Povežite se sa nama

FOKUS

Enigma Joković

Objavljeno prije

na

U zadnji čas se prijavi Vladan Joković za direktora Uprave policije (UP), ali posljednjeg dana konkursa naglo odustane, pa ne iznenadi samo resornog ministra Raška Konjevića, koji planira da ga na Vladi predloži, nego i javnost, takođe i opoziciju jer je tiho pozdravila njegov nesuđeni izbor.

Joković (prema interpretaciji ministra unutrašnjih poslova) obavještava da „zbog svih medijskih napisa u prethodnom periodu povlači kadidaturu” i da bi njegovo šefovanje policijom „moglo da produkuje atmosferu koja ne bi bila dobra za rad UP-a”.

Prema jednom dijelu medijskih napisa, „diplomatski predstavnici nekoliko NATO članica, posebno SAD” su vlastima signaliziralI da „Joković nije dobrodošao na tu funkciju zbog afere navodnog praćenja diplomata”.

Joković je šefovao Agencijom za nacionalnu bezbjednost (ANB) u relativno kratkom periodu – od jula 2010. do decembra 2011. i kobnog Listinga u kojem su, javnosti je tako predočeno, Igor Lukšić, Milan Roćen i Darko Šarić persone dramatis, a ne strane diplomate.

U međuvremenu, niko ANB ili Jokovića nije dovodio u izravnu vezu sa „praćenjem” diplomata. O tome se prvi put čulo krajem 2009, paralelno sa ocjenama o ozbiljnim pukotinama u odnosima Duška Markovića (in continuo šef tajne službe 1998-2010) i Milana Roćena, navodnog inspiratora ustrojstva ilegalne „vojne obavještajne službe” koja je negdje iz utrobe Ministarstva odbrane – ministar bio Boro Vučinić – koristeći zaostalu a knjigovodstveno neevidentiranu prislušnu tehniku KOS-a, „pod mjerama” držala neke zapadne diplomate.

Svi navodni ili stvarni ili povezani akteri – uključujući i Roćena – aktivni su. Neki upravo na pozicijama gdje direktno kontaktiraju po NATO liniji: na primjer, Roćenov favorit Ivan Mašulović je pomoćnik ministra odbrane, ili pukovnik Vladislav Vlahović, šef Misije Crne Gore pri NATO-u.

Primjedbe na prošlogodišnji izbor Bora Vučinića za šef tajne službe – što bi za NATO, zbog uloge ANB-a u protoku i čuvanju tajnih podataka na liniji Podgorica – Brisel, morala biti daleko značajnija stvar od izbora šefa policije – takođe se nijesu čule. Ali, sjetićemo se, ni taj izbor nije išao glatko. Prvo je kandidovan Mevludin Nuhodžić, blizak Dušku Markoviću. Navodno, odustao je, ali nije objašnjeno tačno zbog čega.

U vrijeme lansiranja „špijunske afere” 2009, Joković je bio načelnik Sektora za ekstremni nacionalizam i terorizam ANB-a, savremene redefinicije nekadašnje 3. uprave SDB-a koja se bavila „unutrašnjim neprijateljima” , protivnicima ili kritičarima vladajuće stranke i ideologije.

Malo je vjerovatno da je 2009. tajni nadzor stranih diplomata bila Jokovićeva linija rada. Sve i da jeste, o tome nije odlučivao on, već Duško Marković koji, kao rijetko ko u depeesovskom gremiju, uživa povjerenje „NATO partnera”; nakon napuštanja ANB-a prvi mu je posao u Vladi kao ministru bez portfelja bio „bezbjednosne integracije u okviru odnosa sa NATO i Evropskom unijom”.

No, da li je Joković, mimo znanja Lukšića kao pretpostavljenog, diplomate „pratio” nakon što je Marković otišao iz ANB-a? Za šefa tajne službe ga nije izabrao Lukšić, karijeru je oduvijek dugovao Markoviću, a za direktora ANB-a ga je izabrao Milo Đukanović.

Sadašnji ministar vanjskih poslova Lukšić, te glavni premijerov savjetnik Roćen, iz istih ili različitih pobuda, navodno su se sada dramatično protivili izboru Jokovića za direktora UP-a.

Uoči sjednice Vlade 21. februara, na kojoj je trebalo da se predoče rezultati konkursa, iz Lukšićevog kabineta je saopštavano da će se o tome „izjasniti kada bude vrijeme” i „naravno, ukoliko to uopšte bude prijedlog kojim će se ići prema Vladi”. I zaista, prijedlog nije ni stigao na Vladu.

Generalno uzevši, Joković u Listingu nije bio na visini zakonom utvrđenog zadatka kontraobavještajne zaštite premijera i jednog člana Vlade; njegova ostavka, objašnjena „ličnim razlozima”, bila je – logična. No, iz sadašnje perspektive neke Lukšićeve ocjene o Jokoviću iz tog perioda, tada skrajnute iz fokusa, možda se mogu jasnije sagledati. On je pohvalio njegov jednoipogodišnji učinak šefa tajne službe, ali upozorio da je „neopohodan dalji nastavak reformi u sektoru bezbjednosti ukoliko Crna Gora želi članstvo u NATO”.

„Crna Gora ulazi u fazu NATO integracija”, rekao je povodom Jokovićeve ostavke, „kada je potrebno uraditi još toga kako bi zavrijedili ocjenu funkcionalnog sistema u okviru sjevernoatlantske bezbjednosne familije”. U prijevodu se može čitati i da je NATO dao nepovoljnu ocjenu o ANB-u i-ili njenom tadašnjem šefu.

Na drugoj strani, Lukšić je imao saznanja najkasnije 12. aprila 2011. da postoje veliki sukobi između UP-a i Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) koji su i sada aktuelni i izgleda da su dio raspleta ne samo oko izbora novog šefa policije, već i kadrovske sudbine Ranke Čarapić (ubrzo joj ističe mandat).

Pomenutog datuma Lukšić je, na konferenciji za novinare, saopštio da je spreman da sasluša Čarapićevu „ukoliko ona smatra da postoje problemi u komunikaciji sa UP-om” i da će „od nje tražiti konkretne primjere u kojima policija nije odgovorila na adekvatan način i nije ponudila informacije da bi VDT moglo da reaguje”.

Potom su o tome u četiri oka razgovarali u njegovom kabinetu, da bi 27. jula 2011. Lukšić, uz glasnu medijsku orkestraciju, posjetio kancelarije VDT-a, kada je Čarapićeva izjavila da su „tužioci dolazak premijera doživjeli pozitivno i shvatili je kao veliku podršku naporima koje u ovom trenutku ulažu i podstrek za dalje”.

Uslijedio je Listing – afera koja se, između ostalog, mogala čitati i kao podsjetnik da niko iz bivših vlada, uključujući Lukšića kao ministra finansija i činjelo se vječitog šefa diplomatije Roćena (koji je zbog svojih „moskovskih godina” morao dodatno „reformisati” pred „NATO partnerima “) nije bio imun na kontakte sa ajkulama iz podzemlja.

Ukoliko preispitamo hronologiju, utvrdićemo kako su se, jedan za drugim – nakon što su listinzi objavljeni – Milo Đukanović, Duško Marković, pa Igor Lukšić, kroz odvojene izjave, izjasnili da sve u svemu, ne očekuju da će se utvrditi ko je „najodgovorniji”.

Jedino je, teško kontrolišući emocije, Milan Roćen 16. decembra 2011. u intervjuu za TV Vijesti insistirao da se stvari išćeraju na čistac.

VDT- specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović požurila je da oglasi navodni falsifikat objavljenih listinga i podupre tvrdnje Lukšića i Roćena da nijesu kontaktirali sa Šarićem – premda postupak još nije zaključen.

Upravo je iz VDT-a kroz slučaj hapšenja šefa budvanske kriminalističke policije Siniše Stojkovića krajem godine lansirano da Jokovića planiraju za mjesto šefa UP-a.

Nakon perioda lagodne zavjetrine direktora Uprave carina, jednog od najboljih mjesta u državnoj upravi, Joković je opet u žiži – asocijacije na Listing kao glavno obilježje njegove karijere su se nametnule same po sebi. Činjenicu da ga je VDT, lično Ranka Čarapić, pomenula u vezi sa Stojkovićem, Joković je ocijenio napadom na „svoj dignitet” i poručio da će, preduzeti „sve neophodne aktivnosti da ga zaštitim”.

Ispostavilo se da ni Stojković – premda osumnjičen za krivično djelo – nije optužen, premda je Čarapić u međuvremenu zaprijetila neimenovanom „političkom dnu” da će „pokušati da se obračuna u zakonskom postupku”.

Da li je Joković „preduzeo mjere”? Ništa ni od toga. Ostaje šef Uprave carina. Ko ga je mogao nagovoriti ili naćerati da se iz te lagodne pozicije uopšte kandiduje za užarenu fotelju direktora UP-a? Nema sumnje: Đukanović i-ili Marković.

Vjerovatno je da je osporavanje svoje kandidature jedva dočekao kao izgovor da se vrati anonimnosti carinskih poslova. Jer, unutar policije vri kao o kotlu – ne samo zbog klanovskih borbi.

Policija je u vanrednom stanju, nominalno najkasnije od kada je decembra 2010. Vladu preuzeo Igor Lukšić. Na čelu policije su od tada (Veselin Veljović, Božidar Vuksanović, Slavko Stojanović) „vršioci dužnosti”, što je, prema tvrdnjama brojnih pravnika – kao i zbog prošlogodišnjih sudskih odluka po tužbama zbog imenovanja v.d. direktora – izgleda potpuno nezakonito.

Gdje su u svemu tome 4.906 ukupno zaposlenih u UP-u? Njih 1.056 nema riješen status – primljeni su na određeno vrijeme. Niko nije siguran da li će zadržati posao jer će, službeno je najavljeno, njih oko 20 odsto tokom godine biti otpušteno.

Prisluškivanje

Iako je Unutrašnja kontrola još krajem 2009. iz nadležnosti direktora UP-a izmještena pod neposrednu kontrolu ministra unutrašnjih poslova, ona je tek ovih dana – nakon sumnji o nelegalnom prisluškivanju novinara Dana – ušla u Odsjek za posebne provjere. To bjelodano svjedoči i o nepostojanju spoljne kontrole policije.

Da policija nelegalno prislušukuje – to je nepobitna činjenica. O tome niti u jednom zakonu nije bilo pomena kada je Veselin Veljović 2009. u dokumentu naslovljenom Informacija o kapacitetima pisao o napretku UP-a „uz upotrebu i primjenu specijalnih istražnih tehnika – mjera tajnog nadzora (MTN)” ili donio Uputstvo o primjeni mjera tajnog nadzor, itd. Istina, MTN su primjenjivali i za dokumentovanje kriminala, ali je problem bio što su i to radili mimo zakona – npr. u postupku protiv četvorice optuženih za šverc skanka, uhapšenih u akciji Drina, izdvojeni su i tajno snimljeni telefonski razgovori i video snimci, jer za njihovo snimanje i tajno praćenje nije postojala naredba sudije za istragu.

Odsjek za posebne provjere, sa poslovima za opservaciju, dokumentovanje i operativnu analitiku, jedna je od najopremljenijih formacija UP-a. Raniji načelnik policijskog Sektora za informacione tehnologije i sisteme za medije je 2010. izjavio da je njihova tehnika za primjenu MTN „među najsavremenijim”.

Ništa od toga nije izazvalo pažnju članova Odbora za bezbjednost i odbranu. Premda imaju mogućnost da bilo kada pokrenu i realizuju opciju kontrole i policijskih prisluškivanja, tek su 28. februara o.g. obišli po tom poslu UP.

U međuvremenu, Odbor nije ni razmatrao izvještaje o primjeni MTN-a ni u ANB-u ni u UP-u za prošlu godinu.

Poražavajući je po opozicione poslanike članove Odbora podatak da su bez primjedbi na to što su još 12. marta 2010. posljednji put pokušali uvid u MTN postupak primjene od strane ANB-a.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo