Nik Đeljošaj i Nikola Camaj pridružili su se korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude

Četvorica nekadašnjih rukovodilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)  Hašim Tači, Jakup Krasnići, Kadri Veselji i Redžep Seljimi proglašeni su krivim za ratne zločine pred Specijalizovanim sudskim vijećem Kosova koje zasijeda u Hagu (vidjeti antrfile). Tači i Krasnići osuđeni su na 25, Veselji na 18 a  Seljimi na 13 godina zatvora.

Prema prvostepenoj presudi, sud je utvrdio njihovu krivičnu odgovornost za proizvoljno lišavanje slobode 385 ljudi, okrutno postupanje prema njih 49, mučenje 303 osobe i ubistvo 96 ljudi. Optužena četvorica oslobođena su optužbi za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmjeren protiv civilnog stanovništva kao takvog, zaključeno je prvostepenom presudom.

Iako izrečena presuda nije pravosnažna, njena objava proizvela je burne reakcije i oprečne komentare u cijelom regionu. Dijelom, razlog leži u činjenici da (nepravosnažno) osuđeni komandanti OVK nijesu obični vojnici, već osobe upečatljivih političkih biografija.

Hašim Tači, nekadašnji komandant i politički lider OVK, poslije rata je bio premijer, a potom i predsjednik Kosova. Funkciju predsjednika napustio je nakon podizanja optužnice Specijalizovanog tužilaštva Kosova kojom je optužen po više tačaka, uključujući ubistva, mučenje i progon. U pritvoru u Hagu nalazi se od novembra 2020. godine. Prema najavama, do kraja septembra pred istim sudom u Hagu, Tačiju treba da počne suđenje zbog zastrašivanja svjedoka tokom postupka dokazivanja optužbi za ratne zločine.

Jakup Krasnići bio je član Generalštaba OVK i Političke direkcije, portparol i zamjenik komandanta. Poslije rata bio je vršilac dužnosti predsjednika Kosova i predsjednik Skupštine. Sud je posebno ukazao na njegova saopštenja, političke govore i naredbe kojima je, prema izrečenoj presudi, podsticao izvršenje zločina.

Kadri Veselji bio je jedan od najviših obavještajnih funkcionera OVK, a poslije rata predsjednik Skupštine Kosova. U dokumentima Specijalizovanog tužilaštva navodi se da je tokom rata bio na čelu obavještajne službe OVK, koja je prikupljala podatke o vojnim i političkim protivnicima.

Redžep Seljimi bio je visoki oficir OVK, član Generalštaba i inspektor Generalštaba, a kasnije i političar i poslanik Samoopredjeljenja u Skupštini Kosova. Prema nalazima prvostepenog vijeća, njegov formalni položaj nije mu davao isti nivo autoriteta nad pripadnicima OVK kao ostaloj trojici osuđenih, ali je sud utvrdio da je Seljimi tolerisao ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Sva četvorica su, prema nalazima vijeća, značajno doprinijela kriminalnim aktivnostima prema ljudima koje su smatrali neprijateljima, odnosno, protivnicima političkih i vojnih ciljeva OVK. Njihova meta, navodi se, bile su osobe za koje se sumnjalo da se povezane sa tadašnjim srpskim vlastima. Među  žrtvama, uz Srbe i Rome, bilo je i Albanaca iz rivalskih političkih i (para)vojnih struktura. Ponajviše članova Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove i njegovog vojnog krila FARK.

Objašnjavajući predmet suđenja, predsjedavajući sudija Prvostepenog suda Kosova u Hagu, Amerikanac Čarls Smit, rekao je da se sudski postupak nije vodio o ocjenjivanju legitimnosti OVK i njenih političkih ciljeva, već o utvrđivanju lične odgovornosti optuženih za ono što im je tužilaštvo stavljalo na teret.

„Ovaj sudski postupak odnosi se na postupke i ponašanje optuženih u vezi s ovim predmetom. Ne odnosi se na legitimnost OVK-a i njegov cilj nezavisnog Kosova. Ne radi se o procjeni postupaka jedne strane prema drugoj. Ne radi se o zločinima koje su srpske snage i paravojne formacije nesumnjivo počinile nad kosovskim Albancima. Riječ je isključivo o tome jesu li počinjeni zločini navedeni u optužnici i mogu li optuženi biti smatrani odgovornim za njih“, naveo je Smit dodatno objašnjavajući odluku Suda da četvoricu čelnika OVK-a oslobodi optužbi da su počinili zločine protiv čovječnosti.

„U vezi s postojanjem široko rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo kao uslovom za postojanje zločina protiv čovječnosti, Prvostepeno vijeće utvrdilo je da Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je takav široko rasprostranjeni napad na civilno stanovništvo počinjen.“

Objašnjenje sudije sa blizu 40 godina iskustva (radio i na Kosovu od 2010. do 2013. kao sudija EULEX-a i bio član Vrhovnog suda Kosova) nije doprlo do regionalnih političara zainteresovanih za ishod tog postupka. Ili se, makar, to ne vidi iz njihovih komentara izrečene presude.

Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić presudu opisao kao potvrdu tvrdnje da je OVK bila „zločinačka i teroristička organizacija“, dok je govorio o Kosovu kao o lažnoj državi izgrađenoj na masovnim grobnicama.

Milorad Dodik otišao je još dalje, tvrdeći da je kazna „karikatura pravde“ i da presuda relativizuje zločine nad Srbima. Istovremeno je Tačija opisao kao ideologa i vođu „terorističke organizacije“.

Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da naprave paralelu sa, recimo, Republikom Srpskom i njenim političkim i vojnim liderima predvođenim pravosnažno presuđenim ratnim zločincima za genocid Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Nije teško dosjetiti se zašto je takvo poređenje izostalo.

Među prvima nakon izricanja presude oglasio se premijer Albanije Edi Rama. On je na svom zvaničnom nalogu na Fejsbuku objavio mape Evrope pokrivenu vijencem od bodljikave žice, na kojoj je velikim crvenim slovima ispisana reč marre, što u prevodu sa albanskog jezika znači – sramota.

Predsednik makedonskog Sobranja Afrim Gaši je komentarišući presudu rekao da nijedna presuda ne može poreći činjenicu da su Tači, Krasnići, Veselji i Seljimi dio slavnog poglavlja u istoriji Kosova.

Stizale su, sa sličnih adresa, i neke bitno drugačlije poruke.

U saopštenju Lige socijaldemokrata Vojvodine navodi se da je krajnje vrijeme da sva društva na Balkanu prekinu sa sramotnom praksom guranja glave u pijesak i da se otvoreno suoče sa zločinima koje su pojedinci činili u ime njihove nacije. „Ubijanje civila, mučenje i progon nemaju nacionalni predznak, a kukavice koje su u ime celih naroda vršile zverstva moraju da trunu u zatvoru, a ne da se njihova imena skandiraju na ulicama i trgovima“, naveo je portparol Lige Aleksandar Marton.

„Očekivane osuđujuće prvostepene presude vođama OVK su potencijalna opasnost za srpsku zajednicu na KiM zbog izvjesne zloupotrebe političkog trenutka u kom se nalazimo”, rekao je poslanik Pokreta slobodnih građana u Skupštini Srbije Vladimir Pajić ukazujući na njenu upotrebnu vrijednost kod onih koji profitiraju na sukobima i zlu. „Očekujući vrlo neizvjesne izbore u Srbiji kao i nestabilnu vlast na Kosovu vrlo su mogući nepoželjni scenariji od kojih će i Beograd i Priština pokušati da profitiraju“.

Političari iz Crne Gore su dali doprinos demonstraciji različitih standarda i podizanju temperature u interpretacijom  izrečene presude.

„Veoma loša vijest i krajnje nepravedna odluka“, napisao je potpredsjednik Vlade i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj na Fejsbuku. „Danas može biti dan žalosti za Albance“, konstatuje Đeljošaj. „Nikada nijesam vjerovao da sudska odluka može biti ovakva i toliko nepravedna“.

Objašnjavajući napisano, potpredsjednik Vlade navodi da je rat OVK bio  odbrambeni, oslobodilački i pravedan. „Agresor ne može i ne smije biti izjednačen sa onim koji je bio prinuđen da se brani“, insistira Đeljošaj. „Svaki Albanac vjeruje u njihovu nevinost! Sloboda i nezavisnost imaju jedan pečat: OVK i Amerika.“

Nezadovoljstvo presudom iskazao je i potpredsjednik parlamenta Nikola Camaj. „Ova prvostepena presuda ne može biti pravosnažna odluka“, navodi Camaj insistirajući kako je OVK bila oslobodilačka vojska koja je ustala da zaštiti narod Kosova a ne da čini zločine. „Put ka pravdi se nastavlja… Na tom putu očekujemo i računamo na podršku SAD, našeg glavnog partnera i prijatelja u procesu oslobađenja i izgradnje države Kosovo.”

Najvisočije pozicionirani predstavnici albanskih nacionalnih partija u našoj zemlji očito nijesu, prije svojih objava, pročitali ono što je o presudi u Hagu rekao kosovski intelektualac Veton Suroi. On ističe da se presuda Tačiju i ostalima zasniva na principu da „pravednost oslobodilačkog cilja ne čini automatski pravednim svaki postupak učinjen u njegovo ime“. Istovremeno, „osuda pojedinaca za kriminalne radnje ne može se pripisati OVK u cjelini, promijeniti njenu istorijsku ulogu u oslobađanju zemlje niti ukaljati nezavisnost Kosova“.

Ovako su se Đeljošaj i Camaj pridružili korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude.

U Srbiji se posebno čekalo oglašavanje Aleksandra  Vučića. Uz neskriveno nezadovoljstvo šo sud presudom nije htio da uruši kredibilet OVK, predsjednik Srbije je posebnu pažnju u „slučaju Tači“ obratio na Crnu Goru. Kome nije jasno zašto, neka ponovo pročita gore citiranu izjavu Vladimira Pajića. I sagleda širu sliku.

Vučić je poručio: „Jedan koji se drznuo da kaže da je nekome izjavio saučešće, pa više ne smije ni da pogleda uvis, a kamoli nešto drugo u Crnoj Gori, danas je morao da sluša, i svi smo morali da slušamo, crnogorskog ministra Đeljošaja, koji kaže: ‘Svaki Albanac u srcu nosi svetu borbu OVK’. Hoće li zbog toga da zaustave evropske integracije, pošto oni pljuju po presudi i negiraju vladavinu prava? Ili to važi samo za Srbe?“

Prepoznali smo u ovome jednom Andriju Mandića. Čekajući odluku o mogućem razrješenju zbog objave o upućenom telegramu saučešća porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, predsjednik Skupštine može biti zadovoljan što mu društvo u podršci  osuđenima za ratne zločine prave kolege iz vladajuće koalicije. Otprilike, svi smo isti kada su u pitanju naši i njihovi. Svoje ne damo, drugima sudimo. Razlika je – valja ponoviti – Mladić je pravosnažno osuđeni zločinac, za najveći zločin nakon drugog svjestskog rata u Evropi.

Premijer  Milojko Spajić je u nevolji koja nadilazi njegove potencijale da kontroliše procese. Dok je iz njegovog kabineta stigla poruka da poštovanje odluka krivičnih sudova nije stvar političkog izbora „već je temelj vladavine prava i međunarodna obaveza Crne Gore, posebno u kontekstu njenog EU puta“, koalicioni partneri se nadmeću baš u tom umijeću.

„Posebno su opasni pokušaji javnih funkcionera da glorifikuju počinioce ratnih zločina, jer se time vrijeđaju žrtve, podriva proces pomirenja u regionu i usporava put Crne Gore ka Evropskoj uniji“, poručili su iz Spajićevog kabineta, ne pokušavajući da objasne ulogu premijera u cijeloj priči.

Uglavnom, zbivanja i minule i ove sedmice svjedoče koliko je Crna Gora ranjiva kad teme zločina prispiju dnevni red. Da se ne zavaravamo, najviše zbog toga što se nije suočila sa svojim devedesetim.

Specijalni sud nije novi Haški tribunal

Specijalni sud za Kosovo nastao je u skladu sa međunarodnim sporazumom koji je ratifikovala Skupština Kosova, a regulisan je Zakonom o Specijalizovanim vijećima i Specijalizovanom tužilaštvu Kosova. Kako bi se  omogućilo usvajanje takvih zakona, Kosovo je 2015. godine moralo da izmjeni Ustav, odnosno, donese ustavni amandman, navodi BBC u tekstu iz 2019.

Specijalni sud za Kosovo ima zadatak da pred pravdu izvede odgovorne za ratne zločine i druga krivična djela koja su počinjena na Kosovu između 1998. i 2000. godine. Povod za njegovo osnivanje bio je izveštaj iz 2010. godine o navodnoj umiješanosti pripadnika OVK u otmice, ubistva i trgovinu organima, čiji je autor bio tadašnji predstavnik Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope Dik Marti.

Sud je jedinstven po tome što je dio pravosudnog sistema Kosova, ali je njegovo sjedište u Hagu, a među sudijama i tužiocima nema državljana Kosova.

„Jedan od najvažnijih razloga za izostanak kosovskih pravnika među sudijama i tužiocima je strah od curenja informacija i ugrožavanja identiteta zaštićenih svjedoka, koji su u ovim predmetima posebno važni“, kazala je profesorica istorije na Univerzitetu u Utrehtu Iva Vukušić, koja je pratila rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Sama Specijalizovana vijeća objašnjavaju da su „priključena svakom nivou sudskog sistema na Kosovu“ i da odražavaju njegovu sudsku strukturu. To znači da postoje prvostepena vijeća, Apelacioni sud, Vrhovni sud i posebno Specijalizovano vijeće Ustavnog suda.

Zato, presuda od 16. septembra nije kraj procesa.

Baš kao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ova institucija je privremena i ima konkretan, oročen, mandat. Ugasiće se kada sudski postupci budu okončani.

Zoran RADULOVIĆ

Dobar dio govora predsjednice EK Ursule fon der Lajen odnosio na jačanje samostalnosti i konkurentnosti (ekonomske i vojne) EU u sve složenijim okruženjima. Balkana se dotakla u posljednjem dijelu govora uz ponavljanje da je Ukrajini, Moldaviji i Zapadnom Balkanu budućnost u EU. „Zato ćemo uskoro predložiti planove za zemlje kandidatkinje koje su najviše napredovale”, najavila je.  fon der Lajen.  Crnu Goru nije posebno pomenula kao najnaprednijeg kandidata, iako su mnogi u Briselu to očekivali

U srijedu je predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula fon der Lajen održala godišnji govor pred Evropskim parlamentom (EP) o stanju Unije. Govor je počela parafrazirajući misao Čarlsa Dikinsa o „najboljim i najgorim vremenima“. Promjene dolaze nevjerojatnom brzinom dok su izazovi veći nego ikada. S jedne strane „stanje Unije bolje je nego ikad prije”, a s druge strane „stanje Unije može se činiti i neizvjesnijim nego ikad prije” rekla je fon der Lejen. Dobar dio govora se odnosio na jačanje samostalnosti i konkurentnosti (ekonomske i vojne) EU u sve složenijim okruženjima. Predsjednica EK-a se dotakla Balkana u zadnjem dijelu govora uz ponavljanje da je Ukrajini, Moldaviji i Zapadnom Balkanu budućnost u EU. „Zato ćemo uskoro predložiti planove za zemlje kandidatkinje koje su najviše napredovale”, najavila je fon der Lajen.

Ovoga puta nije posebno pomenula Crnu Goru kao najnaprednijeg kandidata, iako su mnogi u Briselu to očekivali na osnovu ranijih komunikacija i navodnih prvih nacrta govora. Suprotno očekivanjima briselske administracije i diplomatskim nastojanjima zvaničnog Beograda, fon der Lajen je naglasila da se o poštovanju evropskih vrijednosti „ne pregovara” i da su je „užasnule slike prošlonedjeljnog pogreba Ratka Mladića u Beogradu”. „Veličanju ratnih zločinaca jednostavno nema mjesta”, bila je izričita. Izjava o Mladiću nije bila usputna primjedba već je uslijedila nakon rečenice oko uslova za evropsku integraciju i principu napredovanja na osnovu zasluga.

Ranije je već najavljeno da predsjednica EK neće doći u Beograd idućeg mjeseca tokom godišnje posjete regionu. Srbijanski vladar Aleksandar Vučić do sada se nije direktno oglasio na govor fon der Lajen. Na iste primjedbe komesarke za proširenje Marte Kos i njeno otkazivanje posjeta Srbiji početkom mjeseca zbog sahrane Mladića uz državne počasti Vučić je reagovao oštro i cinično. „Objašnjenje (Marte Kos ) je bilo… glupo kao i obično”, rekao je predsjednik Srbije uz teatralno pitanje „ko je glorifikovao bilo šta i kad, ne mogu da nađu ništa konkretno”.

Ono što je za Srbiju i region veoma relevantno u nedavnim komentarima Vučića je njegova jasna poruka da on ulazi u kampanju za parlamentarne izbore (raspisane za 25. oktobar) sa uvjerenjem da Srbija neće postati članica EU. On tvrdi da Srbija navodno ostaje na evropskom putu i da se on od tog puta nije odjavio. „Ali svestan sam toga da neće da nas prime… EU (Srbiju) neće primiti u svoje članstvo”.

Vučić i njegov SNS su od 2012. na svim izborima nastupali sa pričom o evropskim integracijama i članstvom u EU kao strateškim ciljem. On je 2020. obećao završetak pregovora do 2024. i moguće članstvo do kraja 2027. godine. Paradoksalno je da su, dok je Vučić retorički podržavao članstvo u EU i koristio novac od pretpristupne pomoći (IPA), mediji pod njegovom kontrolom vodili toksičnu antievropsku kampanju, širili teorije zavjera i veličali totalitarne režime u Rusiji i Kini. Slične euroskeptične poruke je nedavno počeo širiti i albanski premijer Edi Rama.

Da će biti neizvjesno u finalu javio je i berlinski portal table.media prije nekoliko dana. U prijedlogu reformi procesa proširenja EU, koji je pripremila Marta Kos, i u koji je portal imao uvid, nove članice po prijemu će se odreći prava veta na odluke koje zahtijevaju konsenzus. Postoji i mogućnost uskraćivanja finansija ako se nazaduje u vladavini prava ili se ugrožavaju interese Unije. Aranžman odricanja prava na veto na određeno vrijeme bi vjerovatno imao formu deklaracije koja bi pratila ugovor o članstvu. Time bi se izbjegli pravni problemi jer sadašnji Ugovor o funkcionisanju EU ne dozvoljava nametanje odricanja prava na veto. Konzenzus je obavezan u pitanjima vanjske i bezbjednosne politike i u određenim finansijskim modalitetima. Kos planira da nacrt koji je nazvan Analiza politika prije proširenja predstavi 30. septembra.

Kada je Crna Gora u pitanju, na nju se jednako može odnositi citat iz Dikinsona na početku izlaganja fon der Lajen. Ovo do sada jesu „najbolja vremena” za najmanju balkansku zemlju koja je zatvorila 18 od 33 poglavlja i koja se nalazi na pragu Unije. Istovremeno su i vremena najvećih i najtežih izazova za nju. Uzdrmano jedinstvo vlasti, teško nasljeđe bivšeg narko-mafijaškog režima koji i dalje ima ogromni uticaj na pravosuđe i hibridno djelovanje protiv Crne Gore iz inostranstva čine situaciju maksimalno neizvjesnom do kraja.

Ove godine nije riješeno nijedno sporno pitanje od mnogih koja postoje, ili su nametnuta od Hrvatske. Čak i ono što se može lako uraditi, kao što je promjena imena bazena u Kotoru, nije pokrenuto s mrtve tačke. Kako vrijeme i nesklad u Vladi uzimaju danak, tako iz Zagreba (ili preko Zagreba) se ispostavljaju novi zahtjevi uz percipiranu saradnju s bivšim miloističkim režimom i njihovim partnerima u Moskvi. Iz zapadne diplomatske zajednice je ovih dana registrovano sastajanje DPS-ovih i HDZ-ovih sovjetoida u hotelu na primorju koji se široko smatra kao baza ruskih obavještajnih službi i čije formalno vlasništvo upućuje na to. Istovremeno srbijanske službe i kriminalni karteli bliski vladajućoj porodici neskriveno djeluju i pokušavaju na sve načine pronaći način da osujete konsolidaciju zemlje i ulazak u EU. Crnogorski premijer Milojko Spajić je nedavno, bez specifikacija, upozorio na „koordinirano hibridno delovanje, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dve države regiona”. Osim dvije zemlje u posljednje vrijeme se u diplomatskoj zajednici pominje nezvanično i Albanija. Albanija i njen lider koji je u prijateljskim odnosima s porodicama Vučić i Đukanović, je po riječima jednog visokog domaćeg zvaničnika i dvojice zapadnih diplomata „sa Srbijom našao zajednički interes u Crnoj Gori”.

Dodatni veliki izazov za Crnu Goru predstavlja i sve teža unutrašnja politička situacija u Njemačkoj usljed jačanja nacional-populizma. Savezni kancelar Fridrih Merc je jedan od najjačih generatora crnogorskog pristupnog procesa. Podrška Njemačke, zajedno sa Francuskom, je ključna za uspjeh Crne Gore u evropskim integracijama. Kancelar Merc i vladajuća koalicija je ozbiljno poljuljana nedavnim izbornim rezultatom u državi Saksonija-Anhalt gdje je 44 odsto glasova dobila antimigrantska Alternativa za Njemačku (AfD). U nedjelju, 20. septembra će se održati izbori u glavnom gradu Berlinu (koji ima status posebne države u njemačkom savezu) i državi Meklenburg-Zapadna Pomeranija. Ankete predviđaju dalju eroziju izborne baze Mercove Hrišćanske demokratske unije (CDU) uz jačanje AfD -a i komunista. Nakon nedjelje se očekuje dalji pritisak na kancelara da napusti poziciju prvog čovjeka Njemačke. Za sada je Merz odbio podnijeti ostavku uz primjedbe da je zakonito izabran za kancelara na četiri godine. Premijeri osam saveznih država iz redova CDU-a su otvoreno tražili od Merza da ne napušta funkciju. Međutim, ovaj apel nije potpisao premijer Bavarske Markus Zeder čija Hriščansko-socijalna unija (CSU) je stranački partner CDU-a. U međuvremenu su se pojavili naslovi da je Merc otkazao odlazak na Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija u Njujorku zbog situacije u Njemačkoj.

I u Briselu se čekaju njemačka izjašnjenja o pozicijama za zatvaranje poglavlja na sljedećoj međuvladinoj konferenciji. Jedan od razloga sporosti je i to što Crna Gora i dalje nema ambasadora u glavnoj članici EU. Navodno je komunikacija s njemačkim institucijama maksimalno usporena zbog nesnalaženja ambasade u Berlinu i neartikulisanja potreba i problema sa kojima se crnogorska strana suočava u pristupnom procesu.

Savjet EU je zakazao sastanak ministara za evropske poslove (GAC) u Briselu 22. Septembra, ali još nema potvrde da će se tada održati i međuvladina konferencija sa Crnom Gorom, kako su ranije iz Vlade nagovještavali.

Crnogorska strana je poslala pozicije za zatvaranje devet poglavlja početkom mjeseca dok su nezvanično najavljena zatvaranja od pet do šest poglavlja. Kao sigurna se pominju poglavlja – 12 (bezbjednost hrane), 14 (saobraćaj), 18 (statistika) i 19 (socijalna politika). Najavljeno je da će do kraja septembra biti poslate i pozicije za još šest poglavlja. Posljednje poglavlja su zatvorena sredinom jula – 8 (konkurencija) i 29 (carinska unija).

Novina u eurointegracijama je i pominjanje Kanade kao pridruženog člana EU u govoru fon der Lajen od 16. septembra. Koliko će to donijeti nove energije u proširenju nakon negativnog rezultata referenduma na Islandu o nastavku pristupnih pregovora, ostaje da se vidi.

Sada je jedino izvjesno da raste neizvjesnost oko toga da li će se crnogorski posao uspješno završiti do početka 2027. godine.

Jovo MARTINOVIĆ

EU se priprema za novo proširenje u geopolitički potpuno drugačijim okolnostima, a istovremeno trenutno nema političke saglasnosti za veliku reviziju osnivačkih ugovora. Zato se traži način da se preko pristupnih ugovora zaštite i funkcionalnost Unije i vladavina prava

MONITOR: Prema pisanju berlinskog portala u najnovijem Predlogu reformi procesa proširenja stoji da nove članice EU treba po prijemu da se odreknu prava veta na odluke koje se u Uniji donose konsenzusom. Šta to može značiti za Crnu Goru?

ĐUROVIĆ: Važno je precizirati da se ne govori o trajnom odricanju novih članica od prava veta, niti o ukidanju veta u svim oblastima. Nedavni nezvanični dokument Njemačke, Francuske, i zemalja Beneluksa govori o mogućim privremenim, tranzicionim ograničenjima određenih glasačkih prava, prije svega u dijelu pravne tekovine gdje se i dalje odlučuje jednoglasno. Istovremeno bi se u buduće ugovore o pristupanju ugradile snažnije zaštitne klauzule za vladavinu prava i protiv nazadovanja nakon članstva. Riječ je o predlogu oročenih i precizno definisanih izuzetaka, a ne o trajnom članstvu sa manjim pravima.

To je dio šire ideje o novoj generaciji ugovora o pristupanju. EU se priprema za novo proširenje u geopolitički potpuno drugačijim okolnostima, a trenutno nema političke saglasnosti za veliku reviziju osnivačkih ugovora. Zato se traži način da se preko pristupnih ugovora zaštite i funkcionalnost Unije i vladavina prava.  Istovremeno, u ekspertskim preporukama regiona, preporukama civilnog društva u okviru dijaloga Berlinskog procesa pominju se klauzule o zabrani regresije, snažniji mehanizmi reagovanja na kršenje evropskih vrijednosti, kao i obaveza da sve takve mjere budu unaprijed poznate, transparentne i vremenski ograničene, upravo da se ne bi stvarao koncept „drugorazrednog članstva“. To je posebno važno za Crnu Goru, jer se već priprema njen pristupni ugovor, koji bi mogao postati svojevrstan model za naredna proširenja.

Unutar EU o ograničavanju prava ne postoji jedinstven stav. Italija, Hrvatska, Austrija, Češka, Grčka, Slovačka i Slovenija usprotivile su se ograničavanju glasačkih prava novih članica i naglasile da svaka zaštitna ili tranziciona mjera mora biti objektivno opravdana, proporcionalna i privremena. Zato za Crnu Goru ovo još nije gotova odredba, već dio pregovora o budućoj konstrukciji članstva.

Drugim riječima, EU pokušava istovremeno da omogući novo proširenje i da zaštiti sopstvenu sposobnost odlučivanja (strah od „trojanskog konja“). To podrazumijeva manje prostora za blokade – kako poslije prijema novih članica, tako i za bilateralne sporove tokom procesa pristupanja – ali i veću odgovornost kandidata da sprovode stvarne reforme i da ne nazaduju nakon članstva. Za Crnu Goru je najvažnije da insistira na principu punopravnog članstva, uz prihvatanje samo jasno definisanih, proporcionalnih i vremenski ograničenih tranzicionih rješenja.

MONITOR: Da li je islandski referendum, uticao na  raspoloženje članica EU za proširenjem ?

ĐUROVIĆ: Ne bih rekla da je islandski referendum promijenio raspoloženje EU prema proširenju. Tačno je da su pojedini međunarodni mediji rezultat opisali kao udarac širim ambicijama proširenja, ali to je prije politička interpretacija jednog nacionalnog referenduma nego pokazatelj promjene politike EU. Na Islandu se 29. avgusta nije glasalo o članstvu u EU, već o tome da li treba obnoviti pristupne pregovore: 52,8% glasalo je protiv, a 47,2% za, uz veoma visoku izlaznost od 82,5%. To je prilično podijeljeno društvo, a ne plebiscitarno odbacivanje evropske integracije.

Island i Crna Gora se nalaze  u potpuno različitim pozicijama prema EU. Island je član Evropskog ekonomskog prostora, dio jedinstvenog tržišta i Šengena i već primjenjuje veliki dio evropskih pravila, ali bez punog učešća u njihovom donošenju. Island ima nivo ekonomske razvojenosti, oko 135 u paritetu kupovne moći u odnosu na evropskih 100, i bio bi neto davalac u budžet EU. Zato je islandsko pitanje zapravo bilo: da li iz veoma duboke integracije bez članstva treba preći u punopravno članstvo? Tamo su izuzetno osjetljivi ribarstvo, prirodni resursi i nacionalna kontrola nad njima.

Crna Gora, kroz članstvo treba da ostvari i ono što Island velikim dijelom već ima, ali i punopravno političko učešće, pristup svim politikama i fondovima Unije i mjesto za stolom gdje se donose evropske odluke.

Islandski referendum više govori o Islandu nego o budućnosti evropskog proširenja. Pokazuje da svaka država odnos prema EU procjenjuje kroz sopstveni nacionalni interes, ekonomski model i odnos koristi i obaveza. Za Crnu Goru evropski put će zavisiti prvenstveno od naših rezultata – brzine i kvaliteta reformi,  vladavine prava, zatvaranja preostalih poglavlja i sposobnosti da održimo političku vjerodostojnost procesa. Brisel nam je generalno vrlo naklonjen. Pitanje  koliko ćemo uspješno iskoristiti taj trenutak.

MONITOR:  A naši unutrašnji problemi, od nesuočavanja sa prošlošću do toga da su reforme mahom zakonodavne umjesto suštinske?

ĐUROVIĆ: Crna Gora više nije u fazi u kojoj je dovoljno usvojiti zakon i  formalno ispuniti evropsku obavezu. Pred završnicu pregovora, EU traži mjerljive rezultate primjene – nezavisnije i efikasnije institucije, pravosnažne presude u predmetima visoke korupcije i organizovanog kriminala, profesionalnu javnu upravu, slobodne medije i stvarnu zaštitu prava. Najnoviji Izvještaj EK o vladavini prava iz jula 2026. potvrđuje da napretka ima, ali i da primjena ostaje neujednačena.

Crnoj Gori u završnici nije potrebna manja, već kvalitetnija brzina. To znači da ne mjerimo napredak samo vremenom  potrebnim da usvojimo zakon ili zatvorimo poglavlje, već vremenom koje otrebnim da to pravilo počne  da funkcioniše u životu građana, institucija i privrede. Ako do kraja pregovora uspijemo da što više zatvorimo taj jaz između norme i primjene, onda završetak pregovora neće biti samo formalni kraj ugog procesa. Već  dobra osnova da Crna Gora od prvog dana bude funkcionalna članica EU.

MONITOR: Uskoro je na dnevnom redu Skupštine inicijativa opozicije za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića zbog saučešća upućenog Mladićevoj porodici. Mogu li  previranja na političkoj sceni uticati na evropski put zemlje?

ĐUROVIĆ: Parlamentarna rasprava o odgovornosti predsjednika Skupštine je dio demokratskog procesa. Inicijativu za razrješenje Mandića potpisalo je 35 poslanika iz vlasti i opozicije, što joj daje političku težinu bez obzira na ishod.

Mogući scenario je i da ne bude kvoruma za održavanje sjednice, i to sa veoma tijesnom razlikom. Zato pitanje ko će doći na sjednicu može biti jednako važno kao i pitanje ko bi kako glasao.Ako do takvog scenarija dođe, ni njega ne treba dramatizovati kao dokaz institucionalnog sloma. To je dio naše političke realnosti, posebno u periodu približavanja izborima. Uravo zato je važno da evropska agenda ne postane kolateralna šteta tih unutrašnjih odnosa.

Mislim da je ipak najvažnije da je inicijativa pokrenuta i da je dobila široku podršku. Politička poruka je već poslata: značajan dio parlamenta smatra da odnos prema ratnim zločinima, međunarodnim presudama i kulturi sjećanja zahtijeva jasnu političku odgovornost. To je važno i za unutrašnju demokratiju i za evropski kredibilitet Crne Gore.

MONITOR: Šta je  ključno za Crnu Goru, kako bi  postala sledeća ćlanica EU?

ĐUROVIĆ: Da  završi ono što je započela i dokaže rezultate u praksi. To prije svega znači okončati reformu izbornog zakonodavstva i uspostavljanje Centralne izborne komisije, završiti preostali dio zakonodavne reforme i,  najvažnije, pokazati uvjerljiv bilans rezultata u oblasti vladavine prava.

Završetak pregovora nije kraj procesa. Crna Gora ima 18 od 33 poglavlja privremeno zatvorenih, a nakon zatvaranja svih poglavlja slijede konsolidacija pregovaračkog rezultata, finalizacija pristupnog ugovora, njegovo odobravanje, potpisivanje i ratifikacija u državama članicama, uz nastavak monitoringa do samog pristupanja. Zato se paralelno moramo pripremati za članstvo, a ne samo za završetak pregovora: za učešće u budžetu EU i na rashodnoj i na prihodnoj strani, korišćenje znatno većih mogućnosti kroz evropske fondove, nego što je do sada bila IPA, kao i za administrativnu sposobnost da tim sredstvima kvalitetno upravljamo.

Jednako je važno pripremiti i crnogorsku privredu za puno učešće na jedinstvenom tržištu. Članstvo donosi veliko tržište i nove mogućnosti, ali  i mnogo snažniju konkurenciju. Zato, u granicama pravila EU o državnoj pomoći i konkurenciji, treba maksimalno koristiti dozvoljenu institucionalnu, finansijsku i razvojnu podršku našim preduzećima kako bi podigla produktivnost, tehnološki nivo i izvoznu sposobnost. Cilj nije samo zatvoriti posljednje poglavlje, nego dočekati članstvo sa institucijama i privredom sposobnim da funkcionišu unutar EU.

Ne treba prihvatati rješenja koja prelaze granicu politički i pravno prihvatljivog

MONITOR:  Šta je sa neriješenim pitanjima sa Hrvatskom?

ĐUROVIĆ: Sva otvorena pitanja sa Hrvatskom koja su u procesu rješavanja treba nastojati da budu završena, i vjerujem da se najveći dio njih može riješiti kroz bilateralni dijalog. Međutim, ako se pokaže da je oko pojedinih pitanja veoma teško postići kompromis  prihvatljiv za obje strane,  treba razmotriti da li postoje scenariji kojim bi se ta pitanja izdvojila iz neposrednog procesa zatvaranja pregovaračkih poglavlja.

Za Crnu Goru je od presudnog značaja da završi pristupne pregovore, ali to ne znači da treba prihvatati rješenja koja bi prelazila granicu politički i pravno prihvatljivog. To je posebno važno tamo gdje i unutar crnogorske političke strukture postoje različiti stavovi (brod Jadran, plava granica;dok neki promišljaju i reviziju kopnene granice, što nije oportuno). Zato je potrebno tražiti nove, održive kompromise. Oni ne bi smjeli značiti samo odlaganje problema, već dogovor da se pojedina pitanja rješavaju u drugom formatu i u dužem vremenskom horizontu.

To, zavisno od prirode konkretnog spora, može značiti međunarodnu arbitražu ili obraćanje nadležnom međunarodnom sudu, dok se druga pitanja mogu rješavati kroz posebne bilateralne pregovore, uključujući i pitanja sukcesije pokretne (vojne) imovine. Suština je da se pronađe model kojim bi se jasno utvrdilo da se spor nastavlja rješavati, ali da istovremeno ne postane trajna prepreka evropskom putu Crne Gore.

U takvom procesu bilo bi važno i aktivnije posredovanje evropskih institucija, prije svega EK, kao i razumijevanje država članica, kako bilateralni sporovi koji nijesu neposredno dio evropske pravne tekovine ne bi potisnuli suštinu procesa pristupanja.Vrijeme za 28/28 polako ističe, moramo ovo pitanje ubrzati i rješavati, odvajajući emocije od činjenica.

Milena PEROVIĆ