Povežite se sa nama

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIX): Sebi pod kožu

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

A onda se Igoru dogodila velika osobna tragedija: u kolovozu 2004. u Baselu mu je preminula kći jedinica Ada od posijedica pokušaja samoubojstva. U depresivnom stanju Ada je skočila s devet metara visine, ali kako je redovno trenirala trčanje, a pala u zemljano dvorište, samo je isčašila gležanj i natukla kuk. Javila se odmah mami i opisala ozljede, koje nisu navodile na mogući tragičan ishod, utoliko više jer ju je na liječenje primila slavna baselska bolnica, koja je trebala rutinski riješiti te bezazlene ozljede.

Međutim, pojavili su se trombi i oni su prouzročili fatalan ishod: Ada je preminula od embolije, nenadano, u trideset i šestoj godini života.

Jedino dijete, kći na koju je Igor bio izuzetno ponosan. Udala se za sveučilišnog profesora anatomije. Sjećam se kako se devedesetih Igor pripremao za govor koji će održati na njemačkome na svadbi. Nije baš bio vičan njemačkom, ali naučio je govor napamet, izgovorio ga je preda mnom u Leksu. Bio sam njegova probna publika. Zadivio me je koliko je impresivan u izvedbi. Uopće nije imao tremu unatoč nedovoljnom poznavanju jezika; vjerujem da je jednako briljantan bio i na svadbi jer pojavom je bio impresivan govornik, a kako je uvijek govorio fluentno, mora da je zadivio prisutne.

Iz ragovora s Igorom i Slavicom moglo se naslutiti da su se s vremenom pojavili neki problemi u braku, Ada se platonski zaljubila u šefa komparatističke katedre u Baselu, gdje je u međuvremenu počela raditi. Vidio sam da su Slavica i Igor zabrinuti zbog nje, jer očito njihova jedinica nije tajila pred njima svoje osobne probleme.

Kasnije sam, čitajući Igorove zapise, shvatio kako su Mandići ljeto 2004. proveli s Adom uglavnom na Brijunima – ne zbog uživanja u ljepotama prirode, već pokušavajući joj pomoći da prebrodi probleme. Dugi razgovori majke i kćeri.

Nisu uspjeli; po povratku u Basel, Ada je pokušala samoubojstvo. Činilo se da ozljede nisu ozbiljne, ali unatoč vrhunskoj bolnici, ishod je bio fatalan.

Susretao sam se s Igorom često tih dana nakon Adine smrti. Otac koji je nenadano izgubio dijete, jedino svoje dijete. On, snažan, i fizički i duhom, prekaljen u stotinama polemika, čovjek kojega su razni progoni samo očvrsnuli, sad je bio pogružen, psihički potonuo.

Kao urednik znao sam da bih Igora morao nagovoriti da piše o Adi, o svemu što se s njom dogodilo. Budući da je knjiga koju pripremamo u osnovi dnevnik s elementima memoara i autobiografije, znam da će čitatelji očekivati piščevu iskrenu ispovijed o obitljskoj tragediji. To bitno povećava intrigantnost knjige.

S druge strane, kao prijatelj, pratio sam Igorovu unutarnju dramu, njegovu patnju. Ne mogu ga sada gnjaviti knjigom! Ako mu je pisanje o smrti djeteta previše bolno, ne mogu ga nagovoriti da piše.

Vidjelo se koliko Igora sve to pogađa; počeo bi nešto govoriti smirenim tonom, a onda bi podigao glas do razine vike, gnjevan na sav svijet. Pričao je kako se kljuka tabletama za smirenje, govorio mi o samoubilačkim mislima koje ga spopadaju: Adinom smrću njegov je život izgubio smisao.  Nisam iskjučivao ni takvu mogućnost, u nekom kriznom trenutku rastrojstva očajni otac mogao bi podići ruku na sebe.

Onda je u jednom trenutku rekao kako će sabrati Adine feljtonske zapise, koje je ona devedesetih objavljivala u Arkzinu, kako će tiskati njezinu knjigu. S jednakom pomnjom s kojom je arhivirao svoje objavljene tekstove, Igor je devedesetih izrezivao iz novina članke svoje kćeri, imao je pripremijen fascikl s njezinim tekstovima. lako Ada nije imala ambicija da ikada izda knjigu novinskih kolumni, Igor ih je čuvao; nakon njezine smrti shvatio je da bi ti nostalgični zapisi o raspadu Jugoslavije, o ratu doživljavanom iz hajdelberške distance (tekstovi koje je ona objavljivala u novinama Antiratne kampanje), mogli biti zanimljivi i publici i čuvati uspomene na prerano izgubljenu kćer. U svakom slučaju, Igor je sebi postavio cilj, bar kratkoročan; kad bude tiskana Adina knjiga, razmišljat ćemo o novom cilju. Glavno da se pokrene!

Dobar znak, to znači da je Igor izišao iz duboke mračne rupe depresije. Održati živom uspomenu na Adu, podijeliti tu uspomenu s drugima. Povezao sam Igora s Milanom Šarcem, vlasnikom izdavačke kuće Konzor, za koju sam godinama radio kao vanjski glavni urednik (pa i objavio Igorovu knjigu Za našu stvar). Šarac zna napraviti dobru knjigu, razumije se i u grafičko oblikovanje, nije opsjednut visokim nakladama; Adinu je knjigu zajedno s Igorom baš s velikom pomnjom pripremao sljedećih mjeseci; knjiga Pisma iz Heidelberga pojavila se 2005. godine. Učinilo mi se da je došao trenutak kad možemo nastaviti i naš rad na Igorovoj autobiografskoj knjizi Sebi pod kožu. Plašio sam se kako ću ga morati dugo nagovarati da u knjizi piše o Adi i njezinu odlasku, ali ne, sam je u sebi prelomio: ako namjerava dalje živjeti, pisat će o svemu, pa i o smrti vlastitog djeteta; pustit će svoje čitatelje da mu baš zavire „pod kožu”.

Poglavije o Adinoj smrti napisano je s iznimnom literarnom ekspresijom, bez patetike, s elementima crnog humora. Kad mi je donio to poglavije, bio sam siguran kako će knjiga biti iznimno čitana. Igor je vrhunski pisac!

Knjiga se pojavila 2006. godine; već se dosta znalo o njezinu sadržaju, književna publika pratila je nastavke u Sarajevskim sveskama i Književnoj republici. Postala je veliki hit, prodana je u desetak tisuća primjeraka, Igor nikad dotad nije objavio knjigu koja je doživjela takvu popularnost.

Pojavom autobiografske knjige Igor se našao u potpuno novoj životnoj situaciji; dotad je Mandić izrazito polarizirao čitatelje; ili su ga voljeli ili mrzili; nerijetko su i na promocijama njegovih knjiga protivnici izražavali svoje negodovanje; on je imao već izoštren odbrambeni gard, znao je spretno parirati i iz obrane brzo prelaziti u napad. Sad se prvi put našao u situaciji opšteprihvaćenog, voljenog pisca. Reakcije na njegovu knjigu bile su mahom pozitivne, čak do razine ushita. I sam sam im više puta svjedočio kad bih s Igorom sjedio u nekoj kavani ili kafiću, ili samo prolazio ulicom: prilazili su mu čitatelji, zahvaljivali na knjizi u kojoj su uživali, pitali kad će uslijediti nastavak…

Zanimljivo, iako je knjiga naišla na nepodijeljeno dobar prijem i u medijima i u javnosti, žiriji najuglednijih nacionalnih književnih nagrada uporno su je zaobilazili. Dobila je samo nagradu Kiklop Pulskog sajma knjiga kao najčitanija knjiga godine. Igoru je puno značilo što kategorija u kojoj je valorizirana knjiga nije bila kritika ili esejistika, natjecao se u kategoriji pripovjedne književnosti. I sam je sve češće o knjizi Sebi pod kožu govorio kao o ,,romanu”.

Nakon zagrebačke promocije uslijedile su promocije knjiga u drugim hrvatskim gradovima.

No, posebno je Igora intrigirao Beograd. Na beogradsku promociju s Igorom je putovao glavni urednik Profila Drago Glamuzina. Kad su se vratili, Drago mi je zapanjeno pripovijedao kako je na Igorovoj beogradskoj promociji prodan nevjerojatan broj knjiga. Promocija je bila zakazana u knjižari u podnožju zgrade SANU-a, u prostoru koji može primiti stotinjak ljudi. Okupio se, međutim, višestruko veći broj zainteresiranih građana. Večer prije promocije Igor je nastupio u jednoj gledanoj televizijskoj emisiji (mislim da se radilo o Utisku nedelje Olje Bećković). Njegov televizijski nastup imao je takav odjek da je prostrana Knez Mihajlova bila zagušena ljudima koji su došli čuti i vidjeti Igora. U tren je planulo nekoliko stotina primjeraka knjige koji su poslani s našom ekipom. Potom su hitno dopremljeni svi primjerci iz beogradskog skladišta Profila, pa iz drugih beogradskih knjižara. Ukupno se prodalo oko tisuću primjeraka knjige (a valja imati na umu da se prodaja stotinjak primjeraka na promociji u normalnim uvjetima smatra izuzetnom).

Hm, stvarno izuzetna prekogranična prodaja knjige za jednoga ,,bugarskog” pisca.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.

Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila  na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne,  koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala,  otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj  zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.

Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao  najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.

Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.

Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.

Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred  očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna  prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost,  manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.

Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.

Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (IX): Biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Nema gore sudbine koja može zadesiti mladog čoveka ili ženu, od prevremenog ukopavanja u tako ograničen prostor bez kontakata. Suočavanje sa surovošću života, uz nešto više dostojanstva i natruha nade, ne može biti motivacija za opstanak. Njima je uvek nedostajalo hrabrosti da počnu nešto novo ili drugačije, a to je već znak da su od takvog nauma odustali; jedno misle ujutro, a drugo naveče. Uostalom, kompleksna je priroda čovekovog doživljaja spoljašnjeg sveta i sebe samog. Nijedan salaš nije ni blizu idealnog i svaki je, pored nekih mana, imao i svoje određene vrednosti. Koliko god je salašarski život neka vrsta tajne i pokretač mašte, tu magiju ne treba narušavati golom istinom. (Posle Drugog svetskog rata, osnivaju se zemljoradničke zadruge, a privatni posed se ograničava na deset hektara, obradive površine. To je primoralo vlasnike salaša da se presele u urbane sredine).

Mnogi umetnici bavili su se motivom salaša, što samo govori o tome koliko je ova pojava zaokupljala njihovu pažnju – Sava Stojkov, Mika Antić, Đorđe Balašević, Zvonko Bogdan… Iz ove autentične pojavnosti nastajale su slike, vrhunska književna ostvarenja, pesme: Ej salaši na severu Bačke, Ja sam rođen tamo na salašu, Pesma sa salaša, Već odavno spremam svog mrkova, film – Salaš u malom ritu. Mnogi pesnici, koji se smatraju ogledalom svog rodnog kraja, napišu na hiljade stihova, a najlepši budu oni koji govore o salašima. Poznatim vojvođanskim slikarima salaš je bio najpoželjniji i najinspirativniji motiv, dok pisci, što više beže od ovog narativa, on ih nemilosrdnije proganja. Mnogi salaši postaju planetarno poznati zahvaljujući svojim bivšim žiteljima, uglednim i priznatim umetnicima.

Tehnološka revolucija je iz temelja izmenila život ruralnih sredina, zatirući stare običaje i oblike ranijeg privređivanja. To je prisililo i salašare da menjaju svoje životne, mentalne i emocionalne navike i rituale. U tužnom i tragičnom mimohodu nestanka sela, salaši su podelili njihovu sudbinu. Jedan po jedan, ostajali su bez dečjeg plača, laveža pulina, dima sa ognjišta. U pojedinim, davno napuštenim, vrane i gavrani legu jaja po tavanima, iz odžaka izbija bagrem, dok se priroda nečujno ušunjala u kuće kroz urušena vrata i prozore. Da ne bi sve bilo tragično, danas se u preostale vraćaju penzioneri kojima, osim mira, tišine i direktnog kontakta sa prirodom, više ništa i ne treba. Ostvarenim, ispunjenim i realizovanim ljudima ovaj vid osame, u poznijim godinama, veoma odgovara. Takvi, uz pčele i malu povrtarsku okućnicu, okrepljuju svoje biće, nastojeći da poslednje godine života poklone smirenom doživljaju svoje starosti i pređenog puta.

Deo ovog kulturnog nasleđa danas služi kao lepa uspomena na prošla vremena, ali i kao polje intervencije i kreativnosti. U dijalogu sa savremenošću, renovirani, dograđeni, ulepšani, u rangu hotela visoke kategorije, salaši postaju fenomen sasvim posebne lepote i inspirativnosti, čija je svrha nešto drugačije funkcije i namene. Sada su to prave kuće iz bajke, u koje se ne dolazi slučajno, čime salaši postaju primarne turističke atrakcije ovog kraja i visoko kotirane vrednosti, u kojima se organizuju najrazličitije manifestacije, romantične proslave, svadbe, rođendani, ali i destinacije za godišnji odmor, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. Starinski, rustični ugođaj sa obiljem ukusnih gastronomija i novih sadržaja (bazeni, sportski tereni, ribnjaci, golf tereni, zoo vrtovi, etno muzeji), salaši postaju atrakcija za izvanredno raspoloženje i odmor. Za razliku od ovakve prenamene, zakonski naslednici nastoje da u nešto skromnijem obliku ožive autentičan salašarski način života, kao prostor uspomena i sećanja iz detinjstva, da sačuvaju sećanja na đerme, starinske ergele i drevne običaje, udenute u genetski kod Vojvodine, koji su davno prepušteni nemilosti zaborava.

(Znam da je bilo s prolića, maj misec, al se baš ne mogu sitit koje je to godine bilo. Još je i majka bila živa, sićam se. Tribali smo ić kućice pravit za vrižu, spremali smo motike i sime, i samo što nismo krenuli, kad vidim niki auto iđe sa druma na naš salaš. Kad je stao, izlazi čovik u nikom plavom flekavom mantilu, reko bi da je moler izišo iz auta, i prid nas – Dobar dan, dobar dan. Pita jesmo li vridni? Kažemo, evo spremamo se na poso, triba kućice zavaljivat za lubenice. Reko je on kako se zove i da je slikar, pa bi tio na našim salašu jednu sliku napravit, pa ako ćemo ga puštat da to uradi. Imate lip salaš, kaže, zgodan je za slikanje. Kad je tako, nemamo ništa protiv, može. Vaške su svezane, neće Vas dirat, samo Vi radite što mislite da triba. Lipo se on raspremio, namistio med dva čardaka, raširio to di će slikat, rasklopio niki mali astalić, na čem drži te farbe, penzle, krpe, stare novine, i to sve njegovo, čim slika. Još prije neg ćemo se krenit, ja kažem: Nemojte da se vidi onaj zid od košare di je odrt kreč, sramota je. To živina čvaka, jer je ulipit sa plivom, a tu zna bit i koje zrno žita, pa oni to stalno kljucaju. Kaže, ne vodite brigu, sve će bitiu redu. Majka je ostala kod kuće, kuvala je užnu, i pekla je oraščića. Rekli smo da ima slikar kod čardaka, pa ako mu štogod triba, vode ili čega drugo, nek zna. Kad smo užinali, vidim pakuje, rasklapa mali astalić, kupi farbe I sve ostalo u niku staru prljavu torbetinu. Računam, sad je zgotovito, iđem da vidim. Reko, jel gotovo, mogul vidit? Kaže, jeste, treba malo da se osuši. Stanite malo odaljeg i gledajte, jel to to? Lipo je, al vidim meto je i onaj tranjavi plej što je Baćo meto ispod čardaka, na onim dilu di stoje kočanjice, kad je lani oluja polupala cripove. Gledam, ni mi po volji, a sad ako mu to kažem, oće li se uvridit? Iđem, kazaću, pa kako bude. Kažem, jooooj, što ste metnili onaj tranjavi plej, sramota ako kogod vidi, reće ovi nisu kadri ni crip prominit. On gleda, i smije se. Kaže, slikam kako vidim. Razumim, al tranjavi plej…sramota. Di će ta slika stojat? Nemojte u novine mećat. Kaže da će biti do lita u njegovoj galeriji, pa kad na lito dođu turisti iz Austrije, el Nemačke, to će bit prodato, a ne kaže za koliko, jer oni ne pitaju kolko košta, oma daju kolko išćem. Imala sam čut da on to prodaje priko četiristotine, a mi nećemo toliko dobit za svu vrižu, na kojoj radimo nikoliko miseci. Popakovo je svoje stvari i očo, a ja ostala kod čardaka, i gledam u taj tranjavi plej, i mislim se kad ćemo nać taj crip već jednom, da to prominemo. I oćel bit novaca da to možemo kupit“ – Vinko Janković: Majkini divani – tranjavi plej, Soinfo.org – 2020 ( Primedba autora – navedeni tekst, bunjevačka ikavica)

Kao mikrokulturološka osobenost, izolovana od sveta promena, salaši su pokazali suštinski i dubinski spoj ljudi sa prirodom, svakodnevice sa tradicijom, budućnosti sa prošlošću. To je bilo čovekovo najčvršće tlo pod nogama, oko koga su se plele najlepše i najdragocenije porodične priče, gde su se ukrštali svi putevi i zadovoljavale sve potrebe, nudeći ljudima nadu, svesnost, intimnost, mir. Bio je to na svoj način izazovan svet jedne kontinuirane egzistencije, otuđene realnosti i skladnosti između karaktera i ambijenta, kojem je priroda davala tok životu – daje kad je izdašna, a nezasita dok uzima. Takav život je stalno otvarao dileme koje zadiru u suštinsko pitanje njihove egzistencije: biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VIII): Uronjeni u samoću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Svaki salaš imao je svoj unutrašnji ritam, melodiku, svoju dinamiku. Kao samostalna i individualna ekonomska jedinica, salaš je bio jedinstven oblik agrarnog aktivizma. U skladu sa prirodom i njenim ciklusima, salašari su tokom cele godine osiguravali većinu egzistencijalnih potreba za svoju porodicu, a svaki proizvedeni višak su prodavali – Što poseješ, ako i prodaš i naplatiš, jedva da se pokriješ. Do pojave mehanizacije, sintetičkih đubriva, pesticida i navodnjavanja, sejalo se malo žita, kukuruza, ječma, krompira, pasulja, luka. „Redovno se ostavljala crna ugar, da zemlja odmori, jer se slabo đubrila. Salašari su malo radili, ali i rđavo živeli. Oralo se drvenim, kasnije i metalnim plugom, gde je bilo dosta trave zubače, ili kožure i pirevine, pa je plug preskakao. U leto se jedva dočeka ječam, te je odmah nošen u suvaču na mlevenje. U žitu je bilo mnogo trave, a trnja u izobilju. Radilo se pri žišku i sveći, a često i u mraku, kad se i kudelja prela“. Kao i u svim krajevima na Balkanu, tako su i ovde organizovane vršidbe žita konjima. Kao kuriozitet, navodim činjenicu da se do početka dvadesetog veka, za praznike i slave, mesio hleb od pšeničnog brašna, a ostalim danima ražani, kukuruzni ili od brašna pomešanog sa pšenicom. Inače, hleb, kao vera i kao nada, mesio se jednom nedeljno, u obliku cipovki, od pet do šest kilograma.

„Hej, kad se samo setim, al’ se nekad dobro jelo, baš“, kaže u svojoj pesmi Đorđe Balašević. Ova njegova pesma nosi u svom biću aromatične asocijacije na vojvođansko podneblje. Posvećeni praktičnim dimenzijama života, svet za njih postaje mistična slika duboke tajne koja se iskušava obilnom i kvalitetnom ishranom. Zajednička je strana salaša, onih nekad i ovih sada – na njima se uvek dobro jelo. „Ishrana na salašima ukazuje na regionalne tradicije – panonsku, dinarsku, centralnobalkansku, na pripadnost nacionalnim zajednicama – bunjevačkoj, mađarskoj, srpskoj, češkoj, i na otvorenost prema uticajima sa svih strana“. (Branko Peruničić: Postanak i razvitak baština na području Subotice od 1686. godine). Kao zaštitni znak salašarke gastronomije izdvajaju se: kulen, švargla, čvarci, domaća šunka, kobasica, pečenica, ćuretina, slanina, perkelt, gulaš, sataraš, salašarska mućkalica, rezanci, domaće supe i paprikaš, štrudle, krofne, bundevare.., a od pića: dudovača, kajsijevača, razna vina.

Bez obzira na različite običaje i varijante verovanja i identiteta, te religijska, etička i odomaćena shvatanja, salašari neguju jednu vrstu egzistencijalno zasnovane istine u kojoj se postavlja pitanje o smislu života, o ljubavi, veri, nadi. Živ razgovor sa prijateljima, rođacima i susedima, ne može zameniti lepota plavog neba, punog meseca, miris zemlje, zvuk vetra. (Ujutro je najlepše kad zamiriše ravnica, a pogled je dalek sve do tamo gde se nebo i zemlja spajaju. Ondak, volem da kažem, onako ko sebi u bradu, al je ova naša Vojvodina velika, zdravo je široka i dugačka, a i visoka (Lazar M. Paroški). Samoća na salašu, život pun ćutanja i egzistencija koja je zatvorena za spoljne uticaje, nisu poželjni za ljude ni u jednom dobu, ni u jednom prostoru. Socijalnom izolacijom stvara se novi čovek (sa identitetskim odrednicama), sklon da bez neposrednih kontakata i emocija svoj život učini fikcijskim. Razgovor je jedini način da se misao ne zatvori u sistem, a život u tamnicu. U takvim životnim uslovima nemoguće je pronaći sopstveni identitet. Salašarske okolnosti pod kojima se identiteti preuzimaju, kao nasleđeni paketi bez mogućnosti izbora, iznedrili su osobe nemoćne da se ukorene u bilo kojoj društvenoj zajednici, bez osećaja inferiornosti i izgubljenosti. Dešava se da ljudi provedu život bez mnogo priče i socijalnih kontakata i za njih je to samorazumljiva stvarnost.

Nigde se kao na salašu ne može bolje i lakše uočiti pojava čovekovog otuđenja, maskirana prividom normalnosti. To su mesta na kojima su se čitave generacije u dugom periodu odrodile, razbratile, dehumanizovale i otuđile. Što su se više približili prirodi, i njenim manifestacijama, to su više zaboravili da pričaju. Bila je to neobjašnjiva skladnost između karaktera i ambijenta. Duhovno neistrošena bića, koja imaju dušu, veruju u ljubav, koji sanjaju i nadaju se, u svom  oskudnom, sirovom i pomalo surovom životnom okruženju, ne traže drugu stvarnost, već je stvarnost u njihovoj svesti samo percepcija njihove stvarnosti. Uronjeni u svoju samoću, gluvost i vlastitu prazninu, a istovremeno zaljubljeni u svoju siromašku gordost, u sebe, u svoj bol, gube pojam istine, cilja i smisla života.

Na tim prostorima gde se sunce rađa iz zemlje i u zemlju zalazi, odsustvo života ili čežnja za životom, dovodi do praznine, do izostanka uzbuđenja i zanosa, nestanka motivacije, apatije, bezizlaza; usamljenost oduzima smisao egzistenciji. Samorodni paori neprestano teže nečemu, a istovremeno ometaju sebe, ne shvatajući da između iskustva socijalno neispunjenog čoveka i normalnog života urbane svakodnevice zjapi prazan prostor i ogromna provalija. A šta tek reći za žensku zarobljenost, večitom simbolu života. Ne treba sumnjati da su dobro znali koliko se istina krila i trošila u njihovim kratkim uzdasima, dugim noćima, i dosadnim zimskim danima. Njihov greh je u tome što su sami sebe uzeli kao svrhu, čime su život lišili smisla. Bio je to tamni vilajet porodičnih odnosa i svojevrsni autoegzil, bezdana praznina koja je obesmišljavala svaku sadržinu života na salašu, i gde ruralni izolovani život postavlja ogoljeno ljudsko postojanje u prvi plan. Iako su uglavnom imali svega dovoljno, možda i preko mere, ali ono do čega im je bilo prevashodno stalo, to je sam život, bio je duboko oskudan, ugrožen, sabijen, vrlo ograničenih mogućnosti.

Salašari, radoholici i paorski diverziteti, snažnog karaktera, vitalne energije, gospodske ili, što bi se reklo, lalinske ležernosti, prihvatili su težak rad i mnoga odricanja da bi stvorili udobniji svet za svoje potomke. Iako je njihov život bio oskudan duhom, a onaj fizički zahtevan, oni su imali neograničeno poverenje prema takvom svom izboru. Njihov život je bio toliko jedinstven da je sasvim moguće reći da o njima, zapravo, još ništa ne znamo. Vredni, štedljivi, istrajni, povučeni i tihi, osenčenog tona, duboko skrivene emocije, čija duša liči na isceđenu zemlju, ceo život su proživeli u duhovnoj nezrelosti.

Poljoprivreda nije njihovo glavno i jedino zanimanje: salašari su bili – ratari, stočari, voćari, lovci. Iz tog vremena potiču dve stare izreke vrednih salašara: U paora crne ruke, al’ bila pogača; Tuđe štuj, svojim se diči. Bez rešenja kako da izađu iz sopstvene zatvorenosti, oni su uklanjali svakodnevnu žurbu i nervozu na neki ljupki, smireniji način, pomoću neke neobične salašarske filozofije, drugima nepoznate. Njima se veliki život nikada nije dogodio, niti su mu išli u susret.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo