Povežite se sa nama

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Moj direktor Krleža

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića

Velimir Visković

Visković je hrvatski književni kritičar i leksikograf. Gimnaziju je završio u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. diplomirao jugoslavistiku i komparativnu književnost, te magistrirao 1977. Od 1976. do penzije 2016. zaposlen u Leksikografskom zavodu, gdje je bio član uredništva Enciklopedije Jugoslavije, Filmske enciklopedije i Hrvatske enciklopedije, te glavni urednik Krležijane i Hrvatske književne enciklopedije.

Uređivao je časopise Off i Republika, glavni je urednik Sarajevskih sveski i Književne republike. Bio je utemeljiteljski predsjednik Hrvatskoga društva pisaca. Književne kritike, osvrte i eseje redovno je objavljivao u Vjesniku, Danasu, Politici, NIN-u, Vijencu, Feral Tribuneu, Književnoj republici i dr.

Pisao je o piscima koji se vežu za noviju hrvatsku fikcionalnu književnost (tzv. hrvatski fantastičari), što ga je na prelazu iz 1970-ih u ’80-te uvrstilo kao vodećeg generacijskog hrvatskog književnog kritičara. Uredio je ili priredio mnogobrojne knjige hrvatskih pisaca, a trajno je zaokupljen Krležinim opusom i prelomnim trenucima njegove biografije – Krležološki fenomeni, 2001; Sukob na ljevici, 2001; Rat za Enciklopediju, 2015).

 

 

Kada me danas javno predstavljaju na tribinama ili u medijima, često za mene kažu da sam krležijanac. Pomalo se nelagodno osjećam kad me tako nazovu, jer meni su krležijanci – recimo – Marijan Matković ili Slobodan Šnajder, pa čak i oni koji su se protiv svojega duhovnog oca pobunili, poput Stanka Lašića i Igora Mandića. Sve su to pisci i intelektualci pojačane gestualnosti, svestrani, skloni radikalnome intelektualnom angažmanu; društvo koje mi imponira, ali ne znam pripadam li mu.

Krležijanci u pravilu to postaju vrlo rano, Krleža ih opčini već u gimnaziji. Ja sam, pak, u doba školovanja volio Krležu, čitao ga i mimo naslova koje je zahtjevao program školske lektire; cijenio sam njegov opus, ali bilo je to daleko, recimo, od strastvenog obožavanja kakvo sam gajio u gimnaziji prema Kafki, a na studiju prema Borhesu, koji je (priznavao to ili ne, zaludio cijelu moju generaciju hrvatskih pisaca, koje je Donat nazvao borhesovcima).

Možda će zazvučati razmetljivo, ali bio sam jako dobar student, diplomirao sam s dvadeset i dvije godine i odmah upisao postdiplomski studij. Dobio sam i stipendiju u iznosu manje početničke profesorske plaće, koja mi je omogućavala da se u miru posvetim studiranju. Iščekivao sam zapravo da se otvori mjesto na Katedri za povijest novije hrvatske književnosti, na koju sam računao s popriličnom sigurnošću, jer su me profesori hvalili kao ponajboljeg studenta, obećavajući mi još na trećoj godini studija asistenturu. No, kako se asistensko mjesto nije otvaralo, odlučio sam se u proljeće 1976. godine prijaviti na natječaj koji sam slučajno primjetio u Vjesniku: Jugoslovenski leksikografski zavod raspisao je natječaj za deset mladih saradnika. Hm, pa ne bi bilo loše doći u Krležin zavod, čuveni Leks!

Znao sam da će se na natječaju prijaviti gomila mladih ljudi, bit će strašna konkurencija, traže se ljudi svih profila, za književnost jedan ili možda dvojica, ali zašto ne iskušati sreću! Odslušao sam predavanja na postdiplomskom, napisao radnju i čekam odbranu. Dvogodišnja stipendija mi je prestala pritjecati; uređivao sam kulturu u Studentskom listu, pisao kritiku za OKO, i svi ti prihodi nisu bili baš mali, ali bili su nestabilni i nesigurni. Mislio sam, ako me prime, radit ću u Zavodu dok ne raspišu natječaj na Filozofskom fakultetu, ipak me faks više privlačio.

I tako sam se prijavio na zavodski natječaj; uz diplomu i biografiju priložio sam i popriličnu bibliografiju; već sam bio objavio desetak studija i eseja u književnim časopisima i zbornicima te pedesetak kritika u novinama. Usto sam za izdanje Larousseova leksikona, koje je za jugoslavensko tržište pripremao beogradski izdavač Vuk Karadžić, napisao biografije dvjestotinjak hrvatskih pisaca; zapravo odradio sam cijelu hrvatsku književnost (a angažirali su me i uredili moje članke prominentni profesori Jovan Deretić i Mate Lončar). Vjerovao sam da će to biti dovoljna ulaznica za Leks.

I bila je, zapravo sam glatko primljen; u komisiji su bili Krležin zamjenik dr Ivo Cecić, pomoćnik direktora Otto Opitz i sekretarica partijske organizacije SK Mirjana Petričević. Moji rukopisi složeni u velikoj kutiji rasturenoj na stolu za sastanke u uredu Ive Cerića doista su iznenadili komisiju. Cerić me pogledao onako ispod obrve, malo podozrivo:

-Puno ste vi toga napisali, kako to da već negdje ne radite; da niste imali problema sedamdeset i prve?

Pitanje mi je bilo neobično, nisam ga očekivao; nisam se previše petljao s politikom; iskreno, sedamdeset i prve bio sam dvadesetogodišnjak kojemu su u glavi više bile djevojke, francuski Novi val i strukturalizam nego nekakvi studentski lideri iz Zagore i Hercegovine, opijeni žestokom nacionalnom retorikom.

Nije Cerić bio kukavica, primao je on tih godina i ljude koji su ,,zglajzali” sedamdeset i prve, ali bio je stari partijski kadar koji je prošao mnogo kreševa; o primanju nekog ,,politički sumnjivog” želio se prethodno konzultirati ne samo s Krležom nego i s nekim iz Komiteta. Takvi baš i nisu dolazili izravno s ulice, morao je neko iz politike za njih jamčiti!

  • Ne, nisam imao nikavih problema te vrste! – odgovorio sam, a Cerićevo lice se razvuklo u zadovoljan osmijeh, kao da mu je laknulo.
  • Zamislite, kolega je pisao i o Krleži! I to dva teksta! – ushićeno se javio Otto Opitz; predratni sveučilišni profesor geografije, u ratu domobranski pukovnik, kojega je Krleža spasio od poratnih nevolja i dao mu urednički posao u Zavodu.

Kad sam kasnije čuo tu priču, bilo mi je jasno zašto ga je oduševila činjenica da sam u beogradskom časopisu Književna istorija objavio dvije studije o Krleži. Krleža mu možda nije spasio život, ali sasvim sigurno jest građansku egzistenciju i karijeru. Njemu stotine mojih enciklopedijskih člančića nije značilo baš ništa u usporedbi s tekstovima o božanskom Krleži!

-Znate, ovo je natječaj za mlade stručne suradnike, a vi imate dovoljno radova da budete urednik, ali morat ćete malo počekati da se otvori uredničko mjesto!-nastavio je Opitz.

-Ma, meni je drago što me uopće hoćete primiti. Znam da sam se javio na natječaj za mlade stručne suradnike, nisam ni očekivao da biste me mogli odmah primiti za urednika!-sav ushićen odcvrkutao sam, doista veseo jer su me tako lijepo dočekali u Krležinom Zavodu.

Nekoliko dana potom došao sam na posao, prema dogovoru, javio sam se Ceciću. On je, pak, pozvao Tomislava Ladana:

-Tomo, povjeravam ti ovog mladića, neka sjedi s tobom; obojica ste literati, sigurno ćete se dobro složiti, a mladi kolega će od tebe valjda nešto i naučiti, nadam se ne samo kako zafrkavati kolege s posla!

Cecić je bio silno ponosan na svoje ,,konkretno” radno iskustvo, bio je ekonomist, direktor u nekoliko firmi prije nego što su ga poslali u Zavod Krleži, bio je direktor Radničkog sveučilišta; doktorirao je na temi ,,iz prakse”, koliko se sjećam, na problematici studentskih domova i njihova financiranja. Silno bistar, oštrouman, ali sa stanovitim rupama u općoj naobrazbi, čemu su se zavodski urednici znali krišom podsmijavati. A on se, pak, osjećao nadmoćnim nad nama ,,trubadurima”, ne samo zbog svoje nadređene funkcije, već i zbog toga što je radio nešto životno, a ne samo prevrtao knjige.

Kada smo izlazili iz Cecićeva ureda, Ladan mi pogledom pokaže na vrata do Cecićevih.

-E, tu vam stoluje neokrunjeni kralj jugoslovenske književnosti. Znate, mi smo vam zemlja koja ima apsolutnog monarha u politici, pa je sve to preslikano i na književnost; ima prostora samo za jednoga!

Odveo me u svoj ured u potkrovlju Leksa, pokazao stol sučelice svome:

-Eto, kolega, tu vam je godinama sjedio Danko Grlić, naslijedili ste njegov stol. On je upravo prešao na Filozofski fakultet, iako ja nisam siguran da mu je to najpametnije; ovdje smo ipak svi mi pod Krležinim kišobranom, Krleža je okupio nas stare grješnike. Kad sam ja tu došao šezdesetih, bio je to pravi zvjerinjak, imali ste tu austrougarske mornaričke časnike, klierikalce i domobrane, jugomonarhiste, informbirovce, a zadnjih nam godina pristižu ovi koji su nastradali u hrvatskom proljeću. I Danko je prošao Goli otok, godinama smo dijelili ovaj ured, ali nikad nije govorio kako mu je tamo bilo. Oni s Gologa i inače ne vole pričati o tome. A Krleža mu je ponudio utočište i zaštitu, njemu i svima drugima. Dobio je placet od svoga prijatelja, vladara Jugoslavije da može zapošljavati razne ,,narodne neprijatelje” i onima koje je on izabrao nije loše. Uostalom, plaće su u Leksu znatno veće nego na Sveučilištu. Naše se enciklopedije sjajno prodaju, Opća enciklopedija je dosad otišla u 200 tisuća kompleta, a i druge se prodaju u golemim nakladama, nema enciklopedije koja je prodana u manje od 30 tisuća primjeraka. Svaka tri mjeseca je kvartalni obračun i uvijek se podijeli bar pola plaće viška.

(Nastaviće se)

 

 

 

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVIII): Članice CANU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Olga PEROVIĆ
– Istoričarka umjetnosti, novinarka, likovna i pozorišna kritičarka, akademik (Podgorica, 21. oktobar 1932 – 25. februar 2017, Podgorica).

U Nikšiću završava osnovnu školu i gimnaziju. Još prije studija oprobala se u novinarstvu. Radila je u „Omladinskom pokretu“ kao novinarka i u Radiju Titograd kao urednica za kulturu. Ljubav prema umjetnosti i kulturi vodi je na studije u Beograd 1953. godine. Tada upisuje Filozofski fakultet – studije istorije umjetnosti.

Sa studija se vraća u Podgoricu i nastavlja novinarsku karijeru u listu „Pobjeda“ i to kao urednica kulturne rubrike. Bila je urednica lista „Komunist“ za Crnu Goru, a kasnije i urednica časopisa „Stvaranje“, „Susreti“, „Praksa“. Bila je članica redakcije i savjeta lista „Ovdje“. Jedno vrijeme radila je u Uredu za informacije Crne Gore, bila članica Izvršnog vijeća Crne Gore i predśednika Republičkog komiteta za informisanje, članica Predśedništva SRCG u periodu 1986-1990. Bila je i članica Upravnog odbora Fonda za unapređenje likovne umjetnosti „Moše Pijade”, urednica „Likovne enciklopedije Crne Gore“, urednica i saradnica brojnih časopisa, organizacija i institucija širom regiona.

Urednica je i nekoliko televizijskih emisija koje su posvećene likovnim stvaraocima o Lubardi, Dadu Đuriću, Luki Tomanoviću, Milošu Vuškoviću, Filu i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i bila koautorka niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti, a mnoge izložbe đe je bila selektorka i autorka predstavljene su širom Evrope kao što su: Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas; Pola vijeka crnogorske umjetnosti; Crnogorska umjetnost 1945-1970; Recentna crnogorska umjetnost i dr.

Autorka je knjiga „Ogledi i kritike“, „Likovna hronika“, kao i nekoliko monografija o istaknutim likovnim stvaraocima o Vuku Radoviću, Aleksandru Prijiću, Živku Đuroviću i Petru Lubardi kao i monografskog kataloga Likovna umjetnost Crne Gore 1946-1968. Autorka više stotina likovnih i pozorišnih kritika.

Bila je počasna članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA i članica Nacionalnog savjeta za kulturu. Postala je prva žena članica Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, i to kao vanredna članica 2000. godine, a redovna članica 2008. godine.

Za svoju izuzetnu stručnost i erudiciju, Olga Perović dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa srebrnim zracima, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Jelena Manja RADULOVIĆ-VULIĆ – Muzikološkinja, osnivačica i redovni profesor Muzičke akademije na Cetinju, vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Svoje rano đetinjstvo provela je na Cetinju, đe je završila osnovnu i nižu muzičku školu, kao i gimnaziju. Srednju muzičku školu završila je (vanredno) u Titogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Katedra za francuski jezik i književnost) 1961. godine, kao i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. Kao stipendist Francuske vlade usavršavala je klavir u Parizu u klasi prof. Vladimira Perlemutera, a srednjovjekovnu muziku na Muzikološkom institutu pri Sorboni. U Parizu je nastupala kao pijanista u sali Cortot, u Jugoslovenskom kulturnom centru i u dvorani Alijanse France-Yugoslavie.

Po povratku iz Pariza bila je urednik muzičkog programa Radio Titograda (1967–1974). Za ciklus od deset emisija o Frederiku Šopenu dobila je nagradu ,,19. decembar”. Radila je kao honorarni profesor u srednjoj muzičkoj školi, baveći se muzičkom kritikom i publicistikom. Jedna je od osnivačica organizacije Muzičke omladine Crne Gore (1972).

Godine 1974. osniva i osmišljava muzički program Televizije Titograd i tako postaje njena prva muzička urednica. Za emisiju ,,Tragom jedne pjesnikinje” (Vagner – Matilda Vesendonk) dobija prvu nagradu na takmičenju jugoslovenskih TV centara na Bledu. Njenu emisiju sa francuskim violončelistom Andre Navarom iz 1979. godine, preuzela je ORTF, kao i nekoliko drugih evropskih tv kuća. Povremeno je nastupala kao solista ili klavirski saradnik.

Godine 1980. postaje jedan je od osnivača Muzičke akademije u Titogradu i njena dugogodišnja dekanica, na kojoj prvo u zvanju vanrednog, a od 1988. godine u zvanju redovnog profesora vodi predmete Muzički oblici i Istorija muzike. U to vrijeme samostalno realizuje više različitih projekata, među kojima je i projekat za japanski JEC-Fond, vrednovan 1973. godina na jedanaest miliona japanskih jena, čime je kompletirana oprema Muzičke akademije. Godine 1986. imenovana je za predśednicu Odbora za muzičku umjetnost CANU, a od 1998. godine postaje šefica tada osnovane Katedre za postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji koja od 1996. godine djeluje na Cetinju.

Autorka je oko sedamdeset jedinica u Leksikonu jugoslovenske muzike (JLZ, 1983), više jedinica u Enciklopediji Jugoslavije (JLZ, 1984), kao i recenzija i predgovora za knjige, udžbenike, leksikone i fono edicije. Učestvovala je na brojnim simpozijumima i naučnim skupovima. U jugoslovenskom časopisu ,,Zvuk”, u ,,Glasniku” Odjeljenja umjetnosti CANU ili ,,Godišnjaku” CANU, zbornicima sa naučnih skupova, reviji ,,Ovdje”, časopisima ,,Fragment”, ,,Ars”, ,,Gest” ili u dnevnoj štampi objavila je više od dvjesta studija, eseja, prikaza, kao i tekstova iz oblasti muzičke kritike i esejistike. Njen do sada najznačajniji rad jeste dvotomna studija Drevne muzičke kulture Crne Gore – izdanje Univerziteta Crne Gore i Muzičke akademije na Cetinju (Cetinje 2002). Knjiga Muzička kultura Crne Gore: XIII-XVIII vijek, kao treći tom, objavljen je posthumno u izdanju CANU 2009. godine.

Dobitnica je nagrade Oktoih (1974), Povelje Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije (1984), Plakete Univerziteta Crne Gore (1994), Trinaestojulske nagrade (1981) i dr.

Bila je predśednica Zajednice jugoslovenskih muzičkih akademija, Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije, Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, Udruženja muzičkih umjetnika Crne Gore, članica je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN-centra, kao i počasna članica Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, Crnogorskog narodnog pozorišta i dr. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 12. decembra 2003. godine.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVII): Dvije Ksenije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ksenija CICVARIĆ- Crnogoski ,,Slavuj sa Ribnice”, pjevačica i baštinarka crnogorske izvorne pjesme i narodne kulture.

Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici 1929. godine, od oca Radivoja Bracovića i majke Simone Zlatičanin. U Podgorici je Ksenija završila gimnaziju.

Šezdesetih godina XX vijeka, započela je pjevačku karijeru u Radio Titogradu, a kasnije nastavila u Radio Beogradu u ansamblu poznatog i slavnog Carevca. Imala je 27 godina kad se prijavila na audiciju Radio Titograda.

„Bila sam već udata i imala sam dvoje đece; radila sam u banci na prebrojavanju novčanica. U to vrijeme Radio Titograd je raspisao konkurs za audiciju. Prijavila sam se, jer sam željela da pjevam u horu. Bilo je to slavno vrijeme titogradskog radio hora kad je dirigent bio Marko Rivijera. Na audiciji mi je bio i Janika Balaž. Primili su me s oduševljenjem i tako je počelo moje drugo poglavlje u životu“ (Ksenija o početku karijere na Radiju Titograd).

Izazivala je pažnju svojim pjevačkim sposobnostima, bila je pouzdan prijatelj i divan kolega. Zbog svojih vrlina i talenta dobila je nadimak ,,Slavuj sa Ribnice”.

Život Ksenije Cicvarić nije bio lak i jednostavan. Veoma mlada doživjela je tragedije koje je liječila pjesmom. U njenom se glasu ośeća dramatičnost, odmjerenost, toplina. Za Kseniju pjesma je bila život, a pjevanje je značilo živjeti.

Sa ponosom je nosila crnogorsku nošnju i pjevala crnogorske izvorne pjesme: ,,Mlada Jelka”, ,,Oj vesela veselice”, ,,Milica jedna u majke”, ,,Sejdefu majka buđaše” i druge.

Pjesmom je sačuvala veliki dio blaga crnogorske kulturne baštine.

Jedanaestog februara 1997. godine, u 72. godini života, umrla je Ksenija Cicvarić.

,,Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje śećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija” – Branka Šćepanović.

 

Ksenija VUJOVIĆ-TOŠIĆ – Prva akademska slikarka, profesorica likovne umjetnosti (Trst, 1930 – 1990, Podgorica).

Rođena je u slikarskoj porodici u Trstu. Nakon završetka rata, njena porodica se seli na Cetinje. U tom periodu intenzivira se njena ljubav prema slikarstvu.

Ksenijin otac, Savo Vujović, bio je istaknuti slikar, grafičar i karikaturista i jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Po dolasku na Cetinje radio je kao profesor umjetničke škole. Na Cetinju Ksenija završava osnovnu i srednju školu. Iz ljubavi prema slikarstvu, odlučuje da upiše studije likovnih umjetnosti.

Na studije odlazi u Ljubljanu đe završava osnovne studije na Akademiji likovnih umjetnosti 1953. godine i to u klasi akademskog slikara Franca Mihaliča. Željna usavršavanja, Ksenija na istoj akademiji završava i magistarske studije 1955. godine. Akademija za slikarstvo dodijelila joj je nagradu kao najboljem studentu. Za svoj talenat dobila je i istaknutu Prešernovu nagradu (1954.) sa samo 24 godine.

U Sloveniji je radila kao pripravnica za likovno vaspitanje. Nakon dvije godine, vraća se u Crnu Goru, započinje rad kao slikarka-dekoraterka u ,,Lovćen filmu’’ i asistent Antona Lukatelija. Članica Udruženja likovnih umjetnika postala je 1956. godine. U Crnoj Gori radila je kao profesorica likovne umjetnosti.

Izlagala je širom Crne Gore i Evrope, kako kroz samostalne, tako i kroz kolektivne izložbe. Njeni radovi obišli su svijet – od Francuske, Rumunije, Austrije, Danske do Turske, Egipta i mnogih drugih zemalja.

Svoj rad pretežno je bazirala na crtežima, grafici, ilustracijama i vinjetama. Slikala je pejzaž pročišćenim, svijetlim koloritom i malim brojem poteza. Ksenija se nakon udaje posvetila porodici, no ipak, nije zapostavljala ni slikanje.

,,Ja sam domaćica i majka, i malo vremena mi ostaje za slikarstvo. Dan brzo prođe i paletu uzimam uveče. Ponekad radim po čitavu noć. To je dokaz da iz ljubavi i samopožrtvovanjem prilazim slikarstvu”.

Pored slikanja, Ksenijina ljubav bila je prosvjeta. Godine 1974. dobija mjesto profesora likovne umjetnosti u Tehničkom školskom centru. Od 1958. živi i radi u Podgorici kao slobodna umjetnica. Povremeno je boravila u Italiji i Francuskoj.

Njena poslednja retrospektivna izložba održana je 1994. godine u Podgorici.

Dobitnica je i nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar“ (1967), kao i nagrade Skupštine opštine Cetinje (1974).

Ksenija je preminula u Podgorici u 69-oj godini života.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVI): Revolucija u revoluciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jelica MAŠKOVIĆ – Narodna heroina, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu Kolašinu. Poslije toga nastavila je učenje u Domaćičkoj školi u Nikšiću. Pod uticajem oca Novice i strica Mijata rano se uključila u revolucionarni pokret. Njen stric Mijat je, kao student prava, pošao da se bori u Španskom građanskom ratu đe je i poginuo.

To je još više učvrstilo Jelicu da istraje u borbi za pravedniji poredak. Uoči rata primljena je u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Bila je veoma agilna u radu sa mladima u pripremama za Trinaestojulski ustanak. Od prvoga dana ustanka sa čitavom porodicom uključila se u Komski partizanski odred. Zajedno sa saborcima ušla je u sastav Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade, kojom je komandovao Peko Dapčević. Postala je desetar i jedan od istaknutijih, neustrašivih boraca.

Po śedočenjima, prilikom borbe kod Bugojna, u Bosni, bila je „u grupi od 12 odabranih bombaša, čime je potvrdila mišljenje drugova u četi da je jedan od njenih najboljih boraca”. Nakon toga Jelena je postala puškomitraljezac i dobila je čin desetara.

Partizani su nastavili borbe pokušavajući da oslobode pojedina mjesta u Bosni. Nastojali su da likvidiraju ustaški garnozon u Kupresu. Prilikom prvog napada na Kupres, 11. jula 1942., koji nije dao uspjeha, Jelica je pokazala izuzetnu hrabrost. Ustaše su pokušale da opkole ranjenike i zaštitnicu. Zajedno sa svojim komandirom, Jelica je rafalima pokosila prve redove i zadržavala neprijatelje, dok se bataljon nije izvukao iz opsade. O žestini borbi za Kupres govori i podatak da je prilikom napada na ustaške položaje poginulo 8 boraca iz Jeličine desetine.

Nekoliko dana kasnije Jelica je junački završila svoj mladi život. Tokom drugog napada na Kupres, 13/14. avgusta 1942., bila je teško ranjena u nogu. Uprkos nastojanjima bolničarke Ikonije Radović da je izvuče, Jelica joj nije dozvolila, da se Radovićka ne izloži smrtnoj opasnosti. Onda je Jelica Mašković Jeja, da živa ne padne u ustaške ruke, aktivirala bombu i hrabro otišla u legendu.

Proglašena je za narodnog heroja 20. decemba1951, kao jedna od najmlađih iz Crne Gore.

 

Nadira MUMINOVIĆ-ĐURAŠKOVIĆ – Članica grupe Žene pod feredžom, borkinja za ženska prava, prava muslimanki i emancipaciju, učesnica NOB-a.

Jedna je od četiri muslimanke iz Gusinja koja je bila učesnica Narodnooslobodilačke borbe. Nadira je prva žena iz plavsko-gusinjskog kraja koja je odbacila feredžu i zamijenila je partizanskom kapom s petokrakom. Bila je izuzetno hrabra žena, o čijoj plemenitosti i žrtvi se i danas priča u gusinjskom kraju. Na osnovu raspoloživih podataka saznali smo da je bila jedina muslimanka iz Crne Gore koja je zbog Informbiroa preko tri godine provela u zatvorima na Cetinju, Kotoru, logorima Sveti Grgur i Goli otok. Prije i tokom pristupanja u partizane Nadira je organizovala razne akcije, i radila na emancipaciji unutar svoje zajednice. Tokom rata se borila za bolji položaj žena i njihovu ravnopravnost, bila je otvoreno protiv običaja koje žene postavljaju u podređen položaj u odnosu na muškarce. Nadira je bila aktivistkinja ilegalne grupe ,,đevojaka pod feredžom”. Pored Nadire u toj grupi, kao i u ratu, učestvovala je i njena sestra Fadila. ,,Neka Gusinjanke budu prve” – govorile su muslimanke koje su skinule feredžu. Skidanje feredže i pristupanje partizanima bio je događaj od velikog značaja. Zbog njihovog aktivizma i njihovih ubjeđenja porodice su često bile zlostavljane i maltretirane od muslimanske milicije. Nadira je stilom i načinom života prkosila ustaljenim pravilima života. Borila se, ne samo za prava žena, nego čovjeka uopšte. Na terenu je organizovala sastanke na kojima su dogovarali razne akcije i distribuciju propagandnog meterijala. Dogovarali su se kako da na najbolji način pristupaju stanovništvu kao i tretman prema izdajnicima. Tokom rata Nadira je dobrovoljno postala veza na jednom od najopasnijih terena između srezova i, kako kažu njeni saborci, teško da bi koji muškarac u tom vremenu htio i smio da se prihvati tog posla. Književnik Dušan Kostić pričao je o tome kako mu je Nadira davala podatke o kretanjima neprijateljskih jedinica i da niko nije mogao ni da pretpostavi da iza toga stoji ova hrabra žena. Njihov odlazak u partizane je dočekan sa velikim oduševljenjem i poštovanjem. To je bila svojevrsna revolucija u revoluciji.

Nadira je sa drugaricama i nakon rata obavljala vojne zadatke. Koliko su bile poštovane govore i svjedočenja da su bile štićene kuda god su prolazile, a Vasojevići su znali svojim tijelima da ih štite kako ih ni geler neprijateljski ne bi pogodio dok prolaze kroz njihov kraj. Po izvještajima, Vrhovnog štaba i vojno-političkog rukovodstva Crne Gore, konstatovano je da je u Crnoj Gori u tom periodu vođena najživlja i najuspješnija gerilska aktivnost upravo u Vasojevićima.

,,Nadira – žrtva dvije ljubavi”, kako je zabilježeno u dokumentarnom filmu o njoj, od 1942. godine bila je članica SKOJ-a, od 1945. godine KPJ-a. Nakon oslobođenja bila je članica OK KP-a Gusinje, delegat Osnivačkog kongresa KP Crne Gore, kandidatkinja za članicu Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije i veoma vrijedan i cijenjen akcijaš.

Milovan Đilas je kasnije u pričama u Londonu pisao o susretu s njom. ,,Došao sam na rijeku Ljuču, 1947. da lovim ribu prepoznali smo se pa sam je pitao: “Jesi li ti ona što je skinula feredžu?” Pozvao sam je na kafu, a ona mi je odgovorila: – Ne, Vi ćete kod mene da svratite na kafu i čašu rakije.” Niti je ona otišla s njim na kafu, niti je on došao na čašu rakije, ali su se pozdravili kao prijatelji.

Sa rezolucijom Informbiroa, 1948. godine došle su i Nadirine nevolje. ,,Sukob sa Informbiroom mi je veoma teško pao. Nijesam mogla da razaberem što se to zbiilo… Nijesam mogla ništa da kažem ni protiv Sovjetskog Saveza ni protiv naših. Zbog toga sam se povukla…”

Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka Nadira se vratila u članstvo Komunističke partije Jugoslavije i nastavila da živi u svom kraju kao jedna od najuglednijih stanovnica Gusinja.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo