Povežite se sa nama

FOKUS

Alhemija bogaćenja

Objavljeno prije

na

sarici

Miroslav Lajčak, šef slovačke diplomatije, predložio je da Crna Gora osnuje specijalno tužilaštvo i specijalni sud koji će se baviti slučajevima krupnog kriminala i visoke korupcije. Lajčak je podsjetio da Crna Gora mora imati konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

Crna Gora još nema nijednu pravosnažnu presudu za korupciju na najvišem nivou, a tužilaštvo je odbacilo stotine prijava iz redova opozicionih partija i civilnog sektora koje se odnose na sumnjive radnje visokih funkcionera na vlasti. Miodrag Vuković, visoki funkcioner DPS-a , oduševljeno je prihvatio taj predlog.

Ako se Vukovićeve kolege iz vladajuće partije slože, novo tužilaštvo bi možda trebalo da koristi publikaciju Uprave za kadrove Prevencija korupcije, autora Bojana Dobovšeka, profesora kriminalistike na mariborskom univerzitetu.

Dobovšek insistira na tzv. institutu obrnutog tereta kao o savremenom sredstvu borbe protiv korupcije, koje je u SAD dalo posebne rezultate, a koji se sve više primjenjuje i u zemljama Evropske unije. Taj institut znači da „osumnjičeni gubi svoja dobra ako ne može dokazati da ih je stekao na zakonit način”.

Autor nudi šemu koja se koristi kako bi se provjerilo da li su funkcioneri ili osobe koje se bave biznisom stekli imovinu na legalan način. Ukazuje da istraživačko novinarstvo koristeći taj model može da otvori pitanja i podstakne istragu – kako su pojedini funkcioneri stekli svoju imovinu i kojim sredstvima. Vježbali smo taj model i šemu.

Milan Roćen, bivši ministar inostranih poslova svakako je jedan od interesantnijih slučajeva i izazov sa svako tužilaštvo odlučno da istraži korupciju.

Ukoliko se Dobovšekova šema primijeni na podatke o imovini koju je Roćen dostavio Komisiji za sprečavanje konflikta interesa, prostom se računicom dođe do zaključka da je potpuno nejasno kako je bivši ministar tokom 2007. godine uvećao imovinu za 115.248 eura. Taj novac, bar prema svom imovinskom kartonu, nije stekao iz legalnih, prijavljenih prihoda.

Dobovšekova šema podrazumijeva da se sabere imovina koju je neko prijavio, oduzme imovina koju je imao prethodne godine, oduzmu dugovanja i dodaju životni troškovi, pa od svega oduzmu prihodi stečeni iz legalnih tokova. Cifra koja ostaje je – prihod za koji nema pojašnjenja odakle dolazi. Taj novac je razlog za istragu i osnovanu sumnju da se radi o korupciji i nelegalno stečenom novcu.

U Roćenovom slučaju to izgleda ovako: prema imovinskom kartonu iz 2006. godine Roćen posjeduje stan u Podgorici od 93 kvadrata, a njegova supruga Stana stan od 53 kvadrata. Bračni par Roćen nema ušteđevinu ni akcije, a Roćenova supruga prijavila je automobil golf pet. Naredne 2007. godine, Roćen prijavljuje dva stana u Podgorici, jedan od 93 kvadrata i drugi od 159 kvadrata, plus garažu od 30 kvadrata. To je vrijeme investicionog buma u Crnoj Gori, kada su cijene nekretnina bile i do 2.500 eura po kvadratu. Roćenove nekretnine su na dobrim podgoričkim lokacijama, pa bi mogle u to vrijeme koštati i maksimalnu cijenu kvadrata. No, čak i ako se uzme da je u to doba prosječna cijena, prema Monstatu 1.670 eura po kvadratu, ispada da je Roćenova imovina 2007. godine iznosila 456.400 eura. Ako se od te sume oduzme 100 hiljada eura kredita koji je Roćen prijavio, dodaju troškovi života na godišnjem nivou koji su u to vrijeme prema zvaničnoj statistici 6.960 eura u prosjeku, i oduzmu legalna primanja porodice Roćen koja iznose 11.712 eura te godine, ostaje – 115.248 eura za koje nema objašnjena kako su ih zaradili ministar inostranih poslova i njegova supruga penzionerka. A ako smanjimo upola cijenu za garažu opet ostaje nejasno odakle Roćenu 100.000 eura. A ako je kupovao po tržišnim cijenama onda bi ta suma mogla da bude neuporedivo veća.

Ne završava se ovdje misterija Roćenovog bogaćenja. Kredit koji je podigao od 100.000 eura, vratio je brzinom svjetlosti, već 2009. Kako, kad su mu godišnja primanja bila nešto iznad 10.0000. Iz opozicije i civilnog sektora više puta je izražena sumnja da je Roćen u stvari suvlasnik preduzeća Bemaks koje dobija unosne poslove od države. Roćen je to demantovao. Nikada međutim nije objasnio kako je uspio da vrati sto hiljada eura plus kamate. Uglavnom se osmjehivao u televizijske kamere i novinske fotoaparate. Naknadno je MANS-u stigao zvanični odgovor da mu je u tome pomagao sin Filip. MANS je međutim insistirao da to i dalje ne pomaže u računu.

Ima još zanimljivih primjera koje bi valjalo istražiti. Jedan od njih je potpredsjednik DPS -a Svetozar Marović. Poznato je da se Marović jednog čarobnog jutra probudio kao milioner. Navodno je naslijedio imovinu vrijednu od 80 do 160 miliona eura, u zavisnosti od toga koliko se računala cijena kvadrata na Mrčevom polju i Jazu u Budvi te 2009. godine, koju je Marović odjednom prijavio kao nasljeđe.

Da li se radi o nasljedstvu ili ne, lako bi utvrdili državni organi. No, bez obzira na to, kada se upotrijebi šema koju je predstavio slovenački profesor, ostaje nejasno otkud Maroviću i njegovoj supruzi više miliona eura u 2009. godini kada su zaradili svega 216. 832 eura (ako se u računicu uvrsti dvjesta hiljada eura koje je Marović prijavio kao novac koji je stekao po ugovoru o prenosu udjela istupanjem člana Moninvest Budva).

Ako se uzme da je zemlja koju je navodno naslijedio nakon 2006. godine vrijedna 100 eura po kvadratu, ispada da je Marović samo na Mrčevom Polju i Jazu imao 81.853.000 eura. Ako se tome doda i ranija imovina, ispada da je 2009. godine Marović težak najmanje 85 miliona eura, računajući i dodatne nekretnine supruge na prestižnoj podgoričkoj lokaciji, u zgradi Vektre.

S Marovićem se, međutim, mora biti oprezan. On je u samom startu prijavio da posjeduje imovinu koja u katastru nije evidentirana, kao što je istovremeno zaboravio da upiše tri stana koja je u Budvi te 2009. posjedovala njegova kćerka Milena, tada nezaposlena – od 90, 98, 100 kvadrata, kao i poslovni prostor od 18 kvadrata. Državni organi bi svakako mogli riješiti novinarske nedoumice. Posebno što Budvani tvrde da je prije nego što se Svetozar posvetio politici, njegova porodica bila poznata kao veoma skromna, bez velike imovine i prihoda. Još devedesetih, bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović, optuživao je Marovića da od jednog šlepera švercovanih cigareta dobija enormne sume novca. Tako je, navodno, Maroviću Đukanović plaćao reket za ćutanje o crnogorskom švercu stoljeća.

Da se sa ovih DPS visina i desetina miliona, spustimo na lokalni nivo. Zanimljiv je karton bivšeg pljevaljskog gradonačelnika Filipa Vukovića. U odnosu na prve tri godine na funkciji kada njegova imovina miruje, Vuković 2009. godine prijavljuje dodatne nekretnine ali i kreditna zaduženja od 55 hiljada eura. Kada se vrijednost te imovine sabere (uzimajući da je cijena kvadrata nekretnine 1.000 eura, a cijena zemljišta 1, 88), dodaju životni troškovi i oduzmu dugovanja i ono što su on i njegova supruga prijavili da su prihodovali – 31 hiljadu eura, ostaje oko 30 hiljada eura za koje se ne zna kako ih je gradonačelnik Pljevalja zaradio. Nekom specijalnom tužilaštvu bi možda bilo zanimljivo i to da su baš te 2008. i 2009. godine kompanije narko bosa Darka Šarića poslovale sa opštinom. Vuković je poznat po izjavi da su braća Šarić ,,korektni momci”.

U kartonima ovdašnjih funkcionera na vlasti mogu se naći zanimljive stvari. Lijepo bi bilo recimo saznati kako je Veselin Veljović, savjetnik Filipa Vujanovića za bezbijednost, 2011. godine, u vrijeme kada je bio direktor Uprave policije uspio da prihoduje 107.996 od prodaje zemljišta od 2.204 m2 u Doljanima. U to vrijeme placevi na toj lokaciji prodavali su se za oko 20 eura po metru kvadratnom. Ako je Veljović našao kupca koji je ponudio više nego duplo od tržišne cijene, možda ne bi bilo loše da se utvrdi zašto je neko to toliko platio.

Čitav je niz pitanja koja bi vredjelo ispitati kada je imovina funkcionera u pitanju, od one kako je Dragan Đurović kupio stan od 138 kvadrata kako je govorio od prodaje stana od 85 kvadrata – koji nije ni prodao, do toga kako se premijer jedne malene zemlje sa primanjima od tek par desetina hiljada eura godišnje našao na listi 20 najbogatijih političara svijeta. To što Đukanović kontroliše sve resurse – ekonomske i ljudske, možda bi moglo da pomogne u računu.

Da li su potrebne šeme da se utvrdi, kako je premijerov nezaposleni brat postao vlasnik banke, Zavoda za urbanizam, stotina hiljada kvadrata na primorju, kulturnih spomenika i vila, sa milionskim potraživanja prema državi.

Da neko specijalno tužilaštvo, pod okriljem Ranke Čarapić koja ne vidi ništa nezakonito u aferi Snimak, odgovori na ta pitanja i oduzme imovinu za koju funkcioneri DPS-a nemaju dokaza o porijeklu?

Aha.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo