Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Podizanje „demokratskih“ zidova

Objavljeno prije

na

MONITOR: U svom autorskom tekstu ,,Seoba naroda ili najezda prognanika” pisali ste o humanitarnoj krizi, odnosno talasu izbjeglica iz Sirije koji traže spas u Evropi. Čega smo upravo svjedoci – seobe naroda, najezde prognanika, novih podjela na varvare i one druge?
PUHOVSKI: Svjedoci smo uobičajeno različitih interpretacija koje prate važna društvena zbivanja. Uz to, sadašnja najezda prognanika (a to mi je čini najmanje pogrešnom kvalifikacijom) ne izaziva tek socijalne, sigurnosne i političke probleme – koje je moguće racionalno pojmiti – nego mobilizira i neke duboke slojeve kolektivno nesvjesnoga. Na tom se planu obnavljaju i obrasci o barbarima, inovjercima i drugim ugrozama kršćanske Evrope (koji su neporeciva sastavina njezina identiteta). Kao i obično, socijalni aspekti ostaju negdje u pozadini.

MONITOR: Po vama ovaj izbjeglički talas nije demografska opasnost po ,,šizofrenu Evropu”, već prava opasnost leži u njenom ,,povratku na tradicionalističke nacionalističke i vjerske predrasude”.
PUHOVSKI: Brojke jasno pokazuju da nema realne opasnosti po „etničku čistoću” evropskih naroda, koji su se, uostalom, i razvili na razvalinama Rima uništenoga najezdom Vandala (koji su razmjerno brzo postali „vandalima”). Rečene pak predrasude – koje su dosta dugo bili zapretane – dobile su „nadiranjem stranaca na naš kontinent” dobar povod za uskrsnuće.

No, kako se je pokazalo, predrasudama se ne može zapovijedati; one ne mogu biti pozvane samo u boj protiv „opasnosti s istoka” – u nekoliko koraka promeću se u svježe podgrijane unutarevropske nacionalističke razmirice, pa se, možda, barem djelomice obnovljaju i granice tamo gdje su smatrane „zauvijek” dokinutima. Na razini paradigme, pad je jednoga (naime Berlinskoga) zida očito omogućio zdušno podizanje mnogih novih („demokratskih”).

MONITOR: Ne reaguju sve evropske države jednako na krizu?
PUHOVSKI: Zbog različitih razloga tri se države koje su izazvale (razmjerno) nedavne ratove (i izgubile ih) – Njemačka, Italija i Srbija – trenutno najbolje drže. Vidjet ćemo koliko će to trajati hoće li i njihovi (nedvojbeno postojeći) nacionalistički radikalizmi poremetiti vladajuću politiku. I, što je bitno, hoće li s druge strane oni kojima je do solidarnosti uspjeti nešto promijeniti u Velikoj Britaniji, Francuskoj, možda čak i u Madžarskoj.

MONITOR: Izbjeglička kriza je otvorila opet i pitanja svjetskih sila, njihove uloge i moći.
PUHOVSKI: Živjeli smo dulje od desetljeća u svijetu koji je, uglavnom, bio pod kontrolom jedne jedine (i to demokratske) supersile. Sada smo se opet suočili sa perverznim pluralizmom velesila. Njihova duga sjenka upućuje na odgovornost za samo izbijanje sadašnje krize – riječ je ponajprije o SAD i EU. Ubacili su se u prvotno spontane demokratizacijske procese na tzv. Bliskome Istoku s jasnim geopolitičkim nakanama, ali su pritom (neodgovorno) igrali šah (s brojnim ljudskim žrtvama) imajući tek jedan potez u glavi. I udarile su ih posljedice vlastita ponašanja poput slona u staklani (EU – i neke njezine predstraže – naravno mnogo ozbiljnije nego SAD).

MONITOR: SAD i Rusija, Zapad i Istok, šta se tu dešava?
PUHOVSKI: Svjedočimo, na žalost, ustrajnome podgrijavanju hladnoga rata. S time, da ovoga puta nema svjetonazorske razlike (svi su sada za kapitalizam, a protiv komunizma), pa je geostrategijska potka ostala posve ogoljena. Propaganda je na obje strane još uvijek pripravna preuzimati stare obrasce (jer novi nisu formulirani), ali bitno je da se svijet opet dijeli politički i vojno. Uz to, sadašnja inačica hladnoga rata nekako funkcionira bez (nekada nebitnih, ali ipak važnih) neutralnih i nesvrstanih država. A sve to znači da se „svijet” – opet jednom – odnosi na Istok i Zapad, ali ne i na ostale dijelove – Jug prije svega.

MONITOR: A Balkan, kuda mi idemo?
PUHOVSKI: Balkan, naravno, ne ide nikamo – on „samo” politički implodira, smanjuje se. Napustile su ga Rumunjska i Bugarska (koje pripadaju njegovoj zemljopisnoj jezgri), ali i Slovenija i Hrvatska (koje, uglavnom, zahvaćaju njegove rubove). A i svi ostali bi izgleda rado napustili „regiju”, iako istovremeno u njoj i dalje žive, reciklirajući njezine (raznolike) vrijednosti, pa makar i na više-manje postmoderan način (koji, očito, ne mijenja bit). Npr. španjolski košarkaš crnogorskoga podrijetla uništava srpsku zastavu nakon što je njegov tim na Evropskome prvenstvu izgubio od Italije (kao da suvremeni barbarogenije opet leti aeroplanom bez motora). Riječju, lakše je izići s Balkana (u simboličkome smislu), no izbaciti balkanske navade iz sebe.

MONITOR: Živimo li još u bivšoj SFRJ ,,devedesete” – nacionalizam divlja, zastave, grbovi, elite gotovo iste?
PUHOVSKI: Meni se čini da se je nevjerojatno mnogo toga promijenilo; ispred i iznad svega – nema više postjugoslavenskoga klanja. Znaci i ostalo su tek podsjećanja na nedavno (i ranija) „junačka” ubijanja (što je značajka više-manje svih nacionalnih mitova).

Nacionalizmi se mukotrpno osuvremenjuju, ali im, stalno iznova, kosturi ispadaju iz (novodržavnih) ormara. Indikativno je da je danas posebice primitivan slovenski nacionalizam, koji je prije tridesetak godina bio najciviliziraniji u Jugoslaviji, hrvatski se re-primitivizira nakon ulaska države u EU; ostali su pod budnim pogledom Velikoga brata iz Novoga Beograda (naime: Bruxellesa), pa se nastoje (privremeno i uglavnom neuspješno) civilizirati.

MONTOR: Čini se da je desnica jača svuda, ne samo ovdje.
PUHOVSKI: Desnica jača zbog toga što ljevica nije imala odgovora na privrednu krizu, a posebice na to da je kriza iskorištena kao opravdanje za demontiranje države blagostanja, dakle za zaoštravanje jaza između bogatih i siromašnih. Desnica jača i zato što ljevica i dalje stvaralački fantazira – vidi npr. neposrednu demokraciju u nasilnim egipatskim prosvjedima, a novu socijalističku epohu u Ciprasovu vrludanju. Angela Merkel je danas – umjesto ljevice – na braniku solidarnosti s prognanicima (koji bi, eto, baš u Njemačku).

Ipak, desnica perspektivno ne stoji naročito, jer se tek floskulama o „ostacima socijalističkoga mentaliteta” pokušava obraniti od odgovornosti za činjenicu da sadašnji svijet u bitnome predstavlja realizacija njezinih nastojanja – a malo ih je koji bi takvim svijetom mogli biti iole zadovoljni…

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo