Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Kako objašnjavate problem koji ste nedavno iznijeli u Vašoj izjavi o poeziji modernosti, posebno nakon što je ona ostavila zabunu ili nesporazum?
Prvo, nisam se protivio novoj poeziji i poeziji modernosti. U Tunisu su me u vrlo opširnom intervjuu za štampu pitali o krizi odnosa između čitalaštva i nove poezije. Rekao sam da zaista postoji kriza jer neki pjesnici nastavljaju svoju izolaciju i postavljaju je kao cilj, a da to nije prirodni rezultat razvoja novog pjesničkog teksta. Postoje pjesnici koji estetiku svoje poezije mjere stepenom izolacije od čitaoca. Drugi razlog je taj što čitaoc ne želi da se približi poeziji koju kao adresat odbacuje. I znate da pjesnik nije sam u pisanju, on je učesnik poetske proporcionalnosti, postoji pjesnik, postoji jezik koji se pjesniku nameće, a postoji i treća strana bez koje se kreativni čin ne može realizovati a to je čitalac. Ovaj trio doprinosi razvoju pjesničkog čina i ostvarenju pjesme. Ovo se postignuće može ostvariti samo interakcijom između čitaoca i pjesnika. Nikada se nisam protivio nikome i ne volim baš biti protivnik. Svaki pjesnik je slobodan. Uvijek kažem da beskorisna pjesnička rasprava mora prestati. Prozna pjesma posvećena je pjesničkom izboru i sadrži vrlo lijepa kreativna djela. Moramo posmatrati poeziju u svim njenim žanrovima, vertikalnoj, odmjerenoj i proznoj, te u kojoj je mjeri poetičnost postignuta u pjesmi. Ovo je moje opšte stanovište i ne mogu biti tradicionalan ili reakcionaran do te mjere da odbacujem bilo koji dodatak ili bilo koji novi pjesnički prijedlog.
Čitate li nove i mlade pjesnike?
Uvijek ih čitam, učim od njih i uvijek posmatram nove trendove u odnosu pjesnika prema jeziku, tekstu, konstrukciji i ritmu, kako bih razumio ritam nove ere. Možda sam ostario a da ne znam. Možda sam postao tradicionalan a da za to ne znam. Iskustva novih pjesnika, čak i ako nisu sazrela, skreću mi pažnju na nove puteve na koje moram obratiti pažnju i od kojih mogu imati koristi ako mogu pjesničkom tekstu pružiti svježu krv i novi život. Ali priznajmo, postoji haos, bilo u vertikalnoj poeziji, odmjerenoj ili prozi, postoji haos. To je prirodno, jer nema cenzure nad izdavaštvom, a pod cenzurom mislim na književnu i stvaralačku cenzuru koja postavlja standarde i čitaocu definiše ključeve onog što je poetsko, a šta nije poetsko. Lakoća objavljivanja je vrlo velika, a sve arapske novine imaju kulturne stranice koje moraju biti ispunjene dostupnim tekstovima, a urednici ponekad nisu kvalifikovani za ocjenjivanje poezije. Prema tome, haos prevladava, a to nije obilježje samo našeg vremena, jer je u svim razdobljima vladao haos. Međutim, poteškoće sa sastavljanjem pjesme donekle su spriječile haos. Kompozicija zahtijeva moćne metaforičke i jezičke alate a može biti i kompozicija bez poezije.
Ko je odgovoran za taj poetski haos?
Teorijski haos s kojim je definisana modernost, formalno je neuređena, a njen pjesnik može tvrditi da pripada modernosti. I sada imamo novi naziv – postmoderna. Dok još uvijek živimo u predmodernoj eri.
Ali francuski pjesnik Lautréamont kaže da poeziju trebaju pisati svi!
Mislim da svako ljudsko biće pokušava da piše poeziju. Razlika je u tome što takva poezija nije imala priliku za objavljivanje, ili možda priliku za formiranje. Kao što znate, u adolescenciji se piše ono što liči na misli i imitiraju se neki pisci. Ti spisi često su lični. Svi ljudi moraju pisati, kako je rekao Lautréamont, kako bi iz njih mogli proizaći pjesnici, romanopisci i pisci…
I dalje insistirate na ,,šokiranju” svoje publike, a ta publika Vas i dalje prati na večerima poezije. Kako doživljavate tu publiku i ,,šok” koji im pružate kad im čitate svoje nove pjesme, koje se razlikuju od prvih pjesama kojima obično publika teži?
Ne znam sviđaju li se stvarno publici prve pjesme. Javnost više ne traži od mene, kao prije, da joj čitam poeziju kao znak sjećanja. I to je dobro. Uspio sam pronaći nešto poput međusobnog povjerenja između mene i čitalaca. Ne volim riječ publika. Recimo da je to adresat ili čitaoc. Javnost nije jednoobrazna gomila. Ne mogu tečno govoriti o publici, jer ću napraviti mnoge greške. Ko je onda publika? To može biti grupa pjesnika i intelektualaca, mogu biti taksisti, domaćice ili studenti, a svaka grupa može imati pravo uspostaviti odnos sa poezijom. Problem s nama je što arapski čitaoc osjeća da ima pravo miješati se u definisanje pojma poezije. Svaki slučaj ove vrste postaje uopšteno pitanje koje može biti ugroženo opasnošću banalizacije, da ne kažem vulgarnosti. Moji čitaoci me prate kao što ja njih pratim dok se razvijaju i mijenjaju. Ono što me najviše raduje u ovom trenutku je to što me iznenađuje gdje god da odem da su oni koji prisustvuju večerima poezije gotovo devedeset posto nove generacije i mladi ljudi u dvadesetim godinama. To znači da su me moji čitaoci koji vole pjesmu ,,Zabilježi ja sam Arapin” napustili ili ostavili. Dakle, moj pjesnički prijedlog je da pjesnik ima pravo da nastavi da razvija svoj jezik i da ga štiti od ponavljanja i istrošenosti. Čak se i pjesnički jezik umara, a pjesnik mora obnoviti svoje slike i metafore. Postoji, dakle, odnos koji se obnavlja s obnavljanjem ukusa, starosti i vremena. Postoji uzajamno povjerenje, a ako pjesnik postigne povjerenje sa svojim čitaocima, čitaoci mu daju slobodu da se razvija kako mu se prohtije. A ako nema povjerenja ili postoji zid između pjesnika i čitaoca, onda stvar postaje teško ograničenje. Neki pjesnici ismijavaju takvog čitaoca, a neki mu prave ustupke i čuju ono što on želi čuti, te mu napišu ono što želi pročitati.
Koga ste čitali dok ste bili u Palestini?
Nisam imao nijednog pjesnika za učenje. Knjige koje su nam bile dostupne kod kuće bile su ono što je ostalo iz perioda britanskog mandata. Bili smo u pravoj kulturnoj opsadi. Dobro sam poznavao al-Sayyaba i al-Bayatija, a čitao sam i Nizara Qabbanija, koji je bio prisutan tokom moje pjesničke adolescencije. U to vrijeme sam čitao ,,Unutrašnjost” Garcie Lorce i Pabla Nerude i bio sam pod njihovim uticajem, posebno Lorce. Malo moderne arapske poezije bilo nam je na raspolaganju. Iako je dostupna klasična arapska poezija, kao i marokanska, ja sam težio lirici te poezije i njenoj jednostavnosti. U egipatskoj poeziji pregledao sam neka djela Salaha Abdelsaboura i Ahmeda Abdelmoatija Hegazyja. Adonis je bio nepoznat iznutra i njegova poezija nije dopirala do nas. Prva pjesma koju sam pročitao od Adonisa bila je 1968. godine, mislim, a Fadwa Toukan nas je posjećivala u Haifi sa časopisom koji je sadržavao pjesmu Adonisa. Ne sjećam se da li je to bilo ,,Ovo je moje ime” i to mi se jako svidjelo. Ali Adonis nije bio prisutan u Palestini, u tom trenutku kao sada. Naši drugi izvori citirani su iz štampe, kao što su ,,Al-Ittihad” i ,,Al-Jadeed” u Haifi.
Vi ste tada pisali u štampi!
-Bio sam glavni urednik časopisa ,,Al-Jadeed” i urednik lista ,,Al-Ittihad”, a pisao sam uredničke i političke članke. U svijet novinarstva ušao sam rano, sa dvadeset i manje godina. Naši literarni izbori bili su podložni ljevičarskim razmišljanjima.
Bili ste u Izraelskoj komunističkoj partiji!
– Da.
(Nastaviće se)