Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA VUKOTIĆ, DIREKTORICA FIAT-A: Festival od nacionalnog značaja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovogodišnji festival je u znaku jubileja – 30 godina trajanja FIAT-a, a vi ste na čelu treću godinu. Koliko je teško realizovati međunarodni festival koji čini oko 60 programa na više od 10 lokacija širom Podgorice?
VUKOTIĆ: Postavili smo jednu zdravu strukturu FIAT-a 2013. za koji je oduvijek bilo značajno da sem internacionalne teatarske selekcije prezentuje i crnogorske umjetnike. Teatarska selekcija je ove godine u znaku najznačajnijih reditelja , kako onih starije generacije koji su već poznati fiatovskoj publici kao što su Branko Brezovec, Paolo Mađeli, Zijah Sokolović, tako i onih mlađe i srednje generacije koji danas imaju veliki uticaj na pozorišni život kao što su Andreaš Urban, Dejan Projkovski i drugi. Prvi put u Crnoj Gori je jedan od najznačajnijih svjetskih reditelja u ovom trenutku, ukrajinski reditelj Andrej Žoldak, dvostruki dobitnik zlatne maske, najvećeg ruskog priznanja za teatarsku umjetnost. Ove godine u segmentu Montenegro Art Gerila, koji predstavlja crnogorske stvaraoce, veliki broj programa u svim segmentima – teatar, film, likovni, književni, muzički i segment kreativnih industrija.

MONITOR: Prošle godine ste za Monitor rekli da novac koji Festival zaradi nije dovoljan da platite sve dugove. Za predstave se ne plaća karta, pa često izgleda da mnoge manifestacije u Crnoj Gori rade entuzijasti. Kažite nam je li situacija bolja ove godine?
VUKOTIĆ: Javnosti je već poznato da su sredstva koja su Opština i Ministarstvo i ove godine izdvojili za FIAT nedovoljna za realizaciju pozorišnog festivala internacionalnog karaktera. Uz pomoć generalnog sponzora Crnogorskog Telekoma i brojnih prijatelja festivala, i ove godine ponudili smo podgoričkoj publici zanimljiv i vrijedan program. Kada kažem prijatelji, tu prije svega mislim na veliki broj ljudi koji volontiraju i pomažu nam da realizujemo programe, ali i na brojna pozorišta i umjetnike koji se rado odazivaju pozivima da učestvuju na festival i spremni su da gostuju pod veoma skromnim uslovima koje smo u mogućnosti da ponudimo.

MONITOR: Festival se za ovih 30 godina nekoliko puta ,,obnavljao” jer je zbog finansijskih razloga prestajao da postoji. Godinama se pominje da bi trebalo da FIAT postane ustanova kulture. Da li je budućnost festivala konačno sigurna?
VUKOTIĆ: Od 2013. kada smo obnovili FIAT na inicijativu Ministarstva kulture i pod pokroviteljstvom Glavnog grada traje borba za institucionalizaciju festivala. Čini mi se da smo danas jako blizu tom cilju. Na konferenciji za novinare povodom početka FIAT-a ove potvrde čuli smo i od predstavnika Ministarstva kulture i predstavnika Glavnog grada. U toku je priprema elaborata i prikupljanja dokumentacije i nadam se da ćemo uskoro imati Ustanovu kulture FIAT i osigurati trajanje festivala. Ono što je takođe veoma značajno je da FIAT treba da dobije predznak festivala od nacionalnog značaja.

MONITOR: Publika FIAT-a je brojna i svako veče je prepuno. Iako se nekad desi pomjeranje satnice, neki tehnički problemi – niko se ne žali. Kako ste vi zadovoljni?
VUKOTIĆ: Uprkos svim finansijskim problemima koje imamo, velika je satisfakcija za sve nas koji radimo festival to što su svi programi veoma posjećeni, čini mi se čak i više nego prethodnih godina. Ovih dana vidimo na FIAT-u i puno novih mladih ljudi koji tek sada otkrivaju FIAT.

MONITOR: Ono što je važno za umjetničku scenu u Crnoj Gori je svakako što pokrećete izdavačku djelatnost, čiji je urednik pisac i kompozitor Vladimir Đurišić. Kažite nam nešto više o ovom projektu u okviru FIAT-a?
VUKOTIĆ: Izdavačka djelatnost FIAT-a počinje objavljivanjem spisa o umjetnosti Donalda Džada i Bareta Njumana, a u pripremi su i Matisovi spisi o umjetnosti, sve u prijevodu Milovana Novakovića. Ovi prevodi imaju veliku vrijednost i značaj ne samo za Crnu Goru nego i za region. U nastavku Vladimir Đurišić ima vrlo zanimljivu koncepciju za izdavačku djelatnost FIAT-a, ali sada je rano da o tome govorimo.

MONITOR: I ove godine segment festivala su Kreativne industrije.
VUKOTIĆ: Prije svega želim da pomenem izvanrednu saradnju koja postoji već drugu godinu sa Centrom za ženska prava i Organizacijom za afirmaciju Romkinja – Dora. Ove godine tu su i Anđelko Vasiljević sa izložbom dekorativne kućne rasvjete i segment FIAT industrije u okviru kojega imamo tri redizajna majica i bedževa i to Škart – redizajn iz 1996, Romana Đuranovića – redizajn 1998 i Irena Milačić – redizajn 2005.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo