Povežite se sa nama

PERISKOP

Ambasador kao nosilac sjete

Objavljeno prije

na

Često sam razmišljao o značaju diplomata i diplomatske službe!

Kontroverze su pratile Miloša Crnjanskog i Ivu Andrića, koji su obilježili svoje epohe, prije svega u književnosti, ali i u diplomatiji. Udio književnih stvaralaca, novinara i publicista u uspostavljanju kvalitetnih diplomatskih odnosa nije bio dominantan, ali je bio zasigurno značajan!?! Embahade velikog Miloša Crnjanskog primiču se vrhunskoj književnosti, kao neobičan odslik dnevničkih bilježenja potpuno nekonvencionalnog diplomate. Sa radošću i sjetom sjećam se teksta ne tako davno preminulog književnika i prijatelja, jednog od rijetkih sarajevskih gospodstvenih književnih stvaralaca, Dragoslava Janjića, čija je drama o Ivi Andriću kao diplomati, nažalost, još neizvedena, ali po mom sudu jako bitna za razumijevanje Andrićevog suptilnog angažmana, kao i jednog kraka recentne bh. dramaturgije.

Cjelovečernji posjet Grujici Spasoviću, istinskom asu beogradskog žurnalizma, osnivaču i jednom od suvlasnika jedinog neovisnog dnevnog lista u Srbiji – Danasa, diplomati, džentlmenu i rijetko gospodstvenom čovjeku, učvrstio je staro prijateljstvo, kovano u iznimno burnim vremenima.

Grujica Spasović je najpopularniji, zasigurno najbolje prihvaćen i od svih građana grada na Miljacki veličan ambasador. Njegov diplomatski hod ulicama Sarajeva, njegovo drugovanje sa Bosancima i Hercegovcima značilo je, paradoksalno(!?!), povratak povjerenja u odnosima dvije države nastale slomom Jugoslavije, Republike Srbije i BiH. Ponovio sam mu ranije iskazan, u meni duboko ukotvljen, zaključak da je za ozdravljenje odnosa između države koja je bila agresor i države koja je bila žrtva, potrebno samo biti čovjek!!! Ali, i gospodin, na način Grujice Spasovića.

Pričao je Spasović te prohladne, beogradske večeri u rijetko ugodnom staništu u Novom Beogradu, o mnogim, manje političkim, više literarnim i teatarskim temama, sarajevskim i beogradskim, ali je jednako pričao i o svojedobnoj posjeti Borisa Tadića svom rodnom gradu, Sarajevu, koja je po mnogo čemu bila istorijska.

Sjeta je bila dominantna odrednica ovog iznimnog intelektualca i žurnaliste, koji je te večeri svoj dom pretvorio u mjesto stvarne apoteoze Sarajevu i Sarajlijama! U toj priči bilo je, paradoksalno je to i za demokratiju na ovim prostorima, i za prijateljstvo dviju država i naroda koji u njima žive, puno sjete. Sjetu ne mogu producirati kruti ljudi niti u jednoj oblasti života, posebno ne u politici i diplomatiji.

Grujica Spasović ne treba ni za čim žaliti! On je svoju brazdu ljudskosti uzorao na najtežem terenu – onom sarajevskom i bosansko-hercegovačkom. Jer, ma koliko on govorio kako su Sarajlije ljudi široka srca, koji su tadašnjeg predsjednika Republike Srbije dočekali kao svog negdanjeg sugrađanina, a ne kao prvog čovjeka zemlje koja je mnogima od njih i njihovih sugrađana u prošlosti zagorčavala život, uvjeravao sam diplomatu, novinara i fundatora Danasa, da je on za to zaslužan!

Skromnost je golema vrlina. Ona ne krasi diplomate. Raritet je diplomata Grujica Spasović. Zato je njegova sjeta najdragocjenija sjeta koju sam u posljednje vrijeme osjetio i iskusio.

Svojevremeno je književnik Ćamil Sijarić ispisao naslov svoje izvanredne knjige Kuću kućom čine lastavice. Grujića Spasović, taj gejzir ljudskosti i tihe sjete činio je Sarajevo zajedničkom kućom za Bosance i Hercegovce i za Srbijance!!! Zato ovaj mali zapis u čast Gospodina i Diplomate Grujice Spasovića.

Ja mogu toliko, a znam da bi mnoge Sarajlije potpisale ovaj tekst.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

A morali bismo ih se sjetiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto se ponekad ne sjetimo ljudi i ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta? Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju

 

Jutrošnji prijatni razgovor sa Harijem Ejubovićem, slikarom i scenografom, dušom Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, pred Akademijom likovnih umjetnosti na Obali Maka Dizdara u Sarajevu, okončavamo sjetnim prisjećanjem na negdanje Harijeve profesore, iznimno ozbiljne stvaraoce u oblasti estetike i likovne kritike, sad već na bolji svijet otišlog Muhameda Karamehmedovića i Sadudina Musabegovića. Obojica su predavali teoretske discipline na sarajevskoj likovnoj univerzi i ostavili duboki trag na programskim sadržinama, ali i u ukupnom umjetničkom i društvenom životu Grada na Miljacki.

Karamehmedović je bio čudo od čovjeka. Nevjerojatnom hercegovačkom energijom ovaj je Trebinjac povlačio najavangardnije poteze u Sarajevu i BiH toga doba. Zaslužan je za pokretanje i utemeljenje Akademije likovnih umjetnosti; meni osobno pomogao je usred agresije na BiH da pokrenem u Kamernom teatru 55 likovnu Galeriju Gabrijel; bio je svakodnevno do kraja angažirani intelektualac u ratnim vremenima kad to nije bilo ni malo lako.

I Sado i Muhamed su kao dekani unapređivali rad Akademije likovnih umjetnosti. Njihovi teoretski radovi i knjige omeđili su etape razvoja bosanskoherceghovačke likovne umjetnosti kontekstirajući je u suvremene evropske tokove.

Prisjećanje njihovog studenta Harija Ejubovića na ova dva stupa duhovnosti u Sarajevu narojilo je niz pitanja u mom promišljanju današnjeg našeg neveseloga življenja.

Prije svega zašto se ponekad ne sjetimo tih ljudi?

Zašto ne priredimo omaž za one koji su likovni život izvodili iz kasablijskog mentaliteta?

Zašto nismo glasniji, a bogme i strasniji, kad je njihovo bogato djelo i intelektualna ostavština u pitanju?

A nisu to jedini koriofeji sarajevske i bh. Likovnosti, kojih bi se češće i sustavnije valjalo sjećati.

Nedavno su životnu pozornicu napustili i veliki slikar Seid Hasanefendić i jedan od najvećih svjetskih grafičara Dževad Hozo.

Niti jedan niti drugi nisu adekvatno ispraćeni od sarajevske kulturne javnosti.

Kad se samo sjetim kako je bijedan oproštaj Sarajeva bio sa članom Ruske akademije umjetnosti Mersadom Berberom, tuga me mori. Čini se da su imali manji prostor od inače minijaturne galerije Roman Petrović, tamo bi grande Berberu držali posmrtno slovo.

Sve ovo govori da je na sceni kultura zaborava u ovom nesretnom dobu, umjesto tako nam potrebne kulture sjećanja.

Mogao bih redati umjetnike koji su ostavili zamašne opuse, a bili tako brzo i tako lako zaboravljeni u sredini kojoj su dali svojim ostvarenjima evropski, pa u nekim slučajevima i svjetski sjaj!

Takav odnos prema perjanicama likovne umjetnosti, a nije drukčije ni u drugim oblastima života, govori najbolje o propasti jednog društva, a kad društvo propada i državu je iznmino teško sačuvati…

Nažalost, ko se danas sjeća Emerika Bluma, Zlatana Karavdića, Uglješe Uzelca, privrednika i političara koji su aktivno podržavali razvojnice umjetnosti koje su upravo trasirali Muhamed Karamehmedović i Sadudin Musabegović.

BiH je sve više zemlja zaborava. A imala je, i danas ima, ljude koji bi i u većim državama i razvijenijim civilizacijama imali zasluženo visoku poziciju u povjesnicama i, što je značajnije, bili svakodnevno prisutniji u našim sjećanjima, a njihova djela u našoj praksi. Kao međaši evropske, multietničke, prave istinske Bosne i Hercegovine.

Tabloidizrano vrijeme ne trpi ozbiljne razgovore, pa ni sjećanja na najbolje što je BiH imala u pojedinim oblastima života.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vrijeme bez Pervića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno

 

Sretne me ovih dana stari poznanik i pita zašto nema ozbiljnije teatarske kritike za moju predstavu Pijana noć 1918, kad je ta predstava festivalski hit u Bosni i Hercegovini (dvije nagrade na Susretima pozorišta u Brčkom i čak šest nagrada na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu!).

Ne znam kako objasniti dobronamjenom pratitelju kulturnih događaja, kojem to nije posebno bliska oblast, tu, u najmanju ruku, paradoksalnu situaciju.

Da mu kažem da nema ko da napiše neće mi čovjek povjerovati, da izmišljam i da se izmotavam nije red pred dobronamjernim pitcem.

Ipak, činjenica je da klasičnu teatarsku kritiku na teritoriji nekadašnje Jugoslavije pišu još samo rijetki zanesenjaci. Ni urednike kulturnih rubrika, ni u printanim ni u ostalim medijima, teatarska, a slično je i s književnom kritikom, ne zanima, jednostavno nije to njima interesantno.

Prisjećam se vremena kada su korifeji teatarske kritike bili Eli Finci, Muharem Pervić, Jozo Puljizević, Dalibor Foretić, kada se strahovalo u svim teatarskim kućama šta će ovi nesumnjivi autoriteti napisati, kako će ocjeniti neku predstavu, režisera i ansambl. To su bila vremena ozbiljne kritičke valorizacije teatra kao i ostalih grana umjetnosti. Danas, u vremenu pomjerenih, nerijetko i potpuno uništenih kriterija, nema prave žudnje da se sazna šta će sutrašnja izdanja medija napisati o večerašnjoj predstavi.

Sve je ipak do ljudi, do umjetničkih persona koje su autoritativnim stavovima formirale intelektualno i kritičko mišljenje. Moja generacija i ja osobno najviše se sjećamo britkog, ali i poetičnog pera Muharema Pervića, čije kritičke prikaze na stranicama beogradske Politike nije lako zaboraviti.

Bili su to više eseji nego kritike. Repetitoriji kritičke misli zasigurno. Pervić, koji je sjajno pisao i književnu kritiku, posebno o Ivi Andriću, davao je i književnu i teatarsko-izvedbenu preciznu analizu svega što se na sceni dešavalo.

Pervićevi eseji bili su koliko slike viđenog u teatru, još više izrazi briljantnosti, gracilnosti i elegancije u pogledu stila. On se nikada nije zadovoljavao prepričavanjima dramskog zbitija, njegove analize ulazile  su u suštine teksta, a potom u predstavljačke aspekte, s dozom autoritativnosti, koja je besprijekorna i nesumnjiva u svakom pogledu.

Današnje površno novinsko pisanje o teatru više vrijeđa protagoniste nego što ih može realno valorizovati u njihovim pozorničkim naporima da dosegnu određeni umjetnički nivo.

Nedostatak persone kakva je bio esteta Muharem Pervić nenadoknadiv je na nivou današnjeg južnoslovenskog teatra.

Svima nama koji smo bili njegovi savremenici ostaje da nastojimo na njegovim estetičkim zasadama graditi bar približnu estetičku razinu, da bismo spasili ono što je od ugleda jugoslovenskog teatra još ostalo.

Mladi kritičari, početnici u kritičkim prosudbama, trebali bi češće čitati Pervićeve kritike i eseje, jer to su sigurna vrela ozbiljnog teatrološko-kritičkog prosuđivanja, ozbiljne analize u kojima je pravilo bilo postići visoki stil prosudbe, ali i obaveznu eleganciju  u jezičkoj strukturi teksta.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo