Povežite se sa nama

INTERVJU

ČETIRI DECENIJE STVARALAŠTVA CRNOGORSKOG KANTAUTORA MARINKA PAVIĆEVIĆA: Muzika je izgubila emociju i poruku

Objavljeno prije

na

Marinko Pavićević ( rođen u Nikšiću) iznova ostavlja sve dublje i neizbrisive tragove u crnogorskom evergrinu još od sedamdesetih godina. Pavićevićev pouzdani saveznik bila je i ostala gitara, koja ga je proslavila i van granica Crne Gore.
Pavićević je bio dugogodišnji muzički urednik i voditelj u Radiju Crne Gore. Član je Društva crnogorskih novinara, Udruženja pisaca za djecu Crne Gore, Književne zajednice Vladimir Mijušković iz Nikšića, PAM-a Crne Gore, Član i umjetnički direktor NVO Književni klub More Tivat…
Zastupljen je u brojnim listovima i časopisima, kao i antologijama.
Riječju ime i prezime Marinka Pavićevića je sinonim za pojam Umjetnost. Nedavno je u Nikšiću na Sceni 213 priređen jubilarni koncert toga jednog od najvećih crnogorskih kantautora. Ovaj svestrani umjetnik je i počeo svoju karijeru upravo na toj sceni 1974. godine sa KUD-om Čelik i KUD-om Zahumlje.

MONITOR: U večernjem programu petkom Radija Crne Gore 2002. godine rekli ste da u savremenoj muzici, nažalost, jedinu ulogu igra – keš. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo?
PAVIĆEVIĆ: Na Vašu konstataciju mogu dodati da sam izgleda pomalo i vidovit. Novac svakako jeste potreban da se kultura uzdigne na veći nivo i tu nemamo spora. Ali kada novac postane sredstvo za širenje šunda – što je očigledno, tada ne mogu biti ravnodušan a ne kazati da su istinski stvaraoci marginalizovani. Tvrdim da nedostaje cenzura koja treba da suspenduje ,,umjetnost” za jednokratnu upotrebu.

MONITOR: Jeste li zadovoljni savremenom crnogorskom muzičkom scenom?
PAVIĆEVIĆ: Da! Izuzetan potencijal posjeduje muzička scena Crne Gore. Treba tu energiju sačuvati i dati joj prostora da sebe ostvari i uzdigne crnogorsko muzičko stvaralaštvo. Raduje me kada sretnem mlade ljude koji u starim majstorima pronalaze uporišta za sopstvenu spoznaju i nadgradnju.

MONITOR: Učesnik ste brojnih muzičkih festivala: Opatija 1986; MESAM 1992; Budva 1994 i 1996; Evrovizija, Ljubljana,1988. Kad uporedite te i današnje festivale Vaš komentar je:
PAVIĆEVIĆ: Nijesam protiv tehničkih pomagala i kompjutera, ali je suština da je muzika izgubila svoju emociju i poruku. Ranije su se sa festivala pjevale ne jedna ili dvije pjesme, već skoro sve su imale umjetničku vrijednost i bile dio naših života. Bojim se da je danas muzika kastrirana – neplodna. Sa novcem kupiš medijski prostor i bez ikakve cenzure si u žiži interesovanja i ,,mega-zvijezda”, na žalost Umjetnosti.

MONITOR: Na dječjim festivalima dobijali ste značajne nagrade kao kompozitor i tekstopisac. Učestvujete li i dalje na takvim festivalima?
PAVIĆEVIĆ: Da! Neću nabrajati sve nagrade I festivale – a bilo ih je priličan broj. Raditi za djecu i oplemeniti njihovu dušu nije nimalo lak posao. I tu je nažalost došlo do kontaminacije najosjetljivijih bića – djece. Ona ne mogu biti generatori i krivci unižavanja Umjetnosti. To radimo mi odrasli iz jedinog razloga – keš, lične frustracije i kompleksi. Svaka moja dječija pjesma je satkana od pouke i poruke. Mi stariji moramo usmjeravati i djeci davati dio života, a ne od njih uzimati i remetiti savršenstvo i sklad mladog čovjeka.

MONITOR: Koje Vam je najdraže priznanje koje ste dobili kao muzičar?
PAVIĆEVIĆ: Kad moja pjesma postane dio druge duše – e to je sreća. Nagrade su lijepe, drage i vrijedne i svakako čine radost čovjeku, ali za mene je najvrijednija životna nagrada spoznaja da sam pronašao Umjetnost u sebi, a ne sebe u Umjetnosti.

MONITOR: Šta izdvajate iz Vašeg muzičkog stvaralaštva kao životno djelo?
PAVIĆEVIĆ: Moje pjesme odišu raznobojnim osjećanjima – od sreće do tuge i svaka mi je draga i posebna. Kao životno djelo izdvajam singl Crnoj Gori – (Korota i suša) i srećan sam što sam porodio ovu pjesmu koja je, kako sam neđe davno rekao – postala elementarna nepogoda za loše pjesme. Doživio sam da akademik Čedo Vuković u svom posljednjem nastupu za TV Budva izdvoji ovu pjesmu i kaže moje stihove:
,,Može slavuj prestati da pjeva,
Možda nekad i presuši more,
Ali ljubav umrijeti neće,
Niti ime moje Crne Gore”.
Malo li je.

MONITOR: Malo je poznato da ste završili Pedagošku akademiju – odsijek slikarstvo. Otkud to? Slikate li?
PAVIĆEVIĆ: Istina je da sam najmanje dao slikarstvu, ali to ne znači da nešto ne pripremam. Kažu kada si svuda nigdje si. Ja mogu za sebe kao umjetnika da kažem da moja muzika priča, moj stih pjeva, a da će moje slike u skorijem periodu da progovore.

MONITOR: Vi ste i jedan od istaknutih crnogorskih književnika. Objavili ste knjige: Nebesko dno, Monahov talisman, Svetac bez oreola, Pečat pravednika i Kruna od kamena. Šta pripremate novo u Vašoj književnoj radionici?
PAVIĆEVIĆ: Hvala Vam za ovakvu konstataciju. Za štampu su spremni monodrama u desetercu ,,Gorčine Gorčinove”, roman pod radnim naslovom ,,Zvijer u koži čovjeka” i knjiga aforizama ,,Hemoroidi na mozgu”.

MONITOR: Imate li neki aforizam kojim se može prokomentarisati stanje u današnjoj Crnoj Gori?
PAVIĆEVIĆ: Sa zadovoljstvom za Monitor premijerno aforizam ,,Penzioneri su nam najjača radna snaga Izdržavaju i stalno zaposlene u kući”

MONITOR: Kritičari su za Vas kao pjesnika rekli da ste smislom i dosegom svoje pjesničke poruke najoriginalniji pjesnički individualista na našim prostorima.
PAVIĆEVIĆ: Raduje me takva konstatacija kritičara – što potvrđuje da sam sve ove godine težio ka spoznaji samoga sebe i uspio u tome. Nije bilo lako izdržati i ostati svoj. Nijesam izdao sebe.

MONITOR: Član ste Savjeta Liberalne partije Crne Gore za kulturu. Je li ova današnja Crna Gora ona država o kojoj ste sanjali?
PAVIĆEVIĆ: Jedno je sigurno da sam uvijek bio za to da Crna Gora bude moja kuća i kuća svih nas, da bude tamo gdje je uvijek bila, demokratska, cijenjena i priznata. Moj doprinos kao čovjeka i umjetnika je bio i biće uvijek nesebičan i najmanje ličan. Ona je prošla kroz mnoge vjekove i preživjela. Treba je sačuvati od nas samih. Crna Gora je bila, jeste i biće i poslije nas.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo