Političari znaju kome se obraćaju kada obećavaju brda i doline nakon ovonedjeljnih izbora. Onima koji neće pitati gdje će ovdašnji poslodavci naći još oko milijardu eura godišnje (1.000.000.000) da bi isplaćivali prosječne plate koje ovih dana oni najavljuju

Ili mi nijesmo svikli na ovakve predizborne kampanje, ili su ključni politički akteri malo pretjerali tek, teško se nositi sa svim prosperitetom i blagostanjem koje nam obećavaju, a ostati vezan za zemlju.

Minimalna zarada porašće sa 450 na 700 eura (preko 50 odsto). Minimalna penzija sa 250 na 450 (80 odsto). Radni dan biće kraći (sedam sati). To u ime Evrope sad obećava njen lider i kandidat za premijera Milojko Spajić.

Ne zaostaje mnogo ni DPS pod komandom Danijela Živkovića. Budu li se oni pitali, nakon što započnu investicioni ciklus težak milijardu eura (odakle, kako, zašto baš milijardu…?) bruto zarade biće uvećane za 50 odsto. Penzije sljedstveno tome (minimalna penzija 350 eura) pa još dvocifren postotak preko.

Može li ljepše? Kad pročitate predizborni program PzP-a vidite da može. Tamo Nebojša Medojević i njegovi „garantuju“ da će „učiniti da Crna Gora bude uspješna zemlja Evropske unije, sa prosječnom platom iznad 1.000  eura, prosječnim penzijama iznad 700 eura, punim angažovanjem radno sposobnih građana i iskorijenjenim siromaštvom”.

Vozićemo se novim i dobrim putevima. Dva autoputa i dvije brze ceste obećava Evropa sad, do 2030. Sa juga na sjever Bar-Boljare. Sa zapada na istok Jadransko jonski autoput. Duž primorja brza cesta od Ulcinja do Herceg Novog i granice sa Hrvatskom. Duž sjevera brza cesta od granice Bosne i Hercegovine, preko Pljevalja do Bijelog Polja. Stare ideje za nova obećanja. Stare su i cijene prema kojima realizacija ova četiri projekta koštaju blizu četiri milijarde. Skoro pa četiri petine prošlogodišnjeg BDP-a, umalo pa dva ovogodišnja budžeta ili onoliko koliko Crna Gora danas duguje domaćim i stranim zajmodavcima. Ne računajući dugove opština i državnih preduzeća.

Po novim cestama vozićemo nove automobile – električne. Njihovu nabavku, obećavaju, subvencioniraće budući predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti iz koalicije Demokrate-URA Alekse Bečića i Dritana Abazovića. Pomagaće i nabavku solarnih panela za proizvodnju električne energije. A njih će, makar najsrećniji među nama (ili vlastima najbliži), ugrađivati na krovove novih stanova, kupljenih od države po cijeni troškova izgradnje na besplatnom (državnom) placu. Toliko od URA. Uz najavu da će uvećane plate u javnom sektoru i dalje rasti. Ima se, može se. Baš kao i penzije, socijalna davanja, jednokratne pomoći za socijalno ugrožene…

Izgradnja državnih stanova za rentiranje mladim parovima, penzionerima bez riješenog stambenog pitanja, socijalno ugroženim porodicama – ideja i plan koji Preokret Srđana Perića dosljedno afirmiše duže od godinu dana – našla se pred izbore u fokusu dobrog dijela učesnika izborne utakmice. Dopala im se.  Razradili su je SDP, DPS, PzP, SNP… Različiti su modeli ali sve zvuče primamljivo onima koji danas, za pristojan smještaj u Podgorici ili na Primorju, moraju svakog mjeseca odvojiti 400, 500, 600 eura. Skoro pa jednu prosječnu zaradu.

Druga je priča koliko je realno da država izgradi 1.000 stanova godišnje za 25 miliona (dobre 2019. svi su investitori u cijeloj Crnoj Gori izgradili oko 4,5 hiljada novih stanova). I da ti stanovi ne budu podijeljeni po dubini porodičnoj, prijateljskoj  ili partijskoj, nego po nekim jasnim i precizno definisanim kriterijuma.

Otprilike isto koliko i da će agrobudžet umjesto sadašnja nepuna dva odsto  državnog budžeta narasti na pet procenata (skoro 100 miliona više). Ili da će država u doglednom roku obezbijediti sredstva za produženje porodiljskog odsustva sa 12 na 18, odnosno, 24 mjeseca. U zemlji u kojoj ni Alimentacioni fond ne može da profunkcioniše bez sto đavola.

Lijepo je, ipak, slušati: poraste vam plata, riješite pitanje krova nad glavom, znate da vas u buudćnosti čeka pristojna penzija  i počnete da razmišljate o potomstvu. Kad ono država ponovo spremna da priskoči u pomoć. Zapravo, i tu vas čekaju lovci na glasove.

Narodna koalicija Dejana Vukšića predlaže da aktuelni iznos državne pomoći za novorođenče od 900 eura bude poprilično uvećan: za drugo dijete 2.400 eura u 24 mjesečne rate po 100 eura. Za trećerođeno dijete 9.000 u 60 mjesečnih rata (150 mjesečeno), za četvrto i svako sledeće 12.000 (200 eura mjesečno u narednih pet godina). Koalicija SNP-Demos ima nastavak ove priče. Oni predlažu/traže da se  dječji dodatak (sada je 30 eura mjesečno) poveća na 50 za prvo dijete i 100 eura za svako sledeće. Ako su polovina djece koja sada primaju dječji dodatak (125.000)  jedinci/jedinicie, onda bi iz budžeta za uvećanje tog socijalnog izdatka svakog mjeseca išlo dodatnih 6,5 miliona.

Brigu o najmlađima demonstrira i SDP. Oni traže da vrtići budu besplatni za svu djecu a da sve škole imaju produženi boravak za đake do 4. razreda. Koliko je to zahtijevno pokazuje podatak da, tokom ove školske godine, produženi boravak ima tek svaka peta škola u Crnoj Gori.

Partije nijesu zaboravile ni najstariju populaciju. Albanski forum zahtijeva da se obezbijedi puna starosna penzije za sve građane, “bez obzira na prethodno radno iskustvo ili staž”. Uvođenje tzv. socijalnih penzija za sve građane starije od 67 godina propagira i DPS. PzP predlaže da se “za one žene koje nijesu u mogućnosti da rade, žene domaćice, žene na selu, obezbijediti socijalnu penziju u iznosu od najmanje 250 eura kad navrše 60 godina starosti”.

Stiže li to onaj Luksemburg o kome je pričao Zdravko Krivokapić na početku svog mandata 2020. godine?

Skoro pa da zaboravite kako se država, onomad, zadužila po kamatnoj stopi od gotovo 10 odsto godišnje. Na uzajmljenih 100 miliona platićemo 10 miliona kamate. Pod sličnim uslovima, navodno, pare možete uzajmiti i kod ovdašnjih zelenaša. Samo što oni ne vole da pozajmljuju državi. Njoj ne mogu da slome ruku ako ne izmiri ratu.

Može i ovako: ko je DPS-u branio da dio aktuelnog predizbornog programa realizuje tokom trideset godina neprekidne vlasti?  Katkad u ekonomskom ambijentu, globalnom i lokalnom, koji je bio značajno bolji od sadašnjeg. Bez pandemije, rata u Evropi, energetske krize i dvocifrene inflacije. Milo Đukanović? Duško Marković? Ili treba da zaboravimo plate od 225 eura i penzije tek nešto veće od 100 eura.

Ne bi da kvarimo euforiju, ali je i ovaj (Spajić) što obećava moderne saobraćajnice i do juče nezamislive plate i penzije zaboravio, dok je bio ministar finansija, da plati put koji je država otkupila od BiH biznismena Vuka Hamovića (oko 2,5 miliona). Pa sada i to, valjda, računa kao jednu od ušteda u svom mandatu. Na osnovu čega gradi projekcije budućnosti Crne Gore i njenih stanovnika.

Jasno je, ipak, zašto su se politički lideri okrenuli socijalno ekonomskim obećanjima, umjesto tradicionalnog mahanja raznobojnim zastavama i prebrojavanja po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Ljudi su željni boljeg i pristojnijeg života. Spremni su da povjeruju kako je on moguć brže i lakše nego što stvrnost to dozvoljava.

U jednom od ponuđenih izbornih programa imamo skicu publike kojoj se obraćaju političari, predočenu kroz rezultate prošlogodišnjeg istraživanja javnog mjenja. „Čak 67,2 odsto osoba je navelo da živi u domaćinstvu koje sebi ne može da obezbijedi nedjelju dana godišnjeg odmora, 61,2 odsto nije moglo priuštiti neočekivani finansijski trošak, 31,8 odsto je kasnilo sa plaćanjem obaveza (računa), 20 odsto nije moglo sebi da priušti svaki drugi dan jelo sa mesom, 18 odsto nije moglo adekvatno zagrijati stan ili kuću…”.

Toj publici se obraćaju političari koji obećavaju brda i doline. Znajući da neće morati da odgovaraju na pitanja kako i zašto. I da oni neće promišljati o tome mogu li poslodavci naći još oko milijardu eura godišnje (1.000.000.000) da bi isplaćivali prosječne plate koje ovih dana obećavaju političari.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari