Među vještinama koje su oslobodioci preuzeli od DPS prethodnika našla se i ova:  pritaji se poslije svakog nepočinstva u kom si zatečen, dok naredno, po pravilu  veće, ne zaokupi pažnju javnosti

Evo desetak dana čekamo da se bilo ko iz izvršne, zakonodavne ili sudske vlasti glasne povodom niza očiglednih neregularnosti koje su pratile izbor dobitnika ovogodišnje Trinaestojulske nagrade. Od žirija neupućenog u propisana pravila, preko kontroverzi oko (ne)postojeće knjige i njenog autora – srećnog dobitnika, do policijske brutalnosti pred Vilom Gorica tokom uručenja nagrada. Uzalud.

I nije slučajan taj muk. Među vještinama koje su oslobodioci preuzeli od DPS prethodnika našla se i ova:  pritaji se poslije svakog nepočinstva u kom si zatečen, dok naredno, po pravilu  veće, ne zaokupi pažnju javnosti.

Skoro da se više i ne pominje kako je Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine usvojen uz grubo kršenje procedura i zakonskih normi. Na javnu raspravu ponuđen je dokument suštinski drugačije sadržine, poslanici su se izjašnjavali o prijedlogu koji im je prezentovan bez neophodne prateće dokumentacije i sve je prošlo. Sve može –većina su.

Neustavno smjenjivanje sutkinje Ustavnog suda? Pa to je bilo još prošle godine. Nakon dimnih bombi u parlamentu, dva mjeseca su dogovarali pitanje za Venecijansku komisiju. Četiri mjeseca čekao se odgovor. Sad se čeka  da odluče šta da rade s njim. To će, sva prilika, potrajati. Kao izbori u Šavniku. A ni oni u Kotoru, ne treba zaboraviti, nijesu završeni.

Sedam mjeseci nakon drugog masovnog ubistva na Cetinju, članice NVO ANIMA obratile su se premijeru i ministru zdravlja. Direktno: „Namjera vam je da mentalno zdravlje Crne Gore ostane u mraku, doslovno u mraku: netaknuto reformama, netaknuto programima, netaknuto stvarnim ljudima“. Uz osvrt na nedavno predstavljeni Program za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja. „U tom papiru nema žrtava, nema Medovine, nema 1.januara, nema trauma, nema ni minumum političke volje da se problem traumatskih doživljaja sanira, a nema ni pacijenata, ni savremene psihijatrije, ni psihoterapije u Crnoj Gori“. U pitanju je, konstatuju autorke pisma, „marketinški proizvod bez reformskih sadržaja, bez integriteta i najvažnije, bez stvarnosti“.  Muk.

A stvarnost vladajućih?

Ona kaže da će tužilaštvo moći da nastavi istragu protiv predsjednika opštine Nikšić Marka Kovačevića, pošto ga više ne štiti poslanički imunitet. Odnosno, volja predsjednika parlamenta i njegovih koalicionih partnera da poslanike vladajuće većine sačuvaju od pravosuđa tako što se neće izjašnjavati o zahtjevima za skidanje imuniteta.

Zato bi se Milan Lekić, Kovačevićev nasljednik u poslaničkim klupama, takođe funkcioner NSD mogao zaštititi imunitetom. Protiv njega je pred Osnovnim sudom u Pljevljima pokrenut postupak zbog udesa koji je izazvao vozeći pijan.  Pet mjeseci nakon što je novčano kažnjen, takođe zbog upravljanja (službenim ) vozilom sa viškom promila. Lekić tvrdi da se tokom postupka neće pozvati na poslanički imunitet ali, kaže, neće ni od novih kolega u parlamentu tražiti da mu ukinu zaštitu. Pošto se ne osjeća krivim, očekuje oslobađajuću presudu.

Istom se nada i Danilo Mandić. Nema tragova koji ukazuju na to da je njegov klijent pucao ili koristio luksuzni automobil iz voznog parka Skupštine Crne Gore, tvrdi Mandićev advokat. Striko Andrija zna šta radi, pa opozicija može samo da gunđa . Tipa: gori ste od nas dok smo bili na vlasti.

Milan Knežević postao ekonomista. Izračunao da se NATO  ne isplati. “Država koja nema završene auto-puteve, savremene bolnice, funkcionalne domove zdravlja, škole i vrtiće, sada proslavlja novih 460 miliona eura izdatka za NATO, i to uz zahvalnost jer nam je učinjena čast da sve to platimo – iz novih kredita”, sveo je zbir. I predložio referendum.

“Nismo nikome smetali da provodi NATO standarde, ali sada tražimo da se građani direktno izjasne da li žele da 460 miliona eura ide u vojnu alijansu, ili postoje pametniji načini da se taj novac uloži”, poručio je Knežević. Zanemarujući da taj novac, ne danas/sjutra nego u budućnosti, ne ide u vojnu alijansu nego će predstavljati ulaganja u Vojsku Crne Gore.  Ili je baš u tome problem?

Obilježena je 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Što se tiče crnogorskih vlasti: bila i prošla. Dovoljno je pogledati sastav vladine delegacije u Potočarima da bi se razumjelo: tradicionalno crnogorsko društvo uspješno se transformiše. U  besprizorno.

Zoran RADULOVIĆ

Opet se ideologija zla i tla pokušava nametnuti kao dio “tradicije” koju valja slijediti i njegovati.  Na Tompsonovom koncertu u Zagrebu, na Mandićevom posijelu u Vili Gorica. Izvođači i laureati su statisti na široj slici. Na njoj nema mjesta za Srebrenicu

Kad meso pred pripremu zukne, neodgovoran kuvar doda bibera. Pokušavajući da začinom ubije vonj ustajalosti. Tako je i aktuelna vlast, onomad pred Vilom Gorica, biber sprejom pokušala da sakrije zadah svojih pobuda i zlih namjera. Uzalud.

U jednom su vladajući ostali dosljedni. U dvoje, zapravo. Od konstatovanja ostavki poslanika koji su postali ministri u Vladi Milojka Spajića, preko skraćenja mandata nepodobnoj sutkinju Ustavnog suda, tendera za zakup plaža, Odluke o usvajanju Prostornog plana, pa do izbora dobitnika Trinaestojulske nagrade – sve je urađeno nakaradno i mimo zakona. Sve više djeluje da se to radi ne samo s namjerom da se sopstvena vladavina olakša, več da se Crna Gora  unazadi. I unizi.

Tako je i ove rede prekršeno jasno pravilo da iz iste oblasti društvenog djelovanja može biti samo jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade. Žiri je, vođen nekim drugim kriterijumima, izabrao tri dobitnika iz svijeta umjetnosti. Jedan, ovjenčan međunarodnom slavom (debitantski album Miloša Karadaglića bio je 28 nedjelja na prvom mjestu top-liste klasične muzike u Velikoj Britaniji…), drugi široj javnosti poprilično nepoznat (zna to biti usud likovnih umjetnika) i treći – odavno prepoznat.

Bećir Vuković istrajava u namjeri da unizi i okleveta Crnu Goru, njene stanovnike i institucije koji nijesu krojeni po njegovoj mjeri. Ta dosljednost nema granice. Za primjer: “Kad se pojavio prvi broj Monitora, u kafanama na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu bilo je opšte veselje”, piše Vuković u kolumni krajem 2020. godine. “Doduše, nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje!”

Kao što biva, pjesnika u odsudnom času krasi  kretivnost. Bećir Vuković ovih dana pada s nogu ubjeđujući javnost da je trinestojulskom nagradom ovjenčana knjiga ne dostojna date nagrade nego – zaista objavljena. Pri tom pokušava da sakrije kako su on i njegov izdavač – podgorički a ne beogradski ili novosadski – falsifikovali obavezne kataloške i bibliotekarske podatke. Ta vrsta kreativnosti ima nezgodan problem: podesna je za sprdnju. Andrej Nikolaidis: “Ako Bećir (Vuković) nije napisao knjigu to je veći doprinos crnogorskoj kulturi no da je napisao.”

Nas ovdje više zanima drugi aspekt iskazane stvaralačke kretivnosti  Bećira Vukovića. Onaj koji ga čvrsto povezuje sa aktuelnim vlastima. Ko god kaže da on ne zaslužuje nagradu taj širi “antisrpsku histeriju”, veli pjesnik, “Svi napadi na mene i vađenja iz konteksta, to su podmetanja jer se ne smije reći da Srbin ne smije dobiti Trinaestojulsku nagradu”. Baš.

Dođosmo tako do druge dosljednosti. Preciznije – tradicije. Sve što zapane novovladajuće, po dubini, širini i visini, to su oni odavno zaslužili. A kad, prigodom, budu uhvaćeni u kakvom nepočinstvu, dok falsifijuju, kradu, šire mržnju i veličaju zlikovce – to  nije njihov grijeh. To je: antisrpska histerija.  Ta kretivnost, provjereno, daje rezultat. Pa se, u našem malom kraju, ne vidi ono što bi moralo da se vidi, pa se ćuti o onome o čemu se ćutati ne smije. Ako hoćemo da ponesemo to teško ljudsko ime.

Srebrenica. Potočari. Trideseta godišnjica genocida. 8.372.  Civili, nestasali momčići, starci. Crna Gora tihuje žal i stid. I strah da bi se zlo moglo ponoviti. Ideolozi vlasti, danas kao i u vrijeme zločina, srde se na pomen genocida u Srebrenici. Tako se, kažu, njima pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivice. A oni krivicu ne osjećaju.

Istovremeno, veličaju ideologiju zločina koja je instruisala direktne nalogodavce i izvršioce srebreničkog genocida. I brojnih drugih zločina na ovim prostorima unazad 100 godina. Sa raznih strana.

Opet nam se ta ideologija zla i tla pokušava okameniti  kao dio “tradicije” koju valja slijediti i njegovati.  Na Tompsonovom koncertu u Zagrebu, na Mandićevom posijelu u Vili Gorica. Izvođači i laureati su statisti na široj slici. Na njoj nema mjesta za Srebrenicu.

“Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku”, klikuje predsjednik crnogorskog parlamenta. Vonj devedesetih začinjen biber sprejom umjesto baruta. Da li je to budućnost kakvu zaslužujemo?

Zoran RADULOVIĆ

Andrija Mandić je zaslužio subotnje Vučićevo odličje. Baš kao i sva prethodna. Crna Gora će  platiti cijenu tog uspjeha. Neće biti prvi put

Opet se Andrija Mandić obreo u Beogradu, po volji predsjednika  Srbije.  Vučić je vojvodi uručio “počasno priznanje za izuzetan doprinos jačanju prijateljskih odnosa Crne Gore i Republike Srbije i posvećenost očuvanju srpskog identiteta, kulture i tradicije u Crnoj Gori”. I ponovo se poklopilo da je Mandićeva posjeta nekim građanima  Srbije “izašla na nos”.

Onomad, Mandić se u Beograd zaputio da sa braćom strateškim partnerima iz SNS proslavi izbornu pobjedu. Za koju se, iste večeri, pokazalo da je izborna otimačina. Prošle subote, tek nekoliko sati nakon što je predsjednik Skupštine Crne Gore primio vidovdansko odličje, “na dan kada se šalje poruka jedinstva, sloge i zajedništva srpskog naroda”, započeo je lov na đake, studente, njihove profesore i druge demonstrante koji se od novembra bune protiv stanje u koje su Vučić i njegovi  doveli Srbiju.

Može biti da samoproglašeni lider svih Srba u Crnoj Gori nije znao da će se Vidovdan u Beogradu okončati “prekomjernom upotrebom sile” od strane uniformisanih i maskiranih čuvara Vučićevog režima. Za koje neki analitičari zbog izgleda i postupanja pretpostavljaju da i nijesu pripadnici policije. Ili možda Mandić  vjeruje kako se do proklamovanog cilja: da “srpski narod treba da bude ujedinjen oko onoga što su nam u amanet ostavili naši veliki i slavni preci”, može stići uz pomoć pendreka.

Koji dan pred Mandićev odlazak u Beograd, na skupštinskom dnevnom redu bio je prijedlog prostornog plana Crne Gore. Iako je riječ o dokumentu najvažnijem  nakon Ustava, pokazalo se da je prijedlog, upućen Skupštini iz ministarstva koje kontroliše Mandićeva partija i jedan od njegovih najbližih saradnika Slaven Radunović,  prepun formalnih i suštinskih nedostataka. Uz djelove koji nijesu bili u nacrtu prostornog plana kada je isti bio na javnoj raspravi.

Tokom rasprave smo saznali da je ponuđeni Prostorni plan u Skupštinu stigao nezakonito, pošto ga nijesu pratila propisana dokumenta/saglasnosti. Ni to nije bilo slučajno. Vlada je, prosto, pokušala da sakrije sve ono što je ukazivalo da su, pripremajući prijedlog prostornog plana, uradili loš posao. Potencijalno, na štetu Crne Gore.

Na zahtjev da se odluka o usvajanju PPCG odloži makar dok se procedura ne ispuni na propisani način, Mandić je uzvratio  konstatacijom da je Skupština “starija” od Vlade, Ministarstva i Agencije (za zaštitu životne sredine), te da će  se predstavnici naroda izjasniti po sopstvenom stavu i mišljenju – jer su im građani dali to pravo. Prostije: imaju vlast pa mogu da rade šta im je volja, čak i onda kada su svjesni da je to suprotno Ustavu i propisima. Bilo da predsjednik parlamenta izmisli sjednicu Skupštine i falsifikuje njene odluke, bilo da većina, suprotno Ustavu i vlastitoj praksi, penzioniše “nepodobnu” sutkinju Ustavnog suda ili usvajanjem i očigledno nezakonitih prijedloga izvršne vlasti. Sve po hitnom postupku.

Kandidat za najodlikovanijeg promotera srpskog sveta u ovom vijeku (Vučić ga je odlikovao i prije četiri godine, zatim su isto uradili Dodik i Porfirije… pa prošle subote ponovo predsjednik Srbije) ponudio je “filizofsko” objašnjenje za očigledan raskorak onoga što zagovara i radi sa stvarnošću i istinom. “Crna Gora je zemlja slobode i u Crnoj Gori mogu da misle ono što žele da misle, da o prošlosti imaju mišljenje kako oni žele i kako je oni doživljavaju…”. Sve je, dakle, relativno. Od morala do finansijskih izvještaja.

Samo tako se može objasniti podrška koju su predstavnici državnog (većinskog) kapitala u Elektroprivredi i Plantažama dali aktuelnim upravama, i pored postojećih i nepostojećih izvještaja (usvajani su i takvi) koji svjedoče da nekadašnje državne perjanice postaju žrtve projektovane destrukcije vlastitog menadžmenta. Koji se tu našao raspodjelom “po dubini”, u ime članica koalicije Za budućnost Crne Gore.

Nema zbora: Mandić je  zaslužio Vučićevo subotnje odličje. Baš kao i sva prethodna. Crna Gora će platiti cijenu tog uspjeha. Neće biti prvi put.

Zoran RADULOVIĆ