Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića
Velimir Visković
Visković je hrvatski književni kritičar i leksikograf. Gimnaziju je završio u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost, te magistrirao 1977. Od 1976. do penzije 2016. zaposlen u Leksikografskom zavodu, gdje je bio član uredništva Enciklopedije Jugoslavije, Filmske enciklopedije i Hrvatske enciklopedije, te glavni urednik Krležijane i Hrvatske književne enciklopedije.
Uređivao je časopise Off i Republika, glavni je urednik Sarajevskih sveski i Književne republike. Bio je utemeljiteljski predsjednik Hrvatskoga društva pisaca. Književne kritike, osvrte i eseje redovno je objavljivao u Vjesniku, Danasu, Politici, NIN-u, Vijencu, Feral Tribuneu, Književnoj republici i dr.
Pisao je o piscima koji se vežu za noviju hrvatsku fikcionalnu književnost (tzv. hrvatski fantastičari), što ga je na prelazu iz 1970-ih u ’80-te uvrstilo kao vodećeg generacijskog hrvatskog književnog kritičara. Uredio je ili priredio mnogobrojne knjige hrvatskih pisaca, a trajno je zaokupljen Krležinim opusom i prelomnim trenucima njegove biografije – Krležološki fenomeni, 2001; Sukob na ljevici, 2001; Rat za Enciklopediju, 2015).
Kada me danas javno predstavljaju na tribinama ili u medijima, često za mene kažu da sam krležijanac. Pomalo se nelagodno osjećam kad me tako nazovu, jer meni su krležijanci – recimo – Marijan Matković ili Slobodan Šnajder, pa čak i oni koji su se protiv svojega duhovnog oca pobunili, poput Stanka Lašića i Igora Mandića. Sve su to pisci i intelektualci pojačane gestualnosti, svestrani, skloni radikalnome intelektualnom angažmanu; društvo koje mi imponira, ali ne znam pripadam li mu.
Krležijanci u pravilu to postaju vrlo rano, Krleža ih opčini već u gimnaziji. Ja sam, pak, u doba školovanja volio Krležu, čitao ga i mimo naslova koje je zahtjevao program školske lektire; cijenio sam njegov opus, ali bilo je to daleko, recimo, od strastvenog obožavanja kakvo sam gajio u gimnaziji prema Kafki, a na studiju prema Borhesu, koji je (priznavao to ili ne, zaludio cijelu moju generaciju hrvatskih pisaca, koje je Donat nazvao borhesovcima).
Možda će zazvučati razmetljivo, ali bio sam jako dobar student, diplomirao sam s dvadeset i dvije godine i odmah upisao postdiplomski studij. Dobio sam i stipendiju u iznosu manje početničke profesorske plaće, koja mi je omogućavala da se u miru posvetim studiranju. Iščekivao sam zapravo da se otvori mjesto na Katedri za povijest novije hrvatske književnosti, na koju sam računao s popriličnom sigurnošću, jer su me profesori hvalili kao ponajboljeg studenta, obećavajući mi još na trećoj godini studija asistenturu. No, kako se asistensko mjesto nije otvaralo, odlučio sam se u proljeće 1976. godine prijaviti na natječaj koji sam slučajno primjetio u Vjesniku: Jugoslovenski leksikografski zavod raspisao je natječaj za deset mladih saradnika. Hm, pa ne bi bilo loše doći u Krležin zavod, čuveni Leks!
Znao sam da će se na natječaju prijaviti gomila mladih ljudi, bit će strašna konkurencija, traže se ljudi svih profila, za književnost jedan ili možda dvojica, ali zašto ne iskušati sreću! Odslušao sam predavanja na postdiplomskom, napisao radnju i čekam odbranu. Dvogodišnja stipendija mi je prestala pritjecati; uređivao sam kulturu u Studentskom listu, pisao kritiku za OKO, i svi ti prihodi nisu bili baš mali, ali bili su nestabilni i nesigurni. Mislio sam, ako me prime, radit ću u Zavodu dok ne raspišu natječaj na Filozofskom fakultetu, ipak me faks više privlačio.
I tako sam se prijavio na zavodski natječaj; uz diplomu i biografiju priložio sam i popriličnu bibliografiju; već sam bio objavio desetak studija i eseja u književnim časopisima i zbornicima te pedesetak kritika u novinama. Usto sam za izdanje Larousseova leksikona, koje je za jugoslavensko tržište pripremao beogradski izdavač Vuk Karadžić, napisao biografije dvjestotinjak hrvatskih pisaca; zapravo odradio sam cijelu hrvatsku književnost (a angažirali su me i uredili moje članke prominentni profesori Jovan Deretić i Mate Lončar). Vjerovao sam da će to biti dovoljna ulaznica za Leks.
I bila je, zapravo sam glatko primljen; u komisiji su bili Krležin zamjenik dr Ivo Cecić, pomoćnik direktora Otto Opitz i sekretarica partijske organizacije SK Mirjana Petričević. Moji rukopisi složeni u velikoj kutiji rasturenoj na stolu za sastanke u uredu Ive Cerića doista su iznenadili komisiju. Cerić me pogledao onako ispod obrve, malo podozrivo:
-Puno ste vi toga napisali, kako to da već negdje ne radite; da niste imali problema sedamdeset i prve?
Pitanje mi je bilo neobično, nisam ga očekivao; nisam se previše petljao s politikom; iskreno, sedamdeset i prve bio sam dvadesetogodišnjak kojemu su u glavi više bile djevojke, francuski Novi val i strukturalizam nego nekakvi studentski lideri iz Zagore i Hercegovine, opijeni žestokom nacionalnom retorikom.
Nije Cerić bio kukavica, primao je on tih godina i ljude koji su ,,zglajzali” sedamdeset i prve, ali bio je stari partijski kadar koji je prošao mnogo kreševa; o primanju nekog ,,politički sumnjivog” želio se prethodno konzultirati ne samo s Krležom nego i s nekim iz Komiteta. Takvi baš i nisu dolazili izravno s ulice, morao je neko iz politike za njih jamčiti!
- Ne, nisam imao nikavih problema te vrste! – odgovorio sam, a Cerićevo lice se razvuklo u zadovoljan osmijeh, kao da mu je laknulo.
- Zamislite, kolega je pisao i o Krleži! I to dva teksta! – ushićeno se javio Otto Opitz; predratni sveučilišni profesor geografije, u ratu domobranski pukovnik, kojega je Krleža spasio od poratnih nevolja i dao mu urednički posao u Zavodu.
Kad sam kasnije čuo tu priču, bilo mi je jasno zašto ga je oduševila činjenica da sam u beogradskom časopisu Književna istorija objavio dvije studije o Krleži. Krleža mu možda nije spasio život, ali sasvim sigurno jest građansku egzistenciju i karijeru. Njemu stotine mojih enciklopedijskih člančića nije značilo baš ništa u usporedbi s tekstovima o božanskom Krleži!
-Znate, ovo je natječaj za mlade stručne suradnike, a vi imate dovoljno radova da budete urednik, ali morat ćete malo počekati da se otvori uredničko mjesto!-nastavio je Opitz.
-Ma, meni je drago što me uopće hoćete primiti. Znam da sam se javio na natječaj za mlade stručne suradnike, nisam ni očekivao da biste me mogli odmah primiti za urednika!-sav ushićen odcvrkutao sam, doista veseo jer su me tako lijepo dočekali u Krležinom Zavodu.
Nekoliko dana potom došao sam na posao, prema dogovoru, javio sam se Ceciću. On je, pak, pozvao Tomislava Ladana:
-Tomo, povjeravam ti ovog mladića, neka sjedi s tobom; obojica ste literati, sigurno ćete se dobro složiti, a mladi kolega će od tebe valjda nešto i naučiti, nadam se ne samo kako zafrkavati kolege s posla!
Cecić je bio silno ponosan na svoje ,,konkretno” radno iskustvo, bio je ekonomist, direktor u nekoliko firmi prije nego što su ga poslali u Zavod Krleži, bio je direktor Radničkog sveučilišta; doktorirao je na temi ,,iz prakse”, koliko se sjećam, na problematici studentskih domova i njihova financiranja. Silno bistar, oštrouman, ali sa stanovitim rupama u općoj naobrazbi, čemu su se zavodski urednici znali krišom podsmijavati. A on se, pak, osjećao nadmoćnim nad nama ,,trubadurima”, ne samo zbog svoje nadređene funkcije, već i zbog toga što je radio nešto životno, a ne samo prevrtao knjige.
Kada smo izlazili iz Cecićeva ureda, Ladan mi pogledom pokaže na vrata do Cecićevih.
-E, tu vam stoluje neokrunjeni kralj jugoslovenske književnosti. Znate, mi smo vam zemlja koja ima apsolutnog monarha u politici, pa je sve to preslikano i na književnost; ima prostora samo za jednoga!
Odveo me u svoj ured u potkrovlju Leksa, pokazao stol sučelice svome:
-Eto, kolega, tu vam je godinama sjedio Danko Grlić, naslijedili ste njegov stol. On je upravo prešao na Filozofski fakultet, iako ja nisam siguran da mu je to najpametnije; ovdje smo ipak svi mi pod Krležinim kišobranom, Krleža je okupio nas stare grješnike. Kad sam ja tu došao šezdesetih, bio je to pravi zvjerinjak, imali ste tu austrougarske mornaričke časnike, klierikalce i domobrane, jugomonarhiste, informbirovce, a zadnjih nam godina pristižu ovi koji su nastradali u hrvatskom proljeću. I Danko je prošao Goli otok, godinama smo dijelili ovaj ured, ali nikad nije govorio kako mu je tamo bilo. Oni s Gologa i inače ne vole pričati o tome. A Krleža mu je ponudio utočište i zaštitu, njemu i svima drugima. Dobio je placet od svoga prijatelja, vladara Jugoslavije da može zapošljavati razne ,,narodne neprijatelje” i onima koje je on izabrao nije loše. Uostalom, plaće su u Leksu znatno veće nego na Sveučilištu. Naše se enciklopedije sjajno prodaju, Opća enciklopedija je dosad otišla u 200 tisuća kompleta, a i druge se prodaju u golemim nakladama, nema enciklopedije koja je prodana u manje od 30 tisuća primjeraka. Svaka tri mjeseca je kvartalni obračun i uvijek se podijeli bar pola plaće viška.
(Nastaviće se)