Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

I zrelost se piše sa lost

Objavljeno prije

na

Na trenutak se zabrinem za čovječanstvo, a onda se sjetim da je ono, otkad postoji, na ivici propasti

 

 

Moj najbolji drugar trenutno je Čika Zoki, Indijac iz Pakistana koji je ovde, u Sremu, vozač i to je sve što treba da znate o mom društvenom životu i priključenijima. Upoznali smo se prošle godine kada me je, ne samo naterao da platim kartu, nego mi nije dao ni da uletim preko reda. U meni se probudio iskonski gnev upisan u genima poštenog Srbina kada su pokušali da mi naplate gradski, čuj mene gradski, seoski prevoz. Opsovala sam mu nešto naglas, a verujem i on meni, ali pošto ni on ni ja ne govorimo jezik onog drugog, niko nikom nije zamerio. Ključ stabilnosti je, izgleda, pronađen.

Sve zlo u životu, ima isti koren – nedostatak ljubavi. Voljen čovek nema potrebu da mrzi, niti da drugima radi nešto loše. Jer, zloba nije urođena, ona se rodi tamo gde nikada nije stigla ljubav. Mladost je, kažu, buntovna, starost pokajnička, a između život u nekoj svojoj lepršavosti. Nije pravilo, to je iz mog ugla. Dobro i duboko rasuđivanje zahteva mnogo znanja, iskustva… i obično je svojstveno mudrosti. Mudrost nikada ne padne u čeljust naivnosti.

Mislim da me jedno jutro nije prepoznalo, da me je noć zaboravila. Onda, kad sam otišla negde, ne znajući gde idem i zašto, jer to i nisam bila ja, nego samo neko ko se probudio i odlučio da ode. Znam da smo tog jutra svi negde pošli, a samo ja tamo gde želim, iako nisam znala gde je to. Na licu mi je bio neki tuđi osmeh, meni nepoznat. Sasvim rasterećen korak je već stigao mnogo dalje nego što sam ja ikad smela… Sećam se kako sam se nehotice okrenula i pogledala u izlog. Videla sam nepoznatu siluetu čoveka koji prvi put namerno ide tamo gde nije krenuo… ne plaši se ničega, ne brine ni da li će zakasniti, jer vremena već odavno nema. Ne obazire se, ne nosi ništa… Na trenutak se zabrinem za čovečanstvo, a onda se setim da je ono, otkad postoji, na ivici propasti. A dani postaju sve kraći i približava se jesen. Dokle ćemo svi da se pretvaramo da je u redu što niko dosad nije ukrotio vreme?!

Rano ujutru, posebno leti, kruži neka energija stvaranja, gde je ishod neizvestan, ali se svako nada najboljem, da će ovaj dan na kraju završiti škole i zasnovati porodicu sa mnogo rumene dece bez poroka…

P.S. Ko ne može sebe da smisli, neka mi javi, poslaću nekog.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Zemlja prečeg svijeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snijeg kao nekakav bijeli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Snijeg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo

 

 

Danas mi se pogled sreo sa vraninim pogledom. Ne verujem da sam od nje ni važnija, ni pametnija.

Primetila sam i da novi sneg briše tragove, sve izravna. Izašla sam napolje gologlava. Htela sam da mi sneg izbriše poneko sećanje. I jeste. Kad sam ušla u kuću, videla sam svoje tragove i sve prošle, svoje i tuđe… tragove… Neka razmišljanja smestim u praznu kutiju. Kad budem imala više hrabrosti pogledaću to. Mada sam sve bliže mišljenju da postoje istine koje treba zakopati i ne čačkati tu zemlju nikada.

Moj je um širok teren na kome se svakog jutra sastaju i do gubitka svesti biju vuk erudita i vuk glupak, a pobednik kao nagradu dobija da upravlja mojim danom.

Kaže mi sin juče: „ Šta je sa ovim Trampom, jer on stvarno hoće da okupira Grenland?“

„Polako sine“, kažem, „nije ti Uncle Sam još uvek napravio vojnu bazu u opštini u kojoj si se rodio. Stani u red.“

Sergej Jesenjin o Americi, 1922. godine, u pismu prijatelju, kaže: „Šta da kažem o ovom najužasnijem carstvu malograđanštine koje se graniči sa idiotizmom. Osim fokstrota ovde nema skoro ničega, ovde žderu i piju i opet fokstrot… Dušu ovde na zapadu zbog interesa licemerno prodaju za dolar ili kao nepotrebnu robu menjanju za bezdušnost.“

Norveški pisac Knut Hamsun poklonio je svoju Nobelovu nagradu šefu nacističke propagande Jozefu Gebelsu 1943. godine. Maria Maćado poklonila je svoju Nobelovu nagradu Donaldu Trampu 2026.

Ipak, Ameri kakvi god da su, imaju: utemeljenu demokratiju, kvalitetno školovanje, stipendije za talente, mogućnost za dobro zarade, putuju gde god požele, neprolazni glamur Oskara… doduše imaju i šizoidnog predsednika. A mi? Mi imamo samo ovo poslednje.

Taman smislim nešto glupo, kad ono već me neko pretekao. Pročitah: „Baka Prase će se kandidovati na izborima.“ Menjam ugao posmatranja. Prebaciću radni sto iz jedne sobe u drugu.

Makar je sneg. Sneg kao nekakav beli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Sneg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo.

Sada kada je već sve jasno.., samo bih ẓ̌elela da ugasim svetlo.

P.S. I zamisli, prstima izvajaš utočište.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Budna iz nehata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo

 

 

Napolju je minus osam, čini se kao da je minus petnaest, a pod jorganom je taman. Sanjala sam moju pokojnu babu. Pitam je: „Baba, zašto te uvek sanjam za praznike?“ Kaže ona: „Zato što samo ti i ja umemo da na određeni način razvijamo kore“. Rekoh: „Aha, pa ima smisla“. I to vam je tako sa snovima.

Evo me, postala sam moja baba. U vunenom prsluku ’ranim živinu i čekam neke opskurne drugare da dođu na raku (ne od grob, već od rakija), pa da bistrimo politiku. Dođosmo tako i do zaključka: Dobrodošli u novi srednji vek u kojem vredi samo jedno pravilo – Ko je jači, taj i tlači.

Juče u prigradskom autobusu žena sa otvorenim kišobranom manevriše između sedišta. Nudimo joj pomoć da zatvori kišobran, a ona uporno odbija, kaže: „Ne, ne, ne može da se zatvori, ali još nije za bacanje. Čujem ekonomskog tigra kako kaže: „Rrrrhoarrr!“, ali hoću da verujem da je gospođa jednostavno osobenjak. I opet iznova razmišljam koliko je ljudskom društvu potrebno nešto kao Kardov Govornik za mrtve. Čovek nikada neće spoznati koliko je zemlja teška, čak i kada bude na njemu. Nadu je potrebno, nositi tiho, da je neko ne čuje i ne slomi.

Nego, da razgalimo srca junačka uz Smak i Crossroads. Točak mi je tu bolji od Kleptona, a Pera Džo je najjači belac na usnoj harmonici i… kad to Srbija nije bila svet? Kad naučiš da živiš posle života koji te nije ni sreo, onda možeš da stvaraš, gajiš i gradiš slobodom svako udisaja. I neočekivano postane moguće. Postoji mir u ovakvim trenucima koji jednostavno znaju kako da te zadrže u sebi.

Znaš šta, mama? Hajde ti malo sedi, podigni noge na tabure… Mi ćemo ti skuvati čaj (dodaćemo i malo ruma), ti odmori. Mi ćemo preuzeti ostatak dana. Osećaj kad je kuća pod konac i konačno sedneš uz kafu poseban je nivo unutrašnjeg mira. Pre sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo. Život postaje dosta lepši kad se odbace stari preziri i iluzije o savršenoj slobodi. Vreme je da prestanemo umirati pre vremena.

Vaistinu se preporodi.

P.S. Grlim mislima sve one koje ne mogu rukama.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Gubljenje bremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nikad ne znaš iz kojeg će budžaka da iskoči sreća, kao haljina iz ormara, možda bijela, možda crvena

 

 

Pozvala me drugarica na, kaže, zdrav doručak. Napravila je piticu od ovsenih pahuljica, bruskete sa spanaćem, avokado… I uporno mi govori: „Vidiš kako može bez tradicionalnih namirnica, a da bude ukusno“. A meni u glavi samo babina popara.

Malo se priča o popari. Narodno jelo, domaćinsko. I ne, nije jeftino, kako kaže moja kona. Truda je vredno. Drži sitim i telo i dušu. A ona se gnuša popare… Mene podseća na babine vredne ruke, na polja blagorodne pšenice, na cik zore u štali… Ona to ne može da zna. Džaba joj svih avokada i smutija. Rad na sebi ume da bude težak i prljav. Ali drži obraz čistim.

Čaša je na ivici stola, koja prelama svetlost, a oko nje se igraju unuci moje druge. Čaša je nepomična, prepuštena slučaju. Kako se oseća dok poskakuje od dečijeg nemira, ne znam, ali slutim dok držim lepu reč u grlu. I, naravno da se desilo. Ko sam ja da ne oprostim i šta uopšte da opraštam? Svima nam je sve već oprošteno. Pa i Đura je oprostio što je tukao.

Mnoge patnje u životu mogu da se ponove, jer teške situacije se često događaju… Jedino patnja zbog ljubavi, ne ponavlja se nikad. To kad jednom preboliš, ostaje nauk i imunitet za sva vremena.

Kad se umorim od dešifrovanja, uzmem žicu, a žica je čudo živo. Ko pronađe žicu, našao je i začkoljicu. Žica spaja dva uveta kad nemaš mozga, prati gudalo, žica je i licna od osigurača, žica provodi struju, a gde je provod tu su i zvezdice i žurka, a gde je žurka … ja sam u uglu kod šanka.

Nikad ne znaš iz kojeg će budžaka da iskoči sreća, kao haljina iz ormara, možda bela, možda crvena. Ako ste mrtvi, samo malo vaskrsnite.

Evo sad ću kao moja baba, prebrojati novce, odvojiti za decu i unuka, pa ostatak presaviti, metnuti gumicu, pa u brushalter… e tako.

Kažu da treba pisati bar petnaest minuta dnevno. Papir i olovka, nikakvo kuckanje. Pisani tekst. Tada se mozak aktivira, jer istovremeno kontroliše motoričke sposobnosti, prostorno rezonovanje i kodira memoriju. Pišite nešto i sačuvajte mozak, trebaće vam.

I tako, ode još jedna godina, niko ne zna gde a svi je ispraćamo, čekamo neku novu koja uvek obeća da će biti bolja.

Mmmm, kakvu sam poparu spremila, sa kajmakom i prevrelim sirom… ’Ajte ovamo!

P.S. Želim da se vratim sebi. Tiho. Bez buke. Bez analize. Bez krivice.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo