zadovoljan podrškom od 35–40 posto, sve mora da bude nadpolovično i istorijsko. Pretvarajući sebe u istorijsku figuru „veću od života“, on više ne može da razgovara sa neistomišljenicima i oponentima, a da ne izgubi delić harizme. A da je umeo da popusti, čini mi se da bi vladao beskonačno.

MONITOR: SPC otvoreno daje veliki doprinos ideji o sadejstvu „trona i oltara“. Na litiji povodom Spasovdana, Partijarh je uputio pozive direktorima škola da njihovi đaci i nastavnici učestvuju. Da li je to počeo eksperiment ideologije Svetosavlja Nikolaja Velimirovića kojom se ukida svaka ne samo politička, intelektualna već i opštevoljna različitost među građanima i građankama?

KIŠJUHAS: Taj eksperiment je počeo odavno, tj. on je odavno postao stvarnost. Još 2005. je tadašnji predsednik Boris Tadić izjavio da „Crkva treba da se pita o mnogim važnim pitanjima života pojedinca i života društva“. Ako smo u tom, kako kažete, eksperimentu prvo bili pokusni kunići, sada ti kunići već imaju svoju decu i omladinu. I za mnoge od njih, koji više od 20 godina slušaju veronauku u školi, biti narajcani vernik je postalo „kul“. Držati post, tetovirati Ostrog, lečiti se u manastiru, i savetovati sa „duhovnikom“. To je možda i najveći problem našeg društva.  U javnosti danas i nema drugačijeg pravoslavlja osim Velimirovićevog „Svetosavlja“, duboko antimoderne i antizapadne ideologije. „Protiv modernog sveta“ je kulturno hegemona ideološka matrica, u velikoj meri zahvaljujući i crkvi.

MONITOR: Da li se režim u Srbiji „preigrava“ politikom koju vodi u vezi sa Kosovom, odnosima sa Rusijom i regionalnim „kombinacijama“?

KIŠJUHAS: Mislim da je to izraz jedne te iste politike Slobodana Miloševića (sa Dobricom Ćosićem), iz čijih kandži ne uspevamo da se iščupamo. A ta politika ne zna i ne ume drugačije, osim da gleda preko plota i da zvecka oružjem u ime odbrane svetinja, nejači i ognjišta. Šta su barikade na severu Kosova, ako ne – „balvan revolucija“? Mitinzi (i kontramitinzi) podrške, ako ne – „antibirokratska revolucija“? Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi. U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, i on je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi.

MONITOR: Jedan Vaš kritičar nazvao Vas je „demokratskim socijalistom“. Postoji li aktuelna politika koja se vodi u Srbiji – a koja bi mogla da se nazove „ljevičarskom“ i šta je i ko je savremena ljevica?

KIŠJUHAS: Ja jesam demokratski socijalista, iako me i desničarski i levičarski kružoci neretko smatraju za nekakvog (neo)liberala. Ideološko polje jeste postalo konfuzno, a identitetske politike su zamenile one klasne. Značajnija istinska ili socijalistička levica u Srbiji ne postoji, bar ne u smislu levice koja je odlučno i borbeno antifašistička, moderna, progresivna, demokratska, kao i antikapitalistička. Otuda i imamo „pedeset nijansi desnice“ u političkoj ponudi.

Ironično, biti levičar u Srbiji danas jeste biti za EU, iako je u pitanju upadljivo liberalna tvorevina. Ali, i boriti se protiv nacionalizma, klerofašizma i istorijskog revizionizma, pozivati na krivicu i odgovornost Srbije u ratovima, te na odbranu i zaštitu ljudskih prava. Naravno, i na smanjenje društvenih nejednakosti i na mnogo veću podršku unesrećenima i prezrenima. I zato, čini mi se da određene leve ideje zaista baštine ljudi iz novoformiranog Zeleno-levog fronta (bivši Ne davimo Beograd). Dok s druge strane, na vlasti odavno imamo tzv. „državni kapitalizam“, ako ne i „seljački staljinizam“.

 

Srbiju ne treba objašnjavati rijaliti programima, već rijaliti programe Srbijom

MONITOR: Postoje i zahtjevi prema vlasti koje su ovi protesti postavili. Neki od njih se odnose na programe TV Pink i TV Hepi. Iz Vaših tekstova prozilazi da ne mislite da razni rijaliti programi bitno utiču na formiranje nasilnih ličnosti već da se radi o dubljim razlozima političke i kulturne tradicije?

KIŠJUHAS: Smatram da ne treba aktuelnu Srbiju objašnjavati rijaliti programima, već da rijaliti programe treba objašnjavati Srbijom. Mnogo veće trovačnice duha su naši jutarnji, a ne rijaliti programi. I tzv. Nacionalni dnevnik (TV Pink) ili Ćirilica i Posle Ručka (TV Hepi), nego nekakve Zadruge i Parovi. Količina nasilja ili agresije u najpopularnijim rijalitima u Srbiji jeste pozamašna i specifična, ali je smatram posledicom, a ne uzrokom ovakvog stanja. Naše društvo je bilo nasilno, pa i nasilnije, mnogo pre nego što su na TV ekrane stigli rijaliti programi. Uostalom, generator tog nasilja pre je bio ratnohuškački Drugi dnevnik, ali i ratnohuškački narativi koje su pumpali ili dalje pumpaju mnogi političari, popovi, akademici, književnici… Kao društvenu mejnstrim-dominantnu kulturu.

 

Presuda Stanišiću i Simatoviću je neobično važna, ali će ostati zapostavljena

MONITOR: Presudom Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću okončan je posljednji slučaj suđenja pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom. Glavni tužilac Serž Bramerc poručio je da ostaju hiljade osumnjičenih za ratne zločine na prostoru bivše SFRJ. Ratni zločin ne zastarijeva, ali su nacionalna pravosuđa pokazala mnoge slabosti u sprovođenju pravde. Na koga i na šta žrtve sada mogu da se oslone?

KIŠJUHAS: Ova presuda je neobično važna, ali će, nažalost, ostati zapostavljena u pustinji naše stvarnosti ili hroničnom odbijanju da se pogledamo u ogledalo. Dve ključne figure državne bezbednosti Srbije, najzad su osuđeni za direktnu podršku zastrašujućim zločinima na prostoru Jugoslavije. Ima neke istorijske ironije u tome da su poslednji slučajevi suđenja u Hagu – upravo presude SDB, kao tvorcu politike rata i zločina. S druge strane, ovi slučajevi više nikoga ne interesuju, i deluju kao davna prošlost, iako je i danas živimo. Žrtve mogu jedino da se nadaju novim generacijama koje će najzad upitati – Šta si radio u ratu, tata?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Patrijarhat ubija na svakom mjestu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osionost patrijarhalne politike  je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori, od rata u kojem smo učestvovali, do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća

 

 

MONITOR: “Uključenost žena u politički život i dalje je niska i potkopana nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi”, ocjenjuje se u ovogodišnjem Izvještaju EK za Crnu Goru. Potkopava li vlast rodnu ravnopravnost?

DABIŽINOVIĆ: Postoji mnogo načina da se ne prihvati suočavanje sa problemom kakav je opresija žena u društvu. Najčešći povici ovih tridest godina su da se imaju važnije teme riješavatod pitanja koje se tiču žena i društva. Pitanje politike ima veze sa ženama, pitanje siromaštva ima veze sa ženam, pitanje rata i mira ima veze sa ženama.  Međutim, navedeno se koristi kao paravan da se ignoriše i učini nevidljivom opresija žena. Odgovor tada a i danas je isti: ovo je najvažniji problem sa kojim je sve povezano. Odgovornost političke elite za nesprovođenje izostaje. Da, vlast odbija od početka suštinski da implementira politike rodne ravnopravnosti, sem formalno zbog međunarodnih faktora.

Danas je tema žena skinuta sa dnevenog reda jer se od identitetskih pitanja  u političkom polju ne može doći na red. Iako su identitetska pitanja u vezi sa pozicijom  žena. Poznati su svi ti saboteri i razbijači. Godinama sam ih susretala od skupštinske sale do skupova na koji su pozivani. Mali broj poslanica je u svim sazivima razumio suštinu primjene ovih politika.Što nije teško razumjeti, jer su žene internalizovale slike koju je o njima stvorio patrijarhat a koje nas odvajaju od nas samih. Često podsmjeh ili bilo koja druga metoda  delegitimizacija žene koja govori o problemima žena u političkom polju,  tjera ih da se ne suočavaju i ne suprostave. Od crkve do skupštine.

Zalaganjem ženskog dijela civilnog društva, velikim trudom i radom, stvoren je mali prostor kojeg poslanice ne umiju da zadrže, podrže i povećaju jer ne razumiju koliko je to u javnom interesu svih. Sva nastojanja da se u političkom životu nađe što više žena u kontinuitutu su sabotirana, različitim strategijama a današnji nejednak odnos snaga i moći nije ni na mapi za razmatranje. Poslanice se žele afirmisati preko drugih tema koje više konveniraju političarima i pukoj lojalnosti, što pokazuje da se ne razumiju osnove politika rodne ravnopravnosti koje ne govore samo o polnoj kasti nego o političkim, socijalnim, rasnim, klasnim odnosima i klasama. To naravno pogoduje političarima  da kad god mogu žene isključe potpuno iz političkog polja.Na pregovorima o sudbini zemlje nije bilo u poslednjim godinama niti jedne žene. Kao da to nije njihovo pitanje.

MONITOR: Izvještaji EK kontinuirano ukazuju da domaći zakonodavni okvir ima ograničen uticaj zbog nedovoljne političke volje da se ovo pitanje stavi u političke prioritete. Zašto kontinuirano nema političke volje?

DABIŽINOVIĆ: Prije izvještaja EU, moramo pogledati izvještaje koje pišu ženske organizacije u kontinuitetu, a odnose se na ključni razlog- izostanak političke volje.Izostanak političke volje svoju podršku ima u  kulturnim i društvenim pritiscima (obeshrabrivanje žena da se bave politikom); nevidljivosti u obrazovanju uzora i kontinuiteta borbe žena; pomenuti strah od odbacivanja i kritizerstva. Međutim, suštinski razlog je taj da političke elite neće da se stanje mjenja niti žele da dijele patrijarhalnu moć. Čitljivi pokazatelji opresije su glasni povici o apsolutnim brojevima političke većine. Apsolutne brojke su im najvažnije ne bi li mogli bez kontrole donositi odluke.  Apsolutni brojevi su karakteristika autokratskih režima i politika kojom patrijarhalci osmišljavaju vlastitu sigurnost i bezbjednost u političkom i ekonomskom smislu-od korupcije do sprege sa kriminalnim strukturama. Žene tu dođu samo kao saučesnice. Dijeljenja kolača nema, jer se moć vladanja nad potrebama onih nad kojima se vlada ne dovodi u pitanje.

Osionost patrijarhalne politike (čitaj političke moći) je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori od rata u kojem smo učestvovali do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća. Izostanak političke volje često rezultira isključivanjem, ostajemo neprijetelji jedni drugima. Nagomilanu nepravdu imržnju ne riješava mržnja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAMIR SULJEVIĆ, KOORDINATOR PROGRAMA LJUDSKA PRAVA CGO I ČLAN DIK-A: Kotorski scenario, između Podgorice i Šavnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji mogućnost da Ustavni sud, u slučaju ustavne žalbe DPS-a povodom lokalnih izbora u Kotoru, ponovo ima situaciju sa izjednačenim brojem glasova i ne donese odluku. U tom slučaju, ako DPS ostane pri žalbi, smatraće se da postupak nije okončan

 

 

MONITOR: Kao član Državne izborne komisije (DIK), recite nam da li su lokalni izbori u Kotoru završeni?

SULJEVIĆ:  Lokalni izbori u Kotoru nisu i teško mogu biti završeni dok traju žalbeni postupci. Državna izborna komisija (DIK) je, prije neki dan, donijela posljednju u nizu odluka oko ovih izbora, odbijajući prigovor DPS-a, ali oni sada imaju pravo žalbe Ustavnom sudu koji je nadležan da o tome donose konačnu odluku. Dok se Ustavni sud ne odredi o toj eventualnoj žalbi, neizvjesno je da li će izbori na dva mjesta u Kotoru biti ponovljeni ili ne, a samim tim i kada će konačni rezultati biti utvrđeni.

MONITOR: Pojasnite nam odnose na relaciji DIK-OIK Kotor i prošlonedjeljnu odluku OIK da se ne ponavlja glasanje na dva „sporna“ izborna mjesta?

SULJEVIĆ: To je vrlo složena pravna situacija, a pogrešne interpretacije od strane političara i medija dodatno su zbunile crnogorsku javnost. Ali da pokušam.

Opštinska izborna komisija (OIK) u Kotoru napravila je propust u odnosu na prigovore DPS-a na dva biračka mjesta, pošto ih je usvojila bez potrebne većine i, kako se to kaže, stavila u pravni promet. Nakon toga je OIK morala donijeti odluke o ponavljanju izbora za šta, takođe, nije bilo potrebne većine. Zato se DPS žalio DIK-u, koji je  OIK-u naložio donošenje tih odluka.

Međutim, razmatrajući prigovore Demokrata, DIK je naknadno poništio rješenja koja su osnov za donošenje takvih odluka. Ovdje treba dodati i da se istekom propisanih rokova smatra da su prigovori usvojeni, kao i da je DPS propustio da u prigovoru traži poništenje glasanja, praveći propust u prigovoru DIK-u, koji je DIK kasnije prenio u rješenje jer je vezan okvirima prigovora.

Konačno, podsjećam da DIK ima ograničene nadležnosti, a ne pomaže ni faktička nefunkcionalnost Ustavnog suda koji se, sa izjednačenim brojem glasova, makar za sada, nije odredio o tom pitanju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo