Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

Često se mjesto i uloga žene u razvoju crnogorskog društva površno posmatraju. Uz preuzimanje stereotipa o patrijarhalnom društvu, greške dolaze i otuda što se o nekim pojavama sudi iz današnje vizure, bez uzimanja u obzir konteksta vremena. Ponekad se za tumačenje pojedinih ličnosti uzimaju njihove predstave iz narodnog ili književnog stvaralaštva, a ne fakta i dokumenta. Često se na osnovu toga izvlače zaključci o ponižavajućem mjestu žene u crnogorskoj porodici i nepoštovanju od strane muškog roda. Čini se da je to velika zabluda, da su to jednosmjerni i krajnje nekritički stavovi. Pogotovu što smatramo da su žene bolji dio našeg društva.

Kada govorimo o pogrešnim percepcijama, da se ukratko osvrnemo na termin čoek-žena. Neka novija gledišta, u skladu sa savremenim tokovima i pogledima na ravnopravnost polova, neopravdano smatraju da je riječ u uniženju ženskog roda, jer se ističe da su samo rijetke vrijedne poštovanja. Pogrešno, jer u suštini tu nije riječ o muško – ženskim odnosima. Riječ je o etičkoj kategoriji, specifičnoj za crnogorsko društvo, a to je riječ „čojstvo”, koja uz „slobodarstvo” čini jednu od okosnica crnogorskog identiteta. Možda sintagma nije baš najsrećnije izabrana, ali zasad nema bolje. Biti „čovjek” je vrhunska kategorija i ne vezuje se za pol, već za odlike ljudskosti, moralnosti i uzvišenosti.

Surovost životnih prilika i istorijskih okolnosti nijesu ostavljali ni prostora ni vremena za javnu manifestaciju tananijih ośećanja. Zbog toga je žena bila u muškoj sjenci. Međutim, na drugoj strani postojala je utemeljena svijest o značaju žene kao stuba kuće. Nije čudo što je u Crnoj Gori posebno mjesto imao kult majke, možda najbolje izražen kada je Ivan Crnojević podigao 1484. godine crkvu, tj. Cetinjski manastir na Cetinju, čime faktički počinje samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Gospodar Ivan je crkvu podigao po uzoru na katoličku crkvu Svete Bogorodice, u kojoj je bio našao utočište u Italiji.

Problem je što se u Crnoj Gori ne njeguje kultura śećanja na pravi način, pa su zato mnoge istorijske ličnosti i događaji, bez obzira da li je riječ o ženama ili muškarcima, ostali bez adekvatnog valorizovanja i priznanja. Knjiga „Žene Crne Gore“ predstavlja svojevrsni priručnik, koji nam sublimisano daje pregled milenijumske vertikale ženske duhovnosti u Crnoj Gori. Ođe se nalaze primjeri ljubavi i ljepote, otmenosti, moralnog integriteta i iskonske ratničke snage žena, koje služe za pouku i poduku. Kada se pogleda ovaj autorski izbor i kratke biografije važnih žena iz crnogorske povjesnice, mogu se uočiti neke zanimljivosti i okvirno napraviti određene srodne cjeline. Nezavisno od toga da li je riječ o ženama rođenim u Crnoj Gori ili o onima koje su došle i svoju sudbinu vezale za nju, prihvatajući Crnu Goru kao svoju rodnu grudu, sve one zavrjeđuju naše duboko i iskreno poštovanje. Zadobile su ga svojom iskazanom ljubavlju, požrtvovanjem i angažovanjem.

Zbog toga je ovaj ilustrovani istorijski pregled, sa crtežima koji oživljavaju likove naših heroina, mali dio vraćanja duga zaslužnim ženama. Svojim imenom i podvizima upisale su se u besmrtnost, bez obzira da li su kraljice, plemkinje, svetice, revolucionarke/borkinje, humanitarke, umjetnice ili obične žene iz naroda.

Veće interesovanje za život žena u Crnoj Gori srijećemo tokom XIX vijeka. Tada je naša zemlja bila jedna od tema evropske javnosti, jer je bilo pomodno traganje za egzotičnim destinacijama. Uz mnogo romantičarskih priča o „vanvremenskom“ junačkom i slobodoljubljivom plemenu, ostale su i neke crtice o ženama i njihovom položaju. Bili su to pretežno anegdotski zapisi i śedočenja o žrtvovanju, čuvanju časti i zavjeta. Tu matricu je kasnije slijedio i veliki broj domaćih autora.

U jednom putopisu nailazimo na vrlo interesantno zapažanje. Putopisac navodi da ga je začudilo kako su Crnogorke slobodne u ophođenju, jer nemaju straha od razgovora sa strancima. Zaključio je da to dolazi odatle što su izuzetno poštovane i zaštićene i da se zato ne plaše da im se nešto loše može desiti. Znalo se da bi se i za najmanju uvredu koju bi im neko uputio mogla glava izgubiti. Bile su uvažavane majke, sestre, bračni drugovi. Žena je čuvar doma, prenosilac moralnih nazora, slobodarske iskre i revnosti. Spremna na najveću žrtvu za odbranu ognjišta i očuvanju tradicije. Kao takve samoorganizovale su se i formirale crnogorsku „bijelu vojsku“, koja je bila svojevrsna sanitetska i intendantska služba koja je pratila crnogorsku vojsku u bojevima.

Svojevremeno je M. Vujačić, u svojoj knjizi „Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena“, zapisao: „Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci. Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.“ Svoj iskaz je potkrijepio opisom jednog etnografa, koji je naveo da su Crnogorke, ako nijesu namučene teškim životom, „nesporno najotmeniji tip južnoslovenske žene”. Dodao je i da rijetko đe ima običnih žena i seljanki, „koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke”.

Odvojeno, na početku knjige stoji ilirska kraljica Teuta, čije istorijsko-mitološko nasljeđe traje kroz tri milenijuma. Jedan dio priče o njoj vezan je i za teritoriju današnje Crne Gore, o čemu śedoče mnoge legende i lokaliteti.

(Nastaviće se)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Darinka MATIĆ MAROVIĆ – Prva žena koja je postala profesionalna dirigentkinja, prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Darinka Matić Marović, iako rođena u Herceg Novom, odrastala je i do kraja života ostala vezana za Kotor, odakle potiču njeni roditelji. Njen otac, profesionalni vojnik je nestao u Drugom svjetskom ratu, pa je na majku pao sav teret podizanja, vaspitavanja i školovanja dvoje đece – Darinke i njenog brata Stevana.

Darinka je još u đetinjstvu iskazala interesovanje i talenat za muziku. Tako je majka šalje na privatne časove klavira, a zatim i u Nižu muzičku školu u Kotoru. Darinkin talenat je ubrzo i prepoznat pa ona nastupa sa džez orkerstrom Boke kotorske sa samo 13 godina.

Bila je izuzetno nadarena ne samo za muziku, već i sport. Bavila se gimnastikom, veslanjem, streljaštvom, te plivanjem. U plivanju se pokazala izuzetno dobro, pa je bila i prvakinja Crne Gore za svoj uzrast u ovoj disciplini. Prvakinja za svoj uzrast bila je i u gimnastici i gađanju iz puške. Iako u teškoj materijalnoj situaciji, Darinkina majka je naročito brinula o tome da njena đeca dobiju valjano obrazovanje. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kotoru.

Darinka upisuje studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Muzičke studije na nastavnom odsjeku završila je 1959. godine, a potom završava i odsjek dirigovanje. Još kao student radila je kao saradnik u baletskoj školi “Lujo Davičo”, a igrala je i folklor u društvu “Branko Krsmanović”. Nakon studija, jedno vrijeme radila je u muzičkoj školi i na Fakultetu muzičke umetnosti. Već na početku svoje karijere Darinka je bila čudo tadašnje Jugoslavije. Često je isticala kako je studirati dirigovanje, za ženu, u to vrijeme bilo nezamislivo. Čak je i njen profesor Vuk Dragović govorio: “Daro, šteta što nijesi muško”, zato što je do tada bila privilegija da muškarci budu dirigenti.

Na inicijativu svog profesora, Vojislava Ilića, osnovali su ženski akademski hor pod nazivom “Kolegijum muzikum”. Ovaj hor činile su studentkinje Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, a Darinka je bila dirigentkinja. Ovaj hor vodila je do kraja svog života, a svoj život posvetila je podučavanju mladih ljudi i dirigovanju.

Bila je prva žena koja je dirigovala različitim orkestrima i filharmonijama, na različitim svjetskim mjestima – od Amerike i Kanade do Grčke. Austrije, Engleske. Sarađivala je sa svjetski poznatim imenima poput Zubin Mehta i Enrio Morikone. Bila je i prva žena koja je obavljala funkciju dekanice Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Osim toga, Darinka je i prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu i to u šest mandata. Do kraja života ostala je vezana za Boku Kotorsku i njen Kotor, aktivno je učestvovala u osnivanju muzičke akademije u Titogradu 1980. godine na kojoj je bila angažovana punih trideset godina kao profesorica Horskog dirigovanja i Dirigovanja. Dala je ključni doprinos svim značajnim muzičkim projektima u Crnoj Gori, vodila je simfonijski orkestar RTV Crne Gore na danima kulture Crne Gore u Rusiji, vodila je međunarodne ljetnje škole za gudače u Baru i Kotoru koje su organizovane sa Muzičkom akademijom i festivalima Kotor art i Barski ljetopis. Gotovo je nemoguće pobrojati sve umjetničke, stručne i društvene nagrade i priznanja koje je dobila. Među najznačajnijim nagradama su: Trinaestojulska nagrada, Orden rada sa srebrnim vijencem, Sedmojulska nagrada, Vukova nagrada i mnoge druge. Bila je dobitnica počasnog doktorata Univerziteta Crne Gore.

Međunarodni festival KotorArt i manifestacija Don Brankovi dani muzike 2021. godine uspostavili su nagradu “Darinka Matić Marović”. Ova nagrada dodjeljuje se umjetnicima i umjetnicama koji su dali poseban doprinos muzičkoj umjetnosti.

Zagorka GOLUBIN MIKIĆ, Melanija Meke ANDRIĆ ERDEVIČKI, Tia ČAMDŽIĆ DOŽIĆ, Natalija BAJKOVIĆ – Ženski plivački tim Jadrana je u Jugoslaviji pozicionirao Crnu Goru visoko na ljestvici uspješnih sportista, plivača i plivačica. Krajem pedestih godina dvadesetog vijeka, u Jadranu je formirana odlična plivačka ekipa, koja je na Prvenstvu Jugoslavije u Splitu 1958. godine osvojila 3. mjesto.

Istorijski uspjeh postignut je u Sloveniji 1959. godine kada je održano Državno prvenstvo u plivanju. Tada je Jadran na Kranju osvojio šampionsku titulu, kao prvi klub iz Crne Gore kome je to pošlo za rukom.

Melanija Meke Erdevički Andrić, Tinda Mađar, Tia Čamdžić, Ljiljana Stanišić Zloković, Natalija Bajković Vukotić, Zagorka Golubin Mikić, Slobodanka Bobe Klisura Vukčević, Mirjana Samardžić, Biljana Katurić Tušup i Natalija Vulić ispisale su tada stranice istorije crnogorskog plivanja.

Najsjajnije su bile Tia, Natalija, Zagorka, Melanija i Ljiljana, koje su Jadranu tada donijele pet zlatnih medalja i rekord države u mješovitoj štafeti, što je na koncu takmičenja i odlučilo ko će biti šampion. Njihov rekord dugo niko nije mogao da obori.

U to vrijeme ostale republike su imale zatvorene bazene i bolje uslove za treninge. U Herceg Novom to nije bio slučaj i preko zime su vodile profesionalno isplanirane, ozbiljne i jake treninge pod rukovodstvom iskusnog stručnjaka Ivana Ivice Zubera, a prema riječima plivačica ta ozbiljnost im je pomogla da i one treninzima pristupe ozbiljno i zahvaljujući takvom pristupu postigle su najveće uspjehe kako u crnogorskom tako i u jugoslovenskom plivačkom sportu.

Tada su uvedeni obavezni ljekarski pregledi, vitamini, planski i ozbiljni treninzi preko zime, a preko ljeta plivačice su izvodile jako naporne treninge ujutru i uveče od 7 do 10 h.

Tia Dožić (Čamdžić) je 1959. godine imala svega 15 godina, kada je u Sloveniji osvojila titulu najbrže jugoslovenske plivačice. Naredne godine Tia je izabrana za najboljeg sportistu Crne Gore zbog sjajnog vremena i rekorda Jugoslavije na 100 metara delfin stilom, a prema tadašnjim svjetskim plivačkim zapisima bila je među prvih osam u svijetu.

Njihov doček u Herceg Novom bio je veličanstven – sugrađani su ih nosili na rukama kao izraz sreće i zadovoljstva zbog donešene titule.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Dragica DAVIDOVIĆ-TOMAS – Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, jugoslovenska i crnogorska filmska i pozorišna glumica, zaslužni kulturni stvaralac, dobitnica najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade i brojnih drugih nagrada i priznanja (Peć, 26. jun 1936 – Podgorica, 29. april 2015).

Jedna od najpoznatijih crnogorskih filmskih i pozorišnih glumica, obilježila je svojim radom razvoj crnogorske poslijeratne pozorišne i filmske scene. Isticala je da njen uspjeh ne bi bio moguć bez podrške porodice. Za Dragicu Tomas, njena majka, koja je sa trideset godina ostala udovica sa šestoro male đece, bila je heroina. Smatrala je i u svakoj prilici isticala da je od presudnog značaja vaspitanje i nauk koji dijete ponese sa sobom iz sopstvene porodice i od svoje majke.

Dragica je sa svojim sestrama i bratom proživjela jako teško i traumatično đetinstvo, a zbog tog iskustva njena zahvalnost i divljenje ka majci je uvijek s ponosom isticala i odavala joj priznanje kako je bez pomoći i novca uspjela da ih sve odgoji i školuje sama, samo svojim umijećem i svojom snalažljivošću.

Svoju prvu pozorišnu ulogu odigrala je 1955. godine, sa svojih devetnaest godina, tokom prve godine studija glume u Novom Sadu.

Dragica Tomas je 1968. godine sa trideset dvije godine dobila najveće državno priznanje za svoj rad, Trinaestojulsku nagradu. Prva je crnogorska dobitnica Sterijine nagrade na 20. Sterijinom pozorju (1975) za izvanredno tumačenje lika Jovane u predstavi ,,Ognjište” Blagote Erakovića, za istu predstavu dobila je i nagradu publike, a ovu nagradu je uvijek sa ponosom isticala, jer je to prva nagrada nakon dvadeset godina postojanja koja je pripala Crnoj Gori. Za svoj rad nagrađivana je nagradom grada Kotora, dobitnica je nagrade za životno djelo „Pavle Đonović“, priznanja Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore za životno djelo (1999). Postala je počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta 1999. godine. Jedini je član CNP-a kome je pripala nagrada za životno djelo za naročite zasluge Sterijinog pozorja (2000), stekla je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, dobila nagradu za doprinos pozorišnom stvaralaštvu „Veljko Mandić“ (2011) kao i Veliku nagradu CNP-a (2012).

Kako je često s ljubavlju i poštovanjem govorila o svojoj majci, tako je ponosno i s puno ljubavi govorila i o suprugu, crnogrskom glumacu Petru Tomasu. On je bio njen najveći prijatelj i najveća ljubav. Njihov zajednički život obilježilo je razumijevanje i beskrajna privrženost. Dragica je često u intervjuima isticala da je njegova iskrenost i objektivnost najveće blago koje joj je omogućilo da je ne ponesu laskavost i komplimenti nego da uvijek pristupa svom poslu jednako bez obzira na slavu koju je stekla u velikoj Jugoslaviji. Petar, rođeni Kotoranin gospodskih manira, bio je i njen najveći kritičar i čovjek čije je mišljenje izuzetno cijenila.

Dragica Tomas bila je i članica žirija brojnih festivala u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Nišu, te širom Crne Gore. Tadašnja javnost smatrala je jednom od najvećih glumica crnogorskog pozorišta. Bila je i poslanica u Skupštini Crne Gore u trajanju jednog mandata.

Tumačila je likove crnogorskih žena – majki, sestara, supruga, a upravo te uloge plasirale su je u sami vrh glumačkih dometa crnogorske drame. Često je isticala da nije istina da se Crnogorci loše odnose prema svojim ženama i da ima mnogo Crnogorki kojima ni jedan muškarac ni po obrazovanju ni karakteru ne može da parira.

Svetlana Kana RADEVIĆ – Prva arhitektica u Crnoj Gori, jedna od najznačajnijih arhitektica u Jugoslaviji, svjetski priznata ekspertkinja u svojoj oblasti, jedna od osnivačica i prva žena izabrana za redovnog člana DANU-a.

Kana je svoje osnovno obrazovanje stekla na Cetinju, nakon čega upisuje podgoričku Gimnaziju. Još u đetinjstvu pokazala je interesovanje za arhitekturu, pa su i đečje igre bile svojevrsne arhitektonske građevine.

Kreativnost đečje igre na Cetinju profesionalno je odredilo, te nakon svršene podgoričke gimnazije upisuje studije arhitekture i istorije umjetnosti u Beogradu. Njen talenat i trud su prepoznati, a za dalje usavršavanje dobila je Fulbrajtovu stipendiju. Magistarske studije završava na Univerzitetu u Pensilvaniji u klasi svjetski poznatog arhitekte Luisa Kana.

Iako se stručno usavršavala i Parizu, Moskvi i Tokiju u ateljeu čuvenog japanskog arhitekte Kišo Kurokave, Svetlana Kana Radević je svoj život i rad najviše vezala za Crnu Goru, posebno Titograd – Podgoricu. Za sobom je ostavila izuzetno značajna djela, a njena inovativnost u arhitekturi i karakterističan stil privukli su pažnju i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima arhitekture.

Sa samo 27 godina osvojila je prvo mjesto na konkursu za izgradnju hotela na obali Morače. Hotel Podgorica, otvoren zvanično na Dan državnosti Crne Gore – 13. jula 1967. godine, smatra se jednim od Kaninih najznačajnijih djela. Hotel je postao i znak prepoznatljivosti tadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Ovaj objekat je privukao pažnju domaće i svjetske javnosti i Kanu pozicionirao u vrh savremenih stručnjaka arhitekture. Projektovala i sljedeće objekte: Autobusku stanicu u Podgorici (1968.), Spomen-kompleks na Barutani (1980), Hotel Zlatibor u Užicama (1981.), Dječji vrtić na Cetinju (1988.) i mnoge druge objekte u Crnoj Gori i regionu. Nekoliko projekata uradila je u saradnji sa svojom sestrom, takođe arhitekticom, Ljiljanom Radević, školovanoj na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njihovo zajedničko djelo ,,Poslovni Centar Kuševac”, takođe predstavlja jedan od simbola ,,nove” Podgorice.

Bila je prva potpredśednica Matice crnogorske, redovna članica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, članica crnogorskog PEN centra, inostrana članica Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, članica UNESCO-a. Za svoj rad dobila je nekoliko prestižnih priznanja – Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to kao jedina žena i najmlađa dobitnica ove nagrade; zatim Trinaestojulsku nagradu (1968) i Nagradu oslobođenja Podgorice (1992). Kanu Radević njeni savremenici i prijatelji pamte kao veliku entuzijastkinju, izuzetno dobru i požrtvovanu ženu i empatu, duboko kulturno i identitetski osviješćenu intelektualku i stvaraoca. O svemu tome govore njena djela i angažman u društvu.

Radovi Kane Radević predstavljeni su u okviru čuvene izložbe ,,Toward a Concrete Utopia” (Kabetonskoj utopiji) Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980, održanoj u Njujorškom muzeju MoMA 2018-2019. Jedan njen rad je postao sastavni dio MoMA kolekcije. Godine 2021. pregled Kaninog stvaralaštva bio je predstavljen na Venecijanskom bijenalu, a ovu postavku nakon Venecije imala je priliku da vidi i crnogorska publika u Muzeju grada Podgorice.

(Nastaviće se)
Ilustovali: Lina Leković i Mitar Rakčević