Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN SIMEONOVIĆ, BIVŠI DIPOMATA: Sirija u grotlu interesa moćnih

Objavljeno prije

na

,,Seoba naroda” kako neki mediji i komentatori nazivaju pokušaje velikog broja ljudi iz jednog broja arapskih i nekih drugih islamskih zemalja, da preko Mediterana i Balkana stignu u prosperitetne zemlje Evrope, pratimo ,uglavnom, kroz reportersko izvještavanje i pokušaje da zainteresovane grupe u Evropi stvore različito javno mnjenje (za ili protiv izbjeglica i tražilaca azila). Sve više, međutim, izbija potreba da se temeljitijim objašnjenjima, građanima približi politička i društvena situacija u zemljama čiji građani u sve većem broju nadolaze u evropske gradove. Odnos prema izbjegličkoj drami dovodi u iskušenje ne samo dobre običaje i deklaracije o ljudskim pravima već i Evropsku uniju. Na neka od tih mogućih pitanja, odgovore za Monitor, ponudio je dobar poznavalac arapskog svijeta i iskusan diplomata, bivši ambasador SRJ i Srbije u Egiptu i Libiji Dušan Simeonović. Karijerni diplomata, sada u penziji, Simeonović se čak našao i na stranicama Vikiliks izvještaja koji se odnose na porodicu Moamera Gadafija, što je on, međutim, demantovao kao neistinito. U decembru 2011. Simeonović je išao da se, kao specijalni izaslanik predsednika Srbije Borisa Tadića, sretne sa novim vlastima u Tripoliju. Simeonović je i aktivni član Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji.

MONITOR: Kako biste vi, kao iskusan diplomata i poznavalac arapskog svijeta, definisali sukob u Siriji?
SIMEONOVIĆ: Prva faza krize u Siriji može se oceniti kao nastavak Arapskog proleća čija je prvobitna tendencija bila okončanje dugotrajne istorije autokratskih arapskih režima, poput onih u Iraku, Egiptu, Libiji i Tunisu. U Siriji, zbog njenog centralnog geostrateškog položaja i političkog značaja na Bliskom istoku, oštro sukobljenih interesa globalnih međunarodnih faktora na tom prostoru, a posebno zbog vrlo složenog verskog i etničkog sastava stanovništva, uz pojavu novog ,,političkog Frankenštajna” u tom regionu u vidu tzv. ,,islamskog kalifata” ceo dalji razvoj u Siriji poprimio je ovako dramatičan tok .

MONITOR: Kako objašnjavate uspješnost Bašara El Asada, u nastojanju da se, uprkos građanskom ratu, održi u Damasku?
SIMEONOVIĆ: Bašar El Asad se održava pre svega zahvaljujući nejedinstvenoj, dezorganizovanoj i dezorijentisanoj opoziciji, sa kojom ni zapadne sile koje žele njegov pad ne znaju šta da rade, ali i čvrstom vojno-policijskom bezbednosnom obruču naseđenom od njegovog oca, čiju srž čine pripadnici njegove etničke zajednice šiitskih alavita. Ne treba, takođe, zaboraviti da ovaj režim iz svojih geopolitičkih interesa podržava Rusija , ali i šiitski Iran .

MONITOR: Kakva je uloga Turske u tom sukobu?
SIMEONOVIĆ: Da bi se učvrstila kao glavni regionalni faktor, pored prostora na Srednjem istoku (Iran, Pakistan, Avganistan) i na Balkanu, treći pravac spoljnopolitičkih i geostrateških interesa Turske je Bliski istok, gde se Sirija pojavljuje kao glavni oponent takvim ekspanzionističkim aspiracijama Ankare. Zato je podrška obaranju šiitskog režima sirijskih alavita postala jedan od činilaca postojeće krize i jedna od osnovnih preokupacija aktuelne turske spoljne politike.

MONITOR: Da li se ovaj haos može riješiti bez NATO i SAD ili je bolje da ostanu po strani, s obzirom na ranije rezultate njihovog ,,uvoza demokratije”?
SIMEONOVIĆ: Poznato je koliko je to stanje na Bliskom istoku bila pogubna koncepcija Bušove administracije o ,,uvozu demokratije” na ovo područje po zapadnjačkim, bolje reći američkim receptima. Jednostrana odluka SAD i NATO o vojnom rešavanju postojeće krize isključivanjem svih drugih relevantnih faktora, u koje svakako ubrajam Rusiju i Arapsku ligu, kao i Tursku i Iran, samo bi dovelo do produbljavanja krize i još većeg krvoprolića. Samo konstruktivnom i dobro promišljenom aktivnošću pomenutih faktora, uz korišćenje svih političkih mogućnosti, moglo bi se doći na prag rešenju krize. Sve druge metode morale bi imati saglasnost SB i UN.

MONITOR: Na početku rata u Siriji bilo je tumačenja da se radi o širem sunitsko-šiitskom sukobu?
SIMEONOVIĆ: Aktuelni razvoj na Bliskom i Srednjem istoku ne bi se mogao svesti na uprošćeno tumačenje da se radi o širem sunitsko-šiitskom sukobu . Ovo pogotovo kada se ima u vidu da se kroz ekspanziju tzv. ,,islamskog kalifata” međusobno sukobljavaju i muslimani suniti, a da se kao oponent ovom novom političkom monstrumu u regionu suprotstavlja i šiitski Iran. Mislim da bi se pre moglo govoriti o instrumentalizaciji promašenih ciljeva Arapskog proleća i korišćenja dubokih kontroverzi između i unutar arapskih država od strane globalnih međunarodnih faktora koje u novim uslovima u regionu vide opasnost od preraspodele uticaja na ovom ekonomski i geostrateški izuzetno važnom prostoru .

MONITOR: Može li se pomoć i posredovanje tražiti u drugim arapskim i muslimanskim zemljama ili njihovim krovnim organizacijama, kao što je Arapska liga, na primjer?
SIMEONOVIĆ: Bez aktivnog učešća ,,arapskog faktora” kako kroz njegovu krovnu političku instituciju Arapsku ligu, ali i pojedinačnog doprinosa ključnih arapskih država – Sirije, Egipta, Saudijske Arabije i Alžira – rešavanje ove krize jednostranim mešanjem, pogotovo vojnom intervencijom zapadne alijanse, u islamskom svetu bilo bi viđeno kao novi ,,krstaški pohod ”.

MONITOR: Kako ocjenjujete posljedice Arapskog proljeća, posebno u Libiji ali i u Egiptu koji se nakon neuspješnosti prvog demokratski izabranog predsjednika Mohameda Morsija, pripadnika Islamske braće, državnim udarom vratio ranijim autoritarnim vojno-sekularnim strukturama?
SIMEONOVIĆ: Katastrofalno stanje u Libiji je svojevrsna paradigma izneverenih ciljeva Arapskog proleća, u ovoj zemlji gde je narod bio gladan promena i okončanja tiranskog režima Muamera Gadafija . U najvećoj meri ovo je posledica slepe opsesije zapadnih sila , na čelu sa SAD, da se sruši njegov režim i omogući njihov sigurniji i dugoročniji prilaz i korišćenje libijskih petrolejskih izvora, bez vizije i odgovorne političke procene šta se može očekivati u toj zemlji posle eliminacije sistema koji je, iako krajnje okrutnim sredstvima, uspevao da krupne unutrašnje suprotnosti drži pod svojom kontrolom.

Što se Egipta tiče, prvobitni izbor islamističke vlasti u toj zemlji imao je samo ,,demokratski imidž”, što se ubrzo pokazalo kroz flagrantno izneveravanje

očekivanja egipatskog naroda ne samo u pogledu boljeg materijalnog položaja većine siromašnog stanovništva, već i osnovnih demokratskih sloboda . Pred pretnjom još dubljeg ekonomskog kolapsa, a pre svega potonuća ove ključne arapske zemlje u ekstremni islamski fundamentalizam, na sceni se ponovo pojavila armija kao tradicionalni ,,čuvar mira i bezbednosti” u Egiptu. Nažalost, autoritarnost je skoro imanentna svakoj vlasti vojne provenijencije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo