Osim što je oštećeni Darko Perović naglo zaboravio najbitnije detalje iz noći kada je došlo do pucnjave, zbog čega se sudi sinovcu predsjednika parlamenta Danilu Mandiću,  problem sa sjećanjem imali su svi svjedoci koji su saslušani na glavnom pretresu

Kolektivna parcijalna amnezija svjedoka, obilježila je početak suđenja Podgoričaninu Danilu Mandiću, sinovcu  šefa crnogorskog parlamenta Andrije Mandića. Optuženi Mandić nije želio da iznese svoju odbranu niti da odgovara na pitanja suda i tužilaštva, pa je tako javnost ostala uskraćena za odgovore o incidentu koji se dogodio u aprilu, kada je, prema navodima tužilaštva, iz skupštinskog „range rovera“ u centru Podgorice prvo blokirao put Darku Peroviću i Arisu Turkoviću, a potom u njih više puta pucao, nanoseći im lakše povrede.

Nije Danilo Mandić jedini koji je odlučio da ćuti na suđenju.  Oštećeni Perović je odbio da svjedoči objašnjavajući da se psihički ne osjeća dobro, zbog čega je sutkinja Ivana Becić na glavni pretres pozvala  vještaka psihijatrijske struke Željka Golubovića.  Perović je odbio pregled, odnosno vještačenje koje je trebalo da pokaže da li se zaista ne osjeća dobro ili je njegovo ponašanje sračunato kako bi pomogao optuženom Mandiću.

Sud je nakon toga novčanom kaznom u iznosu od 800 eura kaznio  Perovića, a spise predmeta dostavio osnovnom tužilaštvu radi utvrđivanja da li u njegovom ponašanju  ima elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti. To ne bi bio jedini postupak protiv Perovića. Krivičnu prijavu  zaradio je i kada je na početku istrage tvrdio da je u policiji trpio prijetnje i ucjene da optuži Danila Mandića za ranjavanje. Uprava policije (UP) je nakon toga protiv njega podnijela krivičnu prijavu zbog lažnog prijavljivanja.

Perović je pred tužilaštvom tvrdio da Mandić nije osoba koja je pucala na njega, već da je hice u njegovom pravcu ispalio najniži od trojice mlađih muškaraca, starosti između 23 i 25 godina, koji su mu prethodno „blicali“ svjetlima dok je stajao na semaforu. Naveo je i da se ne pridružuje krivičnom gonjenju protiv Mandića, „jer nema zbog čega“, ali da se pridružuje gonjenju protiv osobe koja je pucala na njega, ukoliko bude identifikovana.

Perović nije jedini koji je naglo zaboravio za sud najbitnije detalje iz noći kada je došlo do pucnjave. To se desilo  svim svjedocima koji su saslušani na glavnom pretresu. Većina je do detalja ispričala što se dešavalo tog dana, sa kim su sjedeli i koliko dugo, ali kada se došlo do pitanja o pucnjavi , objašnjavali bi da su “rupe u sjećanju” nastale usljed prevelike konzumacije alkohola tog dana.

Ni drugi oštećeni , Aris Turković, se  tokom istrage ničeg nije sjećao. On nije pristupio glavnom pretresu, ali je 23. aprila pred tužilaštvom tvrdio da se ne sjeća nijednog detalja događaja od 19. aprila u zoru, kada je i ranjen, te da je povredu vidio tek kada se probudio kući, ali da ne zna kako je nastala.

Najmanje su se detalja kritičnog događaja sjećali oni koji su bili te noći u društvu sa optuženim Mandićem.

Aleksandar Boričić svjedočio da je te noći bio u lokalu zajedno sa Danilom Mandićem, Darkom Perovićem, Arisom Turkovićem i Zvezdanom Lekićem.

“To je veliki separe gdje ima više stolova, tu smo bili do kasno i pili smo. Taj dan sam od jutra počeo da pijem. Bilo je normalno druženje i nije bilo nikakvih problema.Nakon toga sam izašao iz lokala i otišao kući, upravljajući vozilom “reno megan”, kazao je i dodao da je u kumovskim odnosima sa optuženim Mandićem.

Kada mu je sutkinja predočila razlike u kazivanju kod ranijih izjava, Boričić je objasnio: “Prošlo je dosta vremena, a ja sam te večeri bio baš pijan. Separe je čudan, tu je više stolova i mogu ljudi sjediti odvojeno, pa djeluje kao da su svi zajedno. Zbog protoka vremena i stanja pijanstva nisam mogao da se sjetim s kim sam bio. Posle kritičnog događaja sam otišao kući u Zagorič, a sjutradan sam otišao na selo u Lijevu Rijeku. Telefon mi je ostao kod kuće i tih devet dana sam bio bez telefona”.

Na zaborav uslijed protoka vremena pozivali su se i svjedoci koji nijesu bili dio njihovog društva te noći, a koji su odmah po formiranju predmeta istražiteljima ispričali da su vidjeli proćelavog muškarca sa pištoljem.

Svjedok Stefan Kaljaj tvrdio je da je prošlo dosta vremena od događaja i da je mnogo toga zaboravio. Sutkinja ga je podsjetila je da kod tužiteljke vrlo detaljno opisao događaj i naveo da “lice koje je držalo pištolj  imalo na sebi bijelu majicu i crno đile, torbicu, bilo  krupnije, ćelavo i viši od ostalih lica. Pištolj koji je držalo bio je Kolt – i u to sam sto posto siguran, bijeli sa crnim detaljima. Lice sa pištoljem se okrenulo ka ostalim licima i nešto im je vikalo, a potom je ušlo u auto ‘range rover’.”

Kaljaj je kazao da ostaje pri svojoj izjavi kod tužiteljke, i  da se nakon što mu je sutkinja pročitala raniju izjavu” manje-više sjeća događaja”. Tvrdio je i da niko nije u međuvremenu uticao na njega niti mu prijetio.

Problem sa sjećanjem imao je i svjedok Uroš Radusinović koji se u trenutku incidenta nalazio u vozilu kojim je upravljao Dejan Marinković, dok je on bio suvozač.

“Ne mogu se sjetiti tačnog datuma. Ja i drug smo se kretali ulicom i zatekli dva zaustavljena vozila. Prvo smo mislili da su se sudarila, ali nije bilo nikoga. Uhvatili smo krug, prošli ponovo tuda i vidjeli gužvu od desetak ljudi. U tom trenutku čuli smo zvuk nalik pucnju, okrenuli se i vidjeli grupu ljudi – tri osobe na jednoj strani i tri na drugoj. Pozvali smo policiju“ , kazao je. Sutkinja Becić je i njega podsjetila na izjavu u tužilaštvu, kada je ispričao da je „jedno lice držalo pištolj u desnoj ruci, visine oko 180 cm, proćelavo i malo punije“. Na pitanje sutkinje zašto postoje razlike u iskazima, svjedok je odgovorio da je događaj bio zimus i da je zaboravio detalje.

“Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste da proćelava osoba, odjevena u crno-bijeloj kombinaciji koju sam opisao, nije osoba koja je držala pištolj, već ona koja je nasrtala na lice koje je upucano”, kazao je ovaj svjedok koji je na kraju dodao je da “sve što je rekao kod tužiteljke tako  bilo”.

Sljedeće ročište zakazano je za 12. decembar kada je planiran nastavak saslušanja svjedoka među kojima i saslušanje predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, strica optuženog.

Protiv Mandića istragu je vodilo Više državno tužilaštvo ali je nakon ocjene dokaza utvrdilo da je taj slučaj za Osnovno državno tužilaštvo.

Kako je ranije saopšteno, u noći između 18. i 19. aprila 2025, oko 3.40, u centru Podgorice, na raskrsnici Bulevara Ivana Crnojevića i Ulice Marka Miljanova, dogodila se pucnjava u kojoj su ranjeni Darko Perović i Aris Turković.

Uprava policije saopštila je da je Danilo Mandić  službenim vozilom Skupštine, marke „range rover“, prepriječio put Peroviću i Turkoviću i ispalio više hitaca u njihovom pravcu, usljed čega su obojica zadobili povrede u predjelu nogu.

U početku je taj događaj kvalifikovan kao teško ubistvo u pokušaju i nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija.

Dan kasnije, odnosno 20. aprila, Mandić je, prema navodima Uprave policije i advokata, došao u Odjeljenje bezbjednosti Podgorica u pratnji branioca i bio lišen slobode po nalogu Višeg državnog tužilaštva.Njegov branilac, advokat Miroje Jovanović, tada je izjavio da je Mandić u policiju došao nakon što se „pojavila priča da je navodno učestvovao u incidentu“.

Viši sud u Podgorici je 21. aprila odredio Mandiću pritvor do 30 dana zbog opasnosti od bjekstva, uticaja na svjedoke i mogućeg ponavljanja djela. On se i dalje nalazi u pritvoru.

U međuvremenu je pokrenuto i pitanje službenog vozila Skupštine koje je Mandić vozio, odnosno „range rover” koji je Specijalno državno tužilaštvo (SDT)  ranije oduzelo od kriminalaca, a koji se nalazio u voznom parku Skupštine Crne Gore.

Ispitivalo se ko je Mandiću dao ključeve vozila, a Osnovno državno tužilaštvo (ODT) je krajem juna podnijelo poseban optužni predlog zbog krivičnog djela oduzimanje vozila, odnosno korišćenja službenog „range rovera“ Skupštine u noći ranjavanja. Nakon dostavljanja tog tužilačkog akta je odlučeno da će se protiv optuženog Mandića voditi jedinstven postupak.

Mandiću se  sada sudi zbog krivičnih djela teško djelo protiv opšte sigurnosti, laka tjelesna povreda, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija ali i oduzimanje vozila.

Svetlana ĐOKIĆ

Revizionizam je zahvatio Crnu Goru i region, a krila mu daje i uspon desnice širom Evrope.  Istoričari sa kojima je Monitor razgovarao su saglasni da se radi o opasnim procesima koji društvima brišu jasne moralne koordinate i otvaraju vrata mrakovima prošlosti

Istorijski revizionizam koji je zahvatio region, a kome krila daje i uspon desnice širom Evrope, sveprisutan je i u Crnoj Gori. Pod krinkom odavanja pošte nevinim žrtvama i osude zločina kojih je bilo na obje strane u Drugom svjetskom ratu, dio vlasti i velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve pokušavaju abolirati i glorifikovati ideologiju krvi i tla koja je donijela i ratove devedesetih.

,,Revizionističkih tendencija je bilo i za vrijeme socijalističke Crne Gore, međutim procesi koje sada gledamo su formulisani krajem 80-ih, a počeli svoje šire djelovanje 90-ih. Nekad intenzivnije, nekad agresivnije, u zavisnosti od političke situacije”, kaže za Monitor istoričar Miloš Vukanović.

Vukanović objašnjava da su dva ključna pravca djelovanja nenaučnog revizionizma u Crnoj Gori usmjerena na nasljeđu Drugog svjetskog rata, a drugi ka 90-im godinama XX vijeka. Te da oba imaju isti cilj, a to je revitalizaciju i normalizaciju ekstremističkih, prije svega srpskih nacionalističkih ideja.

,,One se dopunjuju sa širim i dugotrajnijim pokretom prosrpskih političkih i crkvenih struktura koje imaju za cilj da veći dio crnogorskog kulturnog nasljeđa asimiluju u što oni smatraju, srpsko nasljeđe. Paralelno, bujaju i revizionistički pokreti drugih zajednica u crnogorskom društvu ali oni niti imaju strukturu niti institucionalnu, crkvenu i regionalnu podršku poput prethodno navedenog”, navodi Vukanović.

Najslikovitiji je primjer podizanje spomenika četničkom komandantu i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću u Zaostru kod Berana.  Postavljanje spomenika je pokušano i prije dvije decenije, tada nije uspjelo. Sada je nakon otkrivanja spomenika u Gornjem Zaostru u prisustvu mitropolita budimljansko nikšićkog Metodija, spomenik sakriven u crkvi. Nadležni još nijesu oduzeli spomenik, iako se on smatra „predmetom izvršenja krivičnog djela“.

,,Istorijski revizionizam, koji treba odvojiti od revizije istorije na osnovu novih činjenica, pojavio se u Crnoj Gori tokom devedesetih godina. Nacionalistički elementi, po uzoru na region, pokušali su da crnogorskom društvu poražene snage u Drugom svjetskom ratu prikažu kao ‘dobre momke’, ali bez većih uspjeha. Tokom dvijehiljaditih, apologete četničkog pokreta dobile su polet u vidu izjednačavanja partizana i četnika u Srbiji, što se kod nas reflektovalo u bezuspješnim pokušajima da se podigne spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru. Dvadeset godina kasnije, nalazimo se u identičnoj situaciji, sa dvije bitne razlike. Prva je ta da se dio vlasti aktivno uključio u sprovođenju istorijskog revizionizma, a druga da je taj proces obuhvatio i događaje iz devedesetih godina”, navodi za Monitor istoričar Filip Kuzman.

Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, vođe Ravnogorskog pokreta i pokušaj istog sa Milanom Nedićem, srpskim premijerom za vrijeme nacističke okupacije, upečatljivi su primjeri iz Srbije. Pored rehabilitacije četničkog pokreta u Srbiji se kao praksa ustalilo umanjivanje ratnih zločina iz ratova 90-ih, negiranje genocida u Srebrenici, prikazivanje Srbije kao isključive žrtve međunarodnih zavjera, te glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca.

U ovoj zemlji revizionizam je krenuo u intelektualnim krugovima tokom osamdesetih godina, kaže za Monitor istoričarka Dubravka Stojanović, ističući da je to bila psihološka priprema za rat.

Prvo je revidiran Prvi svjetski rat u romanima Dobrice Ćosića i u Knjizi o Milutinu, čime je ta najveća srpska vojna, politička i diplomatska pobjeda proglašena porazom jer je stvorena Jugoslavija, kaže Stojanović.

„Onda se krenulo na Drugi svjetski rat, pa je fokus sa partizanskih žrtava prebačen na srpske žrtve u NDH, a sa partizana polako na rehabilitaciju četništva. Polako je počela da se širi priča da su četnici žrtve takoreći globalne zavere, iznevereni od Britanaca izgubili rat. Time je u potpunosti ignorisana istorijska realnost u kojoj su oni bili kolaboracionisti od 1941. godine i oni koji su vršili strašne zločine nad Bošnjacma, Hrvatima i Srbima”, kaže istoričarka.

Tokom devedesetih Slobodan Milošević je dozvolio narativ o dva antifašistička pokreta, tada još uvijek oprezno jer mu je trebala podrška JNA za ratove. Nakon Miloševićevog pada, priča Stojanović, krenula je masovna rehabilitacija u kojoj su učestvovale sve grane vlasti.

,,Donet je u skupštini zakon o izjednačavanju dva pokreta,  sudski su četnici rehabilitovani, ukinuto je sve u javnom prostoru što se odnosilo na partizane (ulice, praznici, spomenici….). U udžbeniku istorije iz 2003. godine je opisano da su partizani kolaborirali i za sobom ostavljali pseća groblja, dok su četnici šamarali svoje protivnike. Draža MIhailović je prikazan kao onaj koji je voleo francusku književnost, a Tito kao notorni agent Kominterne. Od tad se na tome pažljivo radi, tako da na svim tim nosiocima sećanja sada se više ne ostavlja nikakva dilema da su četnici bili antifašisti, što je suprotno istorijskim činjenicama”, kaže istoričarka Stojanović.

Ustaški simboli i pokliči, romantizacija NDH, minimiziranje uloge ustaškog režima u genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima, su ono sa čim se suočava Hrvatska. Uz takav odnos prema Drugom svjetskom ratu, uslijedila je i minimizacije zločina nad srpskim civilima u ratu 90-ih.

Istoričar Dragan Markovina za Monitor kaže da je revizionizam u Hrvatskoj počeo od pojave Franje Tuđmana u politici, koji je svoju političku pobjedu gradio i na, između ostalog, relativizaciji stvarnosti ustaške države. Objašnjava da je to bilo vidljivo kroz Tuđmanovu famoznu izjavu o tome kako NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz težnji Hrvata za nezavisnom državom.

,,Istina je i da je sam Tuđman, na sugestiju Slavka Goldsteina, napisao preambulu Ustava u kojoj je ustvrdio činjeničnu stvar, da je Republika Hrvatska, opet između ostalog, nastala i na odlukama ZAVNOH-a i protiv NDH, što dakle doslovno piše u Ustavu, te da je pravna nasljednica Socijalističke Republike Hrvatske. I u Hrvatskoj zapravo sve od tada živimo u onome što je Viktor Ivančić definirao kao uzgajanje antifašističkog ambijenta za konzumaciju fašizma. Hrvatska službeno obilježava Dan antifašističke borbe, koji je državni praznik, što nije spriječilo rušenje preko tri i po hiljade, odnosno polovice antifašističkih spomenika devedesetih, za što nitko nije odgovarao i pri čemu su rijetki obnovljeni zahvaljujući isključivo lokalnim inicijativama”, kaže Markovina.

Da lažiranje istorije ima posljedice navode naši sagovornici. Istoričarka Stojanović zaključuje ,,Tako smo stvorili društvo koje ne razlikuje fašizam od antifašizma i u kome je svako zlo moguće”.

Markovina smatra da se u Hrvatskoj ponovo događa val ustaštva, nakon onog koji je ovu zemlju zapljusnuo devedesetih. ,,S jedne strane je nestao strah iz antifašističkog dijela javnosti, koji je bio prisutan devedesetih i koja se sada snažno odupire ustašizaciji zemlje te doslovno tjera SDP i Možemo na ozbiljniju reakciju, dok s druge strane ustaštvo sve više ulazi u mainstream, uz prešutnu i ciničnu podršku Plenkovićeve Vlade. To je vidljivo i s Thompsonovim koncertom, kao i s tzv. Znanstvenim okruglim stolom koji se neki dan održao u Saboru i na kojem su zapravo otvoreni ustašofili jednostavno lagali i negirali egzistenciju logora smrti u Jasenovcu. Kako će stvar na koncu završiti teško je reći, ali da je društveni jaz nikad veći, jeste istina i da će daljnji razvoj bitno odrediti ishod budućih izbora, hoće. Ali su oni tek za dvije i po godine”, kaže Markovina.

U Crnoj Gori pored iskrivljavanja činjenica iz Drugog svjetskog rata, teče i ,,rasprava” o tome da li je nasilno ukidanje crnogorske države 1918. bio ,,čin ujedinjenja”. A sve to uz konstantno negiranje crnogorske nacije.

,,Put revizionizma naše društvo vodi u dalje podjele i ne pomaže da se dođe do društvenog konsenzusa oko događaja koji nas dijele. Razlog leži u tome što se revizionizam ne sprovodi sa ciljem da se otkriju nove istorijske činjenice, već da se prošlost prilagodi savremenim političkim tokovima i vladajućim elitama. Ali mnogo opasnije od ovoga je da se u društvu izbrišu jasne moralne koordinate i da nestane granica između fašizma i antifašizma. Time se stvara opasnost da nam se prošlost ponovi”, ističe Kuzman.

Vukanović smatra da revizionizam s kojim se mi danas suočavamo u Crnoj Gori, iako želi da ima ishode izmjene istorijske svijesti kompletnog društva, ima mnogo veća ograničenja u ljudskim i ideološkim kapacitetima. ,,Uslijed toga cilj kod klero-nacionalnog revizionizma koji je aktivan u crnogorskom, ali i u većem dijelu postkomunističkih društava, je jačanje političke struje ideologije koju sprovodi. Kao takav teži učvršćivanju narativa u jednom dijelu glasačkog tijela. Pored toga, nažalost, ima i određenu perfidniju ulogu. Ovakav revizionizam se koristi da kreira konfuziju i spriječi konstruktivnu raspravu u cilju postizanja društvenog konsenzusa. Zašto? Jer naučna i konstruktivna rasprava neminovno dovodi do urušavanja ekstremističkih teza, a samim tim i validnost te ideologije”.

Umjesto da se koncenzus postiže dijalogom i istinitim suočavanjem sa prošlošću, ovih dana gledamo da se zajedništvu teži kroz praksu traženja zajedničkog ,,neprijatelja” u vidu migranata. Danas oni a sjutra ko zna koji ,,drugi”.

Predrag NIKOLIĆ

Ministarstvo ekologije poništilo je rješenje Agencije za zaštitu životne sredine, pa je pljevaljska toplana ponovo u funkciji. Dok ekološki aktivisti upozoravaju na kršenje zakona i ugrožavanje zdravlja, iz  preduzeća “Grijanje” tvrde da je nastavak rada neophodan

Nakon višemjesečne pauze, kotlarnica u Skerlićevoj ulici ponovo je pokrenuta, a sa njom je i u Pljevljima zvanično počela sezona grijanja. Odluku o nastavku rada donijelo je Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, poništivši ranije rješenje Agencije za zaštitu životne sredine.

Stanari zgrade u Skerlićevoj ulici, u kojoj se nalazi kotlarnica, kao i ekološki aktivisti iz Pljevalja, taj objekat nazivaju najvećim zagađivačem u gradu. Oni tvrde da njegovo pokretanje predstavlja kršenje zakona i direktno ugrožavanje zdravlja građana.

S druge strane, iz preduzeća “Grijanje” tvrde da sistem mora ostati u funkciji kako bi se obezbijedio kontinuitet snabdijevanja korisnika toplotnom energijom, makar do potpune toplifikacije grada. Kažu da su kotlovi u lošem stanju, ali da je dio opreme zamijenjen, kao i da su prethodnih godina ugrađeni multicikloni i ventilatori dimnih gasova radi poboljšanja sagorijevanja i smanjenja zagađenja. Nadaju se da će buduća mjerenja Centra za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) pokazati bolje rezultate.

Nakon što su analize CETI-ja krajem prošle godine potvrdile prekoračenje dozvoljenih koncentracija štetnih materija, ekološka inspekcija je 26. decembra zabranila rad preduzeću “Grijanje”. Poslije žalbe i urgencije preduzeća, izvršenje rješenja je privremeno odloženo, ali je zabrana rada ponovo stupila na snagu 15. maja ove godine.

“Grijanje” je uložilo žalbu na odluku Agencije za zaštitu životne sredine, kojom je 21. jula naloženo zatvaranje gradske kotlarnice, pa je “sudbina” tog postrojenja zavisila od Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, koje je sada dalo zeleno svjetlo.

Rješenjem Agencije naloženo je potpuno  obustavljanje proizvodnje i isporuke toplotne energije iz kotlarnice “zbog utvrđenog zagađenja životne sredine i prekoračenja dozvoljenih koncentracija štetnih materija u vazduhu i zemljištu”. U obrazloženju piše  da su mjerne jedinice Ministarstva ekologije utvrdile prisustvo praškastih materija, ugljen-monoksida i arsena u količinama koje značajno prelaze propisane granice tolerancije. Ekološki inspektor je zaključio da dalji rad kotlarnice predstavlja neposrednu opasnost po zdravlje ljudi i životnu sredinu.

Pljevlja su jedina opština u Crnoj Gori koja ima sistem daljinskog grijanja, a kojim se zagrijava 34.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Iz “Grijanja” su tokom zabrane rada poručivali da bi zatvaranjem kotlarnice preduzeće izgubilo svrhu postojanja, jer korisnicima ne mogu ponuditi alternativni vid grijanja. U posljednje dvije godine, navode, potrošnju uglja smanjili su sa 2.400 na 1.500 tona zahvaljujući investicijama u kotlarnicu i sekundarnu mrežu. Opština i država uložile su stotine hiljada eura u modernizaciju sistema, od zamjene instalacija do ugradnje ventilatora dimnih gasova koji poboljšavaju sagorijevanje i smanjuju emisije.

Iz tog preduzeća su Monitoru kazali da “kotlarnica nije glavni zagađivač u Pljevljima”, podsjećajući da je najveće zagađenje PM10 česticama zabilježeno 31. decembra prošle godine, u periodu kada kotlarnica nije radila. U “Grijanju” napominju i da bi zatvaranje kotlarnice ugrozilo projekat toplifikacije grada, koji je proglašen projektom od javnog interesa. Prva faza radova trebalo je da bude završena u septembru, a Opština je do sada sprovela 99 odsto eksproprijacije zemljišta u vrijednosti od 200.000 eura.

Stanari zgrade u Skerlićevoj ulici ne odustaju od zahtjeva da se gradska kotlarnica trajno zatvori. Na sjednici skupštine stanara, održanoj sredinom jula, svi prisutni jednoglasno su potpisali zahtjev za zabranu njenog rada, navodeći da ih dim i isparenja iz postrojenja godinama izlažu ozbiljnom zdravstvenom riziku.

U peticiji, koja je upućena lokalnim i državnim institucijama, objasnili su da postrojenje, čija je snaga šest megavata, ne može biti tretirano kao kotlarnica, već kao toplana, što, kako tvrde, povlači potpuno drugačije zakonske obaveze i nadzorne mjere.

“Godinama živimo pod stalnim oblacima dima i neprijatnog mirisa. Među nama ima oboljelih od respiratornih i kardiovaskularnih bolesti, pa čak i slučajeva karcinoma. Naša djeca spavaju iznad kotlova. Dosta je više obećanja. Ako država ne reaguje, mi ćemo sami blokirati rad”, kazali su predstavnici vlasnika stanova u zgradi koju dijele sa kotlarnicom.Podršku im već dugo pružaju i ekološki aktivisti iz Pljevalja, koji upozoravaju da je ponovni rad protivzakonit, jer se time krši pravosnažna odluka ekološke inspekcije o zabrani rada.

Iz Ekološkog društva “Breznica” tvrde da je rješenje ekološke inspekcije iz decembra prošle godine i dalje pravosnažno i na snazi. Ukidanje rješenja Agencije za zaštitu životne sredine iz jula ove godine, kažu u toj NVO, nema nikakav uticaj na odluku ekološkog inspektora, čija se zakonska obaveza mora poštovati.

“Ne radi se o kotlarnici, već o gradskoj toplani instalisane snage preko šest megavata, koja je jedan od najvećih zagađivača vazduha u Pljevljima. Toplana je puštena u rad protivzakonito, uprkos dokazima o prekoračenju koncentracija opasnih materija poput arsena, ugljen-monoksida i PM čestica, što je potvrdio i CETI. Umjesto da bude zatvorena i da se utvrdi odgovornost, tom objektu je omogućeno dalje zagađivanje i trovanje građana, uz prećutnu saglasnost institucija koje bi morale da štite zdravlje građana, a ne političke ili poslovne interese. Među njima su Ministarstvo ekologije, Institut za javno zdravlje i Ministarstvo zdravlja”, kazali su Monitoru u “Breznici”.

Objašnjavaju da je odlaganje izvršenja rješenja ekološke inspekcije bilo nezakonito, a produžavanje roka do 15. maja 2025. godine samo je odložilo suočavanje sa činjenicom da je rad toplane i dalje zabranjen i da nastavak njenog rada predstavlja grubo kršenje zakonskih propisa. Podsjećaju i da mišljenje stanara zgrade u Skerlićevoj ulici nije uzeto u obzir.

“Građani koji koriste usluge grijanja iz Skerlićeve ulice imali su dovoljno vremena da obezbijede alternativne načine grijanja, te ne mogu za nedostatak grijanja kriviti ekološku inspekciju, već one koji su dužni da im obezbijede isporuku toplotne energije. Oštro osuđujemo nastavak rada gradske toplane i pozivamo nadležne institucije da hitno reaguju u skladu sa zakonom, sankcionišu odgovorne i obezbijede poštovanje rješenja ekološkog inspektora, kao i da građanima omoguće grijanje na besplatnu električnu energiju”, poručuju iz pljevaljske NVO.

Pljevaljska toplana  zagrijava  397 stanova i 72 poslovna prostora, ukupne površine 33.654 m². Veliki broj korisnika redovno izmiruje svoje obaveze prema DOO „Grijanje“. Cijena grijanja za stambene prostore iznosi 0,60 eura po metru kvadratnom, dok za poslovne prostore iznosi 1,92 eura po metru kvadratnom, bez PDV-a. Zbog toga mnogi građani izražavaju zabrinutost i nezadovoljstvo zbog mogućnosti da ostanu bez grijanja, iako uredno plaćaju ovu uslugu.

Zatvaranje kotlarnice dodatno komplikuje situaciju za zaposlene u preduzeću  „Grijanje“. Postrojenje trenutno zapošljava 33 radnika, od čega je 16 u administraciji, a 17 u proizvodnji, svi na neodređeno vrijeme. Prekid rada kotlarnice otvorio bi ozbiljna pitanja o njihovim radnim mjestima i sigurnosti zaposlenja, ali i o održavanju i funkcionisanju sistema grijanja u gradu.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ