Postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću, bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici
MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?
GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.
Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.
Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.
MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?
GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.
MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?
GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.
MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?
GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.
MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?
GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.
MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?
GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.
Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…
Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.
MONITOR: A reakcije vlasti?
GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.
I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.
Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru. Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.
SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta
MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?
GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.
Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.
Milena PEROVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice