Povežite se sa nama

REGION

AFERA PIRANGEJT: Slovenija kontaminirala arbitražu

Objavljeno prije

na

Pirangejt trese Hrvatsku i Sloveniju i njihove bilateralne odnose. Pirangejtom su mediji u Hrvatskoj nazvali aferu arbitraža, pošto su objavili transkripte razgovora slovenačkog člana Arbitražnog suda i slovenačke zastupnice na tom sudu u sporu sa Hrvatskom oko granice u Piranskom zalivu, iz kojih se vidi da joj je on prenosio detalje povjerljivih razgovora predsjednika tog suda sa drugim sudijama.

Hrvatski Sabor jednoglasno je obavezao Vladu da pokrene postupak za prestanak sporazuma o arbitraži između vlada Hrvatske i Slovenije potpisanog 2009. godine zbog, kako je navedeno, bitnih povreda odredbi od strane Slovenije. ,,Za”, su glasali svi poslanici – njih 141.

Slovenija je ,,teško povrijedila” odredbe međunarodnog ugovora i pravilo sudjelovanja u arbitraži u dobroj vjeri i zato Hrvatska smatra da Arbitražni sud ne može ispuniti svoje zadatke, kaže se u obrazloženju koje je Vlada poslala Saboru uoči sjednice. ,,Hrvatska ocjenjuje da Arbitražni sud nije u mogućnosti na način koji se očekuje od nezavisnog i stručnog međunarodnog suda da ispuni svoje zadatke”, stoji u obrazloženju.

Pravila najstrože zabranjuju lobiranje ili pritisak na Arbitražni sud, dostavljanje povjerljivih podataka „svojima”. Zagrebački Večernji list je, međutim, pisao o bliskim vezama slovenačkog člana suda Jerneja Sekolca sa Simonom Drenik, slovenačkom zastupnicom na tom sudu u sporu Slovenije sa Hrvatskom oko granice u Piranskom zalivu, i njihovom dogovaranju kako da organizuju lobiranje za argument vlade u Ljubljani. Prema Večernjem listu, jedna od informacija koje je slovenački član Arbitražnog suda dostavio slovenačkoj zastupnici je i navodna izjava predsjednika suda Žilbera Gilumea da je Slovenija dobila dvije trećine Piranskog zaliva.

Zagrebački mediji su brujali o kršenju pravila, blamaži i diskreditovanju do sada visoko cijenjenog mehanizma arbitraže u graničnim sporovima među državama.

Burna je bila i reakcija zvaničnog Zagreba. Hrvatska ministarka spoljnih i evropskih poslova Vesna Pusić je na vanrednoj konferenciji za novinare oštro reagovala na pisanje Večernjaka. „Ukoliko bi bilo što od tih navoda bilo istinito, to bi bilo apsolutno šokantno i drastično bi mijenjalo situaciju u vezi s tim postupkom”, bila je prva ministarkina reakcija.

Pusić je podsjetila da je Hrvatska arbitražnom rješavanju pitanja granice sa Slovenijom u Piranskom zalivu, koje je dugo godina opterećivalo odnose dvije zemlje, pristupila u dobroj vjeri, očekujući da niko neće dovoditi u pitanje odredbe arbitražnog sporazuma koje govore o nepristranosti i nezavisnosti arbitara kao temeljnim vrlinama sudija u postupku, kao i čitavog postupka.

Arbitražnim sporazumom koji su tadašnji premijeri Hrvatske i Slovenije, Jadranka Kosor i Borut Pahor, potpisali novembra 2009. godine, predviđeno je uspostavljanje međunarodnog arbitražnog suda za određivanje granice na moru i kopnu, uz vezu Slovenije sa otvorenim morem i korišćenje relevantnih morskih područja.

Prije saborske odluke, hrvatski premijer Zoran Milanović ocijenio je da je arbitražni postupak ,,kontaminiran”.

,,Nema potrebe ulaziti u bilo kakav meritum, u bilo kakve detalje. Ono što se dogodilo i što je na kraju i priznato da se dogodilo, je neodrživo i Hrvatska izlazi iz ugovora. Ali, po relativno preciznim pravilima međunarodnog prava koje ćemo poštivati.”

To znači da procedura traje najmanje 15 mjeseci, a u međuvremenu će Hrvatska proglasiti njegovu suspenziju.

Ponašanje hrvatskih institucija je pozdravila u posebnom saopštenju predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. „Bez obzira na ovo kršenje arbitražnog postupka, Hrvatska će kao odgovoran član međunarodne zajednice i dalje tražiti način za sporazumno rješavanje graničnih pitanja i raditi na dobrosusjedskim odnosima sa Slovenijom”, najavila je predsjednica, kojoj je jedno od ustavnih ovlašćenja da učestvuje i u kreiranju spoljne politike Hrvatske.

Profesor međunarodnog prava Davorin Lapaš je izjavio da Hrvatska u postupku koji je pokrenula koristi svoje pravo. „U pravu imamo načelo da onaj koji se koristi svojim pravom nikoga ne vrijeđa. Dakle, ako država ima neko pravo koje joj je dano Bečkom konvencijom o međunarodnim ugovorima da na taj način postupi ako je uistinu oštećena teškim kršenjem međunarodnog ugovora od strane druge ugovorne stranke, tada ne vidim razlog zašto bi država mogla snositi ikakve pravne posljedice”, kazao je profesor Lapaš. ,,A potpisnice te konvencije su i Hrvatska i Slovenija”, podsjetio je on.

Ministarka Pusić je podsjetila i da je proljetos slovenački ministar spoljnih poslova Karl Erjavec kazao da ima neformalne informacije da je Slovenija pobijedila u sporu. Kada se, pak, Hrvatska obratila Arbitražnom sudu i Evropskoj komisiji, Sud je odvratio da nema razloga ni za kakvu sumnju. Pusić je kazala kako je upravo objavljeno sopštenje neimenovanog zvaničnika EK u kojem on odriče bilo kakvu odgovornost Komisije oko arbitraže, staro tri mjeseca, odnosno da datira iz vremena kada se Erjavec prvi put hvalio pobjedom oko Piranskog zaliva, a Hrvatska tada zabrinuto pitala o čemu se radi.

„Evropska komisija ima s ovom arbitražom itekako veze”, kazala je bivša premijerka Kosor. U njenom mandatu je dogovorena arbitraža kao jedini način da bude skinuta dugotrajna slovenačka blokada pristupnih pregovora Hrvatske sa Evropskom unijom.

„Predsjednik Evropske komisije i povjerenik za proširenje predlagali su listu sudija. Znači, oni su jednako tako odgovorni za vjerodostojnost ovih sudija, šta više – prvi među odgovornima – oni su zapravo bili i pokrovitelji! Evropska komisija je bila pokrovitelj potpisivanja arbitražnog sporazuma”, konstatovala je Kosor.

Politički analitičar Davor Gjenero je za Radio Slobodna Evropa podsjetio da je Simona Drenik svojim postupcima kompromitovala slovenačku Vladu. Sudija Sekolec je, pak, po mišljenju Gjenera, veoma teško kompromitovao sam arbitražni sud.

„Dakle, dva su vrlo kompromitovana elementa i zbog toga će Hrvatska sasvim sigurno insistirati ili na tome da postupak arbitraže počne ispočetka, a ako ne, da bude prekinut ovaj postupak i počne postupak pred nekim od redovnih sudova – bilo pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu (ICJ), bilo pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu”, ocijenio je Gjenero.

Slovenački mediji, međutim, pišu o „aferi prisluškivanja”. ,,Očigledno je to da neko povezan sa hrvatskom stranom koristi špijunske metode kako bi uticao na tok arbitraže i na samu presudu, i to ocjenjujem neprimjerenim”, kazao je slovenački premijer Miro Cerar.

Neki od medija u Hrvatskoj objavili su da pozicija Slovenije nije toliki problem što su dvoje kršili pravila Arbitražnog suda i uticali na moguću presudu, već da je mnogo veći problem što ih je neko u tome ,,ulovio”. Navodi se primjer predsjednika Boruta Pahora, koji je u ime Slovenije prije gotovo šest godina potpisao arbitražu, a sada se, prema zagrebačkim medijima, ponaša kao da se ništa nije dogodilo.

„Ja očekujem da Arbitražni sud završi svoj rad i do tada ne želim ništa da komentišem. Ja želim da se na taj način riješi problem koji je 18 godina manje ili više bespotrebno opterećivao odnose dvije država”, naveo je Pahor.

Ostavku na mjesto člana Arbitražnog suda dao je sudija Sekolec, a ostavku je premijeru Ceraru ponudila i Drenikova. Cerar je rekao kako ni on lično ni slovenačka Vlada nisu ništa znali o razgovorima što su ih vodili Sekolec i Drenikova, koja je inače službenica slovenačkog Ministarstva spoljnih poslova.

Cerar je pisao Milanoviću povodom najave da će Hrvatska izaći iz postupka i predložio da se ,,u toj stvari vodi tolerantna i uzdržana politika kako na slovenačkoj tako i na hrvatskoj strani da se ne bi dodatno uznemiravala javnost u dvije države”. On je izrazio uvjerenje da je ,,sprovođenje arbitražnog postupka jedini put za pravedno rješavanje graničnog pitanja” te da Hrvatska ne može da se iz tog procesa povuče.

Otvorena granična pitanja Hrvatske

Hrvatska je do sada predavanje graničnih sporova na međunarodnu arbitražu razumijevala kao najprihvatljivije rješenje, koje je dugotrajno i srazmjerno skupo, ali granične sporove izmiče iz mogućnosti dnevnopolitičke zloupotrebe i domaćih političkih prozivanja. I otvoreno pitanje granice na moru sa Crnom Gorom planira da riješi na taj način.

Pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu najvjerovatnije će se odlučivati o granici između Crne Gore i Hrvatske na Prevlaci.

Jutarnji list je objavio, pozivajući se na izvore iz hrvatske Vlade, da ne postoji spor o ,,statusu Prevlake” već o utvrđivanju granice na kopnu i moru i da je upravo ICJ najbolje mjesto za to.

Rješavanju graničnih pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ispriječio se vrh poluostrva Klek i ostrvca Veliki i Mali školj. U socijalizmu pripadali su Hrvatskoj, međutim, međudržavnim sporazumom iz 1999. pripali su BiH. Sada Hrvatska ne želi da ratifikuje taj sporazum.

Između Hrvatske i Srbije neriješeno je pitanje granice na Dunavu. Dok Hrvatska traži da kriterijum za određivanje granice bude katastarsko vlasništvo, Srbija traži da granica bude povučena sredinom Dunava.

Ekspertni član spoljnopolitičkog odbora Hrvatskog sabora, sociolog i bivši jugoslovenski i hrvatski diplomata Ivica Maštruko kaže kako kod ova tri otvorena problema sve vodi arbitraži. Maštruko tvrdi da otvorena granična pitanja ne opterećuju odnose pomenutih država.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

REGION

Skup – ničega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dnevnik – nedjelja posvećena Beogradu

 

 

Petak, 5. 04. ’24.

Čitam danas da Predsednik poziva sve u Srbiji da se bore kako bi sprečili svet da u Ujedinjenim nacijama donese rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Neobično! Mogli su da ga kreiraju, tehnički izvedu streljanje 8.000 muškaraca i dečaka u dva dana, prekopavaju masovne grobnice i preseljavaju posmrtne ostatke da bi sakrili zločin, a kada su tužioci i sudije UN-ovog suda dokazale i pravosnažno osudile neke od organizatora tog kosmičkog zločina, o čemu je ceo svet izveštavao, taj isti čovek nikada nije priznao genocid, kao da ga je sam kreirao i izveo. A nije! Bio je tek šegrt u Miloševićevoj radionici, ali je brzo učio i već četiri godine kasnije postao ministar informisanja u vladi svog Majstora.

Danas mi novinarka „nezavisnog“ medija nije dozvolila u emisiji uživo da završim misao o predstojećoj rezoluciji UN-a o ulozi Srbije u genocidu nad Bošnjacima 1995. A bila je jednostavna ta rečenica: Umesto što pokušava korumpirati bar 130 zemalja iz celog sveta da glasaju protiv te rezolucije, jednostavnije mu je da prizna učinjeni genocid i iskreno, kao što je nekada učinio Vili Brant, klekne na stratištu i traži oproštaj uz iskreno obećanje da to niko iz njegovog naroda neće više nikada učiniti.

Subota, 6. 04. ’24.

Dok mu se Predsednik grčevito bori da ceo svet slaže i ubedi u ono što nije istina, njegov izabranik za lokalnog vladara Beogada, u nadi da će osvojiti glasove najcrnje desnice na izborima za nepuna dva meseca, daje izjave o svojim planovima da od Kuće cveća napravi Muzej srpske istorije, koji uzgred budi rečeno, već postoji.

Sahrana Josipa Broza Tita smatra se najposećenijom sahranom nekog državnika u istoriji. Tog 8. maja 1980. sahrani u Kući cveća u Beogradu prisustvovalo je 209 delegacija iz 128 zemalja sveta. Na čelu 124 državne delegacije nalazilo se 38 šefova država (kraljeva i predsednika), 5 prinčeva, 7 potpredsednika republika, 6 predsednika parlamenata, 10 predsednika vlada, 3 potpredsednika vlada, 12 ministara inostranih poslova, 20 članova vlada i 21 državni funkcioner.

Organizacija ujedinjenih nacija je te godine brojala 163 zemlje članice, od čega je njih 124 (76%) poslalo delegacije na sahranu.

Da li je moguće da „duvač u rog velikog kneza“ toliko ništa ne shvata ili mu namerno kopa rupu? Videćemo…

Nedelja, 6. 04. ’24.

Pamtim da je Beograd imao, dok je još bio evropska metropola, poslednjeg velikog gradonačelnika od 1982. do 1986. Bogdan Bogdanović, rođeni Beograđanin, arhitekta, profesor beogradskog Univerziteta, graditelj monumentalnih memorijalnih spomenika žrtvama fašizma, pisac, sanjar… Proteran je iz svog rodnog grada 1993. strelicama iscrtanim crnim grafitom od Slavije uz Tolbuhinovu, sve do vrata njegovog stana na Crvenom krstu iznad kojih je pisalo: ustaša!

Beč je velikog umetnika primio raširenih ruku.

Pamtim ga kako visok i otmen stoji u dovratku svog bečkog stana ispraćajući me, nakon puno sati višednevnih, meni dragocenih razgovora. Setan, iznenada me upitao: „Da li će Beograd ikada ponovo biti grad?“

Prepoznala sam u tom pametnom pogledu i pitanju želju da bude sahranjen u svom gradu i zamucala: „Pa mora, Bogdane. Kako bi drukčije moglo biti…“

„Ne mora, Svetlana. I Sao Paolo je skup 15 miliona ničega.“

Otrčala sam niz stepenice da mi ne vidi suze u očima.

Dvadeset pet godina mi odzvanja Bogdanova surova istina: „I Sao Paolo je skup 15 miliona ničega.“

Ponedeljak, 7. 04. 2024.

Bliži se ponovljanje izbora u Beogradu. Mučno je gledati na šta su sve spremni zarad vlasti i, naravno, samo sopstvenih interesa. Oni koji su već okusili moć novca bi da nikada ne siđu iz tog voza, a oni „novi“ bi da se u njega popnu, i opet nikada ne siđu.

Dobro se sećam da je Srbija desetkovana još pre 33 godine odlaskom 350.000 visokoobrazovanih, mahom Beograđana, koji su odbili da budu molbilisani za ratove koje je Milošević tada započinjao i sve ih izgubio. Srećem ih svuda po svetu, dobro situirane, sa možda tek naznakom (ko ume da „čita“) u pogledu skrivene želje da se vrate, ali znaju da nemaju kud. Hoće li im iko raskrčiti put, ukidajući nepotizam, korupciju i organizovani kriminal, hoće li iko vratiti sudijama i tužiocima dignitet i pravdu u ruke, hoće li iko vratiti učiteljima, doktorima, policijskim i inim inspektorima dostojanstvo profesija, da bi se vratila deca tih čestitih ljudi koji su odbili da učestvuju u zločinu? Ta deca su imala od koga naučiti kako se u svakom, pa i najgorem vremenu, može sačuvati čojstvo. Bez njih ni moj rodni grad nikada više neće biti grad…

Utorak, 8. 04. 2024.

Kažu mi poznavaoci prilika u Beogradu da iza besmislene ideje da se Titov grob izmesti iz Srbije izgleda stoje oni koji žele da restauriraju monarhiju. Pa je valjda prvi korak izbaciti iz buduće kraljevine sve što je ikada imalo veze sa socijalizmom i komunizmom.  Zemlja koju su od Miloševića do danas svi redom pljačkali i srozavali u kal moralne ali i fizičke bede, traži izlaz u glamuru monarhije, valjda prateći u medijima kraljevinu Veliku Britaniju i njene monarhe. Samo, nisu obratili pažnju na to koliko Britanska kruna godišnje košta poreske obveznike. Tradicija koja predugo traje održavaće se dok narod bude mogao da je izdržava. A ovde? Da li će gladni narod, davno odrođen od poljoprivrede, nahraniti budući kralj i od čega? Srbija spada u najnerazvijenije i najsiromašnije zemlje  Evrope! Jesu li toga svesni oni koji priželjkuju kralja?

Ali, Beograd ima i balkon na Starom dvoru, sa koga su bacili kralja i kraljicu, kada im valjda više nisu odgovarali.

A i Danko Popović je u „Knjizi o Milutinu“ davno napisao: „Što  oni da nam ubiju kralja, umemo to i sami? Nije nam prvina.“

Za nadati se da će bar onaj koga hoće da ustoliče, ako je naučio srpski jezik do sada umeti da pročita  „najtiražniji roman posleratne srpske književnosti“.

Sreda, 9. 04 2024.

Da li je moguće da ikom normalnom pada na pamet da može imati kraljevinu u Evropi u čijem glavnom gradu otpadaju točkovi sa autobusa u pokretu i ubijaju ljude na ulicama; u kom hitna pomoć u nekoliko dana nije dva puta reagovala, pa su izgubljena dva dragocena života; u kojem je zdravstvena zaštita na nivou indijskog najzabitijeg sela, u kojem nema ni jedne ustanove koja će primiti osiguranog pacijenta, a svi su, ako ima preko sedamdeset godina, osim u privatnim bolnicama? U glavnom gradu u kojem se neki važni pregledi čekaju mesecima, u kojem se na neke operacije čeka godinama? Lista je beskrajna i stresna samo za pročitati.

A sa druge strane grade se raskošne vile, gigantski projekti poput „Beograda na vodi“, ruši se Sajam,  ruši se stari Beograd sa razglednica zarad novih bogataša kojima se grad ustupa za protivuslugu, a građani potpišu peticiju ili izađu da demonstriraju što uopšte ne potresa one koje su birali i koji ostaju nemi na sva nezadovoljstva, čak i onda kada su bile desetine hiljada ljudi na ulicama.

Izgleda da dok ne bude kritične mase izražene u stotinama hiljada ili u milionima na ulicama prestonice, neće biti ni jedne ozbiljne odluke velikog kneza i njegovih duvača u rog.

Sve dotle Beograd će ostati nem.

Četvrtak, 10.04. 2024.  

Vreme je za svođenje nedeljnog računa. Desetine medija u kojima sam odgovarala na pitanja novinara izazvale su reakcije mnogih širom prostora moje zemlje Jugoslavije, ubijene pre davne trideset i tri godine.

Cele ove nedelje stižu mi stotine poruka ljudi koji su šokirani prvo medijskim praćenjem ideja tog nesuvislog čoveka, koji se ponovo kandidovao za gradonačelnika Beograda. Od neverice da je uopšte ikada mogao voditi glavni grad, preko zgražavanja nad njegovim rečnikom, do pitanja šta se to desilo sa Beogradom pa postoji mogućnost da bude ponovo izabran?!

U drugoj grupi su oni koji sa pijetetom i ljubavlju čuvaju Tita od „mrzitelja“ i vandala.

Iz treće grupe, kontemplativaca koji analiziraju sve što su čuli ili pročitali izdvojiću poruku Jordana Plevneša, jednog od najvećih makedonskih pisaca:  „Možda se istorija neće promeniti, ali u njenim analima ostaće tvoje reči koje grade iluziju da nema ništa na svetu što može uništiti večnost ljudskog dostojanstva!“

Svetlana BROZ 
(Danas)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MASAKR U RAČKU NAKON 25 GODINA: Srbija slavi policijsku akciju i optužuje Zapad za zavjeru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vazdušni udari NATO  koji su uslijedili dva i po mjeseca poslije zločina u kosovskom selu Račak, su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.  U Srbiji su se povodom godišnjice tragedije u Račku oglasile dežurne srpske patriote ponavljajući zvanične navode beogradskih vlasti  o uništenim „šiptarskim teroristima“ i „briljantnoj operaciji srpskih snaga bezbjednosti“, okrivljujući šefa  Kosovske verifikacione misije Vilijama Vokera da je montirao stradanje albanskih civila

 

Malo koji događaj u novijoj jugoslovenskoj istoriji izaziva toliko burnih reakcija u Srbiji kao pominjanje sela Račak i masakra albanskih  civila koji se tamo dogodio 15. januara 1999. godine. Račak je praktično bio uvod u otvoreni sukob sa NATO. Prošli ponedjeljak je bio prilika da se srpski mediji u zemlji i regionu pod kontrolom predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke „prisete uspešne akcije srpske policije protiv šiptarskih terorista“ i „laži širenih protiv Srbije kako bi se opravdalo otimanje Kosmeta“. Bivši komandant srbijanske Žandarmerije Goran Radosavljević Guri koji je komandovao akcijom u selu se pojavio na udarnim televizijskim terminima objašnjavajući da „smo znali da u njemu (u selu) nema civila, već da su tu samo teroristi smešteni u jednoj kući i u školi“. Prema Guriju „likvidirana  je jedna velika teroristička grupa“ a šef Kosovske verifikacione misije (KVM) Vilijam Voker je „u toku noći ušao sa teroristima u Račak gde su doneli tela sa drugih lokacija, nama je bilo jasno da je to montaža“. Na državnim medijima se pojavila i bivša istražna sutkinja u slučaju Račak Danica Marinković koja je rekla da je „jedina istina da su toga dana poginuli pripadnici terorističke organizacije OVK, a da je verzija o masakru izmišljena kao povod za bombardovanje SRJ“. Rekla je da je „velika pobjeda Srbije to što je u Hagu odbačena optužnica za Račak“ iako to nije tačno.  Marinkovićeva je u oktobru prošle godine objavila i  knjigu o tom slučaju, koja je  predstavljena prvo u Moskvi  gdje je „do detalja opisala slučaj Račak“ i „djelovanje američkog špijuna Vilijama Vokera“. Uključile su se i druge dežurne srpske patriote ponavljajući navode vlasti u Beogradu o uništenim „šiptarskim teroristima“.

Na Kosovu su organizovani skupovi sjećanja na žrtve i ponovljeni zahtjevi za procesuiranjem odgovornih. Kosovski premijer Albin Kurti je kazao da „narod i Republika Kosovo ne opraštaju zločine koje je Srbija počinila tokom rata, ni u Račku ni bilo gdje drugo“. Predsjednica  Vjosa Osmani je rekla da je „15.  januar ’99. godine uzdrmao temelje ljudske svijesti svuda u demokratskom svijetu“ i da se radi o jednom „od najstrašnijih masakra koji se dogodio u Evropi krajem 20. vijeka“. Pohvalila je tadašnjeg OEBS-ovog ambasadora Vilijama Vokera rekavši da je njegovo „snažno svjedočenje okrenulo čitav naš napor za slobodu protiv Miloševićevog genocida“. Vazdušni udari su uslijedili dva i po mjeseca poslije tragičnih događaja u Račku , su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.

Račak je selo u opštini Štimlje u centralnom dijelu Kosova.  U mirnodopskom vremenu selo je brojalo nešto preko dvije hiljade stanovnika. Tokom 1998. dolazi do inteziviranja gerilske borbe Kosovara protiv srbijanskog režima nakon operacije policije u martu u Drenici kada je likvidirana gerilska grupa Adema Jašarija. U operaciji je ubijen i veliki broj civila, među njima znatan broj djece, žena i starih. Od tada se mnogi Kosovari vraćaju iz inostranstva da bi pružili oružani otpor srbijanskom državnom teroru. Srbija je u ljeto 1998. pokrenula široku ofanzivu protiv gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koje je smatrala teroristima. Tokom operacija oko dvije hiljade stanovnika se dalo u zbjegove bojeći se represija. OVK je početkom januara 1999. pojačala aktivnosti u opštini Štimlje. Tri srbijanska policajca su ubijena u zasjedi 8. januara a 10. januara je ubijen i pripadnik Operativne grupe (OPG) srpskog MUP-a Svetislav Pržić. U selu je tada živjelo oko 350 civila a prisutne su bile i jedinice OVK. Muhamet i Lutfi Bilali iz Račka su se vratili iz Švajcarske 98. da bi se borili za nezavisno Kosovo. U rano jutro 15. januara srbijanska policija podržana teškom artiljerijom Vojske Jugoslavije (VJ) je upala u selo i brzo skršila otpor OVK jedinica koje su odstupile iz sela. Osam pripadnika OVK je ubijeno dok su pružali odstupnicu civilima, među njima i Lutfi Bilali, kako je njegov brat Muhamet ispričao 2019.god. Al Džaziri. Nakon toga srbijanske snage su, po ustaljenom obrascu krenule u pretres kuća.  Grupa od 30-tak civila koja se sklonila u veliku kuću Sadika Osmanija, izvedena je u dvorište i žene i djeca su odvojeni od muškaraca. Muškarci su prebijeni o onda odvedeni do obližnje jaruge gdje je većina ubijena iz neposredne blizine tako što im je uglavnom pucano u glavu ili potiljak. Četvoro mještana su uspjeli pobjeći od kojih su neki ranjeni prilikom bijega. U selu je ubijeno 18 ljudi, među kojima i starci od 76 godina i 99 godina. Najmlađa žrtva je dječak od 13 godina. Ubijene su i dvije žene. Kada je kanadski diplomata i šef KVM došao u selo zatekao je jeziv prizor i optužio srpske vlasti za zločin. Odmah je proglašen personom non grata i protjeran iz zemlje. Glavna tužiteljica Haškog Tribunala Luiz Arbur je vraćena sa granice i nije joj dopušteno da izvrši uviđaj.

Nakon odlaska KVM i Vokera seljani su pokupili tijela i odvezli ih u džamiju u Račku. Dva dana kasnije policija je ušla u selo i odnijela leševe u mrtvačnicu u Prištini. Načelnik Instituta za sudsku medicinu u Prištini Slaviša Dobričanin je 25. januara saopštio da su obavljene obdukcije dvadeset i jednog tijela. Navodno nijedno od tijela nije imalo znakove masakra. Srbijanske vlasti su tvrdile da su svi ubijeni teroristi i da je tim srpsko-bjeloruskih patologa i forenzičara utvrdio je krajem januara da je 37 od 40 obduciranih tijela imali tragove baruta kojima je navodno potvrđeno da se radilo o vojnicima OVK, tj. teroristima.

Finski patološki tim je kasnije preuzeo dužnost OEBS-a se ogradio od Dobričaninovih izjava i 26. januara izrazio zabrinutost da je došlo do namještanja  dokaza. Kasnije je objavljen i nalaz finskog tima koji je predvodila Helena Ranta. Ona je odbacila srbijansko – bjeloruske nalaze o tragovima baruta rekavši da su oni koristili nepouzdane i zastarjele metode testova koje „redovno daju lažno pozitivne rezultate zbog mnogih drugih supstanci, uključujući đubriva, duvan, urin i kozmetiku“ i da je taj metod „naučno beskoristan“.  Tim je svoje početne nalaze objavio 17. marta. U uvodu je naglašeno da to nije stav tima, već samo Helene Ranta. U izvještaju je zaključeno da „nema dokaza da su žrtve bile nešto drugo osim nenaoružanih civila i da su vjerovatno ubijene tamo gdje su ih kasnije pronašli međunarodni posmatrači”. Na tvrdnje srpskih vlasti da su uniforme OVK zamijenjene civilnom odjećom je navedeno da „na obdukcijskim nalazima (npr. rupe od metaka, zgrušana krv) i fotografijama prizora, malo je vjerovatno da se odjeća mogla promijeniti ili skinuti.” Dr Ranta je svjedočila na kasnijem suđenju Slobodanu Miloševiću, navodeći da izvađeni meci, čaure i ulazne i izlazne rane ukazuju na to da su žrtve ubijene tamo gdje su njihova tijela pronađena i otprilike u isto vrijeme, suprotno srpskim tvrdnjama. Istraživanje Human Rights Watch-a (HRW) je potvrdilo da se radilo većinom o ubijenim civilima uz mogućnost da su likvidirani i neki pripadnici OVK koji su se prije toga predali.

Kosovski Albanaci su nakon godina počeli priznavati da je Račak bio i vojni sukob koji je prethodio odmazdi srpske specijalne policije, prevashodno zbog smrti člana OPG jedinice. U Srbiji nema pomaka. Nema  priznanja da se nešto drugo desilo mimo likvidacije „terorista“.

      Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOSOVO, NOVA GODINA STARI IZAZOVI: Kako doskočiti kriminalu zamotanom u nacionalne zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi posmatrači su bezumne napade na građane srpske nacionalnosti tokom božićnih praznika ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru

 

Početkom ove godine kosovski premijer Albin Kurti je u  Facebook objavi sumirao rezultate svoje Vlade u prethodnoj godini dajući naglasak na vladavinu zakona na čitavoj teritoriji zemlje. Da će i ova godina biti puna izazova vidjelo se na Badnji dan i Božić po julijanskom kalendaru. Prvo su u selu Gotovuši kod Štrpca ranjeni 11- godišnji Stefan Stojanović i 21-godišnji Milan Stojanović dok su se vraćali kući sa badnjakom. Srbijanski mediji su javili da je na njih iz vozila u pokretu pucao 33-godišnji Albanac  pripadnik Kosovske bezbjedonosne službe (KBS). Napadač je brzo uhapšen od strane kosovske policije, a zvaničnici Kosova su osudili napad. Napad su osudili i predstavnici EU i okolnih zemalja uključujući i crnogorskog ministra pravde Marka Kovača. Nepuni dan kasnije je napadnut od strane albanskih mladića Stefan Tomić iz sela Klokote koji se vraćao kući sa ponoćne božićne liturgije. Sjutradan je u  Štrpcima došlo do protesta a put  Štrpci – Uroševac je blokiran. Srbijanski državni mediji su orkestarski napali  kosovske institucije i označili napad kao sistematski teror nad Srbima. Kancelarija za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije je izdala zapaljivo saopštenje u kojem iznosi da je „napad direktna posledica antisrpske politike Aljbina Kurtija koji svojim ponašanjem i potezima ohrabruje sve one koji žele srpsku krv, čak i na Božić“.

Medijsku salvu  iz Srbije je donekle poremetila majka ranjenog dječaka Zorica Stojanović koja je izjavila na N1 televiziji da napadač nije zapravo ciljao u njenog sina i rođaka već je pucao u asfalt i onda se metak odbio i prošao kroz šaku njenog sina i rame drugog mladića. Ovo objašnjenje je izostalo iz državnih medija u Srbiji, a ona se našla na meti kritika na pojedinim društvenim mrežama. Mnogi posmatrači su ove bezumne napade ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru koje je uslijedilo nakon hapšenja dvojice Srba, bivših policajaca kosovske policije koji su osumnjičeni za napad na prostorije izborne komisije na sjeveru. Prije toga je dugo vladala napetost i blokade zbog odluke Kurtijeve Vlade da nametne RKS (Republika Kosovo) tablice vlasnicima vozila na dominantno srpskom sjeveru što je dovelo do napuštanja kosovskih institucija svih Srba lojalnih Beogradu i lokalnih Srpskoj listi. Spor oko tablica za auta je krajem novembra privremeno riješen u Briselu uz aktivnu medijaciju Evropske komisije. Kao  veliki izazov preostaje rješavanje pitanja Zajednice srpskih opština (ZSO) kako je dogovoreno Briselskim sporazumom iz 2013. godine. Sadašnja kosovska Vlada uporno odbija formiranje ZSO uprkos zahtjevima Amerike i EU, jer se navodno krši time Ustav zemlje koji ne dozvoljava udruživanje po etničkoj osnovi. Analitičari smatraju da se Kurti plaši formiranja nove Republike Srpske na sjeveru zemlje iako Briselski sporazum predviđa daleko manje ingerencije ZSO nego što to ima Dodikov entitet u Bosni i Hercegovini. Kurti insistira da prije bilo kakvog razgovora o srpskoj autonomiji mora doći do priznanja Kosova od strane Srbije i sprovođenje zakona zemlje na čitavoj teritoriji Kosova, što Beograd decidno odbija.

U  Facebook objavi poslije Nove godine premijer Kosova je potencirao da će izgradnja vladavine zakona i institucija ostati prioritet njegove Vlade. Naveo je da su izgrađena 4 policijska objekta (stanice) na problematičnom sjeveru Kosova. Akcijama državnih organa je zatvoreno 16 „ilegalnih puteva“ koji su koristile kriminalne grupe za šverc svega i svačega preko Srbije. Zatvoreno je i 5 laboratorija za preradu droge čija vrijednost sa opremom se mjeri „stotinama miliona“ eura.

Osim narko- nfrastukture pale su i 3 laboratorije za „rudarenje“ kriptovaluta po čemu se sjever „proslavio“ u zapadnim medijima proteklih godina. Elektronski uređaji koji stvaraju kriptovalute, prvenstveno bitkoine, troše ogromne količine električne energije koju je na sjeveru, do prošle godine, slabo ko plaćao. Vlada Kosova je još ranije uvela zabranu proizvodnje ovog digitalnog novca kao mjeru za smanjenje potrošnje električne energije. Zbog krize na svjetskom tržištu, Kosovo se našlo pred velikim izazovima da osigura redovno snabdijevanje strujom, zbog čega su na snagu stupile znatno skuplje tarife koje su uništile ekonomsku rentabilnost proizvodnje bitcoina u ostatku zemlje. Posao je ostao isplativ  jedino na sjeveru. Međutim, osim policijskih akcija, česti nestanci struje početkom prošle godine su dovodili do prekida „rudarenja“ na sjeveru Kosova gdje su mnoge porodice rentirale nekretnine za prilično visoke sume kriminalnim klanovima koji bi u njima smještali neophodnu elektroniku za proizvodnju digitalnog novca.

Ovakve policijske akcije su od strane zvaničnog Beograda i njemu lojalne i  lokalne Srpske liste (SL) proglašavane „napadima na Srbe“ i „željom prištinskih institucija da se sever očisti od Srba“. Potpredsjednik SL-a Milan Radoičić zajedno sa njegovim kumom i kontroverznim biznismenom Zvonkom Veselivocićem i još 11 Srba su stavljeni na crnu listu američkog Ministarstva finansija u decembru 2021. Navodi se da su „upleteni u široku mrežu podmićivanja kosovskih i srpskih zvaničnika iz bezbjedonosnog sektora koji su im omogućili nedozvoljeni promet roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije”. SL je odgovorila da se radi o „klevetama“ zato što je Radoičić „dokazani patriota i nosilac otpora okupaciji severa Kosova“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tada je izjavio da „ako ima ozbiljnih optužbi, biće ispitane“ i negirao da on i Srpska napredna stranka imaju ikakve veze sa njima. Procurele fotografije njegovog brata Andreja sa Veselinovićem je okarakterisao kao „pokušaj kriminalizacije“ njegove porodice i da „ne vidi problem“ u tome što se njegov brat sreo sa Veselinovićem dva ili tri puta. Međutim, novinari KRIK-a i OCCRP-ja su još početkom 2019, došli do izvještaja srpske policije i bezbjedonosnih službi u kojima je Veselinović  označen kao vođa grupe koja se bavi švercom droge, oružja i nafte, zelenašenjem i pranjem novca. Ubijeni srpski političar iz Kosovske Mitrovice Oliver Ivanović je bio česti kritičar razgranatog kriminala na sjeveru Kosova. Radoičić je među osumnjičenima za organizaciju Ivanovićevog ubistva.

Akcije policije i zatvaranje laboratorija za drogu i za „rudarenje“ bitcoina u dijelu Kosova sa albanskom većinom su takođe dočekane na nož od strane opozicionih partija čiji šefovi su bili u rukovodećoj strukturi Osbodilačke vojske Kosova (UCK) tokom rata za nezavisnost 1998 -1999. Alijansa za budućnost Kosova (AAK) bivšeg premijera Ramuša Haradinaja i Demokratska partija Kosova (PDK) bivšeg predsjednika države Hašima Tačija koji se nalazi u pritvoru suda u Hagu zbog optužbi za ratne zločine, su kritičari svega što nova Vlada radi. Liderstva ovih partija su tokom duge vlasti često optuživana za organizovani kriminal i korupciju, i njihovi poslovi sa drogom, cigaretama, trafikingom ljudi i teška korupcija su dobro dokumentirani u procurelim izvještajima obavještajnih službi NATO-a i njihovih trupa na Kosovu. Većina tih optužbi, osim onih za ratne zločine, nikada nije procesuirana radi „stabilnosti i mira u regionu“ pa je samo nekoliko ljudi u okruženju Tačija i Haradinaja odgovaralo. Optužbe i istrage za kriminal protiv ključnih ljudi Oslobodilačke vojske Kosova bivaju automatski proglašene za napad na Kosovo i njegovu borbu za slobodu i nezavisnost.

Interesantno, nekadašnji specijalni savjetnik premijera Ramuša Haradinaja i vlasnik Exclusive grupe iz Gnjilana koja se bavi proizvodnjom i distribucijom cigareta Gazmend Abraši je počasni konzul Crne Gore na Kosovu. Abraši je ostao počasni konzul i nakon izbora nove ne-DPS Vlade u decembru 2020. Kada je Albin Kurti prvi put izabran za premijera Kosova u februaru 2020. godine jedan od njegovih prvih poteza je bio ukidanje povlastica Abrašiju u prometu cigareta koje mu je darovao Haradinaj. Taj Kurtijev potez je izazvao bijes u duvanskim krugovima u regionu, a navodno i u DPS-u. U maju prošle godine Abraši je bio domaćin na biznis forumu koji je organizovao za predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića prilikom njegove posjete Kosovu. Đukanović se, kako su mediji javili, sreo i sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani (koja ima protokolarna ovlašćenje), ali ne i sa premijerom Kurtijem.

Kurti i njegov Pokret Samoopredjeljenje (LV) su dolaskom na vlast u proljeće 2021. godine takođe naslijedili i impotentno „nezavisno pravosuđe“ kao što je bio i slučaj sa Crnom Gorom nakon izbora 30. avgusta 2020. Promjene u pravosuđu su teške i zahtijevaju puno vremena dok većina  građana svih nacionalnosti očekuju promjene i bolji život umjesto nacionalističkih histerija i barikada.    

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo