Profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim djelovima društva

MONITOR: Nakon poraza Orbana, Vučića, desnice u Brazilu, pao je i Donald Tramp. Neki bolji dani za svijet?

BOJOVIĆ : Porazi autoritarnih, kleptokratskih, nacionalističkih ili profašističkih režima uvijek su dobra vijest. Ali, najvažnije je da se izborne pobjede pretoče u javne politike koje će potisnuti ili marginalizovati maligne društvene snage i time omogućiti da ovaj fragilni, nasilnički i nepravedni svijet postane pristojnije mjesto za život. Međutim, profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim dijelovima društva.

MONITOR: Poslije pobjede Studentske liste u Srbiji, kazali ste, stvoreni su uslovi za demontažu malignog sistema. Rano je, ali kako vidite ono što se dešava u Srbiji prvih dana nakon pada Vučića?

BOJOVIĆ: Rano je govoriti o realnim potencijalima Studentske liste i njenoj sposobnosti da se nosi sa ubjedljivom izbornom pobjedom. Sve će biti jasnije nakon formiranja prve postvučićevske vlade od kojeće zavisiti budućnost Srbije ali i šireg okruženja. Za sada imamo samo radikalne političke najave, sporadična hapšenja i umjerene poruke prema susjedima ako izuzmemo par koještarija od strane onih koji su „poreklom“ iz Crne Gore.

Pobjednička izborna politika dobila je šansu da krene u istorijski obračun sa velikosrpskom ideologijom, dovođenje u red Srpske pravoslavne crkve, raskrinkavanje zločinačkog nasljeđa, kao i saniranje institucionalnog rasula i eliminaciju masovne korupcije i organizovanog kriminala. U najkraćem, Srbija će se ili konačno pokrenuti i evropeizirati ili potonuti pred izazovima koji je očekuju. Želim da vidim Srbiju koja će postati uzorna država i prosperitetno društvo i time prestati da bude balkansko strašilo i generator zločinačke politike.

MONITOR:  Crna Gora nakon izbora u Srbiji?

BOJOVIĆ: Crna Gora je dobila priliku da koliko toliko počine od nacionalističkog beogradskog intervencionizma, makar do ulaska u Evropsku uniju. Usput, progresivna crnogorska javnost je pozdravila pobjedu Studentske liste u nadi da će njihov unutrašnji program biti u korist srpske države i društva, dok je dio bivše unionističke i litijaške javnosti koji nije volio Vučića, još jednom demonstrirao demonstrirao inferiornost i tradicionalnu spremnost da bude posluga i novih srpskih vlasti.

Što se tiče onih koji su bili dosljedna Vučićeva agentura njihova sudbina je za sada bliža političkom bunjištu, za razliku od neočetničkih prevrtljivaca poput Mandića ili Joanikija koji će biti prigrljeni makar od dijela novih beogradskih upravitelja.

MONITOR: Premijer Spajić zatražio je ispitivanje mogućeg stranog uticaja preko medija, M tel- ai Alta grupe. Kako to komentarišete?

BOJOVIĆ: Premijer je izrazito politički netalentovana i nepouzdana ličnost baš kao što je njegova partija smješa diletanata i provincijalnih populista. Baš kao što su dobro procijenili „kvalitet“ stupidnog i razarajućeg Euro modela tako su i procijenili da će politički profitirati od tzv. ispitivanja Vučićevog uticaja na medije i privredne subjekte u Crnoj Gori.

Umjesto toga, mogli bi za početak da ispitaju kako je nastao volšebni PES i da li je uticaj bivšeg srpskog režima i njegovih kontributora iz srpskog entiteta u BiH kreirao još jednu stranku u Crnoj Gori, i kako je Spajić ni iz čega napravio političku karijeru.

MONITOR: Ovih dana kod kuće je aktuelna tema – ko je imao više veza sa Vučićem, vlast ili opozicija?

BOJOVIĆ: Pravo pitanje je – ko nije imao direktnih ili indirektnih veza sa Vučićem. Svi ključni djelovi vlasti su očigledno bili Vučićeva ispostava ili beskičmeni pomagači njegove politike. To u dužem periodu važi i za vodeću sumornu opozicionu partiju ili za najmanju od opozicionih parlamentarnih stranaka koju predvodi ljubitelj „otvorenog Balkana“ i potpisnik tzv. temeljnog ugovora.

MONITOR: I CrnuGoru uskoro očekuju izbori. Kako vidite političku scenu pred 2027.?

BOJOVIĆ: Kao koncentraciju trule, obmanjivačke i oportunističke političke klase koja po svim kriterijumima pripada prošlosti i dolazi iz prošlosti. Kada na njoj vidimo „evropsko ruho“ onda tek može da nam se smuči od političke scene koja po svemu liči na provincijalno vašarište gdje šibicari varaju prisutnu šatorijadu. Jedina politika koja u Crnoj Gori još ima smisla je ona politika koja bi se suprostavila i vlasti i opoziciji i ponudila reformatorski program koji bi iz temelja prodrmao ovu rašivenu državu i primitivizovano društvo. Sve drugo je ne samo već viđeno već je i tradicionalno presipanje iz šupljeg u prazno.

MONITOR:  Stigao je novi izvještaj EK. Uobičajeno, traži se poboljšanje rezultata u dijelu istraga i presuda u slučajevima visoke korupcije, završetak ustavnih promjena, pominje Spajićev Euro model, kao potencijalni rizik za javne finansije. Kako vidite ocjene  EK?

BOJOVIĆ:  Izvještaj EK je očigledno u funkciji geopolitičke odluke Brisela da se Crna Gora konačno ugura u Evropsku uniju. Njegovi ohrabrujući djelovi imaju za cilj da raspalu vlast i gnjilu opoziciju motivišu da ne pucaju sebi u koljena kada je Crna Gora već dovučena u predvorje EU. Kritički tonovi imaju za cilj da upozore vlast da ne glumi kvalifikovanu upravu kada svi znaju da se radi o skupini političkih amatera i institucionalnih pacera.

Otuda je i upozoravajuće spominjanje najavljenog ekonomskog eksperimenta gdje je Spajiću jasno rečeno da se ne igra sa javnim finansijama, fiskalnim okvirom i domaćom privredom jer Briselu ne pada na pamet da se već iduće godine bavi sanacijom posljedica neuke i trampističke politike koja je već sada prekršila mastriške kriterijume.

MONITOR: Mi i Evropa?

BOJOVIĆ: Bićemo anektirani što je imajući u vidu neodgovornu, pohlepnu i drugorazrednu političku klasu i “prosvijećeno” biračko tijelo odličan i nezaslužen ishod za većinsku Crnu Goru.

Znatna manjina je u Crnoj Gori bila Evropa i prije četiri decenije baš kao i danas, dok je većina bila i ostala u raljama palanačkog duha koji u EU vidi samo materijalnu korist dok i dalje gusla o “tradicionalnim vrijednostima”i bježi od svake promjene koja će ih učiniti boljim od onoga što jesu.

Milena PEROVIĆ

Prostorija u koju su nas prinudno smjestili je, najblaže rečeno, neuslovna, u njoj je aktivna trafo-tabla. Pošto ova tehnička soba nikada nije bila projektovana za ljude, a direktor Raonić je pretvorio u svojevrsnu kaznionicu za neposlušne, među zaposlenima je prozvana trafo-betonjerka

MONITOR: Kada i kako je došlo do toga da Vi i Vaš kolega, reditelj Milan Šofranac, budete premješteni u neuslovnu prostoriju poznatu kao „trafo-betonjerka“?

ŠĆEPANOVIĆ: U trafo-betonjerci smo od maja prošle godine. Imali smo lijepu kancelariju na trećem spratu i onda nam je samo rečeno da se iz nje iselimo kako bi se oslobodila za reditelja Senada Šahmanovića. Kada sam shvatio gdje nas šalju ostao sam bez riječi. Ja sam dugo u ovoj kući i veoma dobro pamtim razne detalje. Znam da ova prostorija nikada nije bila namijenjena boravku ljudi. U nju su godinama odlagane promijenjene WC šolje, slavine i vodokotlići. Kompletan vodoinstalaterski materijal se ovdje skladištio kako bi se pravio godišnji popis. Kada su nam naložili da se selimo ovdje, kada sam ušao u ovu prostoriju, rekao sam kolegi Šofrancu: ,,Mićo, evo stigosmo u kanalizaciju.“ Ovo je, naravno, svjesno urađeno. Kolega Šofranac je sjajan reditelj. Iza njega su brojne dokumentarne emisije, igrani program, a on je i režiser poznatog serijala istraživačkog novinarstva „Mehanizam“. Obojica smo članovi Sindikata zaposlenih RTCG-a. Svi članovi u poslednje dvije godine trpe strahovite pritiske. Prostorija u koju su nas prinudno smjestili je, najblaže rečeno, neuslovna, u njoj je aktivna trafo-tabla. Pošto ova tehnička soba nikada nije bila projektovana za ljude, a direktor Raonić je pretvorio u svojevrsnu kaznionicu za neposlušne, među zaposlenima je prozvana trafo-betonjerka.

Sindikat zaposlenih RTCG-a obraćao se ovim povodom direktorici produkcije RTCG-a, rukovoditeljki HR službe, pomoćniku generalnog direktora za tehniku, ali niko ne reaguje, niko ne preuzima odgovornost za premještaj. Niko nište ne zna. A svi znaju sve – da direktor Raonić vuče sve konce, naročito kada je u pitanju kažnjavanje neistomišljenika.

MONITOR: Kako komentarišete ponudu menadžmenta RTCG-a da pojedini političari obiđu prostorije u kojima ste kako bi demantovali tvrdnje o nehumanim uslovima?

ŠĆEPANOVIĆ: Poznato mi je da je direktor Raonić pozvao poslanike Evropskog saveza da posjete RTCG. Direktor maše nekakvim izvještajem o tome da je zračenje trafo-table u granicama dozvoljenog kao da taj komad papira ima moć da ovu ruiniranu udžericu pretvori u prostor dostojan ljudskog bića. Nije nam baš ova betonjerka idealna za posjete, ali ćemo rado, na našem rešou iz prošlog vijeka, skuvati kafu za poslanike svih političkih partija, koji zakucaju na naša vrata. Sindikat zaposlenih RTCG-a uputio je poziv i parlamentarcima i ministrima, i predsjedniku Skupštine i premijeru i predsjedniku države. Svi su dobrodošli da barem na pola sata osjete kako se Javni servis ophodi prema svojim zaposlenima. Ja srijedom režiram emisiju „Budimo budni – pitajte Vladu“, pa ministri koji gostuju mogu poslije snimanja da svrate kod nas na kafu.

MONITOR:Završili ste Fimsku akademiju u Pragu, od kada radite u Javnom servisu?

ŠĆEPANOVIĆ: U Radio-Televiziju Titograd došao sam davne 1987. Te sam godine diplomirao Filmsku i televizijsku igranu režiju u Pragu i odmah po povratku u Crnu Goru pošao sam do Rajka Cerovića kojega sam vidio poslednji put godinu i po dana prije diplomiranja, tada je bio urednik Kulturno-umjetničkog programa. Kad sam ga potražio u zgradi, saznao sam da je u međuvremenu postao glavni i odgovorni urednik Televizije. Kako sam se pojavio u njegovoj kancelariji, Rajko me umjesto pozdrava dočekao pitanjem: „Jesi li završio?“.

„Jesam“, jedva sam uspio da odgovorim jer me on već uhvatio za ruku i gotovo ugurao u susjednu kancelariju uz riječi: ,,Pero, evo ga, završio je!“. Obratio se tadašnjem generalnom direktoru Peru Radoviću i uzviknuo: „Naš je!“. Tako je počela moja tridesetdevetogodišnja karijera u nacionalnoj televiziji – kući koja me je stvorila. Naime, Radio-Televizija Titograd me stipendirala od druge godine studija, a nakon druge godine su moji roditelji dobili poziv od republičke vlade gdje su informisani da će i vlada finansijski podržati moje školovanje.

Filmsku akademiju scenskih umjetnosti – FAMU  završio sam za 4 i po godine iako su studije trajale 5 godina. Studiranje je skraćeno zbog značajnog uspjeha mog studentskog filma „Lilika“ koji je snimljen po istoimenoj priči Dragoslava Mihailovića. Film je, mimo protokola, uvršten u takmičarski repertoar prilikom izbora najbolje filmske akademije na svijetu. Bio je to presedan jer FAMU, po pravilu, nije kandidovala ostvarenja stranih studenata. Međutim, „Lilika“ je bila izuzetak i te godine FAMU je izabrana za najbolju filmsku akademiju.

Pola godine nakon što sam se zaposlio u Radio-Televiziji Titograd, počeo sam da snimam svoj prvi igrani film „ Da capo“ sa Milanom Štrljićem u glavnoj ulozi. Štrljić je glumio sina iza kojega stoji otac i očev položaj. U filmu uz njega nastupa sjajna glumačka postava – Boro Begović, Suzana Petričević, Abdurahman Šalja, Branka Sekulović i drugi. Pamtim mnoge lijepe trenutke sa snimanja ove TV drame. Dolazi Milan jedan dan i kaže : „Bobo, ne znam što da radim, baš mi je neprijatno, gdje god dođem da nešto kupim, niko ništa neće da naplati. Kafanu da ne pominjem.“ Ja mu kažem: „ Milane, ne brini. Nisi svjestan da grad pravi ovaj film.“. Mislim da nigdje nismo platili nijedan prostor koji je korišćen za snimanje. Producent je pri kraju snimanja došao kod direktora i rekao da planirana sredstva u velikoj mjeri nisu potrošena. Taj razgovor se poslije prepričavao. Pita Pero Radović: „Kako ne potrošiste taj novac?“, a producent odgovara: „Prebaci to, Pero, na Đeknu, njima će trebati!“

MONITOR: Po čemu još pamtite taj period rada u Televiziji?

ŠĆEPANOVIĆ: Živo se sjećam prve klape prvog filma koji sam režirao za moju kuću. Prva klapa je svima bila važna, došlo je cijelo rukovodstvo televizije. Jer to je bio veliki događaj ne samo na nivou televizije. Grad je to doživio kao svoj projekat, a i republika. Svi jugoslovenski ilustrovani časopisi su poslali novinare. Prilazi mi direktor i kaže: ,,Trebao si mi na trenutak. Slobodane, ja sam ti direktor. Svi smo evo došli i radosni smo što počinješ. Dovoljno je da čisto zanatski snimiš film i mi smo ogroman uspjeh napravili“.  Htio je da me podrži, da ne budem opterećen njegovim očekivanjima, da mi da slobodu da radim. Film nastaje, naša koleginica se vraća iz Makedonije gdje je bila prodaja i javlja nam da je šest zemalja kupilo film „Da capo“. Stiže informacija do generalnog direktora. On, zadovoljan, kaže Rajku Ceroviću: „Radimo sledeći projekat“. A ja sam već bio predložio film „Zašto si tako tužan?“ po tekstu Vaclava Havela. Originalni naziv je „Audijencija“, u njemu su igrali Boro Begović i Goran Sultanović. I tako je krenulo. Uslijedili su drugi projekti – filmovi, TV drame, komedije.

Evo da izdvojim još jedan detalj. Sjećam se kada smo 1994. snimali TV komediju „Kreni prema meni“ sa Danilom Lazovićem koji tumači ulogu instruktora vožnje i Ljljanom Blagojević u ulozi vrsne intelektualke koja uči da vozi, njenu majku je glumila čuvena Olivera Marković. Snimamo scenu na groblju, Danilo nosi dva bidona sa po 20 litara vode. Tražim da se ponovi scena. Kažem: „Ispravi se Danilo i nosi tu vodu muški kako ti i dolikuje!“. A on odgovara: „E ‘ajde, Bobo, dođi da ti natovarim ovih 40 litara, pa da svi vidimo kako se to muški voda nosi!“.

MONITOR: Kako Vam se čini današnja atmosfera u RTCG-u u odnosu na protekle decenije?

ŠĆEPANOVIĆ: Nasuprot tom vremenu kada su me objeručke dočekali kao školovanog reditelja i dali mi sve uslove da radim, poslednjih godina ja nemam priliku da izrazim svoje znanje, iskustvo, kreativnost. Javno kritikujem rad aktuelnog menadžmenta i direktora RTCG-a koji je na intervjuu pred Savjetom, prije nego što je izabran za prvog čovjeka Javnog servisa i sam rekao da ne poznaje mnogo televiziju. Kritika se u RTCG-u ne prašta kao ni to što sam član Sindikata zaposlenih RTCG-a i to su već dva razloga da se odbijaju svi projekti koje svake godine predlažem kroz, do detalja razrađene, knjige snimanja. Evo samo da pomenem igranu seriju od osam jednosatnih epizoda ,,Bihorci“ po romanu poznatog pisca Ćamila Sijarića. A bilo je dosta drugih predloženih projekata. To je užasno i surovo. Opet želim da naglasim – mene je ova kuća stvorila. I ja poslije svih ovih godina često imam osjećaj da joj nisam dovoljno uzvratio. Zato želim da radim, odatle crpim snagu iako smo u betonjerci.

Što se atmosfere u kući tiče – odnosi među kolegama su poremećeni. Osnovni princip je „zavadi, pa vladaj“. Ne poštuje se znanje. Forma je iznad suštine. Kvantitet je iznad kvaliteta. Kupuje se tehnika, a ne znamo što ćemo da snimamo. Uvijek se tehnika kupovala na osnovu onoga što planiraš da proizvodiš. Kupili smo tri robot-kamere za 740.000 eura. To su kamere za specijalizovane emisije. Recimo za kvizove gdje se tačno zna dinamika, pitanje-odgovor, pitanje-odgovor. Mi smo prvo kupili kamere, pa tek onda smišljamo kako da ih koristimo. Stavili smo ih u prostor od 50 kvadrata gdje se ne može iz svake pozicije dati total, pa reditelj nema puni dijapazon mogućnosti kada radi.

Predrag NIKOLIĆ

Prve poruke i izjave predstavnika Studentske liste ulivaju oprezni optimizam, jer ukazuju na namjeru uspostavljanja zrelih i formalnih međudržavnih odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutrašnje stvari susjeda. Ipak, za realnu procjenu dometa ove transformacije potreban je protok vremena

MONITOR: Srbija je na izborima u nedjelju smijenila vlast Aleksandra Vučića. Vaš komentar?

MAROVIĆ: Trijumf Studentske liste predstavlja epilog višegodišnjeg gomilanog građanskog otpora, koji je od teške, olovne tišine nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i tragičnog stradanja šesnaestoro ljudi, prerastao u talas otvorenog, gotovo dvogodišnjeg, bunta širom zemlje. Tokom čitavog tog perioda, režim Srpske napredne stranke (SNS) demonstrirao je silu kroz sistematsko zastrašivanje, otpuštanje i revanšizam prema učesnicama i učesnicima protesta, institucionalizaciju medijskog mraka, policijsku represiju i faktičko odustajanje od evropske integracije i EU. Država je godinama pretvarana u feud jedne političke partije i njenog lidera, zbog čega je izborni ishod neminovna kulminacija sveopšteg društvenog nezadovoljstva.

Pad dosadašnjeg režima pokazuje da pred autentičnom voljom građanki i građana i sazrelim osjećajem društvene nepravde padaju u vodu i zarobljeni mediji, klijentelističke mreže i namješteni izborni uslovi. Kada u jednom društvu revolt prema nepravdi dostigne kritičnu tačku, on se pretvara u snagu koja ne zavisi od klasičnih političkih resursa, formalnih lidera, stranačkih infrastruktura ili vanjskih blagoslova. Riječ je o iskonskom odbrambenom refleksu zajednice koja je odbila nastavak života u mraku i odabrala slobodu kao  preduslov opstanka i razvoja.

MONITOR: Šta to znači za Crnu Goru i njenu političku scenu?

MAROVIĆ: Političke promjene u Srbiji morale bi označiti početak znatno mirnije i institucionalno stabilnije faze regionalnih odnosa. Crnogorski politički i društveni prostor bio je izložen direktnom uticaju iz Beograda koji je kontrolisao ne samo državni aparat u Srbiji, već i značajan dio medijskog sektora, političkih stranaka i društvenih aktera u Crnoj Gori. Takav patronat kontinuirano je služio kao destruktivan i ometajući faktor u unutrašnjim crnogorskim prilikama, opstruirajući reformske procese i produbljujući polarizaciju. Prve poruke i izjave predstavnika Studentske liste ulivaju oprezni optimizam, jer ukazuju na namjeru uspostavljanja zrelih i formalnih međudržavnih odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutrašnje stvari susjeda.

Ipak, za realnu procjenu dometa ove transformacije potreban je protok vremena kako bi se u praksi vidjelo da li ulazimo u trajnu eru regionalne stabilnosti ili ćemo svjedočiti tek prekompoziciji interesnih mreža pod novim imenima. Posebno osjetljivo pitanje odnosi se na poziciju i buduće usmjerenje dosadašnjih Vučićevih saveznika u Crnoj Gori, pred kojima je neumitni period političke dezorijentacije i prinudnog prestrojavanja. Nije tajna da je prethodni režim u Beogradu izdašno i direktno podržavao čitavu strukturu političkih, medijskih i vjersko-kulturnih organizacija u Crnoj Gori. Finansijska i logistička podrška mjerila se milionima eura, uključujući direktnu donaciju Vlade Srbije i Grada Beograda od 2 miliona eura Opštini Nikšić za projekte infrastrukture i kulture, kupovinu i opremanje Srpske kuće u Podgorici za koju je izdvojeno preko 3,4 miliona eura kako bi postala političko sjedište, kao i kontinuirana milionska davanja SPC.

Akteri koji su otvoreno pružali podršku režimu u Beogradu nastaviće to da čine, ali u bitno izmijenjenoj konstelaciji snaga u kojoj njihov politički patron više ne raspolaže državnim resursima moći. Politički subjekti koji su u Crnoj Gori nedavno prihvatili proevropsku retoriku sada ubrzano pokušavaju da stvore dodatnu distancu od dosadašnjih beogradskih saveznika. Međutim, oni previđaju da njihovo biračko tijelo nije sretno zbog tog distanciranja, a ono drugo dobro pamti njihovo dugogodišnje prećutkivanje, kompromise sa autokratom i politički oportunizam pokazan u prelomnim trenucima.

MONITOR: Glavna tema kod kuće su međupartijske optužbe ko je više ili manje sarađivao sa Vučićem.

MAROVIĆ: Unutrašnje političke trvenja u Crnoj Gori uvek brzo ogole razliku između deklarativnih stavova i stvarnih djela. Kada govorimo o političkim akterima u Crnoj Gori i njihovom odnosu prema bivšem režimu u Beogradu, neophodno je napraviti distinkciju između onih koji su iza kulisa pravili političke i finansijske aranžmane sa Beogradom i onih koji su to radili javno. Za osudu su i jedni i drugi, ali je ovo prvo mnogo teže dokazati i razlika se pravi isključivo zbog toga što su jedni dobijali glasove na račun savezništva sa Vučićem, a drugi zbog otvorenog sukobljavanja.

Kada govorimo o partijama vlasti, ako se analizira postupanje Pokreta Evropa sad (PES), uočava se da su svoju političku poziciju i vlast gradili pretežno kroz ćutanje i podilaženje beogradskim vlastima. PES je uveo u strukture izvršne i zakonodavne vlasti aktere poput Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP), prećutkujući brojne uvrede i nipodaštavanja upućena sa  zvaničnih adresa u Beogradu na račun crnogorskog državnog suvereniteta. Tolerisali su potpunu ideološku i funkcionalnu samovolju svojih partnera u opštinama, da bi danas pokušali da se predstave  kao jedini istinski nosioci evropskih vrijednosti i veliki podržavaoci Studentske liste.

Politički subjekti okupljeni oko NSD djelovali su kao direktna politička ispostava režima iz Beograda. Predsjednici opština iz redova ove partije, poput Vraneša u Pljevljima, su pozivali građanke i građane da glasaju za Vučića na ovim izborima, dok je lider partije,  Andrija Mandić, do nedavno aktivno učestvovao u izbornim štabovima SNS-a i prihvatao državna odlikovanja iz ruku srbijanskog predsjednika prošle godine na Vidovdan.

Djelovanje Demokrata u ovom kontekstu obilježeno je strategijom institucionalnog balansiranja i cenzure svega što bi moglo narušiti odnose sa Beogradom. Najdrastičniji primjer dogodio se na Filmskom festivalu u Herceg Novom, gdje je Ministarstvo kulture i medija na čelu sa kadrovima Demokrata onemogućilo proslavljenom glumcu Draganu Mićanoviću da održi pripremljeni govor na svečanom otvaranju festivala. Razlog za zabranu ležao je u tome što je Mićanovićev tekst sadržao kritičke opaske o društvenoj klimi i nasilju u Srbiji, što su resorno ministarstvo i lokalne vlasti procijenili kao „politički neprikladno“. Umjesto glumca, festival su otvorili ministarka kulture Tamara Vujović i predsjednik opštine Stevan Katić, pokazujući spremnost da se zarad očuvanja dobrih odnosa sa režimom u Beogradu žrtvuje sloboda umjetničkog i javnog izražavanja.

MONITOR: Hoće li promjene u Beogradu ubrzati ulazak regiona u „evropski svijet“ ?

MAROVIĆ: Demokratska i institucionalno uređena Srbija predstavlja ključni preduslov i daje neuporedivo bolji zamah evropskoj integraciji čitavog Zapadnog Balkana. Ipak, Studentska lista još treba da ponudi jasne odgovore na neka od najvažnijih vanjskopolitičkih i geopolitičkih pitanja koja se nalaze u središtu pregovaračkog procesa sa Evropskom unijom. Izjave pojedinih njihovih istaknutih predstavnika i ekonomskih stručnjaka, poput doktora Dejana Šoškića, ukazuju na stav da bi o konačnom ulasku Srbije u EU trebalo odlučivati na narodnom referendumu, što otvara pitanje brzine i dinamike sprovođenja neophodnih usaglašavanja.

Moram još jednom podvući da je evropski put jedina održiva razvojna opcija za države regiona. EU posjeduje jedinstvenu transformativnu moć koja kroz mehanizme uslovljavanja primorava regionalne političarke i političare da uspostavljaju vladavinu prava, nezavisno pravosuđe i transparentne institucije. Bez tog vanjskog nadzora i čvrstog regulatornog okvira, balkanska društva po pravilu skreću u autoritarne oblike vladavine i klijentelizam.

MONITOR: Ubrzo se očekuje izvještaj EK o Crnoj Gori. Mislite da će preovladavati optimističan ton Brisela očito zainteresovanog za proširenje, ili će ton i nalazi biti objektivni, spram našeg učinka?

MAROVIĆ: Imajući u vidu da je Crna Gora poslala sve pregovaračke pozicije, a da ih je EK zvanično proslijedila Savjetu EU, ona će u svom predstojećem izvještaju taj segment prirodno prikazati kao uspješno okončan dio posla iz domena sopstvene administrativne nadležnosti.

MONITOR: Koliko smo zaista uspješni u reformama?

MAROVIĆ: Crna Gora je na tehničkom i normativno-pravnom nivou besprekorna učenica. Na praktičnom nivou i u svakodnevnom životu građanki i građana, stvarni učinak reformi daleko je ispod očekivanja. Moraće da prođe dosta vremena dok normativno usvojeni evropski standardi  ne postanu realnost.

U opasci Marte Kos ima i istine

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos da se u Crnoj Gori osjeća kao „čobanica koja brine o stadu“? To je saopštila govoreći o ovdašnjoj političkoj klasi.

MAROVIĆ: Iako je namjera evropske komesarke vjerovatno bila da kroz metaforu dočara zaštitničku, usmjeravajuću i disciplinujuću ulogu Evropske komisije u procesu pristupanja, takav leksički izbor nosi sa sobom izrazito neprijatan ton. U praktično-političkom smislu, u toj opasci ima i istine jer, pristajući na uslove pregovaračkog okvira, svaka država kandidatkinja dobrovoljno ustupa dio svoje autonomne volje i pristaje na direktno vođenje iz Brisela. Međutim, svrstavanje političkih predstavnica i predstavnika i građanske zajednice u kategorije „stada“ duboko je nesmotreno i uvredljivo za bilo koju državu, a posebno za našu koja baštini dugu tradiciju suvereniteta i slobode. Evropske vrijednosti zasnivaju se na principima jednakosti, ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja članica i budućih članica, zbog čega je mentorska uloga EU morala biti izražena kroz znatno pažljivije i partnerske metafore.

Svjetska i evropska književno-filozofska baština nudi obilje znatno prikladnijih i dostojanstvenijih analogija koje su se mogle iskoristiti za opisivanje ove dinamike, a ja bih se radije prisjetila Muzilovog upozorenja na opasnost birokratske otuđenosti i duha ‘Kakanije’. U svijetu u kojem evropska birokratija često pribjegava paternalističkim metaforama o stadu i pastirima, gubi se iz vida ono suštinsko  da se evropske vrijednosti ne mogu nametati administrativnim diktatom sa visine. Istinska integracija ne počiva na disciplinovanju pokornih podanica i podanika, već na uvažavanju dostojanstva društava koja moraju svjesno i voljno, a ne pognute glave, usvojiti standarde  slobodne zajednice.

Komesarka je  imala dužnost da nakon reakcija javnosti pruži dodatno pojašnjenje i vrati javni govor u okvire ravnopravnog dijaloga.

Milena PEROVIĆ